„Bilo mi je dvanaest godina / prvi put sam sišao do grada / iz mog sela, tihog i dalekog / kad susretoh tebe iznenada. / Eh, dječačke uspomene glupe! / Mala moja iz Bosanske Krupe!“
Pored, još bolje rečeno ispod Ćopićević rodnih Hašana naiđoh za posjeta bosanskonovskom selu Rudice, a koji dan kasnije mu se, s druge strane, još više približih ostavivši u retrovizoru Arapušu i otisnuvši se zemljanim putom u podgrmečku divljinu. Daleko su Hašani i autom od Bosanske Krupe, kamoli pješice, kako je Branko, ako Ćopićevi nisu gdje u selu pozajmili kakva lakonogog konjića, prvi put stigao u grad. Tada su trebali sati, a danas bismo mojim razdrndanim „golfom“ iz Hašana stigli za četrdesetak minuta krivudanja i drmusanja i obreli se, kao ja danas, ispod drevne tvrđave Pset. Branku bi kadar s tvrđavom, dvjema crkvama i džamijom bio običan, sve su već bile na životu kad je ono dotabanao do grada, a ja bih, kao što i jesam, ostao zinutih usta i pogleda zakovanog za sliku, nesposoban da ga ikud pomjerim.
Branka ostavljam da „zalud luta ulicama znanim“ tražeći onu što „lebdjela je iznad đačke klupe“, a ja ću – možda se usput još sretnemo – napraviti puni krug oko tvrđave. Mogao bih i drugačije, ali je Una, iako se ovuda tromo kobelja milijunima godina, zamamnija od hurije zaspale na postelji od kadife u džennetskom šatoru. Mogu misliti kako se dobroćudne rusalke, vile i boginke razigraju nad njom kad bljesne uštap; koga zadesi ta nesreća da ih nekim čudom spazi, izludjet će od ljepote.
Pažljivo stupam na drveni most i zastajem negdje na sredini. Nije lako, ne znaš bi li pogled prije ustremio dolje, prema tmastoj plaveti, makar te ponijela i nosila do save, ma do Dunava i Crnog mora, ili gore, prema stamenoj tvrđavskoj kuli. Drveni most, vidim kad se spustim na kej, ima i drvene noge. Na suprotnoj obali crvenokrovne kućice na drvenim stupovima, moderne sojenice. Pregrijalo je pa na njihovim terasama nema nikoga, kao ni na keju; društvo mi pravi jedino desetak kupačica i sunčačica, naime divljih patki zaleglih uz vodu. Njima ne treba skakaonica, prazna je.
Vučem nogu za nogom, najradije ne bih nikud, dok me nijemo promatraju vratašca u stijeni podno utvrde: šta li se iza njih krije? Iz snatrenja me budi slika na potpornom zidu: dva nevješto iscrtana lika u maskirnim uniformama, grbovi – ima li ijedna „obična“? – jedne slavne i jedne viteške brigade i, u sredini, plavo-žuti štit Armije koja je željela biti jedna i jedina.
Toj Armiji u čast, odnosno njenim ginjenicima, šehidima, na trgu ispod utvrde je postavljena dopadljiva fontana: tamnoplave stupiće s imenima i zlatnim ljiljanima danonoćno oplakuju plavkasti klokoti. Jedan mlad, kratkih hlača i duge brade, najduže koju sam ikad vidio, salutira im u prolazu; na prvu bih da to zabilježim, ali u istom trenutku odlučujem da putopis može proći i bez te slike. S donje strane se kroz šumu odreda muslimanskih imena lijepo vidi toranj pravoslavne crkve Rođenja Bogorodičinog.
Dva crkvena tornja i minaret između njih u ciglih stotinjak metara nekom bi strancu predstavljali lajtmotiv za odavno temeljito oglodanu priču o multietničnosti Bosne. Da multietničnost čine zdanja, sve bi bilo u redu, ali je rat ubio sve takvo što je prije njega postojalo, a ostale su samo zgrade. Ni Krupa nije izuzetak: do sredine rujna 1995. je dio grada s bogomoljama imao prefiks Srpska, a Bosanska je bila s one strane Une. Mostovi su, i željezni i drveni, najprije zaplovili zrakom, a potom Unom, koja je od ljepotice što je pripadala svakom kome je Bog dao barem jedno oko postala granica. Bogomolje su se, kao i sve okolne zgrade, stvorile u suhonjave, manje ili više ruševne kosture, a potrajalo je tri i pol godine, kada je sudac, u Washingtonu ili ko zna gdje, puhnuo u pištaljku i odsvirao kraj. A kad utakmica završi, rezultat je konačan, ko dadne gol više, taj pobjeđuje. Jest da su bogomolje obnovljene, ali je jednima – za to se i ginulo! – pripalo sve, a drugi su svedeni na statističku grešku, što su treći bili i do izbijanja rata.
Zato su obje crkve zaključane. Minijaturna katolička, Blažene Djevice Marije, posluži svrsi samo jednom godišnje, pravoslavna tek malo češće, dok s munare svakodnevno ječi mujezinova molitva. Crveno srce iznad šehidske fontane i kamena česma iznad trga s dvije pipe, zvana Idrinovac, svačiji su, čak, evo, i moji, sve dok ne odjezdim iz grada.
Sve što dosad spomenuh promatram iz raznih kutova penjući se prema utvrdi, mimoilazeći se s finim obavijesnim tablama, na kojima, međutim, dominira povijest tvrđave u osmansko doba. Gdje su se i zašto izgubili nekadašnji vlasnici Babonići, Korvini i Zrinski, pitam se? Ipak su od prvog spomena župe (1072. godine) i tvrđave do lipnja 1565., kada ju je od vojvode Matije Bakića, nakon 19-dnevne opsade i žestokih napada, oteo livanjski paša Mustafa Sokolović, prošla stoljeća, a Bakićev pokušaj proboja kada je bitka već bila izgubljena „kopirao“ je na Sigetu godinu dana kasnije Nikola Šubić Zrinski. Vrućina je upravo paklenska, pa mi, dok se sporo mičem prema kuli, odgovara kombinirati napisano na tablama i pogledavanje dolje, u grad.
Kako napredujem, kako se kutovi smjenjuju, tako su slike istog nove i nove. Kula je ispočetka nalik maleckoj kšnici, a onda se, metar za metrom mog uspona, pokazuje kakva je stvarno – moćna, tvrda, gotovo opaka. Zaobilazim ljetnu pozornicu u donjem oboru i primičem se lučnoj kapiji. Ptica sam za munaru i toranj pravoslavne crkve; katolička je preniska da bih je vidio odozgo. S prve kapije se vidi i druga. Gornji obor nije odviše prostran, ozidalo se koliko je bilo moguće. Zidine gdjegdje zarasle u bršljan, ali s mjerom, tako da nigdje ništa ne smeta prolasku. Čisto i uredno, neko se očito brine da mi koji dođemo u posjet odemo zadovoljni ne samo fantastičnim pogledom na sve strane. Uvijek se, naravno, nađe i poneki „umjetnik“ sa dozom spreja u džepu koji ima potrebu krupnim kvrgavim slovima zapisati svoje cijenjeno ime na nekom od škrtih pregradnih zidova. Nema ničega osim jedne table, dviju zastava i zidina. Jest pousko, ali bi se, kontam, ponešto moglo urediti, recimo staviti krov na kulu i neku od važnijih prostorija, postaviti kojeg drvenog ili kamenog srednjovjekovnog viteza ili osmanskog dizdara, šta je već preče, opremiti, recimo, zatvor, svaka tvrđava ga je imala…
Vraćam se u sadašnjost. Na drugom kraju obora: eno opet Une, eno sojenica, eno mostova, eno čitavog grada: sve isto, ali ipak drugačije. Ostat ću na najvišoj točki kojih pola sata, nakratko će se ukazati samo postariji bračni par iz Jajca. Pošteno priznaju: „njihova“ Pliva je prekrasna, ali je Una još ljepša. Odnekud se prisjećam da je u turskim ispravama iz vremena osmanskog zauzeća naznačeno da je tih godina posada ove i utvrde Kamengrad primala plaću od prihoda zakupnine fojničkih i kreševskih rudnika i neke sarajevske radionice za proizvodnju voska.
Spuštam se istim putom, drugog u utvrdama obično ni nema, i čitav album se još jednom lista. Prije jedino ne vidjeh omanji top, moderniji, željezni, kakav nema veze ni sa srednjovjekovljem, ni s osmanskim vaktom, pa, dakle, ni s čim vezanim za Pset.
Sad bih trebao zaći dolje, po modernom dijelu grada, naći zgradu Općine, spomenike, parkove, ali mi se ne da kvariti doživljaj, a tako bi bilo što god bih našao i vidio. Zato radije odlučujem ostati u nekim davnim vremenima, s tim što ću iz njega morati iskočiti kojih pola sata, koliko, uglavnom stalno uzbrdo, treba do još jedne bosanskokrupske tvrđave, za razliku od one u gradu, temeljito zapostavljene i zaboravljene.
Selo i tvrđava zovu se isto, Jezerski, mada bi se umjesto termina selo komotno moglo koristiti skupina sela. Vidi se to golim okom – od ulazne table do tvrđave ima popoći, i to ako se na nekom od križanja ne skrene krivo, a čopora kuća na sve strane. U prilog tomu govori i podatak da u Jezerskom živi 2.756 stanovnka (1991. ih je bilo 3.322), što je više nego u nekim općinskim središtima.
Tvrđava se nalazi na rubu sela, na najvišoj točki. Malo prije nje stoji džamija. Na zidu joj skroman, ali originalan spomenik šehidima: imena su ispisana na plitkom utoru u zidu izvedenom u formi zemljopisne Bosne i Hercegovine. Siguran sam da ima onih koji ovo čitaju i sad očekuju da spomenem jezero ispod tvrđave po kome je mjesto nazvano. Nema, međutim, nikakvog jezera, a ime je „donio“ Stjepan Nemčić zvani Jezerski, vlasnik grada u 16. stoljeću. Inače se grad-utvrda prvi put spominje 1278. pod nazivom Castrum Hiesera. U vrijeme Nemčića Jezerskih pripadat će Zagrebačkoj županiji, a u tvrđavi će, u sastavu Kninske biskupije, stajati katolička crkva svetih Kuzme i Damjana. Jezerski će se održati 11 godina duže od Krupe, a pod osmansku šapu će ga, zajedno s Cazinom i Bužimom, 1576. staviti bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović, „investitor“ znamenite banjolučke džamije Ferhadije. Nemčići-Jezerski, naravno, bježe, kao i dio katolika, dok ostali radije odlučuju zadržati imanja nego pradjedovsku vjeru.
Dok je Pset još dugo ostao u funkciji, Jezerski je napušten već 1838. Otud vjerojatno i različit tretman dvije tvrđave, čemu treba dodati i puno veći opći značaj Krupe u odnosu na Jezerski. Usto je Jezerski ipak bio tvrđavica u odnosu na „pravu“ tvrđavu iznad Une. Tako je danas od tvrđave sačuvano malo, ali sasvim dovoljno da bi trebala i morala predstavljati obveznu točku u turističkom itineraru Pounja.
Vanjski bedem dug je pedesetak metara, a širok otprilike upola toliko. Nema nigdje nikakve table, ali je vidljivo da nije davno obnavljan, barem njegov prednji dio s jednostavnom kapijom od kamenih kocki, iznad koje strše munara i okrnjeni vrh kule. Kad se maši kapija, postaje jasno da je sve iza nje u, malo je reći, derutnom stanju. Okrugla kula promjera osam i visine dvadesetak metara, s metar i pol visokom isturenom oplatom, najstarija od građevina s one strane zida, još se, zahvaljujući gotovo dva metra debelim zidovima, najbolje drži.
Uz kulu je, vjerojatno na istom mjestu gdje je nekad stajala crkva koju Kuzma i Damjan nisu uspjeli sačuvati, prislonjena džamija. Domaćin u čijem dvorištu parkiram auto kaže da je posljednja džuma u njoj obavljena taman nekad početkom rata, 1992. Munara „izrasla“ iz krova obložena je odavno zahrđalim limom, a crijep oko nje spao. Kreč sa zidova s puno potpisa potpadao. Pogled unutra, kroz rupe koje su nekad bile prozori, daje do znanja da će, ako se nešto hitno, ali baš hitno ne poduzme – onaj domaćin kaže da im je hodža rekao kako će aplicirati na neki natječaj – od džamije ostati samo gomila šuta. Vrata bez kvake nerazmrsivo zapetljana žicom, zidovi napukli, stropne grede i daske protrule. A bila bi šteta i grjehota da se uruši: prekrasan mahfil obojen prirodnim bojama još je čitav, nekako se, mada jedva, drže i plitko izrezbareni stupovi.
Slično je stanje i u kućici pored džamije, vjerojatno staroj imamskoj kući. Aida, Amra, Amela i ostali nisu mogli odoljeti užvrljati potpise u zid. Između džamije i kule stisnuo se, zarastao u travuljinu, kao i čitav obor osim uskog središnjeg dijela, lijepo ukrašen nišan, možda osnivača džamije ili kakvog učevnog softe. Stol i dvije klupe također su potpuno utonuli u travu, a na čistini se, sudeći po ugarcima, ponekad okrene roštilj. Na popločanom platou ko zna kad zadnji put očišćena brvnara, pored nje ramazanski top. Ogradni zid sav u bršljanu pa pazim na svaki korak dok dođem do njega. I zastave se vijore, samo što se time ne rješava baš ništa.
Ako se već – kula i džamija su proglašeni nacionalnim spomenikom BiH – entitet, država i Općina prave gluhi, mještani Jezerskog, nije ih malo, trebali bi sami zasukati rukave i sačuvati džamiju u kojoj su se Bogu molili njihovi preci. Mala je, veličine jedne solidne obiteljske kuće, a toliko novca bi se moglo sakupiti.
Na kraju se vračam na početak: Mala moja iz Bosanske Krupe. Jest da Branko Ćopić ima pogrešno ime, prezime i naciju, ali bi mu se Krupa, ako stvarno želi ostati Bosanska, trebala odužiti. Ne nekakvom malom bistom, već pravim spomenikom. (Znam, bio je jedan do rata, ali ga više nema.) Na kome bi se našlo mjesta i za pjesmu. Od prvog do zadnjeg stiha.
