Ċirkewwa. Tako se – lakše je napisati nego izgovoriti – naziva točka na krajnjem sjeveru Malte. Kažem točka, jer je nenaseljena, ali je svakodnevno puna ljudi, putnika na preostala dva malteška otoka, Gozo i Comino. Prije dolaska u Ċirkewwu prošli smo – vremena nema za baš sve – pored Popajeva sela, 19 šarenih kuća sagrađenih 1979. za potrebe snimanja filma o legendarnom mornaru i njegovoj mršavici Olivi, i evo nas čekamo na ukrcaj na trajekt koji će nas odvesti do luke Mgarr na otoku Gozo.
Dan je sunčan, plovidba mirna, s tek zeru juga, makar su meteorolozi najavili kišu, koje ipak neće biti, a s palube se ima šta i vidjeti, pogotovo za nas s kontinenta. Ovakvog jednog dana je, slutim, Marijan Ban napisao „Ruzinavi brod“. Začas pored nas promiču puste hridi Comina, na koje valovi bezuspješno kidišu još od famoznog velikog praska. Poznato je da na Cominu žive tisuće ptica i samo četiri čovjeka, bezbeli teški čudaci, koji se sklanjaju i od turista, a jetko pozdrave tek svećenika i policajca koji im povremeno doplove s Goza. U stijenju se i s ove daljine naziru brojne pećine i pripećci, nekadašnja gusarska skloništa, ali su ivanovci dohakali i gusarima, stvorivši na Cominu nešto što bi se moglo nazvati „zatvor na otvorenom“. Ispočetka nejasno, kao crna kockica zalijepljena i za zemlju i za nebo, vidi se stražarska Kula svete Marije s bastionom, izgrađena 1618. godine, također djelo ivanovaca, uz koju su u ona doba stražarili vitezovi osuđeni na kraće zatvorske kazne. Malo potom na horizontu će se, navrh okruglastog brda, ukazati i prostrana utvrda što je znak da ćemo za koji čas opet zakoračiti na kopno.
O Mgarru ću drugom prilikom, jer nam je cilj ponešto dalji, desetak kilometara od luke. Zove se Ta'pinu i, makar ih povezuje samo jedno, koje, međutim, i nije baš „samo“, možemo ga nazvati malteškim Međugorjem. Iščekivanje jednog takvog cilja priječi me da za petnaestak minuta vožnje zapamtim išta posebno osim ostataka akvadukta, izgrađenog po Britancima od 1839. do 1843., kojim je vodom opskrbljivan najveći dio otoka Gozo.
Da se od 1883. na gotovo pustoj poljani, podalje od svih naselja nisu počela događati čuda, teško da bi – u naše Međugorje, eto, nikad nijedan ni da „primiriše“ – u Ta'pinu dolazili pape, a mnogi jesu. Ivan Pavao II. je u svibnju 1990., na misi služenoj ispred bazilike Gospe od Ta'pinua, okupio takoreći čitavu Maltu, a Benedikt XVI. je za boravka na Malti 2010., obdario crkvu – vidjet ćemo je kasnije na počasnom mjestu – tradicionalnim papinskim darom, zlatnom ružom. Tradiciju nije prekinuo ni aktualni papa Franjo; on je prije tri godine, baš nekad u ovo doba, početkom travnja, ponovio isto ono što je poduzeo Ivan Pavao II.
Povijest ovog dijela Goza počinje, dakako, puno prije 1883. Oko kilometar od ondašnjeg seoceta Gharb, koje danas ima oko 1500 stanovnika, na osami je stajala kapelica posvećena Gospi, koja se prvi put spominje u 16. Stoljeću, kao vlasništvo plemenitaša iz roda Il-Gentili. Ondašnji apostolski vizitator Pietro Dusina, kasniji papski inkvizitor na Malti, odredio je 1575. godine da se ruševna kapelica poravna sa zemljom. Čim je, kaže predaja, prvi radnik udario u zid kapele, slomio je ruku. Narod k'o narod, i u nas ima takvih legendi, shvatio je to kao znak da od rušenja nema ništa, da će takvo što polučiti zlu kob. Tako je kapelica, umjesto da bude srušena, temeljito obnovljena, dovoljno da „preživi“ do boljih vremena.
Bolja, čudesna vremena započela su 22. lipnja 1883. Mještanka Karmni Grima prolazila je, kao i mnogo puta prije, pored u međuvremenu ponovno oronule crkvice, ali je te večeri začula glas koji je zove da uđe u kapelu. „Dođi danas, nećeš to moći godinu dana!“ Uzalud se sirota i prestravljena Karmni okretala oko sebe, na širokoj ravnici nije bilo nikoga. Ušla je, da bi sa slike Gospina Uznesenja čula glas koji je od nje zatražio da izmoli tri Zdravomarije. Poslušala je, a iste večeri se razboljela toliko da s bolesničke postelje nije mogla točno godinu dana. Isti glas čuo je više puta i Francisk Portelli, čija je majka uskoro čudesno ozdravila, što se – nećete vjerovati, može to sve i bez interneta! – začas pročulo diljem od otoka i mnogo dalje od Malte, sve do Rima i do kraja svijeta.
Ipak je, naravno, trebalo proći vremena, Katolička Crkva, znamo, nikad ne žuri, pogotovo s priznavanjem čuda. Temelji velebne bazilike iskopani su 30. svibnja 1920., a gradnja će potrajati do kolovoza 1932. godine. Stara crkvica je uklopljena u baziliku i u njoj danas počivaju tijela Karmni Grima i Franciska Portellija, a njihovi kipovi, zajedno s Gospinim i nekoliko svetačkih, stoje duž ulaza u svetište. Nasuprot bazilici, prema brdu Ta'Ghammar, nalazi se križni put s 14 kipova od bijelog mramora iz Carrare, a sve zajedno čini nacionalno svetište Maltežana.
Oko 300.000 Maltežana živi na Malti, ali ih je još oko 70.000 rasuto po bijelom svijetu, ponajviše u Italiji i Velikoj Britaniji, ali i u Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Gdje god da žive, nešto kao nacionalni zavjet im je popularizacija svetišta Ta'pino. Kako život na zapadu nije daleko od one da su tamošnjem svijetu dovoljni radno odijelo i pidžama, mnogi godinama ne stignu doći u domovinu. Da bi barem donekle ublažili nesklad između želja i mogućnosti, u svojim novim postojbinama nerijetko podižu svetišta Svoje“ Gospe. Tako u australijskoj Victoriji postoji marijansko svetište Ta'pinu, a Suttonu, u Engleskoj, uspjeli su pribaviti i čudotvornu sliku u originalnim dimenzijama, pred kojom se mnogi, ponajprije rodbina i prijatelji, mole za oboljele od raka, da ne klonu duhom i zavjetuju se Gospi za ozdravljenje.
Opisati crkvu vrlo je zahtjevno. Ako bi se htjelo na standardni način: tri lađe, razdijeljene bogato ukrašenim mramornim stupovima, puno rozeta i pobočnih oltara, još mnogo više svetačkih kipova i slika s biblijskim i srodnim prizorima. Središnja, odnosno glavna je, dakako, ona čudotvorna što je – čuda se dešavaju onima koju vjeruju u čuda – progovorila i pozvala Karmni Grima i Franciska Portellija na molitvu. I dalje stoji u sada pokrajnjoj kapelici. Ispod oltara pred njom, još uvijek, po nekadašnjem, okrenutog k zidu, krilati anđeli sakupljeni oko Karmni Grima na bolesničkoj postelji, a sa strana kruna kojom je Gospa 1935., po dekretu pape Pija XI., okrunjena i još jedna papinska zlatna ruža. Grobovi Karmni Grima i Franciska Portellija jednostavni, bijele ploče u podu s vrlo kratkim natpisom, imenima i godinama rođenja i smrti. Grobno mjesto u crkvi dobio je i don Mikiel Attard, ovdašnji svećenik koji je, kažu, živio svetim životom i među raznim populacijama i kategorijama ljudi, od sportaša do logoraša, popularizirao svetište u Ta'pinu kao niko drugi. Očekuje se, kauza je pokrenuta prije više od deset godina, da će jednoga dana postati blaženi.
Još malo razgledamo po crkvi, ponajviše božićne jaslice iza prozora kućice uklopljene u jedan od pobočnih oltara i jednu Gospu što je zasjela „po turski“ i moli se, pa prelazimo u u poseban, povelik hodnik, prepun zavjetnih darova zahvale za ozdravljenja po Gospinu zagovoru. Najviše je srebrnih i pozlaćenih srca, ali ne fali ni ruku i nogu – svako, valjda, daruje u obliku onog što je ozdravilo. Posebno mnogo je dječjih benkica i bodića; svetište, naime, organizira svakogodišnju ceremoniju krštenja i prikazanja Gospi beba, na koju dolaze majke i/li parovi iz cijelog svijeta.
Nemamo previše vremena pa ono što ga još imamo, koristimo za razgledanje dvadesetak polukružno poredanih dvometarskih mozaika ispred crkve, plus jedan iznad glavnog ulaza i dva iznad bočnih vrata, koji će nas – gle čuda! – „vratiti“ – u Mostar!
Svaki put kad bih se našao u franjevačkoj crkvi svetih Petra i Pavla u Mostaru čudio sam se mozaicima o oltarnoj apsidi. Baveći se putopisima, a i mimo toga, posjetio sam na stotine crkava, ali se stil mozaika u franjevačkoj crkvi nije uopće mogao usporediti s bilo čime od viđenog, kamoli da se smjelo i pomisliti o stavljanju znaka jednakosti. Gospa s Isusom u naručju, sveti Franjo ispred svojih jaslica u Grecciu, Marijino Uznesenje, spašavanje Adama i Eve, pa svi oni sveci zapleteni u vinovoj lozi… Originalno. A zbog čega? Nije samo to, ali se od svega ostalog razlikuju po velikim, „punim“ crnim očima bez zjenica.
Posjet svetištu Ta'pino nije mala stvar, odleti živ čovjek u oblake i potpuno iskoči iz realnosti. Da sa mnom nije Ona, vjerojatno ne bih ni primijetio: sveci na mozaicima stilom su isti isticijati kao oni u franjevačkoj crkvi u Mostaru! Ispočetka je to samo sumnja, ali na kraju i mi sklapamo svoj mozaik do zadnje kockice: autor mozaika i u Mostaru i u Ta'pinu je isti, slovenski isusovac i umjetnik svjetskog glasa pater Marko Ivan Rupnik sa svojim suradnicima iz talijanskog Centra Aletti!
Marko Ivan Rupnik svojim je mozaicima ukrasio i tako poznate crkve kao što su kapela Redemptoris Mater u vatikanskoj Apostolskoj palači, svetišta Gospe Lurdske i Gospe Fatimske, katedralu Almudena u Madridu, nacionalno svetište svetog Ivana Pavla II. u Washingtonu… I tako po cijelom bijelom svijetu, sve do Sirije i Libanona. Svjetski poznata sveučilišta utrkivala su se koje će mu prije dodijeliti honoris causa, počasni doktorat. Zbilja je bio veliki pothvat dovesti ga u Mostar.
Ali… Pater Marko Ivan Rupnik je, nakon dokazanih optužbi za seksualno zlostavljanje, i to časnih sestara, u lipnju 2023. godine isključen iz Družbe Isusove, službeno sročeno, zbog „tvrdoglavog odbijanja obdržavanja zavjeta poslušnosti“. Na popisu se na kraju našlo čak 20 žena, Rupnikovih žrtava, kojima je Družba Isusova prošle godine ponudila pozamašne odštete. Duga i nadasve ružna priča koja još uvijek nije završena.
Rupnika ostavljamo neprikosnovenom i nepogrješivom Božjem sudu, a mi ćemo se, prije odlaska, pomoliti Gospi od Ta'pinu, i to bez nabrajanja želja: zna ona mnogo bolje od nas šta nam je najpotrebnije…
