U Petrinji sam bio jesenas. Sa svih strana udarila zlatna jesen, ne možeš joj se nadiviti, ali kad spustiš pogled na zemlju, totalna kontra. Razlog je, naravno, zemljotres koji je tri dana pred Novu 2021. razdrmao i rastresao grad toliko da bi ga onaj ko je u njemu boravio koji dan prije jedva prepoznao.
Gradu se prikradam pored spomenika poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade „Gromovi“. Rat je na prijašnjoj Baniji, a sadašnjoj Banovini predstavljao biti ili ne biti. Za 233 pripadnika „Gromova“, čija su imena ispisana na spomeniku, rezultirao je onim drugim, ne biti, ako ne računamo „vječnu slavu“, koje su prvih godina svima puna usta, a onda se pretvori u nekoliko svakogodišnjih paradiranja živih, nakon čega ostanu samo osušeni vijenci i cvijeće koje vjetar nemilice raznosi, a kiša i sunce polako pretvaraju u prah.
Malo nakon spomenika „Gromovima“ čeka me carstvo „Gavrilovića“. Jedan pravi posao u životu može odrediti i olakšati život čitavim naraštajima. Tako je bilo s Gavrilovićima: prošli 1809. na tenderu za opskrbu Napoleonove vojske mesom u čitavoj Vojnoj krajini, bezbeli ušparali nešto sitniša, pametno uložili, nastavili isti posao i pod banom Jelačićem, a sve ostalo je povijest, uključujući čak i komunističku Jugoslaviju, kad im je, „kulacima“, njihovo oteto, a oni strpani u haps. Propao je komunizam, Jugoslavija se srušila k'o Petrinja u zemljotresu, a Gavrilovići su, evo, opet u sedlu. Ispred tvornice im džinovski bik, glave svijene prema nebesima, prilično divlji, čim ga neki hvata za rog ne bi li ga smirio.
Kad prvi put dođem u grad veličine Petrinje, najčešće napravim krug, pogledam gdje je šta i barem dijelom memoriram skicu grada za orijentaciju. U Petrinji je takav pokušaj unaprijed osuđen na neuspjeh: neke ulice su zbog građevinskih radova na obnovi doslovno zagrađene, a sve natkriljuje povelika tabla koja upozorava da je moguće obrušavanje i kako se ulazak u taj, najgore rastresen dio grada obavlja na vlastitu odgovornost.
Auto ostavljam u donjem dijelu grada, blizu ulaza na Šetalište Josipa Jurja Strossmayera, što je ustvari službeni naziv gradskog parka. Mala mi je fajda od cikloturističke karte, a najprije nailazim na nju, mnogo veću od šestostranog stupa s ispisanom poviješću Petrinje i okoline te od panoa na kome su detaljno opisane gradske znamenitosti. Srdačno se pozdravljam s goluždravim dječačićima i njihovim kornjačama na fontani; stoje ondje – ako ne računamo ratove, kad su ih bezbeli rastjerali – već duže od stoljeća, ali niti su dječačići odrasli, niti su im kornjače pobjegle. Eto, kontam, kako zaustaviti vrijeme: umjesto od krvi i mesa, samo trebaš biti od bronce :) Malo dalje je zeleno-bijeli glazbeni paviljon, vjerojatno najvažniji simbol parka, ipak su uz glazbu iz paviljona sigurno „pala“ neka prva viđenja i zaljubljivanja, možda je čak nepoznat neko zaprosio nepoznatu neku. Pročitah na onom panou: Petrinjci ga 1891. (po)kupili izravno s izložbenog štanda tvrtke Wagner, valjda nemajući vremena čekati da istale željezo i odliju još jedan ovakav.
Park inače okružuju „velelisne lipe ilirke“, kako je naznačeno na nekima od njih, zasađene, stoji ispod naziva, „u doba ilirskih pokrajina 1809. - 1813.“. Nekome se, ko je određivao šta će pisati, nije dalo prevaliti preko usta da je, kao što ovdje svi odlično znaju, lipe posadila tuđinska Napoleonova vojska; ako već nismo mi i naši, ne mora se znati ni da su tuđinci. Za više od dva stoljeća zdebljale su se kao da su svakog jutra u tih dvjestotinjak godina doručkovale, ručale i večerale s Asterixom, ima ih obujma većeg od dva metra, ali su neke – rodni list je iznad svega - i podobro natrule. Pored jedne koja će ih odmijeniti stoji da su je 1999. zajedno posadili njemački veleposlanik Volker Haak i posebni izaslanik Europske komisije Per Vinther. Poprilično sam skeptičan da je to ta, ovoliko malo bi narasla da za 25 godina nikad nijedna kišna kap nije pala na nju.
Parkom i čitavim donjim dijelom grada dominira kasnobarokna crkva svetog Lovre. Iznad ulaza joj se kofrče latinština i 1780. godina, ali to je kao ono kad dvojnici poznatih ličnosti umisle da su oni te ličnosti; ako to nije bogohulno kazati, petrinjski Ćamil iliti Džem-sultan. Na crkvi iz 1780. su, naime, srpski tenkisti u rujnu 1991. vježbali gađanje nepokretne mete tenkovskim projektilima, a 23. veljače 1992. su je njihovi zločinački drugovi eksplozivom poslali njenom Bogu na nebesa. Nakon što je, koji dan kasnije, odvezen šut, park je dobio još jednu praznu travnatu parcelu. Trinaest godina kasnije prema nebu se stameno uspravila (n)ova crkva. Baksuzna, kako su joj valjda zapisale suđaje, dokačena je i od zemljotresa, ali joj je uspio uzdrmati samo krovište, koje je u međuvremenu obnovljeno.
Od svega je, izgleda, postala sujevjerna i nepovjerljiva, pa se u nju ne može, već samo poviriti kroz rešetku. Ne vjerujem da bi se s time da bude zaključana složio vječito nasmiješeni i svima dobrohotni kardinal Franjo Kuharić, koji, evo, neumorno propovijeda iako pored crkve nema nikog osim mene. Na crkvi i njegove riječi iz 1991. o tome kako se nikad ne treba svetiti neprijatelju, čvrste, jasne i odmjerene da im zareza ne možeš odbiti. Kasnije ću joj čuti zvon: to je isto zvono koje je u listopadu 1998. odjekivao Marijom Bistricom dok je Ivan Pavao II. proglašavao kardinala Alojzija Stepinca blaženim.
Kad bi se sudilo po ovom krajičku Petrinje, izgledalo bi da trešnje potkraj 2020. nije ni bilo, ali kad se krene blagom uzbrdicom, začas se ukaže istina, gola i ispunjena kosturima nekad sigurno dopadljivih zdanja ili mjesecima i godinama ušuškana u najlonske prekrivače s nazivima tvrtki koje obnavljaju pojedine zgrade, zbog čega valjda ni neko ko je i rođen i umrijet će kao Petrinjac neće svakog trena biti siguran šta je šta u tom građevinskom maskenbalu. Neke zgrade su, istina, potpuno obnovljene, ali takvih nema puno, onih drugih je neusporedivo više.
Zgrada Generalije, recimo, sigurno sja kao i početkom 19. stoljeća, kada je izgrađena. Obnova podrazumijeva i ploču sa škrtim podacima s koje čitam da se u Generaliji, sve do njena ukidanja, 1873., nalazio stožer Druge banske pukovnije. Ne znam kakva je bila predzemljotresna petrinjska osnovna škola, ali je sada, nakon što su je zajednički podigle Vlada Mađarske i Vlada Hrvatske, dostojna ne samo đaka prvaka i učitelja čudaka nego bi, bome, u nju komotno moglo kakvo veleposlanstvo ili vlada, da je Banija iliti Banovina ima.
Osmijeh sreće vidljiv je i na do kraja obnovljenoj Baroknoj palači, još starijoj – podignuta je u drugoj polovici 18. stoljeća – od Generalije i škole. Obnovljena je i pravoslavna crkva svetog Spiridona, prvotno podignuta pet godina nakon katoličke, rušena 1941., ponovno ozidana 1976., pa otpućena u zrak početkom posljednjeg rata. Istini za volju, ne znam koja je poletjela prva, Lovrina ili Spiridonova, uglavnom su se negdje gore, među oblacima, morale sresti i kršćanski se zagrliti u inat svojim rušiteljima.
Nađe se tako još poneki bljesak, ali, summa summarum, Petrinja je i četiri godine nakon zemljotresa samo jedna golema ruševina. Dizalice isuviše rijetko zuje iznad obeskrovljenih ljudskih gnijezda, a onim najlonima u koje su umotane zgrade češće zašušti vjetar nego zidari i armirači. Ima ih, ali poprilično malo, koje su stigle nadomak novog rođendana, neke se mogu nadati da će uskrsnuti barem do narednog proljeća, a neke druge su umrle zauvijek i na njihovim temeljima sada niču neke druge, ni nalik njima. Jedne mame ljepotom, kao kasnobarokna kapija građanske kuće, sazidane još 1793. ili sada već niski krnjotak, jedino što je ostalo od nekadašnje klasicističke krasotice, ali ko danas mari za ljepotu ako uz nju ne ide i makar omanje brdašce keša na bankovnom računu. Druge se, kao jedna s rupčagom u krovu nalik onim ratnim, monobacačka, 120 mm, i jedna kojoj je oboren dimnjak, uvjeravanjem da su to samo sitne rane, trude progurati u prvi red za obnovu, ali im je trud zasad uzalud. Na jednom pročelju zemljotres je ogolio žbuku ispod koje su se, k'o voda u bezoaznoj pustinji, „ukazale“ reklame, bog zna koliko stare, čim se, među ostalim, na prodaju nude lule i kamiši.
Za svog petrinjskog dana – topao je, radni – ne vidjeh na brojnim radilištima doslovno nijednog radnika, samo manje ili više uredno složene palete cigle, blokova, armature, dasaka… Iz starijih fasada drsko proviruje raspuknuta dizma, one jelove letvice zapunjene mješavinom vapna, riječnog pijeska i trine, a smrvljeni ćerpič se, unaprijed znajući odgovor, pita šta li će biti s njim. Ormarići s oznakom visokog napona jedini su stanari nečijeg zeleno obojenog dnevnog boravka, javni bilježnik Domagoj Ocva… ostao je bez zadnjeg dijela prezimena, davnašnji secesijski hotel „K Caru Austrijskom“ također, nasmrt bolestan, proživljava zadnje ovosvjetske dane. Na jednom od slupanih izloga ostala je čestitka za Božić i Novu godinu, vjerojatno onu najnesretniju u povijesti grada, 2021., drugi, širom otvoren, uvjerava prolaznika da je pod video-nadzorom, u mnogim drugim u glavnoj ulici, a i ispred njih, gomila šuta.
Usred posvemašnjeg kaosa jedan čovjek, blago nasmiješen, drži vatreni govor. „Braćo“ – gromkim će glasom – „s vladom kao s vladom, s bandom kao bandom!“ I sve se propinje, mlatarajući rukama. Zove se Stjepan Radić i ubijen je 1928. u jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu. Upitao bih ga „A šta ako je vlada jednako banda?“, ali ne uspijevam doći do riječi. Inače je ovo prvi Radićev spomenik: Petrinjci nisu čekali da „povijest kaže svoje“ nego su se odmah dali na posao i osnovali „Odbor za podignuće spomenika“. Jest da je malo „škripalo“ pa je, iako ga je kiparica Mila Wod (1888. - 1968.), pravim imenom Ludmila Wodsedalek, isklesala za svega osam mjeseci, na današnje mjesto postavljen tek 1936. Komunistička vlast bi ga najradije uklonila da ga nikako nema, ali je znala da je ovdašnji narod poštuje i Radića i njegov tada zabranjeni HSS, pa ga je 1963. s njegova trga premjestila malo „ukraj“, na rub parka. Radić je u Petrinji četiri mjeseca i robijao.
Nije spomenik „samo“ prvi Radićev već i prvi na javnom prostoru što ga je izradila jedna žena, prva koja je diplomirala na kasnijoj zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Radić je 1991., kao i crkve, raširio krila uz pomoć eksploziva i odletio u naručje suncu, ali je sedam godina kasnije slučajno nađen, i to zakopan, u obližnjem Čuntiću. Zanimljivo: jedan čovjek, Stjepan Radić, unuk imenjaka i prezimenjaka na postolju, nazočio je, tada kao dijete, prvom postavljanju spomenika, 1936., a onda, kao starac, ali i svjetski poznati i priznati pijanist te potpredsjednik Hrvatskog sabora, i njegovom povratku na staro mjesto, 2003.
Jedna stara drvena kuća, kata i potkrovlja od hrastovih greda, gordo stoji, možda se ispotiha čak i ironično smijulji svemu oko sebe. Njoj zemljotres izgleda nije napravio „ni zarez“. Jednu sličnu, potpuno od drveta, vidjeh negdje na prilazima Petrinji. Možda bismo se trebali podsjetiti starih umijeća građenja, kad su tesari bili glavni majstori?
Na kraju imam i jednu želju: da se od jesenas sve promijenilo, da je započeto u obnovi dovršeno, da je moj skromni putopiščić po temelju zastario i da mi u komentarima napišu „Pojma ti nemaš, putopisac!“ I da su u muzej, ako ga Banovina/Banija ima, odnijeli banner s natpisom „Grad Petrinja sa ©obnavlja“, okačen uz jednu obnovljenu zgradu, i da se svih 19.950 stanovnika petrinjskog područja popisanih 2021. godine vratilo domu svom jedinom….
