Mezdra je osmanskoturska riječ i znači „napuštena zemlja“. U našoj se historiografiji uglavnom koristi kao termin za sela iz kojih su u vrijeme osmanske okupacije Bosne i Huma kršćani odlučili pobjeći pa ih osmanski popisi navode kao prazna.
Tako je nekako ime dobila i Mezdra, gradić u sjeverozapadnoj Bugarskoj. Kažem gradić, i jest (9.216 stanovnika), ali sam se u Mezdri natabanao kao malo gdje. Razlog su desetci kamenih skulptura, uglavnom nastalih – to nalazim na nekoliko usputnih ploča – na Kiparskom simpoziju koji Općina bijenalno organizira još od 2004. godine. Volim kiparske uratke, izuzevši one potpuno apstraktne, gdje ni umjetnik nije baš dobro „sastavio“ šta to kleše i nikad ih ne propustim pogledati ma koliko ih bilo. E, sad, sjećam se, primjerice, Parka skulptura Szársomlyó kod mađarskog Haršanja (Nagyharsány) ili Džamonjinog Parka skulptura u Vrsaru: u obama sam uživao i razgledajući ih i „uglavljujući“ ih u putopise, ali su na oba mjesta grupirane, dok su Mezdri poredane na pješačkoj aleji pored najduže ulice, Bulevara Aleksandra Stambolijskog, kojim se ulazi u grad. Nahodah se u Mezdri k'o na hodočašću!
Među kiparsko “kamenje“ udjenuo se i glavni simbol gradića, devetmetarski Spomenik poginulima „Sveti Georgije Pobjedonosac“, podignut u spomen svim poginulim za slobodu Bugarske. Sveti Juraj, ovdje Georgije, na mišićavoj bedeviji u trku, zabada svoje oštro koplje točno u ždrijelo umiruće aždaje. Ispod nogu dobro poznati usklik sa sličnih spomenika „Bugarska, za tebe umriješe“ i „križ časti“, onaj za ordene. Imena poginulih, iako su poznata, nisu navedena, kao u nekim drugim gradovima. Razlog – previše ih je (oko 700)! Hm…
Spomenik kipara Lyubomira Dobreva podignut je 2007., ali je već jednom morao na renoviranje – zašla voda između crnomramornih ploča i betona i zaprijetila da će i Georgija i konja mu, i svetački oreol nalik gramofonskoj ploči, i aždaju, strovaliti u travu.
Spomenuh Haršanj, a pored spomenika poginulim nađoh susjeda mu Harkanj (Harkány)! Devet bugarskih časnika i dočasnika iz Mezdre ili nekog od 27 okolnih sela, eno im imena na spomen-ploči, poginulo je u oslobođenju tog dijela Mađarske od fašizma i „zagrebeni“ su, to jest pokopani u Harkanju. Ploča stoji na metalnoj topovskoj čahuri, napunjenoj zemljom s harkanjskog groblja. Moćna simbolika, nema šta!
A skulpture… Svake godine u Mezdru stigne 4-5 kipara, uglavnom bugarskih, ali i poneki inozemni, a bijeli vračanski kamen besplatno osiguraju dvije domaće tvrtke, „Hemus-M“ i „Jotov kamen“, potpisane na pločama s nazivom skulpture i imenom umjetnika. Osim uz cestu, poredane su i nasuprot općinske tržnice te na glavnom trgu Kaleto. Ima „izglave“ apstraktnih, lakše je identificirati leš nađen u arktičkom ledu nego ijedan detalj na njima, a i onih što se same „predstave“, primjerice jedan džinovski puž beskućnik, jedan (van)bračni par s različito okrenutim trokutićima na „onom mjestu“, muškom i ženskom, jedna klupa sa sedam kamenova povezanih armaturom kakvih se nađe na sve strane, samo što je ovdje takva klupa k'o biva umjetničko djelo, jedan neravni, „razigrani“ dorski kapitel što podsjeća na harmoniku trieštinu, jedan taban veličine jedno 1000, s deformiranom petom, što bi ortopedi svrstali u Haglundov sindrom, dvije „puzzle“ koje bi samo trebalo primaknuti da se jedna uklopi u drugu… Tu je i jedan totem, umjetnica Monika Ninova Iragenska ga je tako i nazvala, ali ima barem još 5-6 skulptura što bi se mogle tako nazvati. Šteta je pa je s nekih stativa spao i nestao natpis s imenom umjetnika i nazivom, baš me je zanimalo kako su pojedini nazvali svoje uratke. Dio natpisa je ipak „preživio“ pa tako, primjerice, doznajem da je bucmasta kamena „gužva“ nalik dojenčetu kojem se odvezao povoj ustvari majka, barem po viđenju umjetnika Georgija Nikolova Georgijeva. Nekoliko uradaka povezano je željeznim baglamama ili palamarski debelom žicom. U jednom, iz tri dijela, prepoznajem simboliku mosta, makar i srušenog – možda su i Bugari, na Dunavu ili negdje ovdje, na Iskaru, imali neku svoju „Bitku na Neretvi“. Na nekim najviše pozornosti privlače originalni potpisi, a najbolji su oni „ni tamo, ni 'vamo“ – apstraktni, ali s nekim konkretnim, usto i jezgrovitim detaljem, koji mašti daje na volju do beskraja i besmisla pa čak i dalje od toga i bilo kakvih granica. Takav je jedan s kockom u gornjem dijelu u kojoj se dopola vide dva jajeta, „šotom“ i „kljunom“ naslonjena jedno na drugo, ili jedan iz čijeg „krova“ vire samo dvije bose noge. Model je, reklo bi se, bio neki dustabanlija.
Među „neozbiljne“, zadjenuli su se i „ozbiljni“ klesarski radovi, biste poznatih i manje poznatih Bugara. Na čelu im je Vasil Levski, najznačajniji Bugarin svih vremena, okrenut ustranu, zagledan nekud prema središtu Mezdre, kao da nekog – suborca Georgija Rakovskog ili Turčina koji će ga, pet godina prije Oslobođenja, odvesti na vješala – očekuje s te strane. Malo dalje je, možda se katkad on i Levski i pogledaju, Dimitar Blagoev, socijalist „s dna kace“, po kome je nekadašnja Gorna Džumaja preimenovana u Blagoevgrad. Daleko od njih je, gotovo na ulazu u užu gradsku jezgru, partizanski potpukovnik Dinko Petrov Jušan, Mezdranin, dragovoljac Otečestvene vojne, kako Bugari nazivaju Domovinski rat, odnosno Drugi svjetski rat. Osim tri biste, mjesta se našlo i za jedan likovni rad, saksiju s cvijećem na limu, te za jednu „kapiju“ odnosno slavoluk od vještačke crnogorice propletene cvijećem. Najvažniji „eksponat“ ipak je povelika tabla na kojoj stoje podaci o obnovi parka po kome su poredane skulpture i biste: od 777.431,29 leva (jedan lev vrijedi koliko i jedna konvertibilna marka) Bugari osiguravaju 116.614,69, a institucije Europske unije 660.816,60 leva, dakle gotovo šest puta više. Takav je odnos ulaganja na gotovo svim sličnim tablama u Bugarskoj.
Mezdra nije star grad s bogatom poviješću; naselje je nastalo potkraj 19. stoljeća, nakon što je izgrađena željeznička pruga Sofija – Varna. Konkretno, Mezdra je na Novu 1893. godinu brojala svega 68 stanovnika. Određeno je da ovdje bude stanica, oko koje su se uskoro počeli naseljavati stanovnici obližnjih sela, ali, nekim čudnim spletom ondašnjih političkih (ne)prilika, i iz danas makedonskog grada Kičeva. Kad je izgradnja pruge produžena prema Vidinu, Mezdra je naglo „buknula“ pa je, iako nikad nije izrasla u veliki grad, postala druga najvažnija željeznička stanica u Bugarskoj, nešto kao Vinkovci u bivšoj Jugoslaviji. Tako je u Bugarskoj Mezdra znana kao „Željeznički grad“, a mimo glavnog gradskog trga najvažnija zgrada je Doma željezničara. Nisam fan željeznice, ali bih rado svratio u ovalnu trokatnicu, pogledati muzejsku zbirku o povijesti željeznice, samo da nije zaključana. Rado bih doznao i čija je kamena figura stajala pored ulaza u Dom – ko god je bio, od njega/nje su ostale samo dvije noge zalijepljene za plitki postament.
Uz Dom željezničara stoji dopadljiva žuta katnica osnovne škole nazvane po Hristu Botevu. Na zidu donatorske ploče: Mezdri su zgradu darovali ovdašnji industrijalac, vlasnik najveće destilerije u zemlji i jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj Bugarskoj, Todor Balabanov (1852. - 1912.) i supruga mu Elena.
Balabanovi su, točnije Todorov i Elenin sin Ivan i sestra mu Zorka, bili i glavni donatori za izgradnju mjesne crkve. Posvećenje je obavljeno na Tominu nedjelju, prvu poslije Vaskrsa, a ja sam u Mezdri za Tomindan, 19. listopada. Bit će da je, iako je crkva „pod starateljstvom“ svetog Georgija Pobjedonosca, zbog dana posvećenja sveti Toma, makar je poznat i kao nevjerni, ovdje posebno poštovan. U tome je „kvaka“ pa je crkva ne samo otključana nego unutra zatječem sijedog popa i troje vjernika, točnije tri vjernice, a dok se „provrtim“ crkvom i – niko se ne buni – posnimam, u crkvenom dvorištu okupit će se još mnogo vjernika. Na stolu ispred popa pogača, križ, moći, pretpostavljam svetog Tome i jedna prazna zdjela. Obred ne znam, uglavnom pop blagoslivlja pogaču pred u međuvremenu malo većim brojem vjernika; ostali još čekaju vani. Možda je ovo samo u pravoslavlju onaj klasični blagoslov pogače na blagdane pojedinih svetaca, ali da se zbog toga okupi 30-40 ljudi… Nego je sreća pa sam mlad :) stignem naučiti zašto. Za svaki slučaj ću se – molitva nikad nije od viška – pomoliti svetom Tomi, jer on, kaže narod, „čuva ključ od oblaka“ – da me maši kiša dok špartam Bugarskom.
S brdašca na kome se ustobočila crkva spuštam se prema glavnom trgu. Naručujem espresso u kafiću blizu pošte, ali ću je – mislio sam, naime, poviriti na internet, ali kafić nema wi-fi – srknuti brže nego sam planirao. Trg ogroman, ali danas, osim nekoliko grupica, gotovo bezljudan. Zgrada Općine dominira k'o „Dinamo“ u hrvatskom prvenstvu prije ove sezone, a nasred trga, udjenut u kompleks suhih fontana, još jedan kiparski „totem“. Na zgradi Općine, kao i na pošti te općinskoj vijćnici i još nekoliko zgrada onaj reljef kakav se može vidjeti samo u Bugarskoj. Na Općini je to četiri kata visoka mršavica koja pridržava sunce. Na travnjaku preko puta Općine još jedan zimzeleni slavoluk, samo, za razliku od onog na ulazu, srcasti; M, E, Z, D, i R su zakačena za grančice, A je nekad otpalo. Po trgovskim travnjacima se opet „sudaram“ s bezobličnim skulpturama, a nailazim i na bistu Gavrila Genova. Jest rođen blizu, kod Montane, ali izvan mezdranskog područja pa mu se nisam nadao. Uvjereni komunist, vodio je neke od glavnih oružanih akcija u Rujanskom ustanku 1923., a nakon propasti Ustanka pobjegao u – Jugoslaviju! Iz Jugoslavije je produžio u Sovjetski Savez, gdje će „avanzovati“ toliko da će urediti Lenjinova sabrana djela na bugarskom jeziku, ali rodne zemlje više neće vidjeti – umro je u Moskvi 1934.
Raspitujem se za evangeličku crkvu, ali saznajem da je na onom predugom bulevaru sa skulpturama. Ništa posebno, kaže mi isti prolaznik, izvana je više nalik poslovnoj zgradi. Na jednom panou vidim da Mezdra ima i počasnu općinsku gardu – pristali mladci u plavim i bijelim paradnim uniformama ponekad bezbeli strojevim korakom protabanaju gradom, ali nisam baš tolike sreće da u grad potrefim za tih dana.
Ima na brdu iznad Mezdre i solidna tvrđava Kaleto, koja datira još iz bakrenog i brončanog doba, dakle negdje iz 4. stoljeća prije Krista. Nešto zidova su našli arheolozi, malo više su ih dozidali restauratori. Gledam je u škrtom vodiču uz drugu kavu. Ipak, išćeifat ću kavu, a cestom pored Mezdre ionako kanim proći uskoro, možda već u travnju ove godine. Tada možda svrnem i na Kaleto.
Na Snježni otok na Antarktiku, točnije u Južnim Šetlandskim otocima, vjerojatno neću nikad, makar se tamo negdje nalazi Rt Mezdra. Svega i na Antarktiku, a ne samo na dunjaluku :)
I da, sve one skulpture: sviđale mi se ili ne sviđale, ali su one, odnosno kipari, ipak isklesale dušu gradića.
Eto…
