Kud god živ čovjek krenuo Srbijom, naići će na velebne spomenike srednjovjekovnim vladarima, čak više nego onima što su Srbiji i Srbima na kraju donijeli slobodu od višestoljetnog osmanskog zuluma. Kud god, pak, pođe Središnjom Srbijom i Pomoravljem, pogotovo resavskim krajem, ovarisat će na iste, kneza Lazara Hrebljanovića i bolju mu polovicu Milicu te na sina im, despota Stefana. Na trgove ih stavlja i ko bi svakako trebao i kome su, makar s nekim mjestom nemali nikakve čvršće poveznice, samo na ponos: iz našeg su kraja pa hajd'mo mi njih uspravit' ne bismo l' bili junačine kao što su bili oni.
Malo selo Vojnik (Vojnici) prvi put se spominje 1381. godine u darovnici kneza Lazara vezanoj za osnutak manastira u obližnjoj Ravanici. Vojnik tijekom narednih stoljeća ostaje najpoznatiji po tome što ni po čemu nije poznat :) pogotovo što će se manastir Manasija ili Resava razmjerno brzo upisati na popis najpoznatijih srpskopravoslavnih svetinja i pokupiti svu slavu i čast koja je mogla zapasti čitav ovaj kraj. Gotovo četiri stoljeća nakon prvog spomena, 1783., kada su uvijek revni Austrijanci za svoje kratke vladavine ovim krajevima napravili popis stanovništva, Vojnik ima svega 30 kuća. Varošicom gaje 1882. proglasio knjaz Miloš, a tada je – Vojnik je vojnik, a Stefan je bio despot, nešto kao maršal – brojeći 5.034 žitelja, preimenovana u Despotovac.
Stvarno je, oduvijek se znalo, despot Stefan Lazarević rođen u Kruševcu (1377.) i umro u Crkvinama kod Mladenovca (1427) pa na prvu baš i nije jasno kakve izravne veze ima s nekadašnjim Vojnikom; mogao je knjaz Miloš Despotovcem nazvati i neko drugo mjesto, ali je Vojnik „zajagmio“ despota i ime mu i s tim je gotovo. Ipak, to je samo na prvu, nekih pet kilometara od grada „samo će se kasti“ zašto je baš Vojnik postao Despotovac.
Da naknadno zapečati priču, Despotovac je u proljeće 2021. na trgu bulevara nazvanog po despotu postavio višemetarskog despota. Osmislio ga je tada već 93-godišnji akademik Svetomir Arsić Basara, jedno od značajnih imena srpskog kiparstva. Mrgodan, kao i valjda svi srednjovjekovni vladari, napućenih usnica, tankih brčića i plitke brade, gordo motri nekud na stranu, desnicom čvrsto stišćući dršku povelika mača.
Despot Stefan je, današnjim rječnikom rečeno, bio intelektualac, knjigoljub i mecena, za ono doba izuzetne naobrazbe i širokih, gotovo vizionarskih političkih i drugih pogleda, ali i ratnik, vojskovođa, koji je, kao malo koji onodobni vladar, znao procijeniti kad s kim i protiv koga ratovati, koju stranu kad odabrati, a kad podviti rep. Srbi ga neumorno i bezmjerno slave, ali je činjenica – možda, doduše, ako se željelo opstati, i nije moglo drugačije – da je najveći dio života proveo kao vazal, najprije osmanski, praktički od početka vladavine, a kasnije, do smrti, ugarski. Da je kao vazal Osmanlijama samo davao kakav godišnji danak, ni po jada, nego se sa svojim četama strastveno borio na strani osmanskog sultana Bajazida I. protiv kršćanskih vladara. Štoviše, neki povjesničari su se zapitali šta bi bilo da u Bitci na Rovinama (1395.), u kojoj je Stefan vojevao za Bajazita, a protiv vlaškog vojvode Mirče Starijeg, nisu poginuli i Marko Mrnjavčević, mitski Marko Kraljević, te gospodar Konstantin Dejanović Dragaš, a drugi idu tako daleko da situaciju uspoređuju s malo je reći čudnom pogibijom Ive Lole Ribara na Glamočkom polju u kontekstu borbe za čelnu poziciju ondašnje KPJ – ako „ponagodiš“ situaciju u kojoj će tvoji konkurenti „slučajno“ izgubiti glavu, već si jednom nogom zakoračio na prijestolje. Naredne godine je Stefanova vojska, slaže se većina povjesničara, kod Nikopolja čak donijela prevagu Osmanlijama protiv Žigmunda Luksemburškog. Ipak, despot Stefan je znao kada „okrenuti ćurak naopako“, što će se desiti nakon Bitke kod Angore (1402.), kada su Osmanlije, a s njima i Srbi, teško postradali od Tatara. Danas bi se reklo „iz keca u dvicu“ – Stefan je preko noći od osmanskog postao ugarski vazal. Za to je bogato nagrađen: bizantski car će ga počastiti despotskom titulom, a Žigmund Luksemburški mu podariti Beograd, odnosno beogradsku utvrdu, makar razorenu, koju će Stefan vrijedno obnoviti i odabrati je za svoju i svesrpsku prijestolnicu, a koju godinu kasnije će u miraz dobiti i izgleda vječitu bosansko-srpsku monetu za potkusurivanje, Srebrenicu.
Tako ja nekad: umjesto da šetuckam gradom koji putopišem, zanesem se pa odlutam u srednjovjekovlje. Bit će mi red kupiti paket majica s natpisom na leđnom dijelu „Ne idite za mnom, zalutao sam!“ :) Nema se, doduše, u Despotovcu ni vidjeti nešto posebno, ipak sadašnji grad broji za trećinu manje stanovnika nego onda kad ga je knjaz Miloš vazdigao u varošicu, svega 3.595. Ponešto gradskog ipak ima, primjerice prekrasno zdanje Biblioteke, na čijoj oglasnoj tabli je, umjesto, recimo, popisa novonabavljenih knjiga, zalijepljen plakat-poziv za „svenoćno bdenije“ u manastiru Manasija, odnosno Resava, u povodu blagdana prenosa moštiju svetog Despota Stefana u manastir.
Nabas je i zgrada osnovne škole, također nazvane po Stefanu, samo što je u njenu nazivu tituliran kao Despot Stefan Visoki, kao i u nazivu modernog i pristojnog zdanja doma kulture. Gradić ima i park s finom skulpturom majke i djeteta spojenih glavama, odnosno čelima. E, sad, u Kiseljaku, u Bosni, u parku leži idejno potpuno identična skulptura Affana Ramića, a sličnu vidjeh i u bugarskom Vidinu; ko je od koga „prepisivao“, znaju samo oni koji ih potpisuju. I da: šta je grad u Srbiji bez kineske robne kuće, makar bila i mala?
Zato je velika, za mali grad čak i velebna, pravoslavna crkva. Posvećena… Treba li uopće reći ili je svako već dodao ono „svetog Despota Stefana“? Despot joj je na pročelju, nadgleda, k'o nekad tajno, iza zavjesa, naši komitetlije, kasniji veliki domoljubi, ko sve ulazi u crkvu. U desnici mu, umjesto mača – ovdje je više svetac, a manje vladar i ratnik – križ, bojom utopljen u svetačku odoru, ali mu je pogled – uzalud svetački oreol – i dalje ratnički. Na oltarnoj slici, čitam, iznad desetaka glava: Kristov drugi dolazak.
Dašak starinskog, egzotičnog, gradiću daje kamena vodenica, široka gotovo osam i duga 18,5 metara, jedna od većih od svih koje ikad vidjeh. Pretpostavlja se da je podignuta 1835., a narod je, budući da je jedno vrijeme bila u vlasništvu manastira Manasija/Resava, naziva manastirskom. Odavno je, što se tiče meljave i brašnjavog vodeničara, ničija, što je čeketala, čeketala, kamoli da ima, kao u onoj pjesmi, „momčadije što uzdiše“ za lijepom vodeničarkom što se na kraju udade „sa mirazom od ušura“. Na vratima joj stoji plakat za izložbu slika s likovne kolonije „Resava 2024.“, što će reći, kasnije to i provjerih, da je ne samo spašena od rušenja i nestajanja već i pretvorena u izložbeni prostor. Eto, još samo da sam potrefio dan kad se u njoj nešto događa….
S Despotovcem se opraštam kroz tri detalja koja će mi izmamiti osmijeh. Jedan je (opet) plakat, s koga Mjesna zajednica Novo Lanište poziva na „Pasuljijadu“, natjecanje u pripravi pasulja, osnosno graha. Drugi je naziv jednog frizerskog salona, zove se „Majče zmajče“, vlasnice Marije Nikodijević. Kud se ošišah prije polaska na put, baš mi sad krivo, da vidim šta bi od moje glavurde napravilo „Majče zmajče“! :) Treći detalj je uredno registrirani tamnozeleni legendarni „stojadin“, na kojem bijelim slovima piše „Opština Despotovac“. Možete li zamisliti da se negdje kod nas općinari voze „stojadinom“?!
Okolina Despotovca puno je zanimljivija od grada. Evo, naprimjer, Resavska pećina, prva u čitavoj Srbiji, još 1972., uređena za posjete. Godišnje kroz nju prođe oko 50.000 znatiželjnika. Kad se iz grada krene prema Resavskoj pećini naiđe se na Park maketa s replikama starih srpskopravoslavnih manastira i kuća, nešto nalik onom što koji dan prije vidjeh na Bagdali, u Kruševcu, samo što su makete puno veće. Atrakcija je i vodopad Veliki buk, u podnožju planine Beljanice, kao i vodopadni mu subrat Prskalo, skriven u dubokim šumama, idealan za zalutati, a ko voli industrijsku baštinu, svratit će u muzej ugljarstva u Senjskom Rudniku, inače najstarijem aktivnom rudniku mrkog uglja u Srbiji.
Ja ću od svega spomenutog i koječega drugog zanimljivog opet „udariti“ na jednu staru crkvu i prilično se pokajati. Beljajka, tako se zove selo sedam kilometara od Despotovca. Selo ću, ustvari, vidjeti samo kroz vjetrobransko staklo, cilj mi je manastir Bela crkva, gordo ustobočen na brežuljku blizu sela. E, sad, jeste li čuli za manastir koji ima radno vrijeme? Ja nisam, a pogotovo da je kapija, i za vremena kad bi trebala biti otvorena, čvrsto zaključana. Zimi bi se unutra, po velikoj ploči ispred ulaza, moglo do 13, a ljeti do 17 sati. Pred ulazom sam oko podneva, ali… Ili u jesen i u proljeće nema ulaska?!
Na ploči stoji da je Bela crkva manastir iz 14. stoljeća, mada se zna da je ta mala crkva Rođenja Presvete Bogorodice, gotovo duplo manja od Manastirske vodenice, sagrađena nekad krajem 18. stoljeća. Izuzetno je dopadljiva, pogotovo na mjestu na kome se „našla“, pa ću se zaputiti duž manastirske ograde, nadajući se da je neki od ogradnih betonskih blokova napukao ili srušen i da ću nekako ipak ući u manastirsko dvorište i vidjeti je izbliza, možda i ući. Nakon petnaestak minuta „obašašća i basanja“, što bi reci Ivan Lovrenović, opet sam na početnoj točki. Na nekim mjestima se jedva probih kroz trnje, a „sretoh“ samo nekoliko mrkih nadgrobnjaka, vjerojatno nekadašnjeg manastirskog ili seoskog groblja, i stado ovaca bez pastira koji bi mi – nigdje oko manastira nema baš nikakvog znaka života – objasnio kud monasi nestanu poslije 13, odnosno 18 sati i ima li ih uopće u manastiru.
Razočaran sam, ali ne previše, budući da je na redu – nisam ovaj kraj izabrao ni zbog Despotovca, ni zbog Bele crkve – manastir Manasija/Resava. Posjetio sam, ne samo putopisno već „i ovako i onako“, nekoliko desetaka srpskopravoslavnih manastira, ali je ovaj sami vrh, broj 1. Da se takvo što spozna, uzalud su sve fotografije i sve napisano, uključujući i ove moje slike i riječi, jedini način je doći i vidjeti.
Prvo odgovor na ono pitanje s početka: manastir je dao podići despot Stefan, gradeći ga od 1407. do zadnje šindre na krovu, postavljene 1418. godine. Eto zašto je baš Vojnik postao Despotovac. Drugo: manastir i crkva su samo manji dio kompleksa – okolo je 11 kula, s najvećom zvanom Despotova, mada su sve njegove, te ostacima ogromne trpezarije, zvane i Škola, južno od crkve. Tu su, pretpostavljam, prepisivane crkvene knjige, otud se za prepisivače, danas više ne nabožnih dijela nego doktorskih disertacija i sličnih plagijatorskih nedjela, koristi onaj dobro poznati izraz „resavska škola“. Slika donekle podsjeća na utvrđene luteranske crkve koje vidjeh lunjajući Transilvanijom. Nađe se i na našim stranama poneki utvrđen, ali ih je besmisleno uspoređivati s ovim – ono su manastiri s utvrdama, a ovo je utvrda s manastirom.
Već sama ulazna kula i lučne kapije što slijede visinom i masivnošću ulijevaju nešto nalik strahopoštovanju, a kad se uđe, dojam se udesetorostruči. Eh, da sam ptica i da imam krila… Kule se, nevidljivim nitima okačene o nebesa, uglavnom dobro drže, a skele uz neke su tu da im dodatno produže vijek. Stvarno je despot Stefan od ovoliko kamena mogao sagraditi deset „običnih“ gradova i klinčiti se tom brojkom, ali bi to bilo nalik onom kad se muškarac hvali da ima deset nekakvih žena, a ni u primisli mu nije da je umjesto tih deset bolje imati jednu pravu. Nezgrapno, kao progutani komad čačkalice u želucu, djeluju auti unutar kompleksa, a bager što se razradio uz temelje dvoetažne trpezarije je nalik komadićku kosti što ju je halapljivac progutao i čudom ostao živ pa mu sad „šeta“ po stomaku i mori ga. Svaka kapija je izazov i pitanje, pogotovo one pregrađene željeznom rešetkom i jedna do koje vode montažne željezne stube, previsoka za poviriti. Arheologa nema, ali je dokaz da povremeno čeprkaju nadstrešnica s linoleumskim krovom te sonda i iskopani kanali ispod nje. Zavidim im. Putokazi su, osim na srpskom i engleskom, ispisani i na kineskom.
Kineza danas nema, ali imaju dva autobusa Novosađana. Dok čekamo da prethodna tura napusti crkvu, i mene i njegove sugrađane „satra“ neki sijedi bleso koji tvrdi da je – mnogi kad dođu ovdje ne sumnjaju da niko ko se tu našao, a govori „naš jezik“, ni ne može biti drugo do Srbin i pravoslavac – bio general Vojske Republike Srpske i tijekom našeg posljednjeg rata komandovao na velikom dijelu bh bojišta. Kakav je neozbiljan, a da je stvarno bilo tako, Srbi bi izgubili rat, taman da je ovaj bio zadužen samo za goniče konja s hranom za vojsku.
Sreća pa uskoro ulazimo. Naravno da ću još jednom ostati zabezeknut viđenim. Freske okrnjene brazgotinama od duga vremena, gdjegdje i povelikim bijelim oblačinama pa, kao takve, još višeznačnije i bezvremenskije. Više od stotinu godina crkva je, nakon skidanja olovnog krova, nalikovala otvorenoj cisterni za kišnicu nego crkvi; čudo je da je išta ostalo od freski, pogotovo što su poznata višekratna turska pustošenja manastira i crkve. Nazebli i podbuhli svetitelji i proroci nas onosvjetski motre pitajući se ima li i u kom od nas vjere i koliko je zrno gorušičino ili smo ovdje iz puste ovosvjetske znatiželje. Očerupani zapisi po zidovima tiho mrmolje molitvu, rogoboreći što ishlapjela slova nikako da dođu na red za obnovu. Šuti ostakljeni grob u podu, mrtvačevo je samo da čeka dan uskrsnuća.
Šuti još jedan grob u južnom dijelu crkve, prekriven bijelom mramornom pločom, ne želeći – uzalud svi stručnjaci i istraživanja – reći leže li u njemu posmrtni ostaci despota Stefana. Mnogi smatraju da su baš tu, ali dokaza, ni najmanjeg, zasad nema. Stefane, druže, ako si stvarno dolje, neka tvoj posilni pribilježi da sam ti bio na grobu i izmolio jedan Pokoj vječni za tvoju svetačku dušu!
