„Sokobanja / Soko grad / dođeš star / odeš mlad“. Tako je pjevao Alkibijad Nuša, potonji Branislav Nušić. Ne znam ko je autor Nušićeve biste ispred zgrade Srednje škole nazvane po njemu, ali ga je, starog, ispijenog i umornog, napravio sasvim različitog i od pjesmuljka i od njegovih komedija; mora bit' da ga je za bistu „snimio“ prije nego što je ikad došao u Sokobanju, a dolazio je, kažu, često.
Ja, znajući za spomenute Nušićeve stihove, već godinama odgađam posjet Sokobanji, sve se nadajući da ću ostarjeti. Kad je, međutim, neko ovoliki baksuz koliki sam ja, uzalud mu sve, čak i pozne godine, pa na kraju, umjesto da se podmladi, u Sokobanju dođe napraviti putopis i vratiti se isticijat isti :)
Prvo na što ću naletjeti nakon što parkiram je reklamni pano salona za masažu „Tri sestre“. Telefon, radno vrijeme, adresa, samo nigdje imena vlasnika, a nema bit' ko drugi već Anton Pavlovič Čehov :) Kad malo kasnije naiđem i na bistu Isidore Sekulić, shvatit ću – pogotovo što je ovdje često dolazio i Ivo Andrić, da je Sokobanja – grad pisaca. Dositej nije dobio bistu, ali se, onim žustrim i gromkim „Prisutan!“, javlja s pogolemog kamena u travi blizu Isidore. Ona njegova, zna je svako, o knjigama umjesto zvona i praporaca; citirao bih je, ali je nešto slova pootpadalo, štoviše natpis sliči na starinsko zubalo, budući da je nepoznat neko umjesto tamnih stavio zlatobojna slova, a umjesto drugih pootpadalih baš ništa. Zato je bistu zaslužio za mene izvjesni Dimitrije Dragović, o kome znam samo ono (1903. - 1941.), mada pretpostavljam da je, čim god se bavio, bio i partizan, inače se ne bi baš po njemu godinama i desetljećima zvala ovdašnja osnovna škola. Smijenio ga je, osobno i lično, mitropolit Mihailo, u što se uvjerih na zajedničkom ulazu njegove i Nušićeve škole. Ono: eto tebi bista, al' škola će meni!
Tri su bitne točke na kojim počiva Sokobanja: jedna je Zavičajni muzej, a druge dvije – „žive“ gotovo „ruku pod ruku“, mogu i zajedno – Tursko kupatilo i, preko puta mu, Milošev konak.
Tursko kupatilo, ovdje prosto Amam – h se izgubilo u prijevodu, a možda i u provodu :) – mrka je niska kamena građevina, barem dok od široke staze ne počne „padati“ nizbrdo, pa se shvati da je ustvari podobro ukopana u zemlju. Kao i mnoga druga na okolnom prostoru, kako u Srbiji, tako i u Bugarskoj, prvotno je bilo djelo žuljavih ruku rimskih robova, a Turci su ga obnovili u 15. stoljeću, čim su zauzeli ovaj dio Srbije i opasnost od gubitka teritorija odjezdila dalje prema sjeverozapadu. Ponovno ga je 1834. godine obnovio ondašnji vladar Srbije, knjaz Miloš Obrenović, odredivši da se jedna kada napravi samo za njega. Vodu je dao poslati na analizu u Beč, a nalazi su potvrdili njenu izvanrednu ljekovitost. To je valjda navelo i onda vrlo poznatog geologa Augusta von Herdera da posjeti Sokobanju, nakon čega je, sigurno već znajući za rezultate bečkih analiza, ustvrdio da je sokobanjska voda sasvim nalik onoj iz znamenitih austrijskih toplica Bad Gastein. U novije vrijeme za hamam je zalijepljena nova zgrada, a kompleks je dio Specijalne bolnice „Sokobanja“.
Pored ulaza spomen-ploča s pomalo nejasnim natpisom: „Dr Đorđe Novaković Leopold Erlih prvi lekar u Sokobanji posle oslobođenja od Turaka 1835do1847“. Doslovno tako, takoreći antigramatički, i razdvojeno gdje ne treba i spojeno gdje ne treba, a tek ko ne zna da su Dr. Georgije Đorđe Novaković i Leopld Ehrlich jedna ista osoba, ništa mu neće biti jasno. Ehrlich je, tek da se zna, bio Židov iz Galicije, tada jedan od svega tri školovana liječnika u cijeloj Srbiji.
Strpljivo čekam dok jedan ljubazni službenik objasni starijem potencijalnom gostu šta ga sve za koliko para čeka u hamamu pa ću proći i starim i novim dijelom. Jedni gosti ili pacijenti mirno, snatreći o ko zna čemu nama nedohvatnom, leže u kadama, drugi se, nasmijani, bućkaju u kružnom bazenu. Zagavljat ću i u Miloševu kadu: za ovo doba prilično obična, za ono ne znamo, ko zna kakve je sve dodatke i ukrase imala. Po predaji je – i to čuh – imala i jedva vidljivu rupicu u zidu, s one strane „izgubljenu“ u ukrasnim šarama, kroz koju je knjaz, kaže predaja, uživao u ženskim oblinama – s druge strane se, naime, nalazio ženski dio kupatila.
I da: sjećate li se filma „Zona Zamfirova“? Pod tvoj jelek, tu da zimujem / bele grudi, tu da letujem… Sniman je upravo ovdje, u sokobanjskom „amamu“.
Da njegovo knjaževsko visočanstvo ne bi nazeblo, valjalo mu je narediti da mu se blizu, odmah preko puta banje, napravi štogoderce konaka, a da ne bi ispalo da je njegovo knjaževsko visočanstvo sebično, u konak je, dok bi se on banjao i kroz onu rupicu zrikao bijele grudi i lomna bedra, poslužio i za smještaj njegovih ađutanata, pisara i ostale svite.
Da se knjaz nekim zaumnim čudešcem danas pojavio u Sokobanji, nimalo ne sumnjam da bi onima iz svoga zaštitnog voda prvo naredio da u roku odmah uklone sve one kavanskobaštenske stolove, stolice, frižidere za piće i, njih pogotovo, suncobrane, koji su bez mjere, a trenutno – kasna je jesen – i bez potrebe, zakrčili mali trg između Hamama i Konaka. Za minutu bi naredba bila izvršena, a knjaz bi mi se okrenuo i rekao: E sad slikaj! Moguće je uslikati Konak i ovako, samo što slike ne sliče ni na šta, što se Konak u svoj svojoj ljepoti ne može ni naslutiti.
Prema Muzeju ću, ali mi se usput ukazati crkva svetog Preobraženja Gospodnjeg. Očekujem da je i crkva, kao i mnogo što u Sokobanji, knjazova. Možda je bila njena predšasnica, podignuta 1835., ali je ova jednog drugog srpskog „vladara“. Mitropolit Mihailo rođenjem je bio Sokobanjac, a popeti se do mitropolitskog trona nije mala stvar. Valja rodit' mitropolita! To što je odavde nije jedini razlog da njegova bista krasi dvorište; on je, naime, bio i inicijator izgradnje ove crkve, bezbeli je on uspio naći vješte talijanske majstore da dođu čak u Srbiju, graditi crkvu u nekom mjestašcu, ma koliko ono, zbog banjanja, bilo poznato. Posao je započet 1884., a završen pred Vaskrs osam godina kasnije, kad je hram i posvećen. Kako je Mihailo rođen baš na godovinu Preobraženja Gospodnjeg, tako je crkva i posvećena tom blagdanu.
Srpskobizantski slog, odvojen zvonik, jedna, ali velika kupola, moćna rozeta i dopadljiv mozaik Preobraženja iznad ulaza, to je što je vrijedno zabilježiti prije nego li se uđe u crkve. Ikonostas, izrađen malo nakon posvete crkve, netipičan je i nikako mi se, s replikama skraćenih jonskih stupova, ne uklapa u ovakvu jednu crkvu. Stražnji dio, s drvenim korom, puno je ljepši. Teško je znati ko se opredijelio za takav pristup, ali je crkva svojevrsna galerija kopija slika iz nekoliko znamenitih srpskopravoslavnih manastirskih crkava: „Tri anđela“ iz Sopoćana, sveti Jovan Krstitelj iz Gračanice, „Beli anđeo“ iz Mileševe, ovdje iz nekog razloga nazvan samo „Anđeo“. Puno bliže je podu i vjernicima od mileševskog, bolje ga se vidi i lakše ga je staviti u objektiv.
Jedan zalutali vjernik skreće mi pozornost na knjigu u koju posjetitelji mogu zapisati svoje želje i molbe Bogu. Svaka se, kaže, ispuni. Drugdje nisam čuo za takvo što, iznenađen sam, pa nakon kraćeg razmišljanja odustajem od ideje da nešto zapišem; zna Bog neusporedivo bolje šta mi treba, a šta ne treba, ne moram Mu ja to reći.
Idući prema muzeju, zavirit ću i u biblioteku, jednu od starijih u Srbiji. Nisam upućen u veze Stevana Sremca sa Sokobanjom, ali je biblioteka nazvana po njemu, a njegova bista krasi predulaz. Prolazim i pored zgrade koja kazuje da ima i drugačije Sokobanje i Sokobanjaca od svega što spomenuh i što ću spomenuti; u njoj je, ili je – izgleda mrtva i prazna – bilo sjedište Rudnika mrkog uglja „Soko“, a bijeli sokol, sušta suprotnost mrkog uglja, kao što je hvaljeni sokobanjski zrak s druge strane pola ugljenoj prašini, s table na zelenoj površini, postavljene na travnjaku ispred zgrade, odmjerava prolaznike. Kasnije ću, prilično besciljno lunjajući po okolici, uz cestu između sela Čitluk i Vrelo, naići i na rudničko postrojenje s visokim tornjevima i naslagama krupnog ugljena razbacanim na sve strane. Između njih neprestano „zuje“ ogromni rudarski bageri i kamioni, buka je neprestana i na granici podnošljive normalnom uhu, ali to je taj „prosjek“, to je život – nekom banja, nekom „ćumur“.
Primičem se najvećoj sokobanjskoj fontani, ali već gledam u muzejsku zgradu i „izdubljeni“ amfiteatar sa šahovski poljem ispred nje; za književne večeri, koncerte i slične stvari – savršeno! Stil je, tako ga zovu, srpsko-moravski, mada se golem orijentalni utjecaj nikako ne može sakriti, a zgrada, ako izuzmemo renoviranja, koja ne idu bez „napucavanja“, izvorno prilično stara, čim se zna da je u njoj živio romanopisac i kraljevinski diplomat Stojan V. Živadinović. Umro je 1941., što bi se reklo taman navakat da izbjegne rat, a u ovoj kući je odrastao. Minus joj je, veliki, najveći, džaba joj sva ljepota, to što je zaključana; kao žena izvana prelijepa i prezgodna, ali zarajfešlusana k'o Kimova Koreja.
Nije da očekujem čuda – Sokobanja je ipak malo mjesto (7.188 stanovnika po popisu iz 2022.), a zna se kako u takvim mjestima funkcioniraju muzeji: malo arheologije, ono što se, više slučajno nego u istraživačkim kampanjama, našlo „pod nogama“, malo više povijesti, uglavnom panoa ispunjenih kopijama dokumenata vezanih za gradić, i još više etnografije, oličene u lokalnim narodnim nošnjama, starinskom pokućstvu i svima, osim zaostalom mlađem svijetu, dobro poznatim seoskim alatima i sokoćalima. Svejedno sam volio da da je kvaka pala, a vrata se otvorila, ali šta se može.
Zamandaljena je i Umjetnička galerija, legat Miluna Mitrovića (1922. - 2010.), kako krupnim slovima stoji na širokom niskom pročelju. Ispod slova, pored ulaza, mali mozaik, pretpostavljam Mitrovićev rad, budući da je bio i slikar i grafičar. Galeriji je ostavio 150 slika. Pored galerije „Točkovi sreće“, instalacija beogradskog slikara, kipara, ilustratora i pjesnika Miće Veličkovića. Četiri drvena kotača na željeznim šipkama, a s kotača gledaju ljudska lica. U ovom kraju, i ne samo ovdje, običaj je da se za sreću dođe do mlinskog kola i okrene ga se. Bit će da je Veličković „pucao“ upravo na to, samo što njegov izmaštani mlin ima čak četiri vitla.
Veličkovićev rad je, opet pretpostavljam, jedan od nastalih na umjetničkoj koloniji „Sokograd“, čiji je nastanak inicirao upravo Milun Mitrović, inače rođen u obližnjem selu Rujevica. Ostali uradci ili barem veći broj njih mogu se vidjeti u glavnom i najvećem sokobanjskom parku. Prije ću zastati kod dva spomenika. Jedan je mala spomen-ploča što govori o pogibiji dvojice drugova, znači partizana, Alekse Markišića i Rajka Vićentijevića „u neravnoj borbi na pragu Sokobanje sa ruljom izdajnika i odroda naših naroda“. Bit će da se klesar preračunao, pogotovo što je zadnji red doslovno zalijepljen za donji rub, pa je neravnopravna borba postala „neravna“, nadležnim se žurilo zbog kakve godišnjice, a dobar dio prostog naroda 1951., kad je spomen-ploča otkrivena, i tako je bio nepismen. Usto mislim da su se Markišić i Vićentijević borili protiv „rulje izdajnika i odroda“, a ne s njom, ali šta mene ko pita :) Uostalom, stvari su se od 1951. baš-baš promijenile, sigurno ima onih koji smatraju da je bilo upravo ovako kako stoji na ploči. Inače su ih pobili Nedićevi žandarmi, točnije Markišić se ubio kako ne bi živ pao u neprijateljske kandže.
Tomu u prilog govore i dva glavna obilježja na spomeniku sokobanjskim borcima poginulim u ratovima 1912. - 1918., postavljenom između crkve i škole: dvoglavi orao i grb Kraljevine Jugoslavije na visokom postamentu s imenima pedesetak kaplara, podnarednika, narednika, kapetana te jedan major, tri svećenika i dva protojereja. Na spomeniku se „potpisan“ Domentijan (1872. – 1913.), Sokobanjac, episkop niški, koji je i sam izgubio glavu nakon što se, tijekom posjeta bolesnicima i ranjenicima u niškoj vojnoj bolnici, smrtno zarazio tifusom. Stihovi ( ovo nisu jedini) govore mnogo: Na humkama u tuđini / neće srpsko cveće nići / pozdravite našu decu / nećemo im nikad stići. Komunistička vlast je, čim je završio rat iz kojeg su komunisti izašli kao pobjednici skinula spomenute simbole, ali su vraćeni devedesetih godina prošlog stoljeća. Da još ima onih koji u sebi kažu onu dobro poznatu „Ćeraćemo se još!“, pokazuje incident od prije malo manje od godinu dana, kada je neko obojio spomenik, i to u žuto – jajima!
Partizani još jedan spomenik, u čast svih poginulih boraca, imaju u parku koji spomenuh; jednostavan obelisk s petokrakom na vrhu i motom da „Besmrtno onaj živi kome se narod divi“. Malo dalje je bista narodnog heroja Alekse Markišića Pavla, onog sa spomen-ploče. Šta je sa sudrugom mu Vićentijevićem, je li on posmrtno dobio štogod ordena i/li biste? Ništa takvo ne vidjeh, ne pročitah i ne čuh, pa, dakle: vrlo dabogda.
Kako li Aleksa, ako onosvjetsko bivstvovanje ima veze s brončanim licem u parku, gleda na parkovsku družinu što su je umjetnici s one kolonije službenog imena „Vrmdža“ (ma šta to značilo) djeljali u drvetu? Jedna stasita crnkinja s bijelim donjim dijelom kupaćeg kostima ili tangama, ne zagledah toliko detaljno :) s debelim lancem oko vrata, ruku podignutih uvis, kao da se, za razliku od Markišića i Vićentijevića, bezuvjetno predaje. I jedan mali plitki čamčić, i jedan soko što su mu druge, žive drûge dobrano prokljucale glavu, i jedan mrgodni župan s krunom, prijetećeg pogleda i izbečenih usta, i još koješta sitno. Parkom je, kaže jedna metalna tabla, često šetao Ivo Andrić. I nikad, ne samo zbog toga što je postavljena mnogo nakon 1975. i njegove smrti, nije sjeo na „klupu za mame i tate“: ima dva sjedala, a mama i tata odmaraju okrenuti jedno drugom – leđima! :)
Nisam ni Sremac, ni Nušić, još manje Isidora Sekulić, a pogotovo Ivo Andrić, ali na rastanku Sokobanja i ja svejedno mašemo i smiješimo se jedno drugom. I taman da izađem na „pravu“ cestu zapitah se: A da li one „Tri sestre“ s početka masiraju pacijenta istodobno ili kako?! :)
