Vukovar, Daruvar, Bjelovar… a uz njih i Székesfehérvár, Kaposvár, Mosonmagyaróvár, Dombóvár i puno drugih -várova u Mađarskoj. A dva i dva je, je li, četiri. Vremena se mijenjaju, od Bjelovara do mađarske granice danas ima kojih sedamdesetak kilometara, a Mađara, ako koji i živi u Bjelovaru, kao posebno izdvojene etničke skupine u popisima odavno nema.
Moram odmah reći: Bjelovar je prekrasan grad! Dosad to nisam znao, što jer je Bjelovar nekako uvijek bitisao u sjeni Zagreba, što jer su mu razmjerno blizu industrijski centri Sisak i Kutina, što jer su se neki drugi u tom dijelu Hrvatske uvijek bili „pretplaćeni“ na sve priče o lijepim gradovima.
Bjelovara se sjećam iz uvijek optimističnih vijesti socijalističkog doba, kada su ovdašnji sirevi i „Sirela“ nerijetko „gostovali“ na papirima s kojih su spikeri svakodnevno recitirali priče o velikim uspjesima jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Drugo sjećanje je blijedo iz vremena događanja, ali ipak donekle svježe budući da se o tome pričalo godinama: bjelovarski „Partizan“ je 1972. postao prvi jugoslavenski klub koji je osvojio titulu rukometnog prvaka Europe. Hrvoje Horvat, Željko Nimš i drugi članovi šampionske generacije igrali su još dugo, a radio i tv-reporteri koristili su, sve dok nisu završili karijeru, svaku prigodu da istaknu kako su s „Partizanom“ postali europski prvaci. U finalu su uvjerljivo pobijedili njemački „Gumersbach“, koji je i danas veliki klub. S druge strane je, u Bjelovaru, odavno nestalo i partizana i „Partizana“, a današnji RK „Bjelovar“ nastupa u ne znam kojem rangu, uglavnom ga u onom najvišem odavno nema.
Zašto je Bjelovar prekrasan grad? Za dan lunjanja nigdje ne vidjeh ni najmanju neurednost na javni površinama, niti ijedan arhitektonski krnjotak, kamoli nekakvu oborašćinu usred grada, kakvih se po uljuđenoj i europskoj Hrvatskoj itekako nađe, a grad ne samo da nije sterilan, nego djeluje toplo kao duša dobra čovjeka. I još: da mi je neko nekad prije posjeta pokazao slike Bjelovara i zapitao me gdje bi se mogao nalaziti grad sa slika, puno prije bih tipovao na, recimo, Češku i općenito na srednjoeuropsko područje nego – ma koliko je uporno trpali tamo – na Hrvatsku.
Svaki pravi grad, pa tako i Bjelovar, ima više od jednog simbola, ali je, nakon što se sve sagleda, na prvom mjestu katedrala svete Terezije Avilske, smještena na trgu koji je mogao ponijeti i neko drugo ime umjesto imena Eugena Kvaternika. Jest da je katedralom postala tek 2009., čekajući na to, kao župna crkva, još od 1770., kad je na njenu fasadu bačena posljednja fangla žbuke. Te, 2009. je uzoriti sveti otac Benedikt XVI., onaj što ga bez ikakva znanog i valjanog razloga s papskog trona otjeraše u mirovinu, utemeljio Bjelovarsko-križevačku biskupiju pa nije bilo druge nego da se usput prekrati i crkvino čekanje na katedralni status. Uostalom, zvonik visok 52 metra, koji nije „u kadru“ samo s mjesta koja spadaju pod ono kad se od drveta ne vidi šuma, i priliči jednoj katedrali, župna crkva može „živjeti“ i bez toga.
Nije samo zbog toga katedrala glavni gradski simbol. Bjelovar je, 1756., „zatemeljila“ austrijska carica Marija Terezija, a njena cjeloživotna zaštitnica bila je upravo sveta Terezija Avilska. Vidjeh na nekoliko mjesta u gradu plakate „Terezijane“, višednevne, vjerojatno svakogodišnje, dakle tradicionalne kulturne manifestacije. Okreni amo, okreni tamo – Bjelovar je i postao grad nakon što je sazidana katedrala.
Barok, vitka i elegantna, makar su je s obje strane stisnule druge, pretpostavljam crkvene zgrade. Iznad ulaza krasna luneta s latinskim natpisom o zaštitnici, ispod su svetitelji raspršeni u bronci; bit će da su noviji, jako podsjećaju na one u Sinju, Rami i još gdjegdje. Blistava je, takoreći besprijekorna, i ponutrica: dostojanstven starinski tročlani oltar s „Posljednjom večerom“ iza leđa, vrlo ukusno izvedeni bočni oltari, živobojna sveta Terezija sa zlatobojnim Isusom na križu, zbog nečega teško zabrinuti sveti Juda Tadej, jedan od dvanaestorice apostola kojeg ponajmanje susrećem po crkvama i oko njih, sveti Anto s djetetom Isusom, tvrdo zagledan u pod ili u vjernike kojih za mog posjeta crkvi nema. Sve 5. Iznad bočnih vrata, i to mora biti novo, uzidan je grb Biskupije.
I jedan žešći minus, a to je spomen-ploča trima Bjelovarčankama smrtno stradalim za ratnog granatiranja grada „U napadu na Bjelovar 29. 09. 1991. god. Jugovojska je granatirala ovu crkvu kojom prigodom su poginule…“ Nekako bih prešao – nismo u računovodstvu! – preko nepismenog 09., zažmirio na „zaboravljene“ zareze, ali da je granatiranje bilo „prigoda“, e, preko toga ne mogu! Kao da je riječ o nogometu! Doduše se navedeno ne može zamjeriti Crkvi, uvijek je vrvjela od pismenih ljudi, spomen-ploču je podigla bjelovarska Udruga dragovoljaca.
Druga znamenitost je glazbeni paviljon. Drugdje su glazbeni paviljoni uglavnom u parkovima, metalni ili drveni, bjelovarski je u samom središtu, preko puta katedrale i od kamena, ali ne od bilo kakvog već od snježnobijelog bračkog mramora.
Naravno da maštu ne moram ubacivati u višu od, recimo, druge brzine kako bih paviljon zamislio ispunjen trubačima, saksofonistima, klarinetistima i ostalim, a trg pun ljudi. Štoviše mogu prizvati i sliku trga kada je na mjestu paviljona stajao gradski zdenac, i žene koje na njemu peru rublje, čak i ožednjelu stoku, ali takvo što ne ide bez pete brzine. Ne bi Svemiru kruna pala s glave da je ponagodio stvari da potrefim kad je sve puno ljudi, ali sam mu i ovako zahvalan, vrijedi ga vidjeti. Ne može se ravnati s crkvom, godište je 1943., ali zato može ono što ga okružuje: četvero baroknih svetitelja, postavljenih 1777. i 1778. Sveta Terezija Avilska je, dakako, nezaobilazna, a pridružili su joj se sveta Jelena Križarica, sveti Juraj i sveti Ivan Nepomuk.
Znamo šta svih stoljeća svog svetačkog života radi Juraj; sirota aždaja bi možda, da je samo malo popusti, koliko joj je dojadilo ubijanje bez kraja, odnekud trgnula bijelu zastavu i bezuvjetno se predala. Sveta Terezija, nekako dirljivo pobožna, u žaru molitve, pogleda usmjerenog ka nebesima, pa se djetešce uz njene skute, bit će mali Isus, uzalud trudi privući pozornost. Jelena lakoruko, štoviše lijevom, pridržava svoj ogromni križ, a Ivan kao da se zavjetovao na cjelodnevno i cjelonoćno bdijenje pa se umorio, glava mu polako klone. Vidio valjda da Terezija ne mari za dijete uz nju, a ono pored njega se valjda već naviklo, pa ga – gleda nekud na stranu - ni ne gnjavi.
Ljudi na našim prostorima idu na godišnji odmor, a sveci su u doba socijalizma nerijetko odlazili na višegodišnji odmor. Tako je bilo i u Bjelovaru: „narodna“ vlast je svetačku četvorku 1945. maknula s glavnog trga i zbacila je u mračne podrume. Svjetlo dana će ponovno ugledati 55 godina kasnije, 2000. I onda nego kaže blago svecima, a vidimo, evo, da ni njima nije lako.
Trg je inače u novije doba oplemenjen i vrlo vrijednim spomenikom poginulim braniteljima Bjelovara, nazvanim „Drvo života“. Odmah ću reći: dosad sam vidio na desetke spomenika poginulim, postavljenih nakon posljednjeg rata, i to ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni i Hercegovini, već i u Sloveniji, gdje je rat trajao ciglih deset dana, te u Srbiji, gdje ga nije ni bilo. E, od svih viđenih ovaj je najmaštovitiji i, kratko rečeno, najbolji. Mnogi su išli na masivnost, potrošene su takoreći uzalud, barem kad je umjetnost u pitanju, tone i tone mramora i granita, neki drugi su „pucali“ na zakučaste i teško shvatljive umjetničke vizure, dok je ovdje autor Mladen Gregurić, sjedinivši alegoričnost i jednostavnost – spaljeni hrast simbolizira pokušaj uništenja Hrvata i hrvatske države, stilizirana zrnca krunice ufanje u Božju pomoć, iz spaljenog hrasta niče cvijeće novog života – napravio vrhunsko umjetničko djelo.
Jedan od novijih, također prijemčivih spomenika grada, koji kao da je tu stajao vječno, jest fontana „Povratak panonskih kitova“. Ako se za famozno Panonsko more mogao hvatati Đorđe Balašević, ako mu na obje sise ćapće Tuzla, što se ne bi mogao prikačiti i Bjelovar. (Koliko se sjećam, tek kasnije će uskočiti i Pleternica svojom „Terra Panonicom“, iz koje nosim fine uspomene.) Tako je nekako, pretpostavljam, dumao autor fontane, arhitekt Zdenko Dubovečak, a kipar Hrvoje Dumančić dodao je u fontanu brončane kitove, toliko žive da su neki, evo, iskočili iz vode i, željni širine, razmiljeli se po pločniku. Spominje se i udio Bjelovarčanina Gorana Tribusona u ideji, ali neka toga postrani dok su Pisac i njegova Frida Štern živi, zdravi i uzbrdo brzi.
U ponutrici kupolaste pozornice tri tete čavrljaju sa skupinicom mališana, a blizu je i šator koga bi vjetar, da ga ima, lako otpuhao. Oko njega europalete, začuđene zbog nove uloge, i niski stolci, svaki s natpisom GRIF. Šta mu ga dođu grifovi, ne doznah, ne da mi se upadati tetama i mališanima usred „Snjeguljice“ ili „Pepeljuge“.
Drugdje se stupanj urednosti uglavnom stalno blago snižava kako se odmiče od središta, a u Bjelovaru je i u predgrađu sve cakum-pakum. Ne može, naravno, u gradu od kojih 36 tisuća stanovnika, sjedištu jedne županije, sve stati baš u samo središte. Na kraju krajeva, kad je Marija Terezija šarnula odluku o izgradnji, morali su joj prezentirati prostor, širinu. Na toj širini su ona starija, zanavijek dopadljiva zdanja – nova su u grad, izuzev stambenih zgrada, očito pripuštali rijetko i teško – raspoređena su tako da onom ko vrluda gradom kako bi ga „memorirao“ ni u jedno trenu nije dosadno. Čak ni stambene zgrade nisu one jednolične, kakve inače prevladavaju našim stranima; neko ih je nekad, sigurno ne davno, sve izgleda svježe, oplemenio muralima, neupadljivim, ali primjetnim, nimalo vrištećim, ali takvim koji skromno doviknu „Evo me, pogledaj me!“
Srednjoeuropski grad, već rekoh. Zgrada Gimnazije – na njoj je spomen-ploča književniku i slikaru Željku Sabolu (1941. - 1991.) – komotno bi mogla stajati u Žilini ili Trnavi, a zgrada Gradske uprave, nekadašnja vojna komanda, ovdje poznata i kao Straža, sazidana 1756., dobro bi se, sa svim onim arkadama i željeznim škurama, uglavila u u Lublin ili Kielce. Narodne knjižnice, nazvane po Petru Preradoviću, ne bi se postidjeli jedan Maribor ili Vesprim, a zgrade u kojoj je smješteno Veleučilište ni neusporedivo veći Krakow ili Bolzano. I Gradski muzej bi mogao u koji god djelić Srednje Europe, a tako i Sokolski dom. Pa izvrsno arhitektonski riješena zgrada „Vodotehne“, potom jedna katnica sa skraćenim tornjem za koju zaboravih priupitati što predstavlja, za mene najljepša u gradu, mada joj je ozbiljna konkurencija jedna veća, na gradskom korzu, s logom „Croatia osiguranja“ ispod krova i caffeom u prizemlju, u kome ću kavenisati, jer je to najbolje mjesto u gradu za predah. Caffe se zove „Franz“, a čuva uspomenu na – ne trebam ga, mislim, posebno predstavljati – Franju Josipa I., koji je za posjeta Bjelovaru upravo ovdje negdje gdje srčem kratki espresso probranim delicijama napunio svoj carski i kraljevski želudac.
Nađe se i finih detalja, primjerice dvije muške glave utopljene u beton s obje strane ulaza u jednu, izgleda mi, stambenu zgradu ili djevojka raširenih ruku što iznad vrata poziva u nekadašnju „Ljekarnu k angjelu“, makar mi takav naziv – zna se gdje „stanuju“ anđeli – baš i ne „baca“ na optimizam za bolesnika. Ima Bjelovar i uličnog svirača, postarijeg gospona koji, dok prolazim, gudalom „vadi dušu“ violini, a preko ramena mu obješena električna gitara. I poneki grafit, mada ih uglavnom nigdje; na onom jednom koji vidjeh, piše NE CIJEPLJENJU! Naiđoh i pored spomenika Edi Murtiću, nisam znao da je rodom iz Velike Pisanice, kao i na spomen-ploču pariškom pravniku i istaknutom HSS-ovcu Rudolfu Bićaniću
Ne nedostaje, naravno, ni bogomolja, nije katedrala jedina. Doduše one novije, ne marim za takvu arhitekturu, samo zaobilazim, primjerice crkvu svete Ane, a u istu kategoriju spada i samostanska crkva svetog Ante Padovanskog. Zato se izdaleka vidi da je barokno-klasicistička pravoslavna crkva Svete Trojice neka sasvim druga priča, s više od dva stoljeća „staža“. Sinagoga je stotinjak godina mlađa, ali su je bezbrojne građevinske intervencije podmladile i – kod bogomolja je to suprotno u odnosu na ljude – ukrale joj dio ljepote. Sada je sinagoga Dom kulture, tu je i kazalište, ali je židovska zvijezda prekrila dobar dio pročelja pa je svakome sve u sekundi jasno.
Čast svim nabrojanim, veeeelike su, ali su ipak dvije bogomoljice dva glavna bisera. Katolička kapela svetog Florijana, prilično jednostavna i isto toliko ohrndana, nekad je sigurno imala koliko-toliko dvorišta i širine. Zbijali su je vrijeme – sazidana je 1856. - vlasti i razvoj grada pa se našla baš-baš na nemjestu, stisnuta na otočiću između ulice i gradske tržnice. Bilo je ideja da se izmjesti, ali su se Bjelovarčani pobunili i zagalamili te će, izgleda, zasvagda ostati na nemjestu. Inače ju je podigla jedna osoba, izvjesna Ana Kocijan.
Druga bogomoljica je pravoslavna i nalazi se na izlazu iz grada, a također ju je, 1902., „na slavu Bogu“ dao sazidati pojedinac, Arsen vitez Milekić, ondašnji kraljevski kotarski predstojnik „u Belovaru“. Milekić je inače rođeni Bečlija, život ga doveo u Bjelovar, pa, k'o veli, da ostavi uspomenu. Kapela je otvorena, nema vanjskih zidova izuzev stražnjeg, sve unutra se vidi, pa i natpis koji je Arsen postavio u slavu samom sebi, zaboravljajući da su bogu mili oni što šute o svojim podvizima ovog tipa.
Eto, to je Bjelovar. Od mene još samo topla preporuka, ako vas put nanese; i nemojte reći da vam nisam rekao…
