Rezultati po tagu: Milo Jukić

Da se Napoleon nije „zaletio“ na Maltu, ko zna dokad bi se u Inkvizitorskoj palači krojile sudbine mnogih, od visokih crkvenih prelata do običnih ljudi, ali je 1798. i inkvizitorima i čitavom ivanovskom redu na otočju  došao kraj.

Zaklepički čardak nekad je bio dvostruko veći. Kad bi se dio porodične zadruge odlučio odvojiti ili odseliti, samo bi rasklopio svoj dio kuće i zaprežnim kolima ga odvezao na novo mjesto! E, baš nevjerojatno!

Crkvu je blagoslovio Tarsicio Bertone, talijanski kardinal i jedno vrijeme državni tajnik Svete Stolice, nama poznat kao autor dokumenta Vatikana o Međugorju u kome je vidjelice i one koji ih „guraju“ nazvao sektom koja iznuđuje novac od vjernika.

Stari dio lječilišta je u godinama prije Drugog svjetskog rata bio stjecište bugarske elite, a u zgradu kasina, zbog toga nazvanu Kraljevski kasino, svraćao je, zapisano je, i bugarski princ Kiril.

Mdina je, ustvari, Medina, ime su joj dali Arapi. Medina znači prosto Grad, a Rabat, što ju je zarobio sa svih strana, znači predgrađe. Najbliži susjedi Talijani zovu je, pak, Città Vecchia (Stari grad) ili Città Notabile (Važan grad).

Vidio sam po uljuđenoj Europi velikih, ali se ne sjećam rozete veće od ovdašnje. U maloj Čazmi – da ti pamet stane! A biskupski kaptol… Uništio ga je malo prije sredine 16. stoljeća „naš“ Malkoč-beg.

Tito i Gamal Abdel Naser i ovdje su stali jedan do drugoga. Nehrua nigdje, bit će otišao na kavu ili u toalet. Između Tita i Putina „uvalio“ se, pak, egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi.

Za svaki slučaj ću se – molitva nikad nije od viška – pomoliti svetom Tomi, jer on, kaže narod, „čuva ključ od oblaka“ – da me maši kiša dok špartam Bugarskom.

Eno mlina Kvržicine družbe, eno mlinareve kuće, eno vlaka u snijegu! Eno, napokon, i Mate Lovraka; zasjeo na klupicu, ostavio mjesta i za one što dolaze, prebacio nogu preko noge i čeka vas!

I Ciolacu i Ciucăhametice su pometeni od Călina Georgescua, kao i treći što ga danas susrećem, Planul Simion, a završilo je kako najčešće završi kad se gazdama iz Bruxellesa ne svidi pobjednik, poništavanjem izbora.

Jedan kralj, i dalje stišćući dar u rukama, zastao pored stojeće Marije, dvojica kolega mu, ona što u božićnoj pjesmi jahahu, leže mrtvo kao da ih je preko noći pokosilo Arapsko proljeće ili kakva Tirkizno-purpurna revolucija.

Po predaji je prostorija s kadom imala i jedva vidljivu rupicu u zidu, s one strane „izgubljenu“ u ukrasnim šarama, kroz koju je knjaz Miloš uživao u ženskim oblinama – s druge strane se, naime, nalazio ženski dio kupatila.

Šarene se ćiprovački ćilimi, dvostruke vezene pregače i tkanice, Bugari ih zovu kolani, rodopske saije, fute i šukmani, maramice-svilenice, tračke, šopske i dobručke suknjice, muške potur-gaće s gajtanima…

Naš Čapljinac Dejan Aćimović nije malo ime u svijetu sedme umjetnosti, a o Darki Kralju snimio je film i nazvao ga – zar bi trebalo, zar bi moglo ikako drugačije? – „Kralj“! Spomenike za života dobivaju samo kraljevi!

Mirnog i sigurnog pogleda, oglavljen krunom i ogrnut plaštem, car Lazar upire ljevicom u svoju Ravanicu, ali, zlu ne trebalo, s mačem u desnici. Vidjeh još nekoliko Lazarevih spomenika diljem Srbije, ali ovaj je najveći.

Crkva je do 1879. ustvari bila džamija. Ovdje su, kaže predaja, Bugari sve promijenili za jednu noć: srušili su munaru, izbacili sve što je podsjećalo na islam, propustili popa da prođe i obavi blagoslov – i gotovo, eto crkve!

Jedini smiješak vezan za „Petrokemiju“ pojavi se kad se sjetim šaljivog reklamnog slogana odnedavno pokojnog Bore Đ.: „Za vegetaciju između butina – umjetno gnojivo INA Kutina“.

Prestrašeni narod će kulu kasnije nazvati „Srpskom Bastiljom“, a tamnički grč prekratit će joj 1859. knjaz Miloš Obrenović, i to tako oštro da oštrije nije moglo: Kulu spaliti i srušiti!

Najdojmljivije od svega je pismo koje je Botev, svjestan da gotovo sigurno stupa ususret smrti,  s parobroda poslao u Bukurešt, supruzi Veneti, kojoj nije mogao reći kuda odlazi, posinku Dimitru i kćerkici Ivanki.

Slavonski banovac, uz dvostruki križ s dvjema okrunjenim glavama na stražnjoj strani, sprijeda krasi jedna divljačna kuna u trku nalik sprintu Usaina Bolta.

Kad se 1842. preko planine Crni vrh spuštao ka Tešnju, utvrda se fra Ivanu Frani Jukiću ukazala kao „labud žestac kamen“. Kula je, ona glavna, kristal žada s plitkom piritnom kapom nalik preko mjere uštirkanoj beretki.

Nije mit, stvarno je Vranduk bio često boravište bosanskih vladara i najvišeg plemstva. Ugovori, povelje, trgovina, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš, vojvoda Ivaniš Dragišić, kolega mu po tituli Stjepan Vukčić Kosača…

„Čelik“ je, pak, nakon slavnih desetljeća u jugoslavenskoj prvoj ligi ispao iz najvišeg bh ranga i umjesto „Zvezde“, „Dinama“, „Hajduka“ ili „Partizana“, ugošćuje „Gradinu“ iz Srebrenika, „Gornji Rahić“ i tešanjski TOŠK.