Nakon što je Republika Hrvatska, usred Domovinskog rata, provela veliku administrativnu reformu, u 20 njenih županija „našlo se“ 428 općina i 127 gradova. Previše i za jednu Belgiju ili Mađarsku. Mnoge općine ustvari su ostale obična sela, a mnogi gradovi, pogotovo oni koji, ni u starim dokumentima, ni na terenu, nemaju ni značajnijih povijesnih znamenitosti, zaslužuju navodnike oko te riječi i vlastitog statusa. Možda je trebalo uvesti termin selograd. Da takav termin postoji, bez sumnje bi stajao i ispred Garešnice, službeno jednog od onih 127 gradova.
Čak i kad bi se ono malo zanimljivog „zgrnulo“ pa poredalo jedno do drugog, ne bi bila neka pljačka. Glavni trg, nazvan po hrvatskim braniteljima, prostran kao što je sve ovdje prostrano, jer prostora ima napretek, jedna je od malog broja zanimljivih točki. Krase ga javni sat i potkovičasti lúk, donekle motivski sličan onom u našem Vitezu, u Garešnici s fontanom, trenutno suhom, pa se cjevasti kostur sunča na škrtom jesenskom suncu. Vrijedan pozornosti je i park, makar zbog savršene urednosti, mada su drvene ptičice u cvijeću, „kariole“ s cvjetnim busenima, nasadi pazikuće, dječja igraonica, mostić s jezercem i srčasta metalna konstrukcija koju bi trebale „zagušiti“ ruže sveprisutni inventar gotovo svake uređene ledine koja se naziva parkom.
Dva socijalistička spomenika također su dio ustaljenog inventara. Jedan, partizan s puščetinom, nehajno zadjenutom iza vrata, tipični je pozer, od onih što se u svim ratovima samo slikaju, a strugne k'o zec čim zapuca. Drugi, masivan, podignut u spomen na trinaest poginulih boraca NOR-a i žrtve fašističkog terora, odreda Židove, s tek jednom iznimkom, sasvim je druga priča, s puno umjetnosti utkane u ono klasično socrealističko poimanje. Bršljan i raslinje što čeličnim stiskom guše spomenik daju mu dodatnu draž; nepoznati umjetnik bi, da se načas podigne iz groba, još jednom mogao umrijeti sretnog izraza lica.
Blizu je, ali i dovoljno daleko, ne bi valjalo da ih ko pomiješa, i spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata. Pristupajući mu, malkice ću se začuditi da je, za razliku od uobičajenog naziva Dom zdravlja, ovdašnji ostao Dom narodnog zdravlja. A spomenik… Svaki je branitelj dobio vlastitu mramornu kocku s imenom, bez drugih podataka, a često se, uz godine rođenja i pogibije, nađe i suvišnih. Ni impozantan, ni premal, ni s previše umjetničkog, ni bez umjetnosti, jednostavan, a ipak, ponajprije zbog tropleta koji okružuje skraćenu piramidu s hrvatskim grbom, prilično dopadljiv.
Sa stražnje fasade Hrvatskog doma ozbiljnim pogledom me motri Ivo Robić. Preko „Mister Morgen“, naslova njegovog najvećeg hita, ide njegov potpis. Pretpostavljam da malo ljudi uopće zna da je rođen u Garešnici, prije bi se očekivalo da ga, zbog tamošnjih velikih nastupa, vežu za Crikvenicu ili Opatiju, gdje neke godine vidjeh i njegov spomenik. Mister Morgen je, znamo, napravio i značajnu međunarodnu lakonotnu karijeru, niko drugi nakon njega se, koliko znam, ni dana nije našao na Billboardovoj ili top-listi New Musical Expressa, ali vrijeme čini svoje, mlađe generacije bi se, da prošeću parkom, zapitale ko li je ovaj. Iako je u Garešnici gotovo samo rođen, budući da je obitelj za njegovih srednjoškolskih dana odselila u obližnji Bjelovar, ovdje ipak nije zaboravljen, mada mural nikako ne bi smio biti kraj garešničke priče o njemu – parka, evo, ima, točka na i trebala bi biti njegova brončana figura, dakako s mikrofonom.
U središtu Garešnice inače stražari jedan drveni medo. Zašto baš medo, pojma nemam. Tri večeri zaredom se pozdravljam s njim, budući da stoji ispred restorana „Vila Velebita“, u kome je klopa i vrlo ukusna i vrlo obilna. Rekao bih da je najbolji, ali neću jer izbor i nije bog zna kakav, mada vjerujem da ga ne bih mijenjao i da se jesti može na sto mjesta.
Za kraj ostavljam crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije, dakako katoličku. Visoka, vitka i izgledom nova, mada je prvotno podignuta još od 1750. do 1753. Barok u Moslavini. Da nije zaključana, mogao bih vidjeti ponešto iz druge polovice 18. stoljeća, ali da nije…. Jest.
Četvrt milenija mlađu joj posestrimu, stavljenu pod zaštitu Male Gospe, odnosno Rođenja Blažene Djevice Marije, također zaključanu, vidjeh u Garešničkom Brestovcu. Negdje na toj strani sretoh i visoki panj kome je dopala čast da ostatak života uživa ispod skladnog drvenog paviljona. Šumarima, gdje god bili, svašta padne na um. I jednu crno-bijelu plastičnu milku s metalnim papcima, parkiranu tako da ne zasmeta traktoru. Konje, pravih, njih petnaestak, zbijenih u gusto krdo, vidjeh, pak, negdje na drugoj strani. Lijepa slika, i meni, i postarijem gospodinu koji ih ponosno gleda.
Nego jeste li znali da u Moslavini postoji Općina Hercegovac? Ja nisam! Nabasah na nju vozikajući se Moslavinom, točnije oko Garešnice, od koje je, prema sjeveroistoku, u pravcu Velikog Grđevca i Grubišna Polja, udaljena kojih desetak minuta vožnje.
Naziv mjesta prvi put se spominje 1730. godine, a za gotovo tri stoljeća kao da se izbrisalo sve vezano za stari kraj, ako, naravno, uzmemo za pretpostavku da je stari kraj Hercegovina. Prvu provjeru obavljam ispred spomenika s imenima 23 poginula borca NOR-a i civila s područja općine. Rezultat: izuzev jednog Hercega, nigdje ni natruhe da bi neko prezime moglo biti hercegovačko. Ima čeških, i to gotovo polovica, patron mjesne crkve je znameniti mađarski svetac Stjepan Kralj, što bi moglo značiti da je bilo ili još uvijek ima i Mađara, a da su ovdašnji Hrvati Hercegovci, čisto sumnjam da bi ih ovoliko bilo među partizanima :) Zanimljivo: spomenik podiže S. B. Ako su to nečiji inicijali, onda je baš čudno, a ako je S. B. Savez boraca, takva skraćenica postoji samo u Hercegovcu. Druga provjera je u lokalnoj kavani, gdje mi potvrđuju da u Hercegovcu nema hercegovačkih prezimena, ali ima prezime Bosanac :)
Iako Hercegovac ima poprilično manje žitelja od Garešnice, ne izgleda manji, valjda zbog toga što se gro naselja prostire u jednoj i jedinoj dugoj ulici. U Garešnici spomenuh Hrvatski dom, a ovdje vidjeh dva društvena doma, i to, izgleda mi, oba veća od onog garešničkog. Jedan je Hrvatski seljački dom, dok drugi nosi naziv po češkom političaru i filozofu Tomášu Massaryku. Na prvom domu stilizirani hrvatski grb, dok je češki, što se pročelja tiče, bezgrban, prvi je crvenkast, a drugi „ide“ od crvene u oker. Na hrvatskom i zanimljiva spomen-ploča s hrvatskim grbom, postavljena – vrlo znakovito! – 1971., godine Hrvatskog proljeća. Jedino tad nekad je i moglo proći da se na spomen-ploči sastave partizanski ustanak i Stjepan Radić, i to ne samo zbog 30. godišnjice Ustanka i 100. godišnjice Radićeva rođenja. I još nešto zanimljivo na ploči: iako je ispod riječi „30-godišnjice ustanka naroda“ još jedno bijelo polje predviđeno za tekst, ono je prazno. Je li to tako bilo i 1971. ili su u međuvremenu, kao što bi se lako moglo pretpostaviti, izbrisane narodnosti? I da, treći dom je Vatrogasni, on je valjda i hrvatski i češki, i naroda i narodnosti, svakog onog kome zaprijeti požar. Inače je vatrogasno društvo osnovano još 1899., a u privremenom odboru nalazio se i jedan s prezimenom Posavec. Svega i svakoga, samo Hercegovca u Hercegovcu nigdje :) Na čelu prvog odbora bio je izvjesni Filip Hoffman, koji je, po poziciji, nosio titulu „društvenog vojvode“, a iza njega je po hijerarhiji stajao Franjo Lipovski, „društveni podvojvoda“. Crvena vatrogasna kola, izložena pored doma, mađarska su, budimpeštanske tvrtke „Tarnóczy“.
Da su ovdje potomci Hercegovaca, kaže u kavani jedan s velikim „ožujskim“ ispred sebe, mjesni klub bi se zvao „Dinamo“, a zove se, da se i to zna, „Hajduk“. Drug mu do njega, koji srče dugi espresso, kaže da nikako nije mogao zvati „Dinamo“ jer je osnovan 1923, puno, dakle, prije „Dinama“, koji je za hercegovački „Hajduk“ „od prekjučer“. Kako god, plakati najavljuju domaću utakmicu „Hajduka“, člana Prve županijske lige, protiv NK „Ivanske“ iz istoimene općine smještene na pola puta od Hercegovca do Bjelovara. Na dijelu fasade vatrogasnog doma još jedan zajednički, „svačiji“, dakako sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca, koga, mimo svega, prepoznajem po rimskom oklopu i antičkim stupovima iza leđa.
Hercegovac ima i veliki park, nekako, valjda zbog puno više raslinja, neusporedivo „topliji“ od garešničkog. Nazvan je po ovdašnjem profesoru i dramskom piscu Stjepanu Banasu, spiritus movensu pedagoškog i kulturnog rada u Hercegovcu, gdje je utemeljio Međunarodni festival „Dani hrvatskog puškog teatra“ te festivala dječje pjesme „Pjesmom i srcem domovini Hrvatskoj“. Sve ovo čitam s postamenta s tablom na kojoj je Banasova fotografija i mnogo drugih podataka, a još jednu takvu zaslužio je Ivan Bratković Glišo, glumac-amater i dugogodišnji istaknuti član Glumačke radionice Garešnica i Garešničkog amaterskog kazališta. Inače je po struci bio policajac, ali je, nakon bogatog glumačkog iskustva, znao sjesti i u redateljsku stolicu.
Hercegovac je dao i priličan broj imena poznatih puno šire od općinskog prostora. O Ivanu Dončeviću (1909. - 1982.) nigdje ne vidim nikakvog znaka, makar je rođen u obližnjem selu Velika Trnava. Sjećam ga se iz čitanki, iz jedne smo, u ne znam kojem razredu osnovne škole, obrađivali njegovu najpoznatiju pripovijetku „Pismo majci u Zagorje“. Kolega mu Slavko Kolar (1891. – 1963.), rođen u selu Palešnik, zavrijedio je da po njemu bude nazvana ovdašnja osnovna škola, u kojoj nalazim „Kolarov kutak“ s njegovim knjigama, izrekama i faksimilima. Na zidu savršeno oslikana scena iz neke od Kolarevih priča. U kutu i vitrina s trofejima NK „Hercegovac“. Bit će, znači, u Hercegovcu ne samo dobrih pisaca već i budućih nogometnih zvijezda :)
Ko je još poznat, a iz Hercegovca? Nećete vjerovati – Ivo Robić. U Hercegovcu tvrde da je stvarno rođen u selu Velika Trnava, odakle je i Ivan Dončević, ali je kao rodno mjesto, gdje je već morao o tome, redovito navodio Garešnicu. Bit će da mu se, onolikoj zvijezdi, nije dalo rođenjem biti seljak. E pa baš bih volio zaviriti u matične knjige i tražiti pod R, da vidimo gdje stanuje istina o Robićevu rođenju!
Zadnja scena u Hercegovcu je doista nesvakidašnji, originalan spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Nema mu „parca“, ma ni sličnog, nigdje u Hrvatskoj. Ne obožavam modernizam, a spomenik je modernistički, ali ovom se mogu samo diviti.
Za kraj: najveća manifestacija u Hercegovcu su dani krumpira. Jeste li jeli „čipi čips“? U ovdašnjoj tvornici se dnevno, ponavljam dnevno, proizvede 11 tona popularne grickalice, a sve od domaćeg krumpira! E, pa, dragi Hercegovci, ne znam koji čips grickate, ali… A vi kako hoćete :)
