Ima u mojim putešestvijama i pisanijama gradova, čak i sela, od kojih ne očekujem ništa, a „dadnu“ mnogo, ali i onih drugih, od kojih očekujem svašta nešto, a dobijem sitniš. Kotor Varoš je, nakon što sam vidio što se imalo vidjeti, završio u drugoj skupini.
Jedini dan u Kotor Varošu proveo sam prije više od četvrt stoljeća. Previše je to vremena da bi u sjećanjima ostalo više od slike tornja katoličke crkve u središtu grada eksplozivom povaljenog preko urušenog crkvenog zdanja i iste takve munare na jedinoj gradskoj džamiji. Rat je još bio „tek završen“ i slične slike mogle su se vidjeti po cijeloj nam državi, samo je bilo pitanje gdje je s lica zemlje zbrisana džamija, a gdje katolička ili pravoslavna crkva. Sad su sva tri naroda za same sebe „sveta“, ali je ondašnja stvarnost bila daleko od toga, kao što je, uostalom, i sadašnjica.
Ništa drugo se otprije gotovo četvrt stoljeća nije memoriralo trajno, a ponovno sam u pohode Kotor Varošu krenuo privučen tekstovima o ostacima Hrvojeva grada na lijevoj obali rječice Jakotine i jakotinskom vodopadu ispod kule Bobaš, ispod koje ima i izvor čudotvorne vode. Godinama traje ono „danas ću – sutra ću“ pa, evo došao i taj dan. Početak je lipnja, vrijeme savršeno, ima da se rastopim od ugode doživljaja!
Smještaj nalazim u apartmanima „Brko“, na ulazu u grad iz pravca ex-Skender Vakufa, sada Kneževa. Cijeli grad je, inače, od A do Ž, Ulica cara Dušana. Parkiram, zvonim i, u skladu s nazivom apartmana, očekujem nekog krupnog brkajliju, a preda me izlazi ljupka mlada gazdarica Maja. Začas obavljamo formalnosti, apartman je savršeno uredan i komotan, jednom riječju čista petica, pa koristim prigodu priupitati je kakav je taj stari grad, tvrđava, vodopad i ostalo. Odgovor je razočaravajući: Nema se tamo ništa specijalno vidjeti, nešto malo ruševina zaraslih u visoku travu, gotovo niko tamo ni ne ide :-O
Moram nešto i čalabrcnuti pa se spuštam do pekoteke, kako je u Republici Srpskoj službeni naziv za buregdžinicu kombinirane s pekarom. Maja je, računam, mlada, može biti da je ne zanima tvrđava i sve vezano za nju, a burek prodaje sredovječna gospođa, raspoložena da, osim odličnog bureka, „počasti“ kupce i lijepom riječju i korisnim informacijama. Odgovor je, međutim, gotovo identičan:
- Nema tamo ničega zbog čega bi vrijedilo ići! Nekad je možda bilo, ali sad… Uzalud ćete trošiti vrijeme, a put je vrlo loš!
Vidi gospođa da sam stranac, vidjela je i odakle sam došetao do pekoteke.
- I nemojte se slučajno“ – a baš se vragolasto smije – „zagledat' u Maju, to mi je rodica! A fina je, i ona, i Brko, muž, on radi dolje na benzinskoj – nastavlja kroz smijeh. Hajd' dobro, onda se neću zagledati :) Još jedan prolaznik, koji me fotografira pred krupnoslovnim nazivom grada, pokazuje mi brda između kojih se nalazi tvrđava i objašnjava kuda da idem, ali također napominje da je cesta „očajna“ i da mi nije pametno krenuti malim autom.
Sve ja to fino slušam i ne marim – pa što sam onda dolazio ako neću vidjeti Hrvojev grad?! Odoh pa šta Bog da. Orijentir su dvije džamije, a put prema utvrdi se pruža nakon one dalje. Do nje nije daleko, par minutica uske i krivudave ceste. Velikim slovima na ogradnom zidu stoji da je to Kotor džamija i da je uz nju, osim „redovitog“ groblja, i šehidsko mezarje. A eno i čovjeka, taman ustaje nastaviti kositi između nekoliko dugih redova bijelih šehidskih nišana. Najprije ću napraviti koju fotografju džamije i spomenika šehidima: Fifići, njih je najviše, pa Avdići, Tuzlići, Vilići, Dizdari…, čak i jedan Muharem, sin Ivana Oreba. Šta ti je ljubav! I neke čudne „saksije“, kakvu nikad nigdje nisam vidio, iz koje raste mlada tuja, kleka ili nešto slično.
- To je šerefa od munare, i ova džamija je minirana u ratu, sve su ovdje tako prošle, samo je okrenuta kontra – mirno mi priča Edin Velić nakon što je opet, sada zbog mene, ugasio kosilicu. Simbolika je jasna: iz uništenog, „ubijenog“ „prstena“ šerefeta niče novi život. Edin me uvodi i u džamiju; ja ulazim u čarapama, a on bos, da travom što ju je kosilica „zalijepila“ za čarape ne uprlja debeli džamijski tepih. Pokazuje mi sliku Kotora, tako se zove ovaj prigradski dio, viši od grada, napravljenu dronom kad su se te spravice tek pojavile. Fotošopirana je kako bi izgledala još tmurnija, budući da su na njoj imena poginulih, i to ne samo šehida, već i vojnika katoličke vjeroispovijesti, za što je, kaže, tražio i dobio dozvolu kotorvaroškog župnika fra Zorana. Poziramo jedan drugom ispred mihraba; golemi prozori u ponutricu „puštaju“ baš mnogo svjetlosti pa je ambijent i više nego dopadljiv. A onda…
- Ja Vam preporučujem da ne idete! Jest bila tvrđava, čak ima legenda da se iz Jakotine, iz vode, pruža tajni tunel što vodi sve do kula. Ali to Vam je sad samo gomila ruševina, slabo se tu išta može razaznati.
- Čekajte – radoznao sam – a el-Fatihova džamija?
- Bila i nestala. Drvena, kažu da je bila vrlo lijepa.
- Bila?
- Ova ovdje džamija je podignuta 1974. i otad… Pa ja tu staru ne pamtim, a imam finih godina. Nema joj ni temelja, ničega, Drvo, znate…. A ako Vam se baš ide, ako ste baš naumili, ima dio puta kuda se mora pješke, ne može nikakav auto, nemojte sad nego u rano jutro jer…
- Sunce mi je sad baš „taman“! - pokušavam uvjeriti Edina.
- Kako hoćete, ali da znate: ima puno zmija!
- Kojih, šarki ili…?
- Poskoka – i dalje je miran Edin.
- Baš poskoka?! – iznenađen sam.
- Njih je najviše.
Elem, ništa od Hrvojeva grada i svega oko njega – niti ću vidjeti kule, niti se napiti čudotvorne vode ☹ A baš sam nešto bio željan kakvog čudešceta. U povratku u grad ću izbliza htjeti vidjeti Carevu džamiju, onu srednju između grada i Kotor džamije, ona je, reče mi Edin, najstarija, što bi značilo da je ona „pravna sljednica“ one „nestale“, ispod utvrde. Jedina je obnovljena u predratnim gabaritima. Moja želja ostaje „na papiru mrtvo slovo“: kuda kod krenem, ne mogu do džamije, makar je vidim iz raznih kutova, čak i uvečer, dok – ponoć već je prošla, vreme da se spije – ispred ulaza u apartman pušim i pišem ove retke.
U tom uzaludnom kruženju čak nailazim na katoličko groblje sveti Marko - Čepak, kako stoji na tabli ispred ulaza. Kapela u u smjelom arhitektonskom slogu „samo nek' je drugačija od svih pa kakva god bila“. Bjelobrci, Budimiri, Andrići Andričići… Starijih spomenika je malo. Na jednom, rod Šapina, majstor je, navodeći Ivinu suprugu Katu, u riječi žena naopako napisao slovo n. Anđa Piličić na nadgrobnjaku zabrađena bijelom maramom, prepoznatljivim detaljom narodne nošnje katolika ovog kraja.
A puta do Careve džamije nigdje, jedino raširiti krila i poletjeti. Mora biti da je onaj puteljak ispod brda na kome je džamija stala – bujica ili takvo što prolomila asfalt i dalje se ne može, uzalud je neko nekad nagurao šuta i izmrvljene cigle.
Nego mi je krenuti u grad i stati kod zgrade Općine. Skladno novo zdanje s prostranim trgom i vodoskočnom linijom. Sad mi se načas valja vratiti malo u noviju povijest. Kad je Austro-Ugarska, 1879., napravila prvi popis stanovništva, postojala su dva Kotora: Kotor Katolički sa 126 rimokatolika i Kotor Turski s 97 „muhamedanaca“. Treće naselje je bilo Kotorište, koje je brojalo 119 rimokatolika. Šest godina kanije ukupno je na kotorvaroškom području prebrojeno 265 rimokatolika, 134 „muhamedanca“ i 19 pravoslavaca. Zadnjih navedenih će opet nestati u popisu iz 1889., a tek 1921., to je već Kraljevina SHS, zabilježena je znatnija pravoslavna zajednica (123 osobe) uz 658 rimokatolika i 644 muslimana. Vremena se, međutim, brzo mijenjaju, a s njima i mnogo što drugo: stoljeće kasnije na trgu ispred Općine stoji spomenik poginulim srpskim borcima posljednjeg našeg, Odbrambeno-otadžbinskog/Odbrambeno-oslobodilačkog/Domovinskog rata. Na spomeniku stihovi Janka M. Veselinovića „Vama na večnoj straži“. Danju je trg – baš je pregrijalo – gotovo prazan, a predvečer ću ga zateći punog razigrane dječurlije s mamama i ponekim tatom.
Preko puta trga bijelozidi hotel „Petar“, a u kutku između Općine i mog noćašnjeg smještaja spomenik s kosturnicom poginulih boraca NOB-a. Na lučnom dijelu 155 imena – latinica, neobično je vidjeti – poredanih abecedno, od Bože Adamovića do Hajre Zečevića, a na visokom stupu parola da „u svakom danu slobode žive i djela palih boraca Titove vojske“. Tri uvela buketa koja vjetar očito već dugo bacaka porazbijanim podnim dijelom kazuju, međutim, da djela još smo životare negdje na granici između prestarjelosti i neumitne skore smrti, čemu u prilog govore grobne ploče zarasle u travu i otpale mramorne ploče nekad glavnog kotorvaroškog hodočastilišta. Ispod od zemlje odignutog spomeničkog platoa simpa kavanica „Moj san“. I partizani su imali svoj san, ali ga, evo, pregazilo vrijeme, ne može mu ništa – uzalud mu sve herojstvo ovog i onog svijeta – ni čak i u smrti mladoliki narodni heroj Rade Ličina, makar danonoćno stražari pokraj spomenika.
Između Općine i hotela „Petar“ stoji, polumrtva kao i slava poginulih boraca, jedna od najljepših zgrada u gradu, Mješovita državna narodna osnovna škola, kako je, i ćirilicom i latinicom, ispisano na pročelju, jedna od najstarijih na širem banjolučkom području. Dvojica Kotorvarošana mi u kafiću „Deus“, gdje pijem i večernji i jutarnji espresso, pričaju kako je prekrasno plavo-žuto zdanje, neku podvarijantu pseudomaurskog stila, podigla „mrska“ austrougarska vlast. Početkom posljednjeg rata u školu su smješteni izbjeglice i prognanici, a privremeni smještaj mnogima će postati gotovo trajni, budući da je škola postala kolektivni centar. Nakon što je i to nekako, sa stotinu muka, riješeno, školu će dohvatiti i požar.
Prozori porazbijani pa se kroz zjapeća okna vidi najgori mogući rusvaj, a u glavnom ulazu grmlje je već prešišalo rupu u krovu. Čitava zgrada je ograđena platnom na kome, uz faksimil njegova potpisa i općinskog pečata, stoji poruka općinskog načelnika Zdenka Sakana „Na temeljima prošlosti gradimo budućnost“. Ako načelnik održi obećanje, stara škola će – makar je Kotor Varoš pun novijih zgrada – opet biti najljepši arhitektonski detalj grada.
U bezličnoj bijeloj trokatnici s druge strane ulice smješteno je nekoliko stranačkih ureda i, u prizemlju, spomen-soba, sasvim sigurno vezana za posljednji rat. Zaključana. Na zidu spomen-ploča s koje čitam da je u zgradi u prosincu 1943. bio smješten štab 5. Kozaračke brigade, a na prozoru plakat SUBNOR-a s programom proslave 27. srpnja, Dana ustanka naroda i narodnosti BiH. Na jednoj kućici zanimljiva firma: Kancelarija vladavine prava. Ne da mi se, a baš bih nazvao voditelja Mladena P. Grbića da vidim čime se konkretno bavi njegova kancelarija.
Do kraja Ulice Cara Dušana ostale su mi još samo tri bogomolje. Džamija s dvije visoke munare je na izlazu iz grada i nigdje ne piše kako se zove, samo da je to džemat Donji Varoš te da su vakifi šadrvana u dvorištu Nermin i Sedina Tuzlić s djecom i unučadima. Očekivano je zaključana, kao i velebna katolička crkva Rođenja Marijina, koja bi, i arhitekturom i veličinom, komotno mogla u kakav veći grad ili među katedrale. Ni oko džamije, ni oko crkve nigdje živa roba, ali džamija sva sja, bit će da je kasnije obnovljena, dok je crkva blijeda, nalik bolesniku koji je nekad bio stasit, kršan, bez ijedne primisli da može biti i drugačije. Zato crkva, iz prostog razloga što ih u islamu i džamijama nema, „vodi“ kad je riječ o kipovima. Gospa Žalosna. Iz plitkog panja nekog drveta raste sadnica, simboliki slična onoj s „prstenom“ munare ispred Kotor džamije. Ostao je još pravoslavni hram Rođenja Presvete Bogorodice, jedina otključana bogomolja u gradu. Ako ima ko da već nije primijetio: sjeli fratar i jerej i dogovorili se da im zaštitnica bude ista. Šalim se, ali podudarnost možda ipak nije slučajna. Rekoh da džamija sja izvana, a crkva, evo, i iznutra. Fin detalj: oko zlatnih dveri svima poznate scene kad Abraham umalo ne žrtvuje Izaka, kako sveti Ilija, u narodu Gromovnik, jezdi svojim „mercedesom“ po nebesima, Mojsije s pločama na kojim je ispisano deset Božjih zapovijedi… Neki umjetnici sve iskompliciraju, pa se ti misli šta su htjeli reći, a neki su, evo, jednostavni – što ti je, to ti je.
Ovdje bih mogao završiti kotorvaroški putopis da me priča o starim turbetima i nekropoli s 80 stećaka, nacionalnom spomeniku BiH, ne mami u Večiće, desetak kilometara od grada. Te drvena su, te kamena su, to turbeta, a 80 stećaka „ne može izdati“. A onda još jedno „ali…“
Selo raštrkano, trči trči pa čoporčić kuća, a puteva i raskrižja bez putokaza na sve strane. Nekako ću, uz pomoć dvojice koje zatekoh blizu ulaza u selo, „ovarisati“ put Turudija džamije. Nova, kao i sve ostale u ovom kraju, budući da su sve porušene, a s obnovom je dobila i novo ime, po predratnom imamu i ratnom šehidu Sulejmanu ef. Turudiću. Ni prije toga se nije naživjela: sagrađena 1990., ubijena dvije godine kasnije. Prvotno se zvala Trzanska, a Trzan ili Trzna, čest toponim diljem Bosne, u predosmansko doba je označavao zajedničko seosko zemljište, najčešće i seosko okupljalište. Trzan je ravni dio strme glavice zvane Crkvište iznad ravničarskog dijela sela po kome su razbacani stećci. Šefik Bešlagić ih je prije nekoliko desetljeća izbrojio 80, a ja ih, iako je teren savršeno čist, ne vidjeh ni 50. Pa da su barem kao drugdje, ali nisu nego bezoblične, često okruglaste kamene polulopte. Ni na jednom ničega, ni bordure, ni loze, ni „jabuke“, kamoli kola, štita ili slova. Između džamije i stećaka prvo turbe. Betonsko, jednostavno, četverokutno, plitkim trijemom naslonjeno na tri stupa. Ispostavit će se da su od betona i preostala dva.
- Moj si ti, neko je, kad smo se vratili, pustio glas da nam neće dat' pravit' turbeta, a srušena su sva – priča mi stariji domaćin nakon što se spustim s Crkvišta. – Pa se mi, da nam ne određuju drugi, dali u akciju i fino ih betonirali. Drvo, bolan, opet istruhne, ćerpič se saspe, cigla iskrti, a 'vako im nema krize do kijametskog dana!
Gospođa mu šuti, osim što me ispravlja; narod, kaže, ono mjesto gdje su stećci, zove i Ravnice. Gdje je još stećaka, to ne znaju, a za Bešlagića, naravno, nikad čuli.
- Kol'ko ja znam, što ih je, to ih je, niko ih nije dir'o. A u turbetima su ti, moj si ti, trojica braće, svi bili učevni, softe, iz Carigrada išli pa se neđe ovdje pomarisali sa… U nas kažu s kaurima. I šehidili, Allah valjda tako htjeo. I svaki svoju glavu nosio pod pazuhom, pa đe su pali, tu i' i pokopali, to su ti ta tri turbeta.
„Moj si ti“, to jest ja, poprilično sam razočaran. „Beton, beton, samo beton, beton nama treba“, reče Rambo Amadeus…
