Došao, kažu, neki čovjek u Ključ i nije se popeo na Stari grad :-O samo da se zna: taj čovjek nisam ja. Putokaz prema utvrdi usred je grada i bez razmišljanja skrećem, a nakon nekoliko dugih minutica vijuganja stižem drito pred srednjovjekovnu L(j)ubica kulu.
Tu negdje gdje parkiram „golfa“, ispred same kule, sjedio je 25. svibnja 1463., zamišljen, pogružen i mrgodan, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, okružen vitezovima i štitonošama. U Ključ na Sani pobjegao je iz Jajca i sad čeka velikog vezira Mahmud-pašu Anđelovića, kome će predati ne samo ključeve Ključa nego i čitavo svoje kraljevstvo, a zauzvrat će mu Mahmud-paša i njegov šef Mehmed el-Fatih poštedjeti život. Ostatak priče znamo: obećanje ludom radovanje. Mada mi zidovi šapću: slutio je Stjepan kako će završiti priča!
U tvrđavskom oboru sam, gdje Lubica kuli stoljećima već – za ruke se danonoćno i čvrsto drže debelim zidom – društvo čini Tabor kula. Vidjet ću ih kroz naredna dva sata – utvrda je, zbog reljefa, šiljastih stijena povezanih kao dječji vlakić, uska i duguljasta – iz mnogo kutova i napraviti stotinjak fotografija, znajući da ću se naći na mukama kad budem birao one koje će u putopisnu foto-galeriju. Nasadile su se navrh jednog od ipak oblijih šiljaka i ne kane se mrdnuti do kijametskog dana.
Od Tabor kule pokušavam prijekim putom, zapravo kamenitim bespućem zaraslim u šipražje, do drugog kraja tvrđavskog kompleksa, ali ne ide: em je neprohodno, em je ispod okomita litica i dugo bi mnome mravi, crvi i ostalo sitno zvjerinje mastili brke prije nego bi me neko primijetio. Zato s posljednjeg čvrstog podnožnog uporišta bacam poneki pogled na grad pa se uređenom stazom s lančanom „ogradom“ spuštam u donji dio. Tabor i Lubica i dalje, sada iz žablje perspektive, povremeno bljesnu, četverovodnim krovićima zalijepljeni za nebesa.
Nigdje nikoga, samo jedno zmijče koje, dok si rek'o „zmijuga“, nestaje među kamenjem i jedan puž kućonoša na stijeni, ali oni su ovdje stanovnici, a ne turisti. Staza vodi do najdalje točke utvrde, i to kroz kamenu kapiju s uskim kamenim pragom. Ukazuje se širok, mada neravan prostor, nevidljiv, jer je niži i zaklonjen, od Tabora i Lubice, mnoštvo ostataka nekadašnjih zgrada i pregradnih te vanjskih tvrđavskih zidova. Dvije početne kule vide s drugog kraja prostora i odatle je, ako na stranu stavimo onu iz ptičje perspektive, najpotpuniji pogled na čitav kompleks. Stručnjaci bi znali što je od svega građeno za srednjovjekovlja, a što tijekom osmanske vladavine; meni je zanimljivo sve, pogotovo ukupna slika. Usporitim stepenicama, dobrim dijelom usječenim u živi kamen, pentram se prema najvišoj točki, izdaleka nalik bastionu, ali se ispostavlja da se radi – barem meni tako izgleda logično – o glavnoj tvrđavskoj kuli. Vidljivi su restauratorski zahvati iz novijih vremena, a u stropu kapije kroz koju uđoh u ovaj dio dominira beton. To će, doduše, primijetiti samo sitničavi kao ja, ali čak ni ovakvima neće pokvariti ukupni dojam, a on je doista izvanredan i Ključ na Sani bi po važnosti trebao biti u samom vrhu kad su u pitanju srednjovjekovno-osmanski gradovi u našoj zemlji, tim više što je bio i pretposljednja životna stanica posljednjeg bosanskog kralja.
O pogledu na drugu stranu, a odavde je kompletan, teško je išta smisleno reći: grad je „na dlanu“, sve jedna zgrada i kuća, a Sana obukla lepršavu tirkiznu ljetnu haljinicu i sunča se. Neko se na nogometnom stadionu s one strane Sane zaigrao, ali ne nogometa, prevruće je, nego pravljenja slagalice od pokošene trave.
Arheolozi su, ne spomenuh, na utvrdi našli i škrte tragove prisustva Rimljana, a prvi spomen seže u 1322. godinu i povelju bana Stjepana II. Kotromanića kojom župe Banica i Vrbanja, a u njima gradove Ključ i Kotor, daruje Vukosavu Hrvatiniću, čiji će potomak Hrvoje sagraditi jajačku tvrđavu. Više od stoljeća nakon toga, 1446., kralj Tomaš na Vranduku izdaje povelju kojom Ključ potvrđuje kao posjed Ivaniša Dragišića i njegovih sinova. Legendi vezanih za pad grada pod Osmanlije mnogo je, ali jednu zna svaki Ključanin. Po njoj su Osmanlije uzalud danima i tjednima opsjedali grad uglavljen na liticama, ali uzalud, a onda je Mahmud-paša smijenio trojicu zapovjednika napadačkih četa i umjesto njih postavio trojicu braće. Nakon toga je krenulo, tvrđava je napokon osvojena, ali su pritom sva trojica braće, Omer, Mehmed i Alija, poginuli.
Na njih podsjeća šehidsko turbe na maloj podzidanoj zaravnici ispod tvrđave. Novo. Predaja spominje i tri turbeta, po jedno za svakog od trojice braće: Omerovo uza Sanu, Mehmedovo na lokalitetu Hairbašča, a Omerovo na ulazu u tvrđavu. Zna se da je jedno do prije nekoliko desetljeća doista stajalo u ravnom dijelu grada pa je pomaknuto zbog proširenja kruga nekog poduzeća. Ostala dva niko ne pamti, valjda ih vrijeme izmrvilo i stvorilo u prašinu. Nišani ispred turbeta su bez dvojbe stariji.
U grad silazim pored Tekije, smještene na zaobljenom brežuljku, koju krasi zeleno-bijela džamija. Stara džamija je u ratu srušena pa je sad sve novo. Uz nju je i muslimansko groblje, a iznad svega hair-česma: napij se vode, ali ne zaboravi pomoliti se za merhume Fikreta i Minu Huskić. Valjda se mi kjafiri možemo pomoliti po svom?
U usputnom raspitivanju za ona gazijska turbeta doznah da jedno stoji na šehidskom mezarju i da se tamo danas moli šehidska dova pa, umjesto da prošećem gradskim središtem, jurcam na drugi kraj grada, prema Sani. Ključu sam, naime, u pohode stigao baš na Bajram pa mi je, računam, šteta i grjehota ne vidjeti. Šehidski nišani, kao i drugdje, u pravilnim redovima, hodža blagoglagoljivo uči jasin za duše šehida i potom prigodnim riječima o radosnoj vijesti ulaska u džennet tješi pedesetak vjernika, sigurno ponajviše članova šehidskih obitelji. Čim završi, većina vjernika brzo nestaje s ljetne vreline. Priupitao bih nekog je li turbe udnu mezarja, uza samu cestu, ono što je – s druge strane ceste stoji neki industrijski pogon – moralo biti premješteno i ima li veze s trojicom braće ginjenika iz 1463., ali su svi ili u skupinama, zapričani, ili uz nišane sinova, braće, očeva. S mezarja se vide Lubica i Tabor kula, dvije točkice na granici zemlje i neba.
Sad mogu u središte Ključa, a tamo me opet čeka džamija, Gradska, velika, s dvije munare. Nova je, podignuta nakon posljednjeg rata, i glavna – gore, u Tekiji, vjernici se mole tek povremeno, u posebnim prigodama, ona je sada više namijenjena za vjerska predavanja i slične skupove. Nema unutra nikoga, sam gazim debelim crvenim tepihom. Ko god joj je bio arhitekt, napravio je odličan posao: prozračna je i puna svjetlosti koja, međutim, ne udara u oči. Ukrašena odmjereno i, moglo bi se reći, gospodski, otmjeno.
Kroz šumu zastava ispred Gradske džamije – dvije su vjerske, sa zvijezdom i polumjesecom, po jedna Armije RBiH i državna, plavo-žuta sa zvjezdicama – fino se, s druge strane ceste, vidi pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg. U nju neću ući, zaključana je, tek pogledati prikaz Vaznesenja iznad ulaza i obići od svega prazno, ali prilično uredno dvorište. U gradu je 1991. živjelo 4.107 Srba i bili su većinski narod, kao i u ključkoj općini, pa nije čudno što je crkva, podignuta 1932. na mjestu drvene predšasnice, u samom gradskom središtu. Po popisu iz 2013. u Ključu je živjelo svega 86 pravoslavaca, a danas tek poneki. Vidjet ću malo kasnije i katoličku crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije, rušenu i u Drugom svjetskom i u posljednjem ratu, također pustu – katolika je u gradu ostalo jedva desetak.
Bajram je, praznuje se, ali je grad živahan. Hauba jednog BMW-a prekrivena zastavom Bosne i Hercegovine; vidjet ću ga nekoliko puta, očito pravi krugove po gradu. Minhenska brigada, rekli bi mnogi. Preko puta zgrade Općine neobičan spomenik: postariji natmuren muškarac, od peta do ćele istobojan, oker, s rukama na leđima i žicom na nožnim zglobovima. Vezan, spomenik je to ovdašnjim bošnjačkim logorašima, od kojih su mnogi u zarobljeništvu, i u zatočeništvu, jer je među njima bilo i civila, smrtno stradali. „Po dušmanskoj naredbi pognute glave, ali uspravni i ponositi, za slobodu domovine spremni gladovati, žeđati, zepsti, za ponos čestitog bosanskog naroda, u svojoj vjeri i život pripravni dati, na vječnost se velikim Bogom zakleli, da ničiji robovi nećemo biti“.
Firma hotela „Ključ“ stidljivo viri iz oklopa ogromnog „Konzuma“: noćenje treba tek poneko, a kupuju svi i svakodnevno. Ispred Doma kulture samo ključ od obojenih pločica u mozaiku pločnika. Na oglasnoj tabli, umjesto plakata za predstave, koncerte i ostalo što bi Dom kulture trebalo držati živim, samo dvostranični zaključak općinskog načelnika koji mi se ne da čitati. Na rubu dvorišta spomenik petnaestorici poginulih 10. VI. 1992. Senad, Emir, Kemal, Mehmedalija, Atif, Teufik, Edin, Zlatan, još jedan Edin, Midho, Fadil, Azemir, Zijad, dvojica Emira i trojica Edina su, stoji iznad imena, „kročili stazama istine i pravde“. Nikako ne mogu razumjeti to što su im imena, imena očeva i prezimena potpuno spojena; ne pravi se spomenik svaki dan, tolika aljkavost je nepojmljiva! Još jedan spomenik u formi turbeta s druge strane ulice. Na ploči ukraj parkića stoji da je podignut 2006. „radi vječnog pamćenja učinjenog zločina“. Čitav tekst ne uspijevam pročitati budući da se praznički nacifrana nana, zasjela na klupu uz ploču, iako pravim više fotografija, nema namjeru skloniti se nego tek blago pomjera rame. Još jedan spomenik, ovaj u obliku mramornog ljiljana, stoji pedesetak metara dalje, blizu zgrade u kojoj urede imaju Odjeljenje za boračku zaštitu, Ured za dijasporu i još nekoliko drugih, a preko puta zlatarske radnje „Sarajka“, točnije bivše radnje, prašnjavih prozora kroz koje se – jedan je razbijen – ipak vidi da je od zlatare ostao samo nered.
U tom pravcu, preko puta katoličke crkve, nalaze se katoličko i pravoslavno groblje, travnata džungla iz koje gdjegdje bojažljivo i sramežljivo, kao da shvaćaju da više ni oni ne pripadaju ovom gradu, proviruju vrhovi viših nadgrobnjaka. Granica između dva groblja je nevidljiva i papinski poslanik Humbert se, što se grobalja tiče, uzalud znojio usred ljetnih vrelina da iz Rima spuca čak u Carigrad i donese bulu o izopćenju tamošnjeg patrijarha Cerularija – ključki kršćani i hrišćani ujedinili su se, evo, u smrti. U moru trave samo jedan otočić, iskrčen danas: Lazo Kevac i prijatelj mu Rade Samardžija, do rata Ključani, sada Banjalučanin i Ribničanin, došli su očistiti grobove obitelji Kevac. Lazin djed Lazo, po njemu je dobio ime, i supruga mu Jelena zadovoljno se smješkaju sa spomenika, kao i čeljad u susjednim grobovima, kako ona s licem, tako i ona bezlíčna. Lazo je arhitekt, a Rade profesor povijesti pa ću s njima, umjesto deset minuta, ugodno potrošiti kojih sat vremena; i još bih da ga je više; ovako se samo nadam da ćemo jednom nastaviti tamo gdje smo sad stali.
Baveći se Ključem prije dolaska, negdje pročitah kako je preko puta pravoslavnog dijela groblja nekad je stajala česma koju je gradu darovao jugoslavenski kralj, zaboravih da li Petar ili Aleksandar. Lazo i Rade se samo nasmiješiše: davno je nestala, čovjek je tu napravio kuću.
Ostali su mi još ključki parkovi. Jedan se šćućurio blizu raskrižja prema Mrkonjić Gradu i Sanskom Mostu. Prazan, ako izuzmemo potporni zid, po kome se neko potrudio naslikati srednjovjekovne bosanske grbove i kralja Tvrtka, ali se uvijek, pa i ovdje, nađe onih koji će svojim „važnim“ imenima dodatno „ukrasiti“ slikarev trud. S druge strane ulice lijepa nadstrešnica s česmom i to je sve.
Drugi park, a oba su mala, ugnijezdio se uz glavnu ulicu, blizu Doma kulture i u njemu je nekad formiran lapidarij; nana što upravo prolazi ispred ulaza sasvim se uklapa u sliku. Visok, fino ukrašen nišan, antički fragment, barem mi tako izgleda, i nekoliko prilično bezobličnih stećaka. Ima na ključkom području ljepših stećaka, ovi su vjerojatno negdje zasmetali pa ih donijelo u grad; ne kažem da ih s originalnih lokacija treba donijeti ovdje, ali bi se mogle napraviti replike najljepših.
Treći park bio je puno veći od oba spomenuta zajedno, a krasio ga je višemetarski partizan s puškom u ruci visoko podignutoj u zrak na jednom od najviših postamenata u Bosni i Hercegovini. Vremena su se, znamo, promijenila, osloboditelji grada, pripadnici Armije BiH, koju se nerijetko titulira antifašističkom, minirali su ga i srušili s postamenta čim su, 1995., slavodobitno ušli u grad. Malo je čudno da su partizanski spomenik u prah pretvorili isti oni koji 25. XI., dan kad su isti ti partizani u Mrkonjić Gradu održali prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, slave kao Dan državnosti BiH. Kako god, neko vrijeme su komadi sirotog partizana i njegove puščetine bili zbačeni u nekom podrumu, a danas im nema ni traga. Park je poravnan i pretvoren u veliki plac na kome je potom izgrađena velebna Gradska džamija.
Nekad se, znamo da je trajalo desetljećima, svake godine ispred partizanskog spomenika slavio 25. maj, Dan mladosti. Posljednjih desetljeća na taj datum se na istom mjestu također okupi masa naroda i odatle krene na Šehidsko mezarje, a onda, nakon učenja jasina, prema tvrđavi, gdje se jasin prouči i pored turbeta ispod zidina. Program završava podne namazom i dovom ispred ulaza u tvrđavu, pred Lubica kulom, za duše šehida koji izginuše osvajajući tvrđavu 25. maja 1463.
„Tvrtko je i moj kralj“, stoji ispred Tvrtkove slike u onom malom parku. Hm…. Khm…
.
