Toponim Vraca nije na našim stranama čest, ali ga ima, od sarajevskog naselja s poznatim spomen-parkom, preko Donjih i Gornjih Vraca kod Zenice, pa do planine pleonazmičnog imena Golema Vraca, koja tvori dio makedonsko-kosovske granice. Na ovaj niz nastavljaju se – riječ je, dakako, o množini, u značenju mala vrata, vratašca – Vraca (Враца) , najveći grad (oko 60.000 žitelja) u sjeverozapadnoj Bugarskoj i administrativno sjedište istoimene oblasti.
Jesenas sam inače kanio trknuti u München, na „Oktoberfest“, a onda, srećo srećković, doznao da to imam usput, u Bugarskoj. Inače sam auto parkirao iza hotela „Hemus“ i ostao iznenađen što je trg ispred hotela, jedan od najvećih u gradu, gotovo prazan. (Barem) petmetarski nacionalni heroj Hristo Botev, po kome je trg i nazvan, ostavljen je od svih, napušten i sam, ustanici iz 1876. uzalud demonstriraju učinkovito vitlanje sabljama i vrište s puškama uperenim prema nebesima, nikoga nema da ih vidi. Inače je ovo prvi spomenik Hrista Boteva u tadašnjoj Kneževini Bugarskoj, a otkrivanje su, 1890. godine, došli uveličati knez Ferdinand I. i premijer Stefan Stambolov, kao i čitava Botevljeva obitelj, supruga Veneta i kćerka Ivanka. Kasnije će se trg ipak prilično napuniti ljudima, jedva ću ujagmiti minutu za selfie ispred slavoluka od šarenog jesenskog cvijeća i lišća.
Trodnevni „Oktoberfest“ ovdje se, na trgu ispred Gradske uprave, održava u sklopu Dana njemačke kulture. Jest da bude likovnih izložbi, da mali Bugari pjevaju na njemačkom, da se đuska na koncertima njemačkih bendova, da, recimo, BMW priredi izložbu svojih najnovijih modela, ali sve to, daleko i visoko, natkriljuju pivo, kobase, štrudle i kuhano vino, što na tacnama neumorno raznose mlade Bugarske odjevene kao da su sad s minhenskog „Oktoberfesta“. Dvojac za šankom je više nego iznenađen putopiscem iz Bosne i Hercegovine u Vracama i u to ime me časti kriglom piva i zajedničkim fotografiranjem začinjenim osmijesima.
To je slika nekog novog grada. Vraca u starim slikama nisu predaleko i itekako su živa, a ponajbolje su oličena kroz dvije turske kule, koje, iako Turaka u Vracama gotovo da i nema, svega ih je pedesetak, još uvijek slikovito podsjećaju na doba kad su ovdje bili sve i svja. Inače je prvi u sjeverozapadnoj Bugarskoj, 9. studenog 1877., oslobođen od Turaka. Ovdje je sve i svja u 17. stoljeću bio izvjesni Kurt-paša. Kakav god da je bio, ime mu je sačuvala njegova 11-metarska kula u zapadnom dijelu Trga Hrista Boteva, oko koje se danas, budući da su oko nje podignuti Povijesni muzej, Gradska galerija i Dramsko kazalište, savio novi centar Vraca. Među takvim zgradama kula djeluje sitna, ali taj dojam, budući da je oko nje ostavljeno dovoljno čistine, i to travnate, ipak nije previše izražen. Kvadratnog je oblika, a jednom stranom je – prvo mjerim koracima, a onda podatak nalazim na info-ploči – duga i široka malo manje od šest metara. Na drvenim ulaznim vratima sada stoji tabla da je unutra danas zaključani muzejski butik. Imala je i podrum, sada tek djelomično vidljiv kroz rešetku zasutu lišćem, a na odignuto prizemlje se penjalo stepenicama koje su se u slučaju opasnosti mogle uvući. Prvi kat je služio za stanovanje, ali, ako zaškripi, i za obranu, a drugi – očito je to zbog erkera i konzola sa sve četiri strane – za ne daj bože. Puškarnice, njih 12, i sad bi bile funkcionalne, kao i rupe za izlijevanje vrelog ulja ili smole, smještene između konzola.
Obilazeći kulu sa svih strana, zagledam i spomenike, njih pet-šest, a provirujem i kroz prozore muzeja – unutra se čuva Rogozensko blago, zbirka od čak 165 srebrenih posuda, najveća tračka ostava u svijetu, otkrivena 1985. blizu gradića Rogozena, četrdesetak kilometara od Vraca. Srebrnih fiola, primjerice, iza stakla s glavama meni neznanih bugarskih velikana, ima 108, dvostruko više od ukupnog preostalog broja u muzejima cijele Europe. Kao takav i toliki raritet, obišlo je, ako se tako može reći za muzejsku zbirku, gotovo čitav svijet. Negdje oko Vraca nalazila se u 7. i 6. stoljeću prije Krista prijestolnica ratobornog, ali kulturno vrlo naprednog tračkog plemena Tribali, otud i toliko blaga na jednom mjestu. Prolaznost je, kad malo bolje razmislim, jedina stvarnost ovog svijeta: uzalud si i trački kralj i Kurt-paša, uzalud ti i srebro i zlato, vrijeme dođe po tebe i – čiča-miča, gotova priča!
Mahnut ću kamenom lavu s bugarskog grba što se šepuri u obližnjem parku pa prošetati do druge, Kule Meščija, blizu zgrade Gradske uprave. Nije kvadratna kao Kurt-pašina već u formi prizme, što joj daje veliki plus u estetskom smislu. Nešto je starija od Kurt-pašine, vjeruje se da je podignuta u 16. stoljeću, nešto viša, zeru manje od 13,5 metara, ali i puno ljepša, ne samo zbog prizme u tlocrtu već i zbog tornja na koji je naknadno, nakon oslobođenja od Turaka, dodan sat. Zajednički su je sagradili lokalni ajani kako bi se, ako dođe dur guzici, a dešavalo se, i to ponajprije za čestih rajinskih ustanaka, spasila glava. Ako je bliže nebu od Kurt-pašine, nema podruma pa izađe na isto. Zato je prizemlje služilo za skladište, a tri kata, sva tri s otvorenim ognjištem, za stanovanje, s tim što je posljednji bio i obrambeni. Prije dvadesetak godina ispod tornjića sa satom postavljen je i gradski grb.
Vraca imaju pet pravoslavnih crkava i, u gradu i okolini, tri manastira, ali i prije nekoliko godina izgrađenu katoličku crkvu Uznesenja Marijina. Imala su i Eski džamiju s kraja 18. i početka 19. stoljeća, odnosno imaju je i sad, ali je 2008. pretvorena u Centar za zaštitu prirode „Natura“. Od pravoslavnih hramova najstariji je onaj Vaznesenja Gospodnjeg iz 1848., ispred koga je spomenik svetom Sofroniju Vračanskom, a službeno najvažnija katedralna crkva Svetih Apostola, koja je i najveća. Broj 1 je ipak mitropolitska crkva svetog Nikole, podignuta od 1865. do 1867. godine, s tim što je osmokutni zvonik dodan 40 godina kasnije, kada je ovaj dio Bugarske odavno bio slobodan od Osmanlija pa se moglo kako god se željelo. Nije to zbog izuzetnog ikonostasa slavnog Antona Staniševa i freske istog takvog Stanislava Dospevskog, čak ni što su njoj bijeli grobovi svih vračanskih mitropolita umrlih nakon oslobođenja, svemu tomu ću se podiviti, nego što pored nje leži bojarska crkva istog sveca, sagrađena ispod zemlje. Moje li žalosti kad pogledom skočim niza kamene stepenice i na vratima ugledam katanac! ☹
One turske kule, pa i jedna turska česma na koju ću kasnije naići, sada sa svetačkim reljefom na zidu, barem se ne mogu sakriti, a bojarsku crkvu, istinsku katakombu, nalik onim na antičkim područjima dok su kršćani još bili u ilegali, zasvođenu kamenom kao da je grobnica, a ne bogomolja, gledam samo na panoima, što nije ni d od doživljaja. Jer šta: Turci su dali dozvolu za gradnju, i to samo zato što je kćerka glavnog među bojarima, nekog Georgija, bila udana za bogatog carigradskog trgovca, dakako Turčina, pa je umolila muža za „štelu“, a oca da se dadne na posao, kako bi sprala grijeh „poturčenja“. Nova crkva u 16. stoljeću nije smjela biti viša od Turčina na konju, pa su je ovdašnji kršćani ukopali četiri metra u zemlju, a takva nije smjela biti ni široka i duga; dimenzija 10 x 3,80 metara bio je u takvim uvjetima nekakav sigurnosni maksimum.
Bila je zaboravljena i zapuštena sve do 1943., pa je obnovljena, ponovno je zanemarena za komunističke vladavine, a još jednom otvorena 2017., o čemu čitam na gusto ispisanoj kamenoj ploči iznad ulaza. Ostaje mi, a to je nikakva utjeha, pogledati nadgrobnjake istaknutih četnika Hrista Boteva, koji su vjerojatno doneseni ovdje s raznih strana kako bi i mrtvi doprinijeli buđenju i rastu nacionalnog ponosa Bugara nakon oslobođenja.
Zeru veća utjeha je jezero ispred crkve, prema trgu, puno vodoskoka. Oko njega se na sve strane naredali spomenici, od neizbježnih apstraktnih i onih s tek kojom zerom konkretnosti, do bisti dvojice vračanskih velikana.
Mito Orozov (1859. - 1923.) slovi kao „bugarski Henry Ford“, makar nije pravio automobile nego kočije, najmodernije ne samo u Bugarskoj već i na čitavom brdovitom Balkanu. Imati onda njegovog četverotočkaša bilo je otprilike kao imati sada najnoviji tip „mercedesa“. Napravio je i prvu pravu tvornicu kočija u Bugarskoj, privukavši najbolje stručnjake ne samo iz cijele Bugarske već i mnoge iz inozemstva, dajući im pet puta više plaće. Ja bih rekao, bugarski Mate Rimac. Prvi uvodi – tad se radilo o“od zvijezde do zvijezde“ – devetosatno radno vrijeme, uvjeravajući druge gazde da od preumornog radnika nema velike fajde, a osvaja i nagrade na međunarodnim sajmovima u Londonu i drugdje u Europi. Danas u svom gradu ima muzej, smješten u etnografskom kompleksu „Sveti Sofronije Vračanski“, jedini takav u Bugarskoj. Drugi je Andrej Nikolov (1878. – 1959.), Vračanin rođenjem, pariški student i kipar europskog formata. U ovakvim situacijama uvijek dajem prednost umjetnicima, ali je Mito Orozov ličnost kakva se u jednoj ovakvoj državi rodi jednom u stotinu godina, ako i u toliko.
Eh, kad bih sad počeo nabrajati spomenike…. Neću, ima ih na desetke, a barem trećina je apstraktna, to i inače uglavnom zaobilazim. Nekog zapala samo spomen-ploča, neko drugi zaradio bistu, a neko treći, kao, recimo, nepoznati partizan, usto mnogo viši od Roberta Wadlowa i Johna Rogana, a oni su najviši ljudi na svijetu, uspravio se od pete do tjemena. Neke ipak moram spomenuti, recimo vrlo moćno osmišljenog Vasila Levskog, koji u svakom iole većem bugarskom gradu ima spomenik, a ovdašnji je jedan od najljepših, ili puno manje poznatog kulturnog radnika, ustvari vračanskog narodnog učitelja, ali i trgovca i mecene, Ivanča Mladenova, koji „viri“ iz niše na zidu osnovne škole nazvane po njemu. Skroz-naskroz je moćan spomenik svetim Ćirilu i Metodiju blizu još jedne škole i zgrade Općine, ali dva najzanimljivija nalik su indijanskim totemima. Jedan prikazuje opaku orlušinu, u podnožju stoji „Vraca gnijezdo orlova“, dok drugi, nazvan „Razdvojeno vrijeme“, s druge strane drvenog postamenta ima natpis „Hajka na vukove“. Natpisa ima sve do vrha „totema“, a riječ je o rodopskom folklornom običaju, donekle sličnom našim pokladnim vukovima u Dalmaciji i Bosni ili „zvončarima“ u Istri, o čemu svjedoči i nekoliko desetaka zvona naredanih na neku vrstu razboja, postavljenog kod Općine. Na vrhu „totema“ sam očekivao vuka, a ugledao golemu sovuljagu. Kako, zašto, ko bi to znao.
I mnogo parkića i fontana, i još više dopadljivih zdanja, ponajviše iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata, izuzeci su rijetki. I ulični panored, na svakom panou po jedan vračanski velikan. I još svašta, Vraca su fin grad, ali se, eno s trga na kome se održava „Oktoberfest“ čuje živa glazba, odoh vam ja na pivo :)
