Obećah u putopisu iz Ta'pinua kazati koju riječ o Gozu, drugom velikom malteškom otoku, pa da ne bude da sam slagao… Elem, slika koja se, kad se pristane u kanal Gozo, zadjene u očne šarenice više je nego bajkovita: dolje deseci brodica, između nešto zgrada, bijelih kao što je bijela čitava Malta, a na brdu se, odozdo gledano više u oblacima nego na stijenju, zlate dvije monumentalne crkve. Monumentalne, ali ipak ne i najveće na Gozu. Ne pripadaju lučkom selu Mgarr, ono je samo luka Ghajnsielema, gradića na brdu, iza crkava, s oko 3.000 žitelja. Ispod Lurdske kapele, kako je službeni naziv velike crkve na lijevoj strani hridi, fino se vidi Gospa Lurdska u živoj stijeni, najpoznatije hodočastilište Ghajnsielema, kome pripada i utvrda Chambray, pored koje prođosmo u dolasku. Zdesna joj je novija, ali prelijepa župna crkva Naše Gospe od Loreta s jednom kupolom i jednim šiljatim tornjem.
Crkve snimamo s palube trajekta, tako smo im visinom bliži, s obale su im donji dijelovi već „odsječeni“. Welcome to Gozo čeka nas iznad glava dok se puževim korakom primičemo k izlazu s trajekta. Tu posjetitelje dočekuju tri rasplesana curetka od jarko zelene bronce, dugih kika i širokih haljinica što oko njih lepršaju kao zastave.
Do Ġgantije je svega šest kilometara, a minutu-dvije kasnije već smo u novom uskom hodniku, kojim se dolazi do megalitskog hramskog kompleksa – Ġgantija bi se moglo prevesti kao „Mjesto divova“.
Prvi ljudi su, barem prema onome što je na otoku dosad izronilo ispod arheoloških špahtli i četkica, na Gozo stigli pet milenija prije Krista, i to s jugozapadne Sicilije, s područja današnjeg Agrigenta. Hramovi Ta'Skorba i Ta' Ħaġrat, oba blizu Mgarra, najstariji su na Malti i među najstarijim na svijetu, stariji čak i od znamenitih egipatskih piramida. Jedino starije ljudskom rukom stvoreno naselje je, naravno, GöbekliTepe, odnosno Trbušasto brdo u Gornjoj Mezopotamiji, danas dijelu Turske, kamo su ljudi stigli već u razdoblju od oko 9500. do 8000. godine prije Krista. U starodrevno društvance Ta'Skorba i Ta' Ħaġrat spada i „Mjesto divova“, na popisu spomenika kulture na Malti uvedeno pod brojem 1. Naravno da su sva tri hrama odavno na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Da smo ptice, Ġgantija bi nam izgledala kao gomila kamenja nabacana na rubu plitke visoravni Xaghra usred nepreglednog polja. Da nije prirodna, „od Boga“, posumnjat će se već zbog toga što iz zraka nalikuje listovima djeteline, što baš i ne može biti slučajnost, a i zbog prilično pravilnih stranica „gomile“, a uvjeriti se u to kad se pogleda izbliza: ogromni pravilno oklesani megaliti naredani su u masivne zidove. Pored prilazne staze – lokalitet je uređen za posjete tek prije desetak godina pa sve izgleda savršeno – naredane su, sasvim primaknute jedna drugoj, nadgrobne ploče iz novijeg vremena, možda stare ni stotinu godina, ali se ukrasima uklesanim na bijelom malteškom kamenu ambijentalno uklapaju u ono što slijedi. Uokolo su nepravilno razbacani redovi džinovskih kaktusa i nekog crvenkastog cvijeća, a rubom od pročelja prema polju posađen je pravilan niz palmi, pa je slika neobična svakom ko s kontinenta dobaulja u Ġgantiju.
Smatra se da je Ġgantija sazidana negdje od 3600. do 2500. godine prije Krista. Predaja nam priča da ih je podigla divovka po imenu Sansuna. Jela je, kaže predaja, samo grah i med, a ostala je u blagoslovljenom stanju s jednim „običnim“ čovjekom normalna stasa. Iako joj je dijete vječito visjelo na ramenu, dala se na posao i za kratko vrijeme poredala višetonske megalite u zidove. Predaja ništa ne kaže o tome kako se u sudaru sa Sansunom proveo onaj „obični“ :) Drugi ih, pak, prema drugoj predaji, nazivaju „Hramom majke i kćerke“.
Kompleks se sastoji od dva gotova i jednog nedovršenog hrama, licem, slučajno ili namjerno, okrenuta prema jugoistoku. Prije će, naravno, biti da je bilo namjerno, prema izlasku sunca u ekvinociju, kako su okrenuti i ostali ovdašnji neolitski hramovi. Južni hram je, iako se smatra najstarijim, najbolje očuvan, s pet prostranih apsida, nekad pod krovom, sada pod samim nebom, povezanih sa središnjim prolazom i škrtim tragovima žbuke što gdjegdje još uvijek sramežljivo proviruje između kamenja, a nedovršeni ima samo pročelje.
U kompleks ulazimo dugim daščanim mostićem odignutim od tla. Ulaz od golemih, pravilno oklesanih blokova visine je prosječnog čovjeka. U stijenama široke i savršeno okrugle rupe u kojima su vjerojatno stajali stupovi koji su držali nadvratnike i ostali kameni namještaj. Djeluje da su izbušene najsuvremenijim strojevima, mada kad je kompleks građen još ni kotač nije bio izmišljen, niti je bilo metalnog oruđa. Arheolozi su suglasni oko toga da je kuglasto kamenje, naizgled nemarno nabacanouza zidove, imalo ulogu „neolitskih kugličnih ležaja“ preko kojih su komadi od po nekoliko tona pažljivo voženi do gradilišta. Mostićima se može gotovo do kraja apsida, ali se nema štaposebno vidjeti osim golih zidova, s tim što su na nekim mjestima vidljivi urezani čudni znaci, a na nekim, dok kompleks nisu zaposjeli arheolozi, i latinična slova.
I u drugom hramu je slično, samo što je dvostruko viši, a oko dijela zidova se, k'o bršljan oko stabla, zaplela petmetarska metalna skela. Neka me neznanka u jednoj apsidi, valjda misleći da nju slikam, poprijeko gleda; stvarno je u objektivu ploča u travi sasvim nalik našem biligu, st(oj)ećku, mašetu, mramoru i kako ga sve ne zovu. U drugim dvjema apsidama sačuvana su dva oltara iliti žrtvenika na kojim su ondašnjim bogovima žrtvovane životinje, jedan baš čitav, drugi u fragmentima, izrađeni upravo od biligastih ploča.
I Ona i ja volimo ovakva mjesta, makar ćemo mnogima vjerojatno izgledati pomalo bezlična i sterilna. Sve, međutim, dođe na svoje, čitav mozaik se sklopi, kad se uđe u muzej. Plastično jasni prikazi gradnje hramova i njihova korištenja nisu slučajno postavljeni već na početku. U prvom planu su oni što na daščanoj platformi položenoj ponad kuglastog kamenja vuku kamenčure. U jednoj ilustraciji i divovi, duplo viši od „običnog svijeta“, namještaju kamenu kocku kako bi „legla“ najbolje što može. Tu je i sva sila zemljanog posuđa, amfora i kamenih urni pronađenih tamo odakle smo maločas stigli, uključujući i, doduše razbijeno,osmokutno kameno korito i još štošta što se rijetko gdje može vidjeti. Ima i mnogo uglavnom kamenog nakita, ponajviše ogrlica, potom kamenih sječiva, mnogo kamenih, čak i nekoliko koštanih glava, sitna koštana oruđa…. Ipak je daleko najviše – hramovi su ponajprije služili kultovima koji su obavljali obred zazivanja i štovanja plodnosti – sitnijih i nešto većih keramičkih i kamenih figurina žena i muškaraca. Muške figurine su – siroti muški su izgleda imali samo glavu i trup, ništa više :) – visoke i vitke, čak mršave, odreda u uspravnom položaju, ženske, pak, ogromnih guza i sika, ma ogromnog svega, i u raznim položajima.
Ima još svašta zanimljivo, ali nam valja dalje. Odmak od neolita naći ćemo u mjestašcu Fontana Cottage, 4-5 kilometara od Ġgantije. Fontana je podzemna, pećinska, majstorski lučno obzidana; izvori žive vode na Malti nisu baš česti, pa je svaki bio i ostao zlata vrijedan. Koliko je značila voda, pokazuju i tri bezbeliplemenitaška grba iznad izvora – neko od onodobnih tajkuna zavukao je ruku u džep da sve lijepo uredi, ali nije mogao odoljeti da se ne pohvali.
Fontanu, međutim, malo ko od dolaznika i primijeti. Cesta je pružena baš uz ulaz, tu i krivuda, a jurilice, šta će drugo, jure li jure, pa je prilično rizično. Ali nije to jedini razlog, to je manji, a veći je velika prodavaonica svakovrsnih suvenira s čitave Malte na kontra strani. I ona je „na svod“, odnosno na svodove, a nudi se valjda sve što se od suvenira može pronaći na Malti. Na kutovima fasade nacrtani su joj brodić i kaktus, dva simbola Malte, sporedna, ali opet važna, a ulaz čuvaju dva oklopljena malteška viteza sa štitovima „k nozi“. Za prvim štandom lutka Maltežanke u crnom, bijel je samo ovratnik, a za ostalim stolovima žive Maltežanke. Bijeli vezeni stolnjaci i druge „krpe“, razne rukotvorine koje se ne daju strpati i u kakvu skupinu, bezbroj različitih začina, likeri, rakije i druga pića, marmelade i namazi, privjesci, privesci i slične mrnđalice, ali i – ovo je dio Malte gdje je poljoprivreda „preživjela“ – svježe voće i povrće. Ko je krenuo na piknik, ovdje će naći sve.
Mi nećemo na piknik, u Munxaru nas čeka kulinarski specijalitet Goza i čitave Malte, nešto što se kod nas teško može naći i u jednom restoranu.
Munxar je mjestašce, ali nadaleko poznato, ponajprije po zaljevu Xlendi, „zavučenom“ gotovo do središta mjesta. Na Malti smo bili u veljači, nema kupanja, ali nije teško zamisliti koliko se kupača i sunčača nađe ovdje u sezoni. U grad se spušta pored barokne crkve svetog Pavla i niza bijelih zgrada. Tu je i parking, čak i za čamce, a autom se dalje može samo iznimno, stanari i opskrba. Munxar je sav tijesan, nove višekatnice se prave na brdu, dolje odavno nema mjesta.
Do zaljeva, također okruženog visokim zgradama, nije daleko, svega nekoliko stotina metara uskih uličica. Ako stambene zgrade oduzimaju ponešto od ljepote, ono ispred je daje s visokom kamatom: more je, da bi se dobio prostrani plićak, „pregrađeno“ od obale do stijene, niz koju, dvadesetak metara visokim cik-cak stepenicama, odnekud neprestano mile ljudi. Ljeti se vjerojatno jedva mimoilaze. Šta je s one strane brda, to ne znamo. Nad kupačima i sunčačima bdije sveti Andrija, ponekad se sigurno, makar i on od odjeće ima samo nekakvu krpu oko pasa, i zgražajući na viđeno. Napale ga, izgleda mi, nekakve ospice, čim je po stomaku prošaran brojnih rupicama. Šta ćemo, na današnji vakat, ako je ikad i bilo, nije lako biti svetac.
A kulinarski specijalitet? Kad su vitezovi svetog Ivana, apsolutni vladari Malte, toliko ograničili mogućnosti lova za obični narod, odnekud su se rijetkim malteškim travnjacima rastrčali zečevi. Znamo onu staru „množe se k'o zečevi“. Zecolov je usto bilo nemoguće kontrolirati, a ivanovci su se u neko doba s Malte preselili u povijest. Danas je zečetina, ponajprije zečji gulaš ili ragu, stuffat tal-Fenek, nacionalno jelo Malte.
Treba vam, dakle, vina, zeko se najprije lagano kuha u njemu, a onda se dodaju rajčice, češnjak, lovor, klinčići… Napisao bih recept do kraja, ali evo punih tanjura. Mmmmm :) Dobar nam tek!
