Da je ovaj putopis pravljen prije posljednjeg rata, rekao bih da evo me na bosanskodubičkom području. Otad se, međutim, dolazi u Kozarsku Dubicu, koja je – a i kud bi! – i dalje bosanska, samo s malim umjesto velikog početnog slova.
U dubički kraj stižem s prijedorskog pa ću najprije svratiti u selo Međuvođe. Na prostranom seoskom polju, uza sami put Prijedor - Dubica, parkiran je partizanski ratni zrakoplov „breguet 19“. Odavde je 4. srpnja 1942. obavljen prvi borbeni let partizanskog zrakoplova: pilot je bio svima poznati Rudi Čajavec, a iza leđa mu je sjedio mehaničar i strijelac Milutin Miša Jazbec. Franjo Kluz je prije toga zrakoplovom pobjegao s banjolučkog vojnog aerodroma Nezavisne države Hrvatske, sletjevši na pripremljenu stazu u Urijama kod Prijedora, a istog dana isto je uradio i dvojac Rudi Čajavec i Milutin Miša Jazbec. Oni će u prvom napadu udariti po dojučerašnjim suborcima na aerodromu Zalužani, zasuvši ih bombama i mitraljeskom vatrom. Ispostavit će se da će im prvi borbeni let ujedno biti i posljednji: „našao“ ih je i izbušio protuzrakoplovni top, pa Čajavec, ranjen u koljeno, prinudno aterira blizu sela Kadinjani kod Laktaša, na nesreću – pravo četnicima u ruke! Da ga ne bi uhvatili živog, izvršava samoubojstvo, dok Jazbec biva zarobljen, nakon čega će ga četnici isporučiti ustašama, a ovi ga u Zagrebu, nakon strašnog mučenja, poslati na bolji svijet.
Originalni Čajavecov zrakoplov drugi put je u Međuvođe stigao 1985. iz Vojnog muzeja u Beogradu i vrlo brzo postao partizanski Lurd, Ćaba i Sveta Gora. Popularnosti je, osim tada još uvijek sveprisutnog „svetačkog“ štovanja Tita, NOB-a i partizanskih heroja, doprinijelo i snimanje proslavljenog filma „Partizanska eskadrila“ šest godina prije.
Malo Međuvođe je, osim što je poslužilo za prvi partizanski aerodrom, Titovoj Jugoslaviji dalo čak trojicu narodnih heroja, a 150 mještana je poginulo u partizanskoj uniformi, ali je sve to prošlost za koju, izgleda, slabo iko mari pa se, na tridesetak stupnjeva Celzija, do „bregueta 19“ probijam kroz travu visoku do pasa, nadajući se da su poskoci i šarke danas dobili slobodan dan. Razgrćem i gazim travu kako bih vidio spomen-ploču, očito noviju – stare nigdje, a morala je postojati – čim ju je, uz nezaobilazni SUBNOR, postavila „Opština Kozarska Dubica“. Iako je Milorad Dodik prije nekoliko godina izdvojio sredstva za njegovu obnovu, zrakoplov je zahrđao, a propeler i neki drugi dijelovi „nestali“. Rupe od metaka, mada su ih možda napravili vandali, i sad su jasno vidljive. Iznenađen sam što nigdje nema oznake „breguet“ nego umjesto toga stoji „kurir“: mogao bi Louis Charles Breguet, jedan pionira zrakoplovstva, ustati iz groba i podnijeti tužbu zbog narušenih autorskih prava :) Po željezu nekoliko naljepnica koje nemaju nikakve veze s partizanima.
Okolnim putom – možda su poskoci i šarke ipak na poslu – penjem se do spomenika na brdašcu iznad zrakoplova. Boja sa slova se potpuno izbrisala, ali se da pročitati da ga je pedeset i neke – u zadnju znamenku nisam siguran – otkrio osobno Josip Broz Tito. Na bjelomramornom stupu reljef majoru-pilotu Franji Kluzu i poručniku-pilotu Rudiju Čajavecu. Iskreno, niti sam im dosad znao činove, niti da je Kluz rođen blizu, u dubičkom selu Jošik. Sirotog Miše Jazbeca nigdje.
Dubica nije odviše zanimljiva čaršija: po tri crkve i džamije, prostrana pješačka zona, nekoliko lijepih starijih zgrada i rat grafitima i muralima „partizanovaca“ i „zvezdaša“ oko toga kome „pripada“ grad.
I Park narodnih heroja, u samom središtu grada, gdje se, usred bisti raštrkanih kao da je upravo u toku Bitka na Kozari, na postolju u suhoj fontani udjenula bujnokosa djeva što s ruke pušta pticu na slobodu. Ispod nogu joj teško čitljiva spomen-ploča s imenima građana čiji su životi – neko je to maštovito sročio – „ugašeni ustaškom omčom“ – obješeni su, naime, na okolnim platanama. Berta Babić (80), Zehra Bejtović (23), Murisa Jahić (17), Stjepan (36) i Ivan Kraos (70), Koviljka Mataruga (17), Stjepan (25), Anka (32), Viktorija (16) i Anđelka Ornek (18), Maida Pezić (19), Bahrija Šerić (21) te troje Šiljegovića: Nevenka (37), Slavko (57) i Anka (50). Djeva je, okružena platanama, ispostavit će se na kraju, najljepši detalj grada.
Park je prilično uredan, mada bi sve moglo i puno bolje. Ploče – to pretpostavljam, ništa ne piše – kosturnice raspukle toliko da se jedva drže na prvotnim mjestima. Narodni heroji – sigurno ih je klesalo više kipara – toliko su različiti da nikako nisu ni mogli biti u istoj postrojbi. Na ulazu Skender Kulenović, prema kome ovdašnji svijet, ponajprije zbog „Stojanke majke Knežopoljke“, i danas gaji neku vrst štovanja kakvo se iskazuje samo božanstvima. Ipak, na grudima mu, ispod samog vrata, pogolema rana iz posljednjeg rata. Franjo Kluz isti kao i na slikama iz čitanki, blago nasmiješen, kao da, nehajno odmahujući rukom, kaže: „Ma dobro, ako treba ginuti, ginut ćemo!“
Fadil M. Šerić sasvim ja nalik onom što je i bio, učitelj i politički komesar – samo što ne progovori, mirno, staloženo i odmjereno. Sličan je i Avdo R. Ćuk, nije slučajno što je i on bio politkomesar. Milan Đ. Pilipović oštrog pogleda, sav napet, taj mora da je – ne da mi se provjeravati – poginuo u jurišu koji je jedva čekao. Iako je park nazvan po narodnim herojima, dvojici obišćenih iznad imena stoji samo da su bili revolucionari: jedan je Milan Premasunac, a drugi Nikola Luketić. Obojica su glavu izgubili već na početku rata, ali, eto, orden nisu zaslužili, dok su ga četvorica ponosno nosili na junačkim prsima desetljećima nakon završetka rata: Nikola Radulović Kojo, kome „titovka“ samo što nije spala koliko ju je nakrivio, do 1984., Jovo O. Bijelić do 1986., Boško B. Šiljegović do 1990., a Stojan S. Grujičić poživio je čak do 1997.
Bisti je bilo još, ima „praznih“ postolja, a jedno je pripadalo i majoru Milanu Tepiću. Vidjeh ga na muralu sa sloganom „Dobrodošli u grad majora Milana Tepića“. Riječ je o posljednjem narodnom heroju Jugoslavije, ne one Titove, već one s prefiksom Savezna republika, prije nego što se razletjela u paramparčad. Tepić je iz anonimnosti iskočio pravo na jugoslavensku pozornicu kada je u rujnu 1991., spriječivši da ogromne količine naoružanja JNA, čiji je časnik bio, padnu u ruke Hrvatskoj vojsci. U to ime je, poput majora Alekse u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, isplanirao dizanje u zrak vojnih skladišta kod Bjelovara s čak 1700 tona streljiva. Sreća Bjelovarčana u nesreći bila je u tome što su veze među skladištima već bile presječene, ali je i ovako eksplozija bila stravična: dim se vidio s 20 kilometara, a prozori su pucali na dodatnih deset. Tepić je, dakako, poginuo, kao i 11 „zengi“ koji su blokirali skladište Barutana te neutvrđen broj vojnika JNA i civila. Duga priča, ali se u Republici Srpskoj, kao i u Srbiji, a rođen je u obližnjem selu Komlenac, Tepić slavi kao nekad Sava Kovačević ili Rade Končar, dok je za Hrvatsku oduvijek i zauvijek bio, ostao i ostat će samo ratni zločinac.
Iz parka ću u najbližu i najstariju dubičku bogomolju, Gradsku džamiju. Sulejmanija je, kako je još zovu, podignuta nekad u 18. stoljeću i prvotno je bila mala drvena tvrđavska džamija, da posada i služinčad imaju mjesto za molitvu. Desilo se triput, 1687., 1716. i 1788., da je Dubicu zauzimala austrijska vojska i tada je vjerojatno rušena. Vjeruje se da je obnovljena nekad na razmeđi 18. i 19. stoljeća i tako je, uz povremene popravke, stajala do 1992., kada je, kao i ostale dvije u gradu, poslana Bogu na istinu. Prva je obnovljena, već 2003.; zapravo je, jer nije sačuvana dokumentacija stare, napravljena nova, ali je državno povjerenstvo za nacionalne spomenike „progledalo kroz prste“ i stavilo je, i to još prije svečanog otvorenja, na svoj popis. Travnjak s nešto starih nišana, jedan se ukrasima posebno ističe, podšišan „pod konac“.
Mrtvo je oko Sulejmanije, a ništa življe nije ni oko – munarama gledaju jedna u drugu – nedaleke Čaršijske džamije. Gradska bi, kao tvrđavska džamija, morala biti starija, ali je danas, tako mi izgleda, Čaršijska postala važnija, čim je ispred nje spomenik dubičkim šehidima posljednjeg rata. I ljepša je, dosta je samo što joj je munara džamija ostala drvena da oko oga ne bude nikakve dvojbe. Postrani, izdvojen od svega, stoji spomenik-nišan liječnika dr. Mustafe Kadića, poginulog 1945., na dan oslobođenja Bosanske Dubice. Preživiš čitav rat, napatiš se na sto načina i pogineš zadnjeg dana – baš nemilosrdno od Svemira! Na kapiji je golemoslovnom pločom ponosno istaknuto da je i Čaršijska džamija nacionalni spomenik. Ulaz u džamiju jednostavan, nigdje tariha o osnutku niti ičeg sličnog. Ulazim i prvo što vidim je natpis iznad mahfila – Dan otvorenih vrata. Upoznajmo se da bismo se razumjeli, stoji u dnu bannera. Pa evo… Hladovina je osvježavajuća, najradije ne bih ni izlazio. Bojažljivo gazim po dubokom crvenom ćilimu kao da ću u sljedećem koraku potonuti.
I još: poznata je i kao džamija izvjesnog Cerić-bega, a radove na obnovi „blagoslovio“ je 2008. tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, potomak dubičkih begova Cerića, usto i naš vrli jezikoslovac, znan i kao Hižaslav. Potrajala je obnova, svečano je otvorena nema ni godinu dana.
Treća džamija, Puhalska, djeluje mi previše moderno i novo, makar je i ona od starih. Nalazim i katoličku crkvu Uzvišenja svetog Križa. I ona je u ratu srušena, a obnova je dovršena 2015., kad ju je posvetio banjolučki biskup Franjo Komarica. To čitam na jednoj, a na drugoj ploči da je 2003. u Banja Luci temeljni kamen blagoslovio papa Ivan Pavao II. Ni oko nje nigdje nikoga, ali je zato živo i sve sja ispred pravoslavne crkve svetih Petra i Pavla. Razumljivo, uz crkvu su, osim parohijskog doma, sagrađeni i omladinski centar te pravoslavni dječji vrtić. Ako su u ovom ratu srušene džamije i katolička crkva, ova je, pravoslavna, isto prošla u prethodnom ratu. Tako je to kod nas: ti moje onda, ja tvoje sada.
Vidjet ću zdanja Biblioteke i Doma kulture, oba skladna, iako je jedno staro, drugo novije. I jedan – kako nespojivo! – top u cvijeću, „Zepterov“ stup u kružnom toku – mi vama novi detalj grada, vi nama reklamu, to mu ga dođe kao zahvala Milana Jankovića, alias Filipa Zeptera što je, čudnim stjecajem okolnosti, odrastao upravo u Dubici, finu novu spomen-fontanu bratstvu Kozarske Dubice i Bele Palanke, iz koje pamtim onu gospođicu s banicom u rukama, jedan čudan tornjić na kutu jedne žućkastofasadne zgrade, i sirenski zamamnu plavet Une.
A „partizanovci“ i „zvezdaši“… „Naš grad“, kažu crvenom bojom potonji i, na drugom mjestu, preko zidova dviju zgrada, dodaju da su „nosioci gradskog duha“. „Partizanovci“ odgovaraju kroz usta poznatih. „Evo vam titula, jebala vas titula!“, otresito će Zoran Radmilović. „Mi navijamo za 'Partizan' pre svega zato što ga volimo, a tek onda zato što je najbolji!“, poručuju Tanja Bošković i Duško Radović. „Dobro pamtim sve!!!“, uskače Željko Obradović. Raspravi se ne nazire kraja. A ja bio uvjeren da ovdje svi navijaju za „Borac“. Doduše, možda i navijaju na lokalnoj razini, ali u Europi za „Partizan“ i „Zvezdu“ :)
Najtužniji, ujedno i najjarkiji mural u gradu prikazuje Spomenka Gostića, najmlađeg borca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo kao 14-godišnjak. Rat je tuga, a stostruka je ta tuga kad ginu djeca.
Tuga je, dakako, nemjerljivo veća što ih je više ubijeno, a u Gradini Donjoj, do posljednjeg rata dijelu Spomen-područja Jasenovac, ustaška vlast ih je 1941. - 1945. likvidirala na tisuće. I djece, i drugih civila, ponajprije Židova, Srba i Roma, ali i drugih nepoćudnih, koji su riječju ili djelom pokazali da Nezavisna Država Hrvatska sa svojim zakonima i metodama nije ostvarenje njihovog sna.
Čim se maši ulaz, dođe se do sjedišta ustanove koja upravlja spomen-područjem, preko puta koje stoji velika granitna ili mramorna ploča sa shemom ključnih točaka: sustava bunkera, pristana skele, prihvatnog logora, grobnih polja, putova i drugog. Nisam očekivao da će spomen-područje vrvjeti od posjetitelja, ali ni da ću zateći samo čovjeka koji se uz pomoć trimera bori da okolni prostor bude uredan. On mi ukratko pojašnjava gdje što mogu vidjeti.
Prvo na što ću naići je masivna ploča sa stihom Alekse Šantića: I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama. Grobno polje Vrbe svježe pokošeno, bale sijena još nisu pokupljene, a da se i tu događalo nešto od strašnih stvari svjedoče niske drvene palisade naizgled raspoređene bez nekog posebnog reda. Vrbe, stoji na drugoj ploči, obuhvaćaju 8.900 četvornih metara prostora na kome su razasute masovne i pojedinačne grobnice, ali antropološka istraživanja nisu utvrdila njihov raspored i točan broj žrtava.
U grobnom polju Topole, s 41 masovnom grobnicom, ploče s brojevima ubijenih, a blizu je i grobno polje Jasen s četiri velike masovne grobnice. Jedno grobno polje nazvano je Bare, drugo Hrastovi, treće Košute, četvrto Brijestovi, pa Orlovac, Tišina…, a svugdje su na pločama podaci o grobnicama. Goleme metalne kace i manje posude simboliziraju tvornicu sapuna, pravljenog od leševa, a sasušeno stablo topole, ispod koga su zatvorenici mučeni i ubijani, sačuvano je kao podsjetnik na užase Gradine Donje. Topola užasa.
Vidjet ću još neke točke, a na jednoj umalo i ostati: preko asfaltne ceste koja vodi neznano kud, razapeta je žica, niska i stoga nevidljiva s glavne ceste. Kočim u zadnjem trenu; srećom, jer imam samo jednu rezervnu gumu.
Nije da se u spomen-području nema što vidjeti, ali sam ipak vjerovao da je više rekonstruiranih objekata. Za kraj ostavljam izložbenu salu, smještenu blizu ulaza: našlo se ponešto originalnih izložaka, nađenih prilikom uređenja spomen-područja, ali većinu prostora po zidovima zauzimaju stare fotografije i učenički radovi na temu logora i dešavanja u njemu. Za djecu nisam siguran, ali bi svaka punoljetna osoba svakako trebala provesti jedan dan na nekom ovakvom mjestu; siguran sam da bi bilo manje ratova i svega što ratovi nose.
Dubički putopis završit ću na mjestu koje, za razliku od Gradine Donje, dušu puni beskrajnim mirom. Manastir Moštanica jedan je, barem po narodnoj predaji, od najstarijih u Bosni, ali je predaja prilično „šarena“ pa njegov nastanak jedni vežu za kralja Dragutina, drugi za kolegu mu po prijestolju Milutina, treći za svetog Simeona Nemanju, a četvrti za monahe izbjegle iz spaljene Mileševe početkom 16. stoljeća. Stvarno mi najbliža istini, očišćenoj od suvišnih mitova, djeluje teza koju zastupa dio znanstvenika, da je, naime, izvjestan broj pravoslavaca u Pounje doveo bosanski vezir Hasan-paša Predojević, Hercegovac iz Klobuka, odveden iz kršćanske obitelji u jednoj od devširmi u Carigrad, koji se utopio u Kupi za bježanije nakon neuspješnog napada na Sisak 1593. Kad su već dovedeni, morali su imati i štogod bogomolje. Od nje će kasnije izrasti današnji manastir, koji se „u knjigama“ prvi put spominje 1579.
Predaja je nesigurna i kad je riječ o imenu manastira: jedni tvrde da je Moštanicom nazvan po moštima svetog Teodora Komogovinskog, zamonašenog u Moštanici i ubijenog od Osmanlija, dok drugi, kao da su ih sami sklapali, tvrde da je došlo po 44 brvna, odnosno mostića na istoimenom potoku ispod manastira, u koji bih po dolasku, kako je danas vruće, najradije skočio „laste“, ali voda nije viša od nožnih zglobova.
Auto ostavljam s druge strane potoka i desetak minuta gledam manastir iz hladovine lipa na obali. Devet puta je, kaže ona ista predaja, paljen i rušen, a danas izgleda novo, kao da je sazidan „prekjučer“. I uredan, za čistu peticu, kao i svaki u kome obitavaju, mole se i rade monahinje. Jedna, evo, dok prelazim mostić, upravo ode u konak. Najprije ću proći duž prostrane ledine na kojoj se 18. i 19. kolovoza svake godine održi jedan od najvećih narodnih zborova u našoj zemlji. Povod je, naravno, blagdan Preobraženja Hristova, kome je posvećena manastirska crkva, dok je manastir pod zaštitom svetog Arhanđela Mihaila. Daleko je do kolovoza, ali ledina nije pusta – uz potok se načičkalo nešto bjegunaca od vreline.
Iznad ulaza i s boka crkve fini bakropisi Preobraženja i svetog Đorđa sa svojom nerazdvojnom aždajom. Ikonostas neobičan, razdijeljen dvama masivnim kamenim stupovima s freskama u odvojenim poljima. Lajkam, drugačiji je od drugih, a dopadljiv. Plus svemu je – negdje živopis ima svrhu, negdje je ljepše bez njega – to što crkva nije živopisana.
Okolina manastira ne djeluje divlje, naprotiv, ali su, izgleda mi, u svim ratovima dubički ustanici i pobunjenici polazili odavde. Dokazuju to dva spomenika, a prvi je, iznad dernečke ledine, rijetko umjetnički uspio partizanski „biljeg“, podsjetnik na smotru Pete krajiške kozarske brigade koju je obavio njen zapovjednik, kasnije narodni heroj Ranko Šipka. Kada Peta na Kozaru krene / širi ruke, majko, eto mene, stoji ispod opširnog teksta o smotri, a na sve se nastavljaju ispružene ruke što čekaju osloboditelje. Kruna svega je česma u formi dlana u kome se skuplja voda.
Drugi spomenik je u brdu iznad manastira. Prvo se, penjući se, naiđe na groblje moštaničkih monahinja, a sve vrijeme vidi se nekoliko metara visoka odsječena piramida s reljefom na središnjem mjestu. Petar Popović Pecija (1826. - 1875.) legendarni je hajduk ovog kraja, na spomeniku mrgodan i oštrog pogleda. Hajdukovao je gotovo 30 godina, dvaput zarobljavan od Turaka, čak u bukagijama vođen u Carigrad, ali im je oba puta uspio pobjeći. Moštanički manastir je zapaljen i za Pecijine bune, 1858., ali su uspjesi koje je tad postigao daleko nadmašili tugu zbog požara. Poginuo je u Posavini, blizu Stare Gradiške, spašavajući se po ko zna koji put od Turaka. Narod ga se i danas itekako „sjeća“, ono k'o da je jučer bio živ i – fino je to – ne da Pecija ode u zaborav.
