Pišući zadnji put o Malti, stadoh kod akvadukta Wignacourt u malteškoj prijestolnici Valletti, o kome bi se – dug je čak 28.5 kilometara – da je imati prigodu proći njime ili ispod njega od početka do kraja, itekako mogao napraviti poseban, vrlo zanimljiv putopis. Život je čudan i nepredvidljiv, možda se takva prigoda nekad i ukaže, a dotad je bitan jer se u njegovoj i u blizini Fontane tritona pruža nevidljiva granica između Vallette i posestrime joj Floriane.
Floriana je, naime, poznata i kao Borgo Vilhena, utvrđeni grad koji je „pupčanom vrpcom“ svezan s Vallettom, pa ćemo na neki način, i kad izađemo iz Vallette, okom i pogledom, ostati neko vrijeme u njoj, a ime nije, kako bi se očekivalo, dobio po beskrajnim cvjetnim nasadima, kojih, istina, ne fali, nego po Talijanu Pietru Paolu Florianiju, projektantu tzv. Florijanske linije, započete 1636. i dovršene tek gotovo stotinu godina kasnije, nizu povezanih utvrda koje opasuju grad. Borgo Vilhena, što bi značilo Vilhenova tvrđava, nazvan je, dakako, po velikom meštru Antoniju Manoelu de Vilhenu, koga sam već više puta spomenuo u malteškim putopisima.
Prije nego se blagom nizbrdicom otisnemo prema Floriani, s platoa Gornjih Barakka vrtova, ustvari bastiona svetih Petra i Pavla, promatramo Veliku luku, a svratit ćemo i u Donje Barakka vrtove, uživati u jednom od malobrojnih objekata inspiriranih starogrčkom antikom, spomeniku-hramu podignutom u čast britanskog admirala sir Alexandera Bella, prvog civilnog povjerenika Malte. Teško je utvrditi kriterij postavljanja drugih spomeničića i spomen-ploča u vrtovima, ali su svoj kutak dobili Praško proljeće, Giuseppe Garibaldi, Mađarska revolucija 1956., 50. obljetnica Europske unije i štošta drugo što međusobno nema nikakvih poveznica. Slično je, da ne zaboravim spomenuti, i u gornjim vrtovima: Albert Einstein, Winston Churchill, britanski kolonijalni upravitelj iz 18. stoljeća Thomas Maitland i neki čija imena nam ništa nisu značila.
Odozgo se fino vidi i crvena kupola neke, bit će, crkve, makar u to, da je riječ o crkvi, ne možemo biti sigurni, kao i izvanredno osmišljena i izvedena Viktorijina vrata, izgrađena 1885. po Britancima i nazvana po kraljici Viktoriji, jedina sačuvana od petorih, koliko ih je postojalo, nekadašnji ulaz u grad iz Velike luke. Vidjet ćemo, doduše, i ostatke još jednih, sada ostakljene, ispred kojih se pruža od zemlje visoko odignut prilazni most, a sve štiti visoka okrugla kula. Impresivna je, pak, slika gordih utvrda s druge strane Velike luke i riječi su tu nemoćne ma koliko rječit bio onaj ko bi ih htio opisati.
Donji, niži dio grada počinje, rekoh već, od Tritonove fontane, jedne od najprepoznatljivijih znamenitosti iz novijeg doba. Tri mitska tritona, starogrčki bogovi mora, ljudskim rukama drže džinovsku plitku činiju, tešku tri tone, praćakajući se ribljim repićima po vodi. Koliki su tritoni i kolika je fontana najbolje pokazuje podatak da je građena sedam dugih godina (1952. - 1959.) i da je samo za njeno oblaganje skršeno 730 tona travertinskih ploča. Nekom je nekad palo na um da bi fontana – oko nje je širok prazni prostor – mogla služiti i kao pozornica. Rečeno – učinjeno, sve dok se u ožujku 1978. nije urušila i mrtvi tritoni popadali po suhom raspuklom dnu. Vidjet ćemo je i u noćnim satima, tada je, pod šarenim svjetlima, još primamljivija, a sad se, povremeno se primičući rubovima tvrđavskih zidova, posebno Bastiona svetog Filipa i Bastiona svetog Jakova – ljudi odozgo izgledaju nalik liliputancima – spuštamo dublje u Florianu. Doduše je nakon Drugog svjetskog rata najveći dio osmostrukih tvrđavskih zidova porušen, ali je ostalo dovoljno za doživljaj i maštu.
Prva zanimljiva točka je Spomenik Krista Kralja, postavljen 1913., u povodu održavanja 24. Međunarodnog euharistijskog kongresa. Malteški kipar Antonio Sciortino, inače i autor spomenika Romima, koji spomenuh u putopisu iz Vallette, nije se zadovoljio samo impozantnim višemetarskim brončanim Isusom već mu je pod noge postavio klečeću ženu, a ta žena je, očekivano, Malta. Malo potom doći ćemo do Vrtova Mall, zakučastog ambijentalnog ansambla ukrasnog raslinja, cvijeća i devet raznorodnih spomenika, među kojima prevladavaju malteški političari novijeg doba. Ono sunce što smo ga naručili povremeno nas izda, skrivajući se za tmaste oblake; ustvari se, shvaćamo, zaigralo pred odlazak u krevetac i ne bi nas začudilo ni ako nam je neki od spomenika namjerno okrenulo naopako da nam bezbojna, siva Malta ispadne još više siva. Sreća što se ne dešava drugdje već kod Spomenika neovisnosti, postavljenog 1989. u spomen na 25. obljetnicu malteške neovisnosti.
Naziv vrta potječe od u srednjovjekovne igre zvane „maglio“: vitezovi su golemu drvenu kuglu udarcima maljem gurali stazom, a pobjednik bi bio onaj koji bi do ciljne točke stigao s manje udaraca. Gotovo bi se moglo reći: golf prije golfa.
Rekoh da prevladavaju političari, ali je jedan fin spomenik podignut u čast Aloisija Pisanija (1806. - 1865.), čovjeka čiji su preci generacijama bili liječnici, a on je medicinu diplomirao već kad je napunio 20 godina. Posebno se istaknuo za epidemije kolere 1837., a važnu ulogu u javnom zdravstvu Malte imao je sve do smrti.
Sve to čitamo s ukusno izrađenih tabli, postavljenih pored svakog od spomenika, pa nam nije teško doznati ni da je grof Luigi Preziosi (1888. – 1965.) također bio liječnik, oftalmolog, čovjek koji je osmislio i prvi izveo operaciju glaukoma kakva će se u modernom svijetu obavljati nekoliko narednih desetljeća. Table, međutim, nema kod minijaturne fontane sa slavolukom ispod koga dječak prolijeva vodu iz vrča, a na najvišoj točki se „parkirala“ ptica, pretpostavljamo na cijeloj Malti omiljeni sokol. Slijede dvije biste. Hannibal Publius Scicluna (1880. - 1981.) bio je znameniti povjesničar i arheolog, koji je – pogledajte kad je rođen i kad je umro – doživio i „arheološku dob“ od 101 godine. Blizu mu je još jedan liječnik, Filippo Sceberras, širom Malte poznat i po tome što siromašnima nikad nije htio naplatiti svoje usluge, ali i političar, 1919. izabran za predsjednika malteškog parlamenta.
Primičemo se Trgu svetog Publija, najpopularnijeg svetitelja na Malti i zaštitnika otočja i države. Jest da kod nas uopće nema imena Publije, baš bi bilo smiješno da nekome na našim stranama daju to ime, ali oni koji se „razumiju“ u svece znaju da je tadašnji guverner otoka Publije srdačno primio svetog Pavla nakon što je ovaj, i to kao uznik, doživio brodolom na Malti, o čemu je zapis u Djelima Apostolskim ostavio sveti Luka Evanđelist. Sveti Pavao je zauzvrat od groznice i srdobolje izliječio Publijeva oca, što će Publija navesti da i sam prihvati kršćanstvo i nakon nekog vremena postane biskup. I mučenik, u vrijeme cara Hadrijana, ali tako je to – moneta za plaćanje vjere kroz povijest je nerijetko bila vlastita glava.
K Publijevoj crkvi ćemo kasnije, prvo ćemo obići njegov trg. Možda i ne bismo da nismo baš-baš iznenađeni: prostranim trgom, najvećim Floriani i jednom od najvećih na Malti, mirno šetkaju kokoši! Ne vjerujemo vlastitim očima, nema ovoga nigdje na svijetu, ali će se sve razjasniti kad doznamo su okrugli kamenovi, milimetarski precizno raspoređeni trgom, sasvim nalik na ulomke antičkih stupova, ako se malkice zamašta i ogromnog antičkog hrama ili čak foruma, ustvari „poklopci“ žitnih jama ispod trga. Ima ih 76, a ispod svakog je moglo stati između 60 i 80 tona pšenice. U doba kad su skladišta sagrađena, između 1657. i 1660., osmanska prijetnja bila je vrlo prisutna pa se moralo osigurati dovoljne rezerve žita za slučaj dugotrajne opsade. Tada je ovo bila prazna ledina izvan grada, dakako Vallette. A gdje je žita, tu su, eto i koke. Zaista nevjerojatna slika! Nasred trga veliki spomenik i izdaleka se pitamo ko je to zaslužio „ugurati se“ na najveći trg u gradu? Da nije putničkog uzbuđenja, trebali bismo pogoditi iz prve, pogotovo kad vidimo da je atlet na mramornom postamentu u oklopu: neobarokni vojni inženjer Pietro Paolo Floriani, ko bi drugi! Ipak je na neki način utemeljio ovaj grad pa i da je viši od 6,4 metra, niko ne bi imao pravo prigovoriti.
Opraštamo se s kokama i pijetlovima pa hitamo na drugi kraj trga, prema crkvi svetog Publija. Građena je od 1733. pa, u nekoliko faza, sve do kraja 19. stoljeća, da bi je bombe izbačene iz zrakoplova u ožujku i travnju 1942. gotovo uništile, pri čemu je poginulo 16 osoba. Iako se ratu nije nazirao kraj, malteške vlasti nisu čekale već su je odmah obnovile pa je dvije godine nakon bombardiranja, barem izvana, opet bila k'o nova, a unutarnje uređenje potrajalo je sve do naših dana. Kao nacionalni spomenik prvog stupnja, s dva zvonika sa strane, trokutastim zabatom i kipom Krista Kralja na vrhu, doista predstavlja arhitektonski biser, danas, nažalost za nas, zaključan.
Ima u Floriani još mnogo crkava, a tri se baš moraju spomenuti. Kapucinska, Svetog Križa, započeta još 1588., nakon što je tadašnji veliki meštar de Verdale pozvao kapucine na otočje, ima nevjerojatno moćno pročelje s kipovima svetog Pavla i pobratima mu Publija, a svi oltari su drveni. Tada je, rekoh već, čitava Floriana bila velika ledina pa se gradnja uklopila u potrebu kapucina da crkve grade izvan gradova, kako bi zadržali svoj dobro poznati duh pustinjaštva. Druga je crkva Bezgrešnog Začeća, poznata i kao crkva Sarria, nazvana tako po vitezu fra Martinu Sarria Navarra, koji je 1585. iskeširao koliko god je trebalo. Iako je nakon kuge 1675. - 76. veliki meštar Nicolas Cotoner na njenom mjestu sagradio potpuno novu, neobičnu okruglu crkvu, Sarrijino ime se nije zametnulo.
Treća crkva, za razliku od svih spomenutih, nije rimokatolička već metodistička, a od 1970. više nije ni crkva – metodista je nestalo pa je pretvorena u kulturni centar, nazvan po Robertu Samutu, liječniku i glazbeniku, skladatelju malteške državne himne. Neogotička, druga takva na Malti teško da postoji, sagrađena 1883., prva zgrada na Malti koja je koristila električnu struju. Za pročelje, kakvo je, ne postoji prava riječ.
Nudi Floriana još mnogo zanimljivog. Blizu metodističke crkve je, recimo – što god se ovdje gradilo, estetika je morala biti ravnopravna sa svrhom – sačuvan jedan od vodotornjeva Wignacourtovog akvadukta: u donjem dijelu dva bogato ukrašena kamena grba, s boka česma s lavljim ustima. Lav je dobio i jednu visoku fontanu u stambenom dijelu grada, posadivši joj se na „krov“; s nje čuva Florianu još od 1728. godine. Impozantan detalj je Spomenik palim borcima, visoki obelisk, jedini na Malti na kome se može zamijetiti futuristički stil. Još viši je Spomenik Malti, kako se skraćeno naziva spomenik podignut u čast 2298 zrakoplovaca Commonwealtha poginulih u brojnim zračnim bitkama Drugog svjetskog rata na Mediteranu. Dolijetali su iz brojnih baza, od Austrije, preko Gibraltara do Maroka i Alžira, a na kraju se nijednom od njih ne zna za grob. Obelisk visok 15 metara s pozlaćenim dvoipolmetarskim orlom na vrhu je 1954. osobno otkrila prije tri godine preminula dugovječna britanska kraljica Elizabeta II. Mnogo skromnije spomenike dobili su „obični“ časnici i vojnici, s tim da su se topnici spomenički odvojili od „prašinara“ i ostalih rodova. Ni ovdje, dakako, ne može bez poneke (polu)apstraktne „umjetnine“, ali šta je, tu je, zaobiđemo ih i idemo dalje.
Ne vidjesmo nigdje ni sliku iz Izviđačkog parka: hajde što je kapija nalik kakvim stoljećima starim gradskim vratima, nego se neko dosjetio napraviti mačju spavaonicu! Uza zid su – ipak katkad puhne bura i bude hladno – napravljene 24 „loge“ za mačke, a ispod njih su posudice za hranu, koja vjerojatno redovito stiže. Mačke u Floriani očito imaju puno bolji tretman i uvjete života nego djeca u nekim krajevima svijeta. Jedna narančasta maca upravo je napunila stomačić i, eno, ode na kavu :)
Puno je u Floriani svetaca na spojevima zgrada, kamo god okreneš, neki te motri, i onih simpa uličnih oltara. Bastioni na sve strane i svi su nazvani po svecima: sveti Salvador, sveta Ana, Notre Dame, Kapucinski, Svetog Križa… Spuštamo se i do nekih tvrđavskih opkopa; most iznad jednog vodi do zazidanog ulaza. I pjesnici su, dvojica, našli mjesta, obojica – pjesnici lude za prirodom – u parkovima. Jedan je domaći velikan, ne samo pjesnik već i filozof te književni kritičar Oliver Friggieri (1947. – 2020.); eto koliko malo se na Malti čeka da neko nakon smrti oživi kroz spomenik. Drugi je svima poznati Dante Alighieri – dvaput je u Božanstvenoj komediji spomenuo Maltu. Iako je veliko pitanje je li mislio na ovu ili na Maltešku kulu kod Padove, iako je u djelu prikazuje kao mjesto ekstremne boli i teškog kažnjavanja, Maltežani su ga, u kontemplativnoj ekstazi, odsutnog iz ovog svijeta, „posadili“ u park.
Zadnja slika je i jedna od najboljih u Floriani. Barokna Porta bombi, nekadašnja Porta topova, datira iz 1721. i predstavljala je prednji ulaz kroz tzv. Florijansku liniju utvrda. U to doba je s obje strane bila zarobljena bedemima, a nakon što su srušeni, više sliči trijumfalnom luku. Uklonjen je i dio kamenih ukrasa, i to, šmrc!, da bi kroz portu mogli prolaziti tramvaji i automobili. Sreća pa zbog kakvih letećih sokoćala nisu srušili šest grbova i latinske natpise na gornjem vijencu.
Auti jurcaju i danas, a ja bih da se zatrčim prema sredini ceste, kako bih Portu bombi snimio iz najbolje pozicije. Umjesto da me fotografira, Ona rogobori da šta mi je, lud sam, zgazit će me neko… Neće, bona, neće, čuva Bog Milu svog :)
