Kad bi se se u kvizaškoj igri asocijacija na ekranu pojavili Lazar, Rasina, Rubin i čarape, svaki bi iole obrazovan stanovnik Srbije, a i poprilično stanovnika ostatka bivše Jugoslavije, najdalje za tri sekunde znali da je rješenje Kruševac. Rasina teče kroz grad, „Rubin“ već desetljećima izaziva trenutačno oblizivanje usana kod svakog ljubitelja vinjaka i prepečenice, Lazar je kao knez, u narodnim pjesmama čak i car, 1371. godine podigao kruševačku utvrdu i od nje napravio prijestolnicu. A čarape...?
Da su Kruševčani „čarapani“, doznao sam još kao dijete tijekom radio-prijenosa utakmica prve lige, u kojoj je nastupao i FK „Napredak“. Nijedan reporter nikad nije izrekao ni riječi o tome zašto „čarapani“, pa ću tek mnogo kasnije saznati da su, po jednoj predaji, najbolji bojovnici kneza Lazara, neka ondašnja „postrojba za posebne namjene“, nosili crvene dokoljenice, dok bi po drugoj predaji pri izviđanju, kako bi sve prošlo tiho, izuvali opanke i u čarapama se šuljali prema neprijateljskim položajima.
Kao i svaki pravi grad, a tu ubrajam one iznad 50.000 žitelja, i Kruševac nudi čitav bezbroj spomenika, zdanja i drugih zanimljivosti, toliko da moraš stati, počešati se iza uha, pa se domišljati odakle i kamo krenuti. Ovdje, međutim, ipak nema previše dvojbe – najprije treba na poklonjenje knezu Lazaru u njegov Šarengrad ili, po turski, Aladža Hisar, nazvan tako po raznobojnom riječnom oblutku od koga je sazidana tvrđava. Srbi kamen nazivaju krušac pa je po njemu ime dobio i Kruševac.
Knez Lazar Hrebljanović, barem po tome kako ga je beogradski kipar Nebojša Mitrić predstavio „u slavnom gradu gospodstva mi Kruševcu“, a zna se da je za predložak uzeta ktitorska freska u manastiru Ravanica, nije bio ljepuškast kao Zoran Đinđić, hladan kao Aleksandar Ranković niti stasit kao Aleksandar Vučić, ali mu iz pogleda isijavaju odlučnost i hladnokrvnost, koje donekle, valjda da zavara neprijatelja, „kvari“ šarena haljinica do gležanja, danas pomalo smiješan, ali u njegovo doba ustaljen vladarski haljetak. Kruševac mu se udjenuo na nabor lijevog ramena, a crkva Lazarica zavukla pod desno pazuho.
Od grada mu je, makar se okolo nađu i prilično škrti ostaci zidova palače, konjušnice, zanatskih i gospodarskih zgrada, sačuvana jedino glavna kula s dijelom bedema, „srasla“ s nekadašnjih 20 na današnjih 18 metara visine, s nekoliko metara dubokim i dvosruko širim opkopom.
Lazarica danas izgleda kao nova i, slaže se struka, vrlo je vjerna originalu, mada, samo dragi Bog i zaštitnica joj, Presveta Bogorodica, čijem je Rođenju posvećena, detaljno znaju kroz kakve muke i jade je crkva prošla tijekom osmanske okupacije ovih krajeva. Preživjela je, svježa krv joj je stigla živopisanjem za kratkotrajne austrijske vladavine (1737. - 1739.), a druga faza preživljavanja potrajala je još gotovo čitavo stoljeće, sve do faktičkog oslobođenja Srbije. Očito je u Lazarevo doba bilo izvrsnih kamenoklesara, bezbeli sakupljenih i izbliza i izdaleka, čim je rezultat, ovaploćen brojnim vrlo skladnim izvedbama plastične keramike u plitkom reljefu, ovoliko impresivan. Visoki zvonik se sasvim uklopio u „priču“, kao i kapija, ali samo stilski, jer nekako „visi“ u praznom prostoru, nepovezana i s čim drugim u gradskom i crkvenom kompleksu.
Dobro Lazar, ali gdje mu je Milica? Eno je izvan Lazareva grada, u Kruševcu, na jednom malom trgu, sama, kao da je već među monahinjama, a po odjeći se vidi da nije, tužna i sjetna, ali ne baš nevesela. Kipar je izgleda stvorio kombinaciju Milice prije i nakon muževljeve smrti na Kosovu, 1389. Tugovala je, ali svjesna da mora sačuvati i njegovu zemlju i njegov ugled, a onih petero nejake dječice „izvesti na pravi put“.
Ako je Lazarev grad i kip glavno kruševačko hodočastilište za sve koji u Kruševac potegnu odovud i odonud, onda bi im svesrpsko svetilište trebao biti Spomenik kosovskim junacima, koji ukrašava grad od Vidovdana 1904. S vrha monumentalnog spomenika „čarapane“ gleda okrilaćeni Boško Jugović, društvo mu čini mlađahna vila, a s dvaju bokova ispod njihovih nogu djevojka Srbija i narodni pjesnik-pjevač Filip Višnjić sa svojim guslama javorovim. Tako je velikan srpskog kiparstva Đorđe Jovanović, koji je 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu za ovo djelo nagrađen zlatnom medaljom I. reda, doživio i u bronci izveo stoljetnu srpsku borbu za slobodu.
Okupatora nikad nije nedostajalo, ali se borba ponajprije odnosi na Turke, one iz Kosovskog boja, pa je na jednom od dva dopadljiva reljefa prikazana mitska pričest srpske vojske pred bitku, a na drugom još mitskija pogibija sultana Murata. Kompoziciju zaokružuju grb države Nemanjića 1389., godine Kosovskog boja, grb cara Dušana s godinom otkrivanja spomenika, onda – kako bi u Kruševcu i moglo bez toga! – grb kneza Lazara s posvetom srpskim kosovskim junacima, i grb Kraljevine Srbije iz 1888. s godinom proglašenja kraljevinom, 1882. godinom. Točka na i su stilizirani kosovski božuri na ogradi od lijevanog željeza. Kosovski božuri, rascvetajte se vi / boja vaša nek' nas podseća na boj kosovski!
Ako, pak, neko želi vidjeti glavno kruševačko pravoslavno hodočastilište, dakako nakon Lazarice, morat će se zaputiti na gradsku periferiju. Od Trga kosovskih junaka treba popriječiti pored Kuće Simića, najstarije u gradu, sačuvane da se „prizove“ sjećanje na nekadašnju tursku čaršiju, zakapijane, prema obavijesti na vratima, još od lanjskog svibnja. Jedva da se – što zbog krošnjastog stabla ispred nje, što zbog suncobrana s koga se reklamira meni nepoznato pivo – dade i uslikati, pa se primičem da „uhvatim“ barem dio pročelja ispod prostranog drvenog trijema. Potom treba proći – pitam se ko tu dvoji sastavi! – pored prilično besmislenih obilježja jednom poginulom partizanu i drugu mu po poginulosti iz 1999., a onda – do daljnjeg ne radi zbog zamjene električnih instalacija – pored zgrade Umjetničke galerije, jednog od najljepših zdanja u gradu.
Tu negdje pješačka zona prerasta u park Bagdala, na čijem ulazu se ukazuje nekoliko metara visoka maketa Lazareva grada. Neko se baš potrudio, valjalo je izidati nakošene kule i njihove šiljaste završetke pomalo nalik modernijim minaretima. Nešto je, međutim, trulo u državi Danskoj, što pokazuje pogled u Lazarev grad: zguljene tapete koje imitiraju cigleni zid, polomljena vrata i pregrade, slika ni nalik onoj izvana. Okolo kalaj, unutra belaj. Šteta. Sa šarenog metalnog panoa Dragan Milosavljević, nekad prvotimac „Albe“, „Malage“, „Mege“ pa „Bursaspora“, a sada naše „Igokee“, poručuje „Radi naporno u tišini i pusti da tvoj uspeh napravi buku“.
I dok Milosavljević ubaci „bez kosti“, već se u zjenice udjene velika crkva okružena dizalicama i skelama, veličinom i visinom usamljena u beskraju parka. Saborna crkva svetih Arhangela gradi se već šestu godinu i nakon što sa svojih leđa strese skelsku gvožđuriju, sličit će k'o jaje jajetu istoimenoj crkvi u Prizrenu. Pristup je, jasno, zabranjen, ali crkva i tako nije, makar nekad možda i bude, hodočastilište koje sam najavio.
Hodočastilište je Park minijatura „Srbija“, u sklopu Bagdale, u kojem stoje male makete 12 najvećih srpskopravoslavnih svetinja. I „Srbija“ je svečano otvorena na Vidovdan, i to iste godine kad je započeta gradnja saborne crkve. Nisu makete „posijane“ tek tako: prostor na kome stoje ima oblik Srbije, dabome s Kosovom, a presijeca ga pet rijeka i deset gradova, obilježenih putokazima. Između svega toga: Žiča, Ravanica, Mileševa, Tronoša, Krušedol, Studenica, Gračanica, Pavlovac, Lazarica, Visoki Dečani, hram svetog Save i Pećka patrijaršija. I da, nije ovo izradio i naredao kakav veliki pravoslavac i Srbin – ideja i izvedba pripadaju beogradskom majstoru dizajna dr. Borisu Stajkovcu, a za svaki slučaj se uz njega našao i Zavod za zaštitu spomenika Srbije, iz čega je jasno da su makete umanjeni originali. Moćna ideja, za prepisat'!
Stajkovac se „pretplatio“ na Kruševac, a možda i obratno, Kruševac na Stajkovca. Kako god bilo, upravo je Stajkovac autor još dva grandiozna kruševačka spomenika. Na Starom aerodromu je, opet, dakako, na Vidovdan, 2021., „uspravljen“ njegov četverometarski knez Lazar Hrebljanović na 10,5 metara visokom postamentu, a tome je, godinu dana prije – da, da, na Vidovdan – prethodilo postavljaje spomenika njegovom sinu, despotu Stefanu Lazareviću, na gradskom Trgu Kosturnica. Možda je prvo trebalo instalirati oca pa sina, ali je redoslijed ipak manje važan. Dok se otac, u podnožju okružen štitonošama, trudi biti miran, mada je njegov oštri mač spreman sjeći Turke na buljuke, a pogled kazuje da takvo što jedva jedvice čeka, dotle je sin, mrgud na oca već, morao, ne morao, podboo konja vrana i kreće u juriš, oboružan onim lorenskim iliti patrijaršijskim križem. Mladost – ludost!
Vraćam se na Bagdalu, već rekoh, beskrajan i nepregledan park. Jedna crkvica, druga još manja, ali im – ipak su to kopije Lazarice i Njegoševe kapele – zbog maloće ne fali ljepote, pa, na postamentu s trostranim prikazom dvoglave orlušine, jarbol s državnom zastavom svezan za nebesa – opet Boris Sajkovac! – pa jedan prekrasni ureljefljeni Jovan Preteča, pa stvarno moćni parkovski kipovi i kipići...
Znameniti ljudi kruševačke i srpske povijesti, izmiješani s neznanim i bezimenim sunarodnjacima poginulim za slobodu, promatraju prolaznike na trgu zvanom Fontana. Jedni se vide od opanaka do šajkače, drugima djelići lica tek neznatno izranjaju iz bronce. Tako je, po mojoj skromnoj ocjeni vrlo moćno, beogradski kipar Dragan Dimitrijević zamislio zahvalu stradalim u oslobodilačkim radovima vođenim od 1912. do 1918. Spomenik se ispod platna pomolio 1993, pogađate – na Vidovdan.
Uh... Nemoguće je za dan vidjeti sve zanimljivo u Kruševcu, trebala bi barem dva-tri. Zato samo prolazim, ne jednom, pored impozantne gradske kuće, ne vidjevši glasovite mozaike Mladena Srbinovića, a u njima, opet i opet, i kneza Lazara i despota Stefana, i mnogo šta drugo vezano za Moravsku Srbiju. Uzalud me nagovara i brončani Njegoš, koji otraga gradske kuće svakodnevo uživa u pogledu; svratit ću mu „na cigar priče“. Na moje pitanje svraćaju li mu ljudi često i zagledaju li prelijepo gradsko zdanje, samo mrko odbrusi da „budale su i s očima slijepe“.
Možda takvi ne primijete ni susjedni arhitektonski biser, zdanje Narodnog univerziteta, ispred koga se kočoperi logo Poljoprivrednog fakulteta. Malo je nespojivo, al' tako je kako je. Ako, pak, ne vide ni Stanislava Biničkog, i to dok dirigira u njegovo vrijeme bezriječni „Marš na Drinu“, sigurno će, barem muškim, za oko zapeti golosisa i gologuza sjedačica na obližnjem travnjaku. Šta ćemo, neko ima oči za barem nešto, neko nizašta :) Onima malo tananije duše pogled će, pak, privući Djevojka s vrčem, kako, jer joj pravi naziv ne znam, sam nazvah vitku brončanu djevu. Izraz lica joj je odsutan, može bit' da se zablesila toliko da u helać ode taman natočena izvorska voda ili jutros ocijeđen ružicin sok. Proljeće, zaljubila se, a on je – uzalud providna haljinica i gole ruke – neće, mora da je to :)
Samo prolazim i pored veličanstvenog jarkocrvenog sabornog hrama svetog Đorđa, otkrećem se od tolikih driugih dopadljivih spomenika što me mame, partizanima salutiram samo kratko, njihovo je ipak prošlo, jedino ne mogu ne zadiviti se umjetnički izvedenim simbolima kneza Lazara i njegova grada, uključujući i mozaički prikaz Lazareva grba na Trgu kosovskih junaka. Uz krovni vijenac jedne obližnje stambene zgrade neko je baš vidio posla dok je pravilnim i krupnim žutim slovima ispisao „Kad se vojska na Kosovo vrati“. A ka'će, ne zna se.
Možda bi se našlo vremena za sve što zaobiđoh da se više od sat vremena ne zadržah na Trgu glumaca, ispred gradskog kazališta. Miodrag Petrović Čkalja, Vlastimir Đuza Stojiljković, Radmila Savićević, Taško Načić i Mihajlo Bata Paskaljević, a s njima i Marko Živić, Momir Bradić, Milija Vuković i Ljubinka Bobić. Zajedničko im je da su glumili (i) u Kruševcu. Djeluje da su živi-živcati. Ne kao da čujem nego, čim ga pogledam, doslovno čujem ono Taškovo „Ne brinite, puška je zakočena!“, a onda – buuum! Ili ono Čkaljino, odnosno Jaretovo „Završio sam ja neki razred, znaš, ja sam intelektualac!“ :)
O svakom od njih moglo bi se (barem) do prekosutra. Drugi ih nisu zaboravili, a Kruševac im se, evo poklonio. A mjesta ima još koji su glumili u Kruševcu, samo se čeka – da umru :)
