I šta velite, nikad čuli za Veliki Grđevac? A za vlak što je zapeo u snijegu i za družbu onog malog derana Pere Kvržice? Za Matu Lovraka? Aaaa, tek sad vam je jasno!
E pa, evo mene baš-baš u Velikom Grđevcu. Ako postoji Veliki, odmilja Grđevčina, mora bit' da je tu negdje i Mali Grđevac, odmilja Grđevčić. Ima, prođoh njime, samo poneki kućerak i pusta crkva, pretpostavljam pravoslavna; nigdje živa roba da pitam.
Uzalud mu što je nazivom golem, Veliki Grđevac je malo mjesto. Do rata je bio mjesna zajednica u sastavu Grubišna Polja, a onda se zaopćinio. Stanovnika 2.316, to je po posljednjem popisu iz 2021., a po prethodnom ih je, 2013., popisano 3.313. Malo „bijela kuga“, malo Njemačka, malo odlazak mladih u veće gradove i za manje od desetljeća manjak od gotovo trećine ljudi.
Znamo, međutim, da nije sve u brojevima, pogotovo kad se radi o putopisu. U Velikom Grđevcu rođen je i odrastao Mato Lovrak, ikona hrvatske, a i jugoslavenske književnosti za djecu, pa da u čitavoj općini nema ničeg drugog zanimljivog, svejedno bih svratio. I to čak i da sam, kao što nikad nisam, uvelike odrastao, a ovako je najprirodnija stvar na svijetu da dijete kao ja, kad je već u Velikom Grđevcu, bez razmišljanja uleti pravo u romane Mate Lovraka.
Romani uživo smješteni su malo izvan središta naselja. Službeni naziv je preozbiljan, Kulturni centar „Mato Lovrak“, ali je stvarnost, nakon što se mahne prvom djetetu koje ću sresti, trogodišnjem klonu „Gupčeve lipe“, i zakorači kroz drvenu kapiju, u rasponu od maštovite do bajkovite – nema ničega ispod i izvan toga. Eno mlina Kvržicine družbe, eno mlinareve kuće, eno vlaka u snijegu! Eno, napokon, i Mate Lovraka; zasjeo na klupicu, ostavio mjesta i za one što dolaze, prebacio nogu preko noge i pozorno prati kako će ko doživjeti uskok iz realnog života u njegove romane uživo.
Jedna starinska krušna peć od ćerpiča i jedan stari plug jedine su preostale „prepreke“ do mlina i mlinareve kuće, ispred koje odmara nekoliko radnika. Pero, Šilo, Milo dijete, Medo, Budala i Divljak, kasnije Miloš i Đorđe, a potom još Marija i Danica. Ispred i oko mlina su njihove drvene skulpture. Ne znam baš ko je onaj naslonjen na bunar, ko onaj uz spremnik s balama slame, ko onaj s torbicom na ramenu, ko onaj s čudnom alatkom u ruci, a ko, opet, onaj što sjedi iza leđa radnicima; neko mu je u ruke stavio limenku „holsten“ piva. Pero je, pretpostavljam, onaj s nogom na panju, zagledan u jezero, mada je to možda i onag gazda čije trešnje su „krali“, a drvena teta s pletenicama je, čini mi se, ipak zalutala amo; ko god je, ne poznah je. Poneki otac ili djed provede kćerkicu ili unuku, prepričavajući im kako se Medo umalo ugušio u bunaru, kako je Pero ulovio vidru, kako Budala pravi mostić preko jarka…
U mlinu, odnosno u mlinarevoj kući, bogata etnološka postavka, puno bolja nego kad se sve što se ovdje da vidjeti nareda u kojekakve police i vitrine – ovdje je naprosto sve na svom mjestu: drvene „cipele“ ispred kreveta, „svete“ slike, sat, krpe s vezenim natpisima („Tvoja kuća, tvoja slobodica / u njoj sretna nek' je porodica“) na zidovima, pegla „na žeru“ i drveno posuđe na stolu, pletara s rakijom u kutu, tkalački stan po strani, da se ne zapinje za njega…
Mlinar je, sjećam se, zbog nebrige seljana, ostavio mlin i otišao praviti mlivo u nekom drugom selu, pa posjetitelje dočekuje mlađahna mlinarica. Mlin je vrlo prostran, gotovo još jedna soba mlinareve kuće, a u mlinski „postroj“ se silazi niza stepenice. I ovdje sav alat i pribor, od najmanje kašike, preko mlinarskog lopara, do naćvica, od drveta, i sve je spremno ako Milo dijete, kao onomad u romanu, slučajno pokrene mlin.
Jezeru i rukavcima nigdje kraja. Ko god da ih je ovako maštovito oblikovao i rasporedio, komotno je mogao u Perinu družbu. Pored jednog ću sjesti na zaboravljenu zelenu stolicu uživajući u šumu tišine. Dio ispod dolazne ceste palisadno podgrađen trupcima, kao u družbino doba. Bit će da tu i u daskama ispod brane uživaju dabrovi. Mostići, nadstrešnice, vidikovci, drvene i prave barske ptice…
Minutu-dvije od mlina vlak, pravi vlak s parnom lokomotivom. Pored vagona stoji drveni otpravnik, a još jedan drveni se uhvatio za ručku lokomotive. Snijega nema, odnosno nije ga bilo kad bijah u grđevačkom kraju, ovih dana im je možda i zapadao. Bilo ga ili ne bilo, ja jasno vidim Ljubana, Dragu, Peru, učitelja, zadrugu „Ljubanovac“, čopor „četvrtaša“ što promrzlim ručicama razgrću snijeg ne bi li vlak krenuo….
Tako… Kava u restoranu, makar je mogla i porcija šaranovine ili somovine, nude ih na onoj zelenoj tabli, ali mi valja dalje, da vidim čega ima u Velikom Grđevcu.
Parkiram ispred zgrade Općine. Na parkingu, pored auta, i jedan traktor. U blizini je spomenik poginulim braniteljima. Ratujem sa suncem; tako se mi često okršimo, a ovaj put jer ima nešto protiv da spomenik snimim i s lica, a ne samo s naličja. Nikad od mene ratnika, čim ni ne primijetim da mi se neko prikrao s leđa. Mladi, prijatan i elegantan gospodin zove se Tomislav Pavlečić i „slučajno je“, kaže, „načelnik Općine“; došetao vidjeti ko se to nepoznat vrzma i snima. Ukratko me upoznaje sa svim bitnim na području općine, a onda poziramo jednoj od njegovih suradnica koja se vraća s pauze. Na kraju mi, dok se u predvorju zgrade Općine divim na zidu oslikanoj sceni iz „Družbe Pere Kvržice“, donosi monografiju Velikog Grđevca, pametno osmišljenu i bogato ilustriranu knjižurinu punu i zanimljivog i korisnog štiva.
Ovdje kud god kreneš, ovarišeš na Lovraka, makar on nije jedini poznati Grđevčanin niti jedini književnik s grđevačkog područja. Svako je valjda (barem) čuo za Zvonimira Majdaka, „kralja“ „proze u trapericama“, ako već nije pročitao (barem) „Kužiš, stari moj“ ili „Pazi, tako da ostanem nevina“, a rođen je u obližnjem selu Zrinska. Poneko sigurno zna i za Ivana Budaka, ne hvaleć' mu prezimena :), makar je više švedski nego naš pisac, a i on je rođeni Velikogrđevčanin. Po Lovraku je nazvan i park oko zgrade Općine, iz koga na me prežaju drvene srne, kune, zeke i ostala pitoma šumska životinjčad. Među njih se – ne priupitah što predstavlja – udjenuo i drveno-kameni spomeničić s motivom hrastovog lista i žira; bit će da se umjetnik tako zahvalio sveprisutnom, zimi spasonosnom hrastu.
S druge strane parka pogledom me pozorno prati bezruki brončani brkajlija. Dragutin Knezić (1808. - 1849.) također je grđevački sin, doduše ne baš poljodjelac što se u znoju lica svoga borio za kruh svagdanji već sin austrijskog časnika i majke Mađarice. Kud bi drugo dijete časnika nego u časnike, makar je teško iko mogao predvidjeti da će dogurati čak do generalskih zvjezdica. Ali kako se u svakom zlu nađe i nešto dobra, tako se i u mnogom dobru zna zakopititi klica zla. Kneziću je sve išlo savršeno, pogotovo u revolucionarnim previranjima 1848., kada se istaknuo i junaštvom, ali i strategijama koje su polučile nekoliko velikih vojničkih pobjeda. I sve do jednom, a to jednom je bilo presudno: zarobljen je od Rusa i 6. listopada 1849. pogubljen u Aradu, zajedno s još 11 mađarskih generala i jednim pukovnikom, u mađarskoj povjesnici poznatih kao „13 aradskih mučenika“. Može bit', makar se za takvo što ne zna, da se Kezić nekom neprilikom okršio i sa svojim Hrvatima, ali su mu Grđevčani svejedno podigli bistu.
Koja stotina koraka mi treba do mjesne škole. Suvišno je reći po kome je nazvana; čak i da me ne dočeka njegova bista, čak i da to nije napisano velikim slovima preko cijelog bočnog zida, znalo bi se po sceni na istom zidu što je „iskočila“ iz „Vlaka u snijegu“: vlak podobro zatrpan snježnim smetom, a djeca valjaju grudve kako bi mogao naprijed, odnosno natrag, prema njihovu selu. Na asfaltu naslikan šareni mlin, a pored ulaza u sportsku dvoranu pano s dva dječaka i djevojčicom bez lica; vjerujem da nema učenika i učenice koji nisu namjestili lica i pretvorili se u članove Kvržicine družbe.
Ulazim u školsko predvorje i prvo što vidim je ormar s naslovom Učenička zadruga „Družba Pere Kvržice“. Eto, baš kao u romanu, samo što se tamo učitelj razbolio pa je Pero preko noći morao odrasti i preuzeti ulogu vođe, dok ovdje dvije nastavnice mirno pribadaju dječje radove na ono što smo nekad zvali zidnim novinama. Ne javljam im se već samo produžavam u Lovrakovu spomen-sobu. Jest malo zatrpana nekakvim paketima, al' šta sad, važna je postavka. Još jedna Lovrakova bista s vlakom koji samo što nije prostenjao iznad piščeve šubare, naslovnice „Vlaka u snijegu“, „Družbe Pere Kvržice“, „Anke Brazilijanke“, „Doke Bedakovića“ i „Divljeg dječaka“, komplet sabranih djela, Lovrakov portret olovkom, kopije Svjedodžbe o državljanstvu i iskaznice Društva književnika Hrvatske, originalna osobna karta, kopija učeničke svjedodžbe – iz „hrvatskog ili srpskog jezika“ imao je tek ocjenu „dobro“! Tu je i kopija vježbanke s konačnom rukopisnom inačicom „Družbe Pere Kvržice“, također rukopisni fragmenti iz drugih proznih dijela, vlak s lutkama glavnih junaka, serija fotografija „Trenutci iz života Mate Lovraka“, slike s prizorima iz Lovrakovih romana, glavni junaci u formi figurica, kao i ploča s imenima dobitnika književne nagrade „Mato Lovrak“. Da sve ipak nije stalo u Lovraka i književnost, pokazuju stepenice što vode na kat škole, na kojima je ispisana tablica množenja; što djeca više trčkaraju gore-dolje, lakše će naučiti tablicu.
Iz škole ću do crkve, točnije do dvije crkve. Pravoslavna je pod zaštitom Svete Trojice. Izvan je središta, na ledini brdašca zvanog Velika Gradina. I šmrc! – volio sam zaviriti unutra, a crkva zaključana ☹ Zna se da je sazidana još 1752., a nekih posebnih podataka ne nalazim ni u monografiji što mi je dade načelnik Pavlečić. Izgorjela je 1819., a obnovljena 14 godina kasnije. Jedino što se provlači na više mjesta je podatak da je nekada bila katolička crkva Blažene Djevice Marije, i to vjerojatno mala, tvrđavska, budući da je na Velikoj Gradini stajala utvrda Gordova, po kojoj je – ne što je ružan, grd, kako će neki možda pomisliti – današnji Veliki Grđevac i nazvan. U prilog tome govori i činjenica da je, umjesto prema istoku, okrenuta prema zapadu. Krov izgleda nov, ali zidovi, s kojih je žbuka dobrim dijelom spala, vape za skelama i majstorima. Uredno je i oko nje i po groblju što se rasulo blagom padinom ispod crkve. Sričem prezimena, više ćirilična nego latinična, i u prvom redu nalazim dva „glazbena“, Vukašinoviće i Kalembere. Možda su nešto Miliću i Vladi? Također sprijeda, jedno do drugog, dva „književna“, Gatalica i Pavić, a blizu njih i Basara. Aleksandar, Milorad i Svetislav, srećom, nisu; prvi i treći su ne smo živi već i živahni, ne prestaju „izbacivati“ velika djela, a srednji se još prije petnaestak upokojio u Beogradu.
Katolička crkva svetoga Duha, smještena usred naselja, u puno boljem je stanju, takoreći bez ijedne mrlje ni na licu, ni u utrobi. Otključana je; hajd' nek' je barem jedna! Na prvu mi izgleda da je prazna, što je samo posljedica moga zvirljanja po zidovima i plafonu; preda mnom će se u trenu ukazati sredovječni muškarac u farmerkama i majici, koji se očito bio stopio s klupom na kojoj je klečao. Svećenik je, župnik, a ne bi, kaže, baš u prvi plan, nije u svećeničkom odijelu. Poštujem. I još kaže – molio je! Iskreno, svećenike posljednjih godina, pa i desetljeća, mimo mise kudikamo češće susrećem po restoranima nego po crkvama, a da se usto mole toliko i skrušeno da postanu neprimjetni, to, bome, dosad ne vidjeh.
Bjelina crkve preskače zjenice i zadijeva se do najdubljih pora mrežnice. To do izražaja dolazi još više nego inače, a razlog je to što se zidne i nekoliko drugih slika upravo restauriraju. Župnik mi – kako nije želio pred objektiv, ne upitah ga ni za ime – podizanjem najlona pomaže da vidim i uslikam neke od njih. Mrežnice su opet na udaru, budući da su boje vrlo jarke, kao da slike restauriraju fra Perica Vidić ili već duže od pola stoljeća pokojni Lazar Drljača. I stare kipove čeka isto što i slike, a dotad su sveci i biskupi, kao da su usnuli u spavaonici s krevetima na kat, naredani na metalnoj polici. Ima ih baš moćnih, ipak je i ova crkva podignuta još 1833. Jedni bosonogi, drugi pomalo zagušeni misnim ruhom, jedan ili jedna, nisam baš siguran, desnu ruku postavio/postavila kao da kaže: Ne slikaj me, nisam danas za te stvari!
Jedna slika ostala je na zidu lađe, bočno od oltara. Novija je, ne treba je restaurirati. Na slici – u prvi mah ostajem baš-baš iznenađen! – Drinske mučenice! Otkud one u Velikom Grđevcu? Nema iznenađenja, ni najmanjeg, kad ih sretnem u nekoj od bosanskih, pa i hercegovačkih katoličkih crkava – žrtvovale su živote za vjeru, zaslužile su i više od blaženičkog oreola. Ali ovdje?! Odgovor je jednostavan: ovdje je 1912. godine rođena Marija Bernadeta Banja, kćerka mađarskog doseljenika iz Kaposvára, priženjenog u Velikom Grđevcu, jedna od pet Drinskih mučenica. Ovdje je, u ovoj crkvi, spoznala vjeru, ovdje je odlučila život predati Bogu – ništa prirodnije od toga da se, sada kao blaženica, nađe na zidu ove crkve. Na kraju su joj život, daleko od zavičaja, uzeli četnici Jezdimira Dangića, što je, bez imalo sumnje, bila samo teža inačica puta prema Bogu.
Ostavljam župnika da se nastavi moliti u miru, siguran da će koja molitva biti otposlana Bogu i za mene. A ja odoh potražiti Peru Kvržicu i njegovu družbu. Možda im, mada mi Bog nije dao ni m od majstorluka, pomognem oko uređenja mlina. Ili nazovem Ljubana, jer hajd' mu ga znaj, možda je vlak opet zapeo u snijegu :)
