Da sam se u Calafatu obreo nekad ovih dana, putopis bi možda bio bogatiji za još poneku fotografiju ili bi barem među ovima koje sakupih bilo manje „sjenovitih“. Calafat se, naime, nalazi nasuprot Vidina, s druge strane Dunava, koji tako, ne samo u ovom dijelu, tvori granicu između Bugarske i Rumunjske, a spomenute države tek su od prvog dana 2025. postale sastavnim dijelom Šengenske zone. Kako sam u Calafat svratio u listopadu 2024., trebalo mi je više od sat vremena za prelazak Dunava, odnosno mosta simbolično nazvanog „Nova Europa“ – kolona auta uglavnom stoji pa se povremeno mrdne koji metar naprijed. Sad bi mi od Vidina do Calafata trebalo ne više od pet minuta. Do 2013., kada je za izgradnju mosta osigurano oko 200 milijuna dolara, Dunav se prelazio skelom, to u stara vremena, te čamcima. E, pa, za sat i nešto sam preko Dunava mogao i čamcem!
Calafat je grad na krajnjem jugozapadu Rumunjske, u županiji Dolj i pokrajini Olteniji. Malo manje od 14 tisuća stanovnika i prema tome ne posebno obećavajući, ali podatak o broju stanovnika za mjesta uz granicu najčešće ne igra presudnu ulogu. Inače sam u Vidinu boravio nekoliko puta i uvijek bacao čežnjive poglede preko Dunava. Da sam pameti imao kao čežnje, sačekao bih da Rumunjska i Bugarska uđu u Šengen.
Nakon što mi Dunav napokon ostane za leđima, napravit ću autom krug po gradu. Često tako uradim, usput memorirajući tlocrt grada, zanimljive zgrade, spomenike i sve ostalo što na bilo koji način odskače od standarda i prosjeka. Da mi zvijezde i nisu baš naklonjene, pokazat će se već kod pravljenja prvih snimaka. U objektivu se našao doista dojmljiv, gotovo bajkovit toranj nekadašnje gradske vijećnice, a danas sjedišta suda, u vrijeme gradnje, u drugoj polovici 19. stoljeća, najveća i najviša zgrada u Calafatu, čiji graditelji nisu „pucali“ samo na veličinu i visinu već, itekako, i na estetiku, predodredivši usto toranj i za vatrogasnu dežuru.
Taman sam posnimao kulu iz svih kutova i ušao u auto, spreman da okrenem ključ, kadli sam na bočnom staklu začuo jedno „kuc-kuc“. Dva druga u plavom željela bi vidjeti dokumente i koješta me priupitati. Nedjelja je, auto ne smeta nikome, ali sam ga fakat parkirao gdje se ne bi smjelo. I tako fino divanimo, i ja i oni uglavnom rukama. Pomaže i „Bljeskova“ akreditacija, mada je jedan od drugova dekoncentriran pa me – uzalud dokumenti i registracija – pita iz kojeg dijela Poljske sam stigao u Calafat. Doduše, BiH, Poljska, sve je to „u pet deka“ :)
Sudska kula je četvrtasta, a razmjerno blizu su joj još dvije okrugle, bit će privatno vlasništvo, čim su skrivene iza visokih zidina. Pokušavam zaobići zidine, ali nema fajde, odakle god pokušam, do kula se ne može. Obje na najvišoj točki imaju po jednu vitku djevu ispružene ruke, ali to je otprilike sve što zoom može dohvatiti. I da, vidi se jedno – doduše se ne bih smio opkladiti u to da je prva riječ baš ta! – Graziano Rovida. Nemam blage veze što bi to trebalo značiti. Kule su doista originalne, ne vidjeh nikad ovakvih, ali – uzalud što me znatiželja pojede! – nigdje table na kojoj bi pisalo što predstavljaju.
Rumunji obožavaju tornjeve iliti kule, kako kome paše, od onih manjih, „zalijepljenih“ za privatne kuće, do državnih, koje su nerijetko vrhom „zakačene za nebesa“. Prvu spomenuh jer sam od nje počeo i tu imao razgovor ugodni s policijom, a „blizanke“ jer su joj blizu. To ne znači da su spomenute najvažnije. Jedna nije visoka ni blizu kao prethodne, usto je „samo“ bunar, ali je prekrasna i na takvom mjestu da se „nogom zapinje za nju“. Kad pročitaš da je to „Fantana Invelita“, pomisliš da je bog zna šta, a onda, nakon što vidiš utore kojima se neumorno valja voda, shvatiš da je to ništa drugo nego „Natkriveni bunar“. Godište mu se ne zna, ali je poznato da podignut u doba vladavine „švapskog kralja“ Karla I. (pravim imenom Karl Eitel Friedrich Zephyrnus Ludwig von Hohenzollern-Sigmaringen), a on je na šiljtetima prinčevskog, potom i kraljevskog trona sjedio od 1866. do 1914. Kad bi vodostaj Dunava pao, Kalafaćani bi se našli na mukama, a izvor u Natkrivenoj fontani bila je tako izdašan da ih je, nakon što je kaptiran, bilo baš briga i da dunavske plaveti prekonoć nestane.
Posebnu, odvojenu kulu, ne u formi zvonika ili čega sličnog, ima i pravoslavna crkva Uzašašća ili Uspenja Blažene Djevice Marije. Crkva je sagrađena 1869., nakon što je stara crkva svetog Nikole postala pretijesna, i to uz onda središnji gradski trg. Danas je zaključana. Od koga je ključaju, ovdje su stanovnici gotovo bez iznimke pravoslavni Rumunji, ko bi to znao; bit će od sjecikesa. Na trgu obelisk s bistom mrkoputog smrknutog čovjeka. Ne piše ko je, ali se po parolama s postamenta, a sve se odnose na Proglas iz Padeșa, može zaključiti da je čovjek pod okruglog kapicom Tudor Vladimirescu, gospodar Vlaške, autor Proglasa i vođa revolucije iz 1821. „Domovina se zove narod, a ne pljačkaši!“, Vladimirescuova je parola koju zna valjda svaki iole nacionalno osviješten Rumunj. Jedna je od citiranih na postamentu, ako je neki Kalafaćanin slučajno smetne s uma.
Umjesto fajtera kao što je bio Vladimirescu, na ulicama i na jumbo-plakatima kočopere se Marcel Ciolacu i general Nicolae Ciucă, bivši premijeri, dugogodišnji rivali, ali i koalicijski partneri, kandidati za predsjednika države. I Ciolacu i Ciucă, poznati i po brojnim aferama, hametice su pometeni od Călina Georgescua, kao i treći što ga danas susrećem, Planul Simion, a završilo je kako najčešće završi kad se gazdama iz Bruxellesa ne svidi pobjednik, poništavanjem izbora.
A crkve… Vidjet ću, naravno, i crkvu svetog Nikole, najstariju u gradu, zidanu između 1730. i 1740., poznatu i kao Katedrala neovisnosti, od čijeg izvornog izgleda, međutim, nije ostalo gotovo ništa, kao i treću veliku, Izvorul Tămăduirii, dakle Izvor ozdravljenja, puno poznatiju pod imenom Grčka crkva, jer su je, od 1864. do 1874., stvarno izgradili ovdašnji Grci pod vodstvom Hadži Panaita Theodorua. Hadži Panait je inače bio „vlasnik“ plemićke titule Velikog viteza od Rodosa, a njih su smatrali ravnim puno poznatijim katoličkim Malteškim vitezovima. Svu pažnju će, međutim, ukrasti drvena crkvica na obodu grada o kojoj ne uspijevam doznati baš ništa, niti joj prići, budući da je zarobljena u visokoj drvenoj ogradi. Zoom je opet „u igri“, ali je crkvica daleko od ograde, a na pročelju joj ne piše ništa. Toranj joj „niče“ iz krova, što se rijetko viđa, pogotovo kod novijih bogomolja, i gotovo je nalik pagodi, samo s visokim šiljatim vrhom, a krov joj je vrlo strm, kao da pored Dunava padne po metar snijega. Arhitektura nadrealna. Do nje s najbliže gradske ulice vodi stazica s pločama u obliku kornjače, a na jednostavnoj kapiji teški katanac i kredom nacrtano srce. Preko puta parkirana konjska kola. Dorat ne skida pogled s mene i/li s foto-aparata; pogledom kao da pita: A gdje baš mene nađe?!
Grad je, rekoh, nevelik, ali nekim čudom ima pogolem broj velebnih građevina. Gradska kuća bi trebala biti na prvom mjestu. Građena je od 1904. do 1907. Uslikati ju je teško, smeta ukrasno drveće, ali se po detaljima vidi da je samo na nadvratnike i natprozornike potrošeno kao na gradnju osrednje kuće. Keš je osigurao Ioan S. Dragulescu, gradonačelnik u dva navrata i autor prve prave monografije Calafata pa očekujem da je na smeđoj bisti od patiniranog umjetnog kamena upravo on. Ipak nije nego kolega mu po gradonačelništvu Sima Pasaretz. On je, gradonačelnikujući od 1866. do 1870., a onda još jednom, 1876., uređujući bulevare i trgove te podižući prve velike javne zgrade, stvorio obrise današnjeg grada, a izgradnjom riječnog pristaništa, u koje će kasnije svraćati tisuće austrijskih, rumunjskih, grčkih, ruskih, mađarskih i drugih brodova, malo selo takoreći preko noći pretvorio u važan grad.
Ima, međutim, barem još pet-šest, uglavnom neoromaničkih i klasicističkih zdanja koja nimalo ne zaostaju za gradskom vijećnicom. Mora biti da su neka postala privatno vlasništvo, čim su im kapije zakatančene, a nema nikakve ploče koja bi mi rekla što predstavljaju. Na nekima ipak piše, ali u njima nije ništa epohalno, poput jedne u koju se smjestila ljekarna ili još jedne koja je sjedište okružne šumarije. I nju je podigao jedan od nekadašnjih gradonačelnika, ali ne Calafata, nego nedalekog Maglavita, Vasile Milica, inače zet Marincuovih, najbogatije i najutjecajnije ovdašnje porodice. Oko neoklasicističkog zdanja Muzeja umjetnosti također je šuma od ukrasnog drveća, ne da se jedna od najdopadljivijih zgrada kako treba u objektiv. Ušao bih da na prijelaz Dunava ne potroših sat vremena, ovako od toga ništa. Inače je građen taman nakon što je dovršena gradska vijećnica, također kao privatna kuća, ako se ovakvo jedno arhitektonsko čudo uopće može nazvati kućom. Stefan Marincu, koji je gradio današnji muzej, također je bio gradonačelnik, a i osnivač prve banke u Calafatu. Ili su ovdje na gradonačelničku poziciju birani najbogatiji, ili su gradonačelnici imali tako dobru plaću da su mogli zaštekati koji milijunčić, trećeg nema.
Marincua i danas ima u Calafatu, i dalje su, makar su se države mijenjale, a ona Ceaușescuova i nemilice otimala, dobrostojeća obitelj. Njihova je bila i neoromanička zgrada današnje Dječje palače, s tornjem nalik džinovskom smrčku, a osmislio ju je isti arhitekt koji je „nacrtao“ i današnji muzej. Kad ju je odlučila podići za svog unuka Eraclea i sestru mu Violetu, Ionita Marincu nije ni slutila da će Eracle, iako poslovni čovjek, zavoljeti i kocku te nekoliko puta gubiti i vraćati skromni kućerak.
Polako se spuštam prema novijem, nešto malo nižem dijelu grada. Niže se još „kuća“ koje se, većina i veličinom, ali sve odreda estetikom, ne bi postidjele ni da su začete u kudikamo većim gradovima. Nema arhitektonskog stila koji je zaobiđen, ali se, koji god bio, našlo mjesta i za barem tornjić ako već ne tornjinu. Na jednoj, izrazito uskoj, a visokoj, ploča s istaknutim imenom Georgea St. Marincua. Titula mnogo, razumijem samo da je bio izaslanik županije Dolj i generalni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova. U kući je kratko, 2002.-2003., živio najpoznatiji rumunjski narodnjak iz ovog kraja, Vasile Mardare. Nije umro davno, 2018., ali je, evo, već dobio spomen-ploču. Oko kuće jedna od najprostranijih dječjih igraonica koje ikad vidjeh: šarene kućice raznih oblika, staze ukrašene suncem od kamenčića, ležaljke čvrsto privezane za stabla, šareni daščani dvorac s čijeg prozora bi se Zlatokosa, mjesto vlastitom kosom, spustila toboganom, okomite drvene „stijene“ za penjanje… Jednu prizemnicu ne mogu dohvatiti drugačije nego preko visokog zida. Pentram se, snimam je, a onda shvaćam da se nalazi na placu koji, po svemu, služi za parkiranje zaplijenjenih auta. E, pa, još mi samo fale ona dva druga u plavom, da me još malo propitaju!
I fontana je mnogo, a većinu ih je za gradonačelničkih mandata zatemeljio Sima Pasaretz, samo što ih sad ni on ne bi prepoznao. Modernih zgrada ili nema previše, ili su se odlično maskirale u stare, mada koliko je onih starih javnih, teško da je i bilo velike potrebe za novim. Primjećujem tek sivi socijalistički dom kulture, zgradu do doma i dva hotela. Spomenika, pak, kao i drugdje po Rumunjskoj, ne nedostaje. Spomenik herojima Calafata dominira trgom u novijem središtu: brončani Kalafaćanin u Velikom ratu, pod šinjelom, s puškom u ljevici, zagledan je nekud u nebo, kao da se nada nenadanoj pomoći kakvog savezničkog „fokkera“ ili „schrecka“. Na mramornom postamentu ispod njegovih nogu, osim popisa poginulih, jedna muška i tri dugokose ženske figure, bit će ratničke božice, čim su im bujne sike prekrivene samo providnim plaštovima.
U otočiću kružnog toka na polovici glavne gradske avenije bista Karla I. s kilo-dva-tri ordenja na kraljevskim prsima. Salutirao bih mu u prolazu, kratko se naklonio i nastavio dalje da mu ispod kraljevskog trupa ne stoji „Asta-i muzica ce-mi place“, odnosno „To je glazba koju volim“. Čudom se čudim, nije valjda da je jednom kralju, koji je usto vladao čak 48 godina, najveće postignuće bila ljubav prema glazbi?! Ustvari je kralj u svibnju 1877., dok su ovi krajevi oslobađani od osmanske okupacije, posjetio topničke baterije u Calafatu i izdao naređenje da se djeluje po tada još uvijek turskom Vidinu. Baterija „Carol“, baterija „Mircea“, baterija „Elisabeta“, iz svake je u pravilnom razmaku zapucao po jedan top, da bi kralj izrekao rečenicu s postamenta – to je ta glazba!.
Ima još spomeničića, pogotovo onih ni po čemu posebnih, a izdvojit ću samo crvenomramornu bistu Stefana Iordachea, kazališnog, filmskog i tv-glumca; umro je 2008., a već je, kao i Mardare, dobio spomenik, doduše zasad vjerojatno samo u rodnom gradu. Rumunji očito ne čekaju kao naši, slavni samo trebaju umrijeti. Po mnogo čemu je drugačiji od drugih spomenik u gradskom parku. Na plitkom postamentu, prekrivenom bareljefom s licima rumunjskih boraca za slobodu 1877., stoji Marița, Cincarka, odnosno Vlahinja iz timočkog kraja, jedna od 26 djevojaka-dragovoljki tada pristiglih upomoć. U ruci joj je kanta puna vode, a u desnoj cvjetna kruna kojom želi nagraditi vojnike. Natpis na bareljefu kazuje sve što treba znati: „U sjećanje Mariți, Vlahinji djevojci, koju su Turci ustrijelili u Smârdanu dok je nosila vodu rumunjskim vojnicima 1877."
Najveći spomenik ću spomenuti na kraju, a to je onaj na početku :), Spomenik stogodišnjice nezavisnosti. Tu je, malo manje od mjesec dana prije posjeta Karla I. Calafatu, prvi put isprobana topnička „kompozicija koja će se malo potom onako slatko zadjenuti u kraljeve uši. Ustvari je za grandiozno, 15 metara visoko djelo jednog od najpoznatijih rumunjskih kipara Pavela Bucura nejako i premalo reći da je spomenik. Stoji na prostranom platou na samoj ivici grada, točnije malo dalje od zadnjih zgrada, na dunavskom nasipu, i dio je najvećeg kalafatskog šetališta i izletišta. Središnja točka je trojka u vojničkim uniformama: topnik s razvijenom zastavom, „lovac“, dakako vojni, s puškom „k nozi“, te trubač, koji zvukom roga oglašava početak napada. Iza nogu su im topovi, a ispred godine Oslobođenja i postavljanja spomenika, 1877. i 1977. Bareljefi na postolju, izrađenom od najljepšeg travertina, prikazuju prelazak stotina pješaka, konjanika i topnika rumunjske vojske preko Dunava. Što jest, jest – impresivno!
Za kraj: koliko god su mi nedostajale obavijesne ploče pored spomenika, toliko me obradovala jedna velika dvokraka tabla na kojoj nađoh pokoju riječ o svakom od kalafatskih spomenika.
A ko je, šta je, Calafat/kalafat? Iako ima i drugih teorija, grad je „kršten“ prema đenovskom nazivu za majstore koji su rasušene daske brodova zalijevali katranom. Đenovljani, oduvijek vješti moreplovci, nisu zazirali ni od trgovine Dunavom, pogotovo nakon što je Genova 1261. u Nýmphaionu na Pontu (Krim) potpisala trgovački ugovor s Bizantom.
I još: prvi spomen Calafata datira iz 1424. godine. Mi im, ja i „Bljesak“, 600 godina postojanja čestitamo ovim putopisom :)
