Ako kad neko od onih koji ovo čitaju „upadne“ na kakav parali kviz, a pitanje bude glasilo „Po kojem hrvatskom gradiću je nazvan jedan krater na Marsu?“, odgovor je – Lipik! Ne pitajte me ko daje imena kraterima na Marsu i koji je smisao svega toga, ali kad se uragani mogu „prezivati“ Patricia ili Katrina, zašto se i jedan od bezbroj kratera na Marsu ne bi mogao zvati Lipik.
Kad bi postojala formula kojom se izračunava koeficijent popularnosti nekog mjesta s obzirom na broj stanovnika, Lipik bi se našao u samom vrhu. Doduše je to bilo mnogo izraženije osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je mjestašce s danas svega malo više od 2.000 stanovnika pomalo pompozno prozvano „kontinentalnom Opatijom“. Nije, međutim, počelo tada: zna se, naime, za podatak da se Lipik 1938. s 65.536 noćenja u godini vinuo na drugo mjesto po broju noćenja u Kraljevini Jugoslaviji.
U međuvremenu se „desio“ rat, mislim na onaj zadnji, Domovinski, ovdje vrlo konkretan i krvav, oličen u tisućama minobacačkih granata kojima su JNA i postrojbe lokalnih Srba temeljito poravnali dobar dio grada i okolnog područja.
Parkiram ispred crkve svetog Franje Asiškog; od ulaza u gradsko središte, na Trg dr. Franje Tuđmana, naznačen tamnozelenom tablom, dijeli me samo ulica. Čim iskoračim iz auta već vidim jedan od onih tipičnih banjskih krovova. Žurbe nema pa ću najprije proći kilometarskim parkom. Koliko god su banjska mjesta različita, toliko su, po pitanju forme, ista: metalni i/li drveni paviljoni, fontane, cvjetne aleje, beskrajne šetnice i sva sila klupa. I ona „kutija-kućica“, evo je i u Lipiku, što pokazuje geografsku dužinu i širinu, nadmorsku visinu, temperaturu, brzinu vjetra, oblačne i vedre dane te slične nebitne „vrijednosti“, koje oni što im treba „mašina“ kako bi usred parka doznali puše li, kiši ili sniježi, za pola minute nađu na „pametnom satu“ (makar je to da sat može biti pametan ordinarna glupost u koju će povjerovati samo ordinarni glupani, zato ga stavljam pod navodnike) ili na internetu.
Drugačiji od drugih je jedino veliki dvoetažni paviljon u čijem se prizemlju „nastanilo“ četvoro bezimenih. Dvoje je muških, dvoje ženskih, svako zauzevši po jednu stranu svijeta, i tako će ostati dok i u Lipik ne prodru „napredna“ shvaćanja pa negdje, možda na ulaz u paviljon, nadležni ne budu morali postaviti neku transrodnu osobu, možda transvestita ili genderqueer. Takvi teško mogu biti žetelac ili vinogradarka, a to dvoje, evo, prepoznajem, pa se ovo četvoro zasad ne moraju brinuti da će biti izbačeni iz svojih loga. Lica su im svetački smirena, kao da onaj gore ima posebnog referenta kojem su u nadležnosti samo oni.
Park se proteže od goleme bijele banjske zgrade, a susjeda joj je secesijska prizemnica na čijem ulazu čitam da su u njoj smještene Rimske kupke. Nije taj naziv „bez neke“, arheolozi su ovdje ne jednom „ovarisali“ na nalaze koji pokazuju da su i Rimljani tancali današnjim šetalištima i okolnim stazama-bogazama, a ako već jesu, onda su sigurno znali i za ovdašnje ljekovite vode i uživali u banjanju. Inače su ove ispred mene, između 1886. i 1893., dali podići peštanski liječnici Deutsch i Schwimmer, nakon što su, malo prije toga, postali vlasnici ovdašnjih kupališta; ortački dvojac prvi je prepoznao šta sve Lipik nudi i u šta se može pretvoriti pa se bacio na posao „od jutra do sutra“. Rezultat su ne samo Rimske već i Mramorne, Salonske i Narodne kupke, kao i šetalište Wandelbahn te Kursalon. Sve ću to danas vidjeti, o svačemu ću poneku riječ i sličicu, a ovdje samo dodati kako je lipički park, uređen u historicističkom slogu, na državnoj izložbi u Budimpešti proglašen najbolje uređenim lječilišnim parkom u čitavoj Austro-Ugarskoj. Valjda svako zna kolika je bila Monarhija, tȁ danas na njenom nekadašnjem prostoru djeluje čak 13 država. Danas je gotovo nezamislivo da išta naše bude najbolje na području od Trebinja do „Crvene Rusije“ odnosno Galicije, danas (barem dok ovo pišem) dijela Ukrajine, i do šleskih plaveti Odre i Visle u današnjoj Poljskoj. Lipik je, eto, uz „blagoslov“ peštanskog tandema, mogao.
Ne znam zbog čega točno ću, možda što im je pročelje ljepše, ući u Mramorne kupke; arkadni trijem i mitološki likovi na njegovu zabatu naprosto ne daju da se samo prođe pored ulaza. Dok zagledam dopadljive štukature po tavanicama, preda mnom će se stvoriti mlađa žena. Reče mi i svoju funkciju i ispriča sve bitno o Mramornim kupkama. Danijela će me, tako se zove ljupka mlada dama, uvesti da vidim kabine i kade, u kojima pacijenti mirno leže i sasvim očito uživaju u neprestanoj podvodnoj masaži. Tu je i Grofova i grofičina kupka, a ja se branim od navale mašte koja me zapljuskuje svim onim što je moglo biti i bilo na svjetlini mramora.
Mašta će neumorno kidisati sve dok ne napustim Lipik, a tek sam došao! Jelkina klupa je sljedeća mini-postaja, a tu će mašta ipak zeru posustati – jest Jelka bila mlada grofica, čak je tu negdje izgubila prsten, ali je klupa kamena. Ne kažem, Jelkina guza se bezbeli baškarila na golemim jastucima, bez njih bi njeni jajnici nastradali k'o bos po trnju, ali sad, kakvu je vidim, naime, klupu, ne mami na odmor. Malo dalje ću naići na prvu ruševinu, izgleda da se radilo o česmi, proći pored jednog po svemu sudeći dvostišnog glazbenog zapisa pa se – eto nje opet! – obreti na Jelkinoj stazi.
Ustvari već hodam šetalištem Wandelbahn. Bivšim, jer je svih 85 metara natkrivenog šetališta, nekad glavnog korza i lječilišta i Lipika, potpuno uništeno već na početku Domovinskog rata. U travuljini i sitnom grmlju još se mogu vidjeti ostaci ostataka lijevanih željeznih stupova, krhotine i ponešto čitavih složenih opeka i rasturene ukrasne rešetke, a na gomilicu je zbačen najveći broj iz zemlje izvaljenih poučnih tabli Jelkine staze. Dvije-tri se ne daju, još čvrsto i uspravno stoje.
Uzalud sve šetnje, romanse, ljubavi začete na Jelkinoj stazi, danas će teško iko uopće okrenuti pogled na tu stranu. Razlog je Kursalon, otkad je izgrađen najveće, a – to samo predmnijevam – i najljepše zdanje u Lipiku. Predmnijevam, jer je od Kursalona ostao gotovo samo kostur. Iako je pročelje zagrađeno zaštitnim ogradama pa je svakom jasno da je ulaz zabranjen, unutra se uvlačim s bočne strane. Nisam jedini, to vidim po bačenim kutijama cigareta i pivskim limenkama, kao i po grafitima i potpisima po zidovima. Lako shvaćam gdje se – to je najveća prostorija – nalazila lječilišna dvorana, a jesu li, recimo, kavana, biljar sala ili casino stajali ondje gdje sad dominiraju kupe složene opeke ili u prostoriji s gomilom šuta i granja, ko bi znao. Dramski salon možda je bio u sobi s bjelomramornim ljiljanom kao jedinim preostalim „živim“ znakom, a možda i u onoj u kojoj su se potpisali „Jebači 17. 3. '24.“. Ili glazbeni salon: tamo gdje leži naopako okrenuti pano s turističkom kartom općine Pakrac ili u nekom drugom od brojnih zakutaka Kursalona?
Uostalom, dosta je znati da su ovdje nastupali takvi svjetski velikani kao što su najveći tenor svih vremena Enrico Caruso ili jedan od najvećih glazbeno-scenskih umjetnika svijeta Fjodor Šaljapin! Uglavnom su posvuda ostarjeli plemenitaši, krijući poglede od istih takvih supruga, startovali mlade dame, poneku negdje možda i „pričepili“, a iste te supruge, krijući poglede od istih onih muževa, slale vatrene poglede maestrima s jarećim bradicama nakon zadnjih taktova i dirigentske palice koja levitira između mora balskih haljina i neba.
Šta još ima od „živog“ u Kursalonu? Drvena Gospa, drveni sveti Josip i drveni mali Isusek, drvena sveta Tri kralja i – bez njih ništa – prateće drveno životinjsko carstvo. Jedan kralj, i dalje stišćući dar u rukama, zastao pored stojeće Marije, dvojica kolega mu, ona što u božićnoj pjesmi jahahu, leže mrtvo kao da ih je preko noći pokosilo Arapsko proljeće ili kakva Tirkizno-purpurna revolucija. Ovdje što jahahu – jahahu! Isus umotan u drveni povoj; i treba, propuh „brije“ bezvratnom i besprozornom dvoranom, a životinje kako koja, njima je, izgleda, svejedno za sve, glumačku karijeru su svakako završili do sljedećeg Božića, a možda i zasvagda. Na jednoj od skulptura potpisao se autor, izvjesni Trupk.I. Neka budala je uz Isusovu desnu nogicu ispisala ono ružno klempavo U, a ista ili neka druga budala na „kragnu“ ogrtača jednog od uspavanih kraljeva urezala svastiku.
Opet sam na suncu. Zamalo ću stići do Narodnih kupki; po nazivu, eto, ispada da za narod, narodski fukaru, nisu ni Rimske, ni Mramorne. Kursalon je, rekosmo, ubogi kostur, ali istoimeni hotel sja, kao i – dijeli ih samo jedan prolaz – pobratim mu, hotel „Depandence“. Vila i ovakvih i onakvih, u nekim slučajevima je teško znati koje su privatne, a koje dio gradskih toplica. Na one arhitektonski modernije pogled bacam koliko moram, a na onim starijim se, bile „zdrave“ ili blizu „prestižnog“ statusa ruine, itekako zadrži. Starije su mi, makar bile i sasvim jednostavne, ljepše od tih novovjekih. Neke kao da su sad s maskenbala, ne znaš jesu li stare pa se ponovile novim fasadnim „krpicama“ ili su na tek rođeno „lice“ nabacili starinsku šminku sa željom da što prije odrastu. Jedna takva, katova omeđenih tamnim kockicama, s donjim dijelom u kamenu, baš me zbunjuje. Neke zgrade su obnovljene „napola“, valjda je vlasnika više, a jedna je, po podacima na tabli obnove dio lipičkih termi, trenutno u skelama. Jedna „obična“ postala je neobična kad su joj iznad ulaza stavili prekrasnu drvenu nadstrešnicu s rupičastim cvjetnim „pletom“.
One što, ako se uskoro ništa ne poduzme, odbrojavaju, k'o nekadašnja vojnička „stara kuќa“, posljednje dane, doista su svugdje, u Lipiku pogotovo, posebna priča. Fasada jedne bezimene šarena je kao politička karta svijeta. Po izvanrednim ukrasima iznad prozora vidljivo je da je nekad bila princeza, ali je sada starica koja više nije ni za staračkog doma, makar je i takva, puna rupa od gelera, dopadljiva. Nešto kao Hanka iz pjesme Safeta Isovića, ona što „zbog nje su noži parali srca /zbog nje se lila momačka krvca“, a sada „sjećanja draga tiho se gase / a pusta mladost ne vraća se“. Drugoj, također bezimenoj, granje okolnog drveća doslovno urasta u sobu. Treća je, ako su već prethodne dvije bezimene, imena, makar bi mnogi voljeli da nije. Radi se, naime, o Vili Savić, a šta će, reci ti meni, Savići u Lipiku, i to još potpisani ćirilicom! :) Usto je jedna od najvećih, a Savići se nisu „potpisali“ na jednom, već na nekoliko mjesta, i svaki put iznad prezimena stavili lavlje glave i lijepe kamene vrčeve. Sličnih ukrasa ima po svim dijelovima fasade, a ulaz u stražnji dio zgrade služi za smještaj uskrsnih jaja izvan sezone njihova poziranja po parkovima i travnjacima.
Parkirah, rekoh, blizu crkve pa ću, kad je već otključana, poviriti. I kad je već ima, jer je ni sveti Franjo Asiški početkom rata nije uspio sačuvati – jest za života učinio veliki broj čuda, čini ih i danas, ali protiv nekoliko tona eksploziva nije mogao ništa, pa je zajedno sa svojom crkvom odletio prema nebu i na zemlju se povratio u formi šuta i prašine. Čitav je nakon svega, bit će nekim njenim čudom, ostao kip Gospe Fatimske. Inače je crkva stajala na ovom mjestu od 18. stoljeća. Može biti da je sveti Franjo Asiški poželio da opet postane nova, a bolji način mu nije pao na njegov svetački um. Ako jest, želja mu se, evo, ispunila. Evo ga na oltarnoj slici, pred Isusom na drvetu križa, također u čuđenju, ali sigurna pogleda, jer, znamo – čuda se dešavaju onima koji u čuda vjeruju. I ovdje, kao u ko zna koliko crkava, uzalud pjevam ne bi li se pojavio neko ko bi mi rekao je li bijela Gospa na smeđem mramornom stupa ona Fatimska, iz ruševina, ili neka druga. Sa svetim Antom se pozdravljam kao sa starim, dugogodišnjim i cjeloživotnim, definitivnim i neopozivim prijateljem, a Isusu dodirujem halju – više ne zaslužujem, nisam siguran da sam dostojan i toliko. Prije nego izađem, upalit ću svijeću, a znat će svi nabrojani bolje od mene za što je upaljena. Pogledat ću i križni put pored crkve. Motivi na svih 14 postaja, naravno, prepoznatljivi, a umjetnička izvedba, ako imam tog nekog umjetničkog ukusa, ko god bio umjetnik, vrhunska, za peticu.
Fasada nedovršene zgrade lijevo od crkve oblijepljena je motivima grada, a ispod svih je turistički slogan: Lipik, grad vode, lipicanaca i prijatelj poduzetnika. Dakle, valja koju i o lipicancima.
Još 1843. na gradskoj periferiji zvanoj Izidorház, po naški Izidorovac, utemeljena je ergela na kojoj su, što za pakračko vlastelinstvo Janković, što za austrougarsko vojno konjaništvo, uzgajani bjelodlaki lakonogi konjići. Lipik je tada maleno mjesto s tridesetak kuća, dvjema kupališnim zgradama, malim hotelom i nekoliko gostionica, pa se ergela opravdano može staviti među važnije događaje vezane za nastanak modernog Lipika. Na kraju: Lipik – lipicanac, ima li na svijetu išta logičnije!? Tako to izgleda na prvu, ali… Prije šest godina sam, dakako za ovaj portal, napravio i putopis iz slovenske Sežane i tom prigodom se našao ispred „Kobilarne Lipica“, u kojoj se lipicanci uzgajaju još od 1580. godine.
Lipik se svejedno ponosi svojom ergelom, koja je od 1938. do 1957. bila jedina u Europi koja se bavila vrancima i doratima, a lipicanci su došli u prvi plan tek 1982., kada je iz Lipice, iz Slovenije, nabavljeno 12 kobila. Ni ergela i lipicanci nisu bili pošteđeni artiljerijskih napada, a 88 konja odvezeno je u Srbiju, da bi nešto od toga, odnosno njihovi potomci, bilo vraćeno u kasnu jesen 2007.
Tako se lipicanac našao i na grbu Lipika, a grb u travi gradskog parka. Zadesili su se tu i jedan cvjetni sat kome je vjetar malo razbucao kazaljke, cvjetni putokaz, cvjetno ime grada i još koješta cvjetno, ali je glavni bjelušan u kasu, grive i repa od cvijeća, našminkan k'o nevjesta, kome su crna samo kopita.
Eh, a gdje mi je bila pamet pa u prtljažnik svog „golfa“ ne smjestih i kakvo sedlo! Sad bih ga fino nabacio na ona bijela pleća i odjezdio daleko, dalje od snova…
