Prva asocijacija na grad Lom „naslijepo“ je Haris Džinović i ona „Dajte vina, hoću lom“, a kad se grad vidi, Džinovićevo mjesto učas zauzme – Johann Straus mlađi! Jest, nespojivo je, na prvu, drugu, treću i svaku, ali ne teče Dunav samo kroz Beč, Bratislavu, Budimpeštu ili Beograd, nego i kroz Lom. Štoviše je Lom, nakon grada Ruse, petog po broju stanovnika u Bugarskoj, drugo bugarsko dunavsko lučko središte po veličini i značaju.
Lom se nalazi u oblasti Montana, na sjeverozapadu Bugarske, na ušću istoimene rijeke u Dunav. S malo manje od 25 tisuća žitelja je ni velik, ali ni premal grad. Temelje su mu udarili Tračani, nazvavši ga Artanes, a Rimljanima, koji su ovim područjem zagospodarili nakon Tračana, ime se nije svidjelo pa je Artanes postao Almus. Malo pomalo, slovo po slovo, Almus je postao Lom.
Imao je Lom krajem osamdesetih i početkom devedesetih i poprilično više stanovnika, ali se nikad nije pretvorio u gustu čaršiju. Naprotiv je ono nekadašnje za socijalističkog uglavnom zbrisano kako bi ustupilo mjesto novom i modernom, a takve težnje redovito su, nauštrb komocije i „ljepote za pokazati“, dokidale šarm i donosile urbanu sterilnost.
Ogromni glavni trg, danas uglavnom potpuno bezljudan, najbolja je ilustracija svega toga. Masivni spomenik borcima poginulim u borbi protiv fašizma udžbenički je primjer socrealističkog poimanja umjetnosti. Tone mramora i granitnih kocki potrošene su da bi se svima koji dođu u Lom pred očima našli dvojica partizana, jedan s puškom na gotovs, drugi k'o meka zaštitnica, i bijelu petokraku ispod njihovih nogu. Imena i dva reljefna prikaza partizanske borbe dobila su mjesta sa strane, a ispod spomenika plava vrata s još jednom zahrđalom, odavno neobojenom petokrakom. Ne znam to, ali bi moglo biti da je spomenik ujedno i kosturnica. Koliko god je partizanština i sve vezano za nju u današnjoj Bugarskoj daleko od prvog plana, ipak se nađe dovoljno onih koji donesu vijence i cvijeće pred spomenik. Na drugoj strani trga, naspram spomenika, fontana nalik istrošenoj zubnoj protezi.
Staru čaršiju nije bilo nužno ravnati, što se najbolje vidi po prostranosti gradskog parka, smještenog uz trg. Neko ga je jednostavno, a fino osmislio, a pretpostavljam da je isti taj neznani neko odredio i mjesta za biste, čim su raspoređene tako da niko od obrončenih i omramorenih ne vidi nikoga, kamoli da ko kome smeta.
Jakim Atanasov, istaknuti partizan, ovdje je negdje, uglavnom u Lomu, 1944. obješen, pa nije doživio čast što je njegovo rodno selo Pogorelec postalo Jakimovo. Mada, ko zna bi li postalo da je ostao živ, a ko zna i kako bi u životu prošao s izrazom lica dobričine i pravednika. Isto je prošao i stariji mu kolega Zamfir Hadžiijski, čije je rodno selo Dalgoševci, također na lomskom području, sada zove njegovim imenom, Zamfir. Da su ih stavili ublizu, lako bi oni, s tim što bi Jakim morao slušati. Zamfir je, naime, sudjelovao i u ustanku 1923., nakon čijeg sloma je emigrirao na naše strane, u Jugoslaviju, ali se spremno odazvao 1941. i postao jedan od prvih bugarskih partizana. Ali… kao i Jakim, uhićen je nakon izdaje, a u zatvoru je obješen nekoliko mjeseci prije Jakima.
Blizu Zamfira je bista Georgice Karastojanove. Povjesničar Cvetan Kolev priredio je 1968. knjigu njenih memoara i pisama, a Rusi su, zajedno s Bugarima, 1983. snimili o njoj tv-film „Obitelj Karastojanov“ u četiri epizode, toliko je bila slavljena. A Rusi… Bila je školovana partizanka, još 1932. je diplomirala na Međunarodnoj lenjinskoj školi u Moskvi, a dobro se zna da i onda i sad nema veće škole od političke škole, bila ona u Kumrovcu, Moskvi ili u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci. Obišla je Georgica svijeta, djelujući, ponajviše kao obavještajka, bugarsko-ruska Mata Hari, ne samo u Bugarskoj i Rusiji, već i u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj, a onda čak u Kini. Glavu izgubila u rumunjskom Calafatu, s one strane Dunava, a verzija smrti je više nego onih vezanih za Ivu Lolu Ribara. Danas u Bugarskoj uglavnom zaboravljena, ali u svom Lomu, evo, nije. A ko je mlađahna L. Karastojanova, koja je također zaslužila bisu? Lilia, odnosno Ljiljana, bila je iz iste obitelji, u kojoj su očito svi bili za revoluciju spremni. I nju je put odveo u Sovjetski Savez, gdje je bila politička novinarka. Novinari su i onda i sad, oni pravi, ne ovi što za pare kopiraju i potpisuju tekstove što im ih šalju iz iz dubokodržavnih agendaških agentura, bili na udaru. Tako se i Lili u nezgodno vrijeme našla na nezgodnom mjestu: poginula je u napadu Hitlerovih trupa u selu Budišće (Budzishcha) u Bjelorusiji 1943. i pokopana u masovnu grobnicu bez imena. A tek je bila uzela 26.!
Nisam baš uvjeren da bi se Jakim, Zamfir i dvije Karastojanove previše družili s Nikolom Parvanovom, pedagogom, filologom i piscem. Em je puno stariji, em se bavio stvarima koje nisu ni nalik revolucionarnim stremljenjima. Koliko je odskočio govori i to da je umro u Beču. Dobro, Georgica bi mogla koju riječ, ako ništa o dunavskoj plaveti u Beču i Lomu, ali puno dalje od toga ne bi „dobacili“. Zato bi Ceko Vojvoda, gledajući ih – on je, naime, dobio kip – s visoka, mogao sa svima: s Parvanovom generacijski, tu su negdje, sa Zamfirom jer su rođeni u istom selu, a s ostalim bi im bio dovoljan revolucionarni zanos, makar se Ceko borio protiv mrskih Turaka, a oni protiv mrskih Švaba. Inače je Ceko Petkov Pešev kao hajdučki četovođa, čitavog života se – mada je jednom morao bježati čak u Rusiju, a kasnije i u Vlašku – hrabro boreći za oslobođenje Bugara ispod turskog jarma, bio poznat i u susjednoj Srbiji, odakle je povremeno dobivao pomoć za svoje akcije. Tri godine odrapio je u zlogukom mučilištu u vidinskoj tvrđavi, a izbavili su ga Rusi, kojima se odužio boreći se kao dragovoljac u Krimskom ratu, sudjelujući u obrani Sevastopolja, a potom, iako već prilično star, i u Rusko-turskom ratu za oslobođenje Bugarske. Sve je preživio i dočekao da nakon oslobođenja postane zastupnik u Ustavotvornoj i prvoj „pravoj“ skupštini. Čovjek koji se imao rašta roditi!
Ne znam ko je, vijenci mu zaklonili ime i ostatak natpisa, brkajlija pomalo unezvjerenog pogleda, kao da će ovog časa zagalamiti, za razliku od Dimitra Marinova, etnografa i povjesničara, bistrog i staloženog. Kasnije ću, kad ga vidim na jumbo-plakatu, shvatiti da je to Krsto Pišurka. A ko je Pišurka?
Ima Lom još poprilično spomeničića i spomenika, uglavnom iz socijalističkog doba, ali i jedan podignut „u sjećanje na žrtve totalitarizma“; Todor Živkov i njegovi su, kao i naši im komunistički kolege, za gotovo polustoljetne strahovlade, pod zemlju poslali i mnoge nevine. Ima česmi i fontana, ima apstraktnih komada mramora koji, kao i drugdje, slove za umjetnine. Obilježeno je i mjesto na kome se Vasil Levski tajno sreo s kurirom Hristom Savčovom; danas bi ih, taman uz pješačku zonu, špijuni otkrili „za sekundu“.
Jedan od maštovitijih spomenika vezan je za najstariju povijest grada i nije slučajno što je postavljen ispred čitališta „Postojanstvo“, prekrasne zgrade koja je nekim čudom izbjegla arhitektonsku „čistku“ bivših vremena. Na spomeniku je, makar pomalo enigmatski zakučasto, objašnjeno kako je Artanes postao Almus, a Almus Lom. Čitalište je, u biti, čitaonica, odnosno društveni dom kulture, a „Postojanstvo“ bi se moglo prevesti kao upornost. Utemeljen je još 1856., kada je – uvijek sve bitno počinje od takvih – mladi učitelj Kristo Pišurka sakupio na jedno mjesto gomilicu knjiga, udžbenika i novina, a onda na vrata okačio natpis koji je znatiželjne upućivao da se tu, ko je naučio slova, može sjesti i pročitati štošta zanimljivo i korisno. Tako su nastali gradska knjižnica, kazalište, orkestar…, ukratko, svestrana potraga za duhom grada. Prvi je to društveni dom u Bugarskoj, u njemu je, priznaju i veći gradovi, kao što se kod nas zbilo u Fojnici, izvedena prva kazališna predstava u Bugarskoj. Eto šta se sve može postići upornošću! Danas „Postojanstvo“ ima i novu, moderniju zgradu, makar je stara neusporedivo ljepša, a s plakata i panoa pozivaju na tri formom i svim ostalim raznovrsne kazališne predstave i blagdanski koncert.
Jedna saksijica pazikuće blizu „Postojanstva“ ustvari mi je odigrala rolu najavljivačice ono malo „preživjelog“ iz starih vremena. Naprosto su neke zgrade, pogotovo nekoliko onih s naprijed isturenim kupolama, toliko dobre da su u kobnom trenu odluke zaigrala i otvrdla srca komunističkih aparatčika. Da su se, međutim, našle na krivom mjestu, tamo gdje je planiran i izgrađen glavni trg, bilo bi im uzalud. Spasilo se, dakle, što se spasit' dalo, pa sam očekivao da je i Općine u nekoj od tih starih, i to u gornjem, nagnutom dijelu grada; bila je nekad, ali je sad jedna bijela i nova zgrada. Na fasadama nekoliko n/i starih, n/i novih stoje one po cijeloj zemlji rasprostranjene „šare“, najčešće s revolucionarnim ili etnološkim motivima.
Jedan mali hotel-restoran zove se „Moskva“; ne znam šta se čeka sa lijepljenjem pečatnog voska na vrata? :) Jedan magazin, kako ovdje često nazivaju male prodavaonice, u ovom slučaju crkveni, ima ime „Vjera + Nada + Ljubav“. Pomalo neobično ime, ali ne i za Lom. Dan grada je 17. rujna, kada u bugarskopravoslavnom kalendaru pada blagdan svete Sofije i njenih triju kćeri koje se zovu…? Naravno, Vjera, Nada i Ljubav. Živjele su po predaji u 2. stoljeće te u Rimu podnijele mučeničku smrt zbog vjere. Tri kćeri se, doduše, prvi put spominju puno, puno kasnije, ali je predaja, kao i mnogo puta, nadjačala posivjela dokumenta iz arhiva. Jedno ruševno zdanje nekad je sigurno bilo, i opet bi da ga obnove, najljepše u gradu. Prići mu se ne može, samo zoomom „dobaviti“ lučno pročelje s ostacima bogatih arhitektonskih ukrada i krov s polomljenim daskama. Grjehota i šteta.
Prava povijest grada počinje sabornim hramom Uspenja Presvete Bogorodice. Trebao je biti star, budući da je gradnja započeta još 1863., ali se osmanska vlast „popišmanila“ i porekla vlastito obećanje. Hram bi tada bio manji, a ovako su se Bugari u međuvremenu izborili za slobodu pa od 1894. do 1897. napravili veliki. Povirit ću, pomoliti se u mislima i Bogorodici, i svetoj Sofiji i trima njenim kćerima, i vidjeti za ovaj dio Bugarske poprilično nestandardni ikonostas s povelikim ikonama. Donekle ga s ovdašnjom tradicijom povezuje vijugava loza „izrasla“ iznad donjeg ruba i ispod „krova“ ikonostasa.
Još starija povijest je u onom povišenom dijelu grada i ponajvećma se zbila u duguljastu zeleno-bijelu katnicu Povijesnog muzeja, nekadašnje općinske vijećnice. Tu u strani je, uostalom, i stajao stari Lom, pa je kasnije spuzao u ravan. Scene iz antičkog Rima na jednom ogradnom zidu i antičkim aplikama „zapečaćen“ „itinerar“ grada od Artanesa do Loma s tri međustanice siguran su putokaz prema muzeju, na čijim se vratima, međutim, drsko kočoperi metalna katančina. Osim podsjećanja da su u današnjoj muzejskoj zgradi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća održavana zasjedanja „Lomske komune“, jedino što mogu vidjeti jest nekoliko rimskih nadgrobnjaka i stupova te ulomci koječega drugog antičkog, izloženih u također zaključanom dvorištu.
Zaključano pa šta sad! Vraćam se u ravni dio, i to na sami rub grada. Kako drugdje, tako ni ovdje nema nijednog putokaza za arheološki lokalitet na kome istraživanja još traju, ali ga nalazim; čistom srećom, dovitljivošću, logikom ili nečim petim, nije ni važno. Možda je dosta reći da se taj dio Loma zove Kaleto, što bi značilo Tvrđava, iako iznad zemlje nema baš nikakvih naznaka ni škrtih, od duga vremena „potrošenih“ tvrđavskih zidova. Narod ih je ipak zapamtio pa je naziv ostao i nakon što je s površine nestalo i najmanjeg komadićka antičke žbuke, a odnekud je, možda od vremena gradnje nedalekih stambenih zgrada, da se takvog čega nađe i ispod grmlja u koje je bila zarasla blaga strmina uz rijeku.
Za rimsko naselje iz druge polovice 1. stoljeća nove ere znalo se i prije, dijelom je iskopano od 1986. do 1990., a onda su, svrgavanjem bugarskog Tita Todora Živkova i propašću socijalističkog sustava, Kaleto i njegova podzemna čuda otišli u neki deseti plan. Dašak živosti ponovno je puhnuo 2015., a od 2018. su istraživačke kampanje postale svakogodišnje. Lovu je, ako to uopće treba naglašavati, najvećim dijelom osigurala Europska unija, a ruku u vlastitu seharu zavuklo je i državno Ministarstvo kulture. Nešto malo manje od 2.5 milijuna leva, a lev je vrijedan istu koliko i naša KM, uklopljeno je u program nazvan „Razvoj kulturne infrastrukture u općini Lom“, što čitam s table postavljene na nekoliko mjesta u gradu. Na to će se nadovezati gotovo trostruko vrjedniji projekt "Povećanje turističke atraktivnosti sjeverozapadne Bugarske kroz istraživanje, otkrivanje, očuvanje i promociju Almusa - ranog i kasnog rimskog kastela". Elem, para ne fali, idemo na kopanje!
Puno dubokih rupa, jedna, ako me oči još uvijek dobro služe, ide do oko sedam metara dubine, jedna nadstrešnica koja arheologe, dok stružu onim svojim četkicama, štiti od vrelog dunavskog sunca, puno zaštitnih najlona, jasni, k'o nacrtani, kulturni slojevi u zemljanim zidovima sondi, rimska opeka i crijep, poneki i sa žigom, to je otprilike sve što se može vidjeti. Ono što se nađe se bezbeli odmah odnosi u lomski muzej. Izuzetak je jedan kostur, upakovan u tanjušnu plastičnu kutiju. Pokušavam je otklopiti, upoznati se s neznanim Rimljaninom, šta ima veze što je umro prije dva milenija, ali ne ide, kutija prijeti raspadom, pa odustajem. Čudno je da je i ostavljena u jednoj od sondi, odnosno na radilištu, u vrijeme kad nema ni arheologa ni čuvara.
Iz dosadašnjih nalaza se doznalo da se ovdje nalazila rimska vojarna s konjušnicom za njihove bedevije, a stotinjak ili dvjesto godina kasnije podignuta je i luka s carinarnicom. Barbari su stavili točku na planove Rimljana, a Lom Palanka, kako je malo naselje zabilježeno na kartama, bit će začeta nakon što dvojica gubitnika u pokušaju osvajanja Beča 1683. godine, izvjesni Kara Mustafa i Murat beg, Dunavom stignu ovaj kraj. Je li im se predio svidio ili im je dojadilo tražiti novo mjesto pod suncem, o tome ne znamo baš ništa, tek da su dvije godine kasnije skrasili upravo ovdje.
Na kraju se opet vraćam Harisu Džinoviću, i to nailazeći pored prostorija Fondacije „Žene za Lom“. Sve je tu, još samo da stigne koja butelja vina i – fešta može početi!
