Grad, a broji svega 2424 živitelja? Ah, pa toliko imaju i posavska sela!
Tako bi ne neki nego mnogi olako odmahnuli rukom – kakav crni putopis, nema od toga ništa, zaobiđi to selo! Davno je, međutim, rečeno da nije sve u veličini, a vrijedi za mnogo što na ovom svijetu. Čazma, gradić na obroncima Moslavačke gore, dala je svijetu četvoricu biskupa i jednog Ivana Česmičkog, pride Slavka Kolara; dosta, ostale ne moram ni nabrajati!
Prema Čazmi jezdim iz pravca Bjelovara, čvrsto riješen ne dozvoliti da me zavede išta od onog što ću, neprestano zvirljajući, možda ugledati kroz prozor „golfa“. To što sam čvrsto riješen ishlapjet će u sekundi tijekom koje ugledam toranj crkve u Štefanju, 13 kilometara prije Čazme – hajd', Jukiću, budi „petlja“ pa ne stani! Ustvari, da je samo toranj, ni po' jada, ima baroknih kupolica na sve strane, ali cinktor ograda oko crkve, i to još s dva „pećinska“ oltarića u sklopu kapije kroz koju se pristupa u crkveno dvorište, djeluju obećavajuće. Bit će da je u procesu renoviranja, čim je, sva osim tornja, gola do cigle. Pod zaštitom je svetog Stjepana Prvomučenika, ali se, valjda zbog dugovjekog ugarskog političkog utjecaja na ove krajeve, svečano proslavlja i blagdan Stjepana I. Svetog, prvog mađarskog kralja i katoličkog sveca, čak je u crkvi i njegov kip.
Vrijedilo je stati deset minuta u Štefanju, a za narednih deset već sam na brežuljku s ostacima čazmanskog Starog grada, koji mještani najčešće nazivaju Gradinom. Nisu ruševine bog zna šta, meni kao laiku izgleda da su više cigle u pravocrtnim zidovima poredali konzervatori nakon arheoloških istraživanja nego li je ostalo originalnih. Izuzeci su okrugli bastion te fin rubni zid s piramidalnim završetkom i ovalnim prolazom što se penje uza srt brežuljka.
Vrlo je dabogda da bi i tog bilo da se socijalistička „narodna“ vlast desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata nije odlučila zauvijek ugraditi u povijest Čazme, i to podižući spomen-kosturnicu usred zaravnjenog platoa Starog grada. Ne znam koliko je poginulih partizana s moslavačkog područja našlo smiraj u njoj, nema nikakve ploče ili čega sličnog gdje bi se to moglo pročitati. Uglavnom je na platou iskopana rupčaga, iznad koje je i u koju je postavljen masivni betonski kubus.
E sad: vidjeh poprilično partizanskih, a i ponešto drugih spomen-kosturnica u drugim državama; ova je, ako to nije morbidno reći za bilo kakav grobni objekt, „najveselija“. Kao što različite civilizacije, od kuknjave i naricanja pa do pjevanja i malne slavlja, na različite načine obilježavaju smrt nekog svog člana, tako je i ondašnja vlast, u moru jednoličnih sivih spomen-obilježja, ponegdje znala isko(ra)čiti iz kalupa i napraviti nešto što će naraštajima poručivati: Jest, poginuli su, žrtvovali su se – nećemo ih oplakivati nego ćemo kroz njihovu žrtvu slaviti novi život! Tako nekako doživjeh odluku nadležnih da za umjetničko uređenje spomen-kosturnice angažiraju jednog od onodobnih umjetničkih velikana, čija veličina ne blijedi ni danas, naime Edu Murtića.
Prvotno je Augustinčićev i Kršinićev učenik, kipar Belizar Bahorić, izradio duboke reljefe ratnih motiva na trima plohama kubusa, ali su nesolidni preduvjeti doveli do toga da se manje od 15 godina nakon toga moralo krenuti gotovo ispočetka. Bahorić i Murtić su udružili snage tako što je prvi obnovio reljefe, dodavši jedan i na četvrti kubus, a Murtić ih „opečatio“ mozaicima. Kad se ima u vidu da motivi nisu oni sveprisutni socrealistički, Murtić ipak nikad nije želio pokoriti se takvim svjetovima, dobije se vrijedan rezultat pa ni ne izgleda strašno što su se partizani udjenuli u srednjovjekovlje – bez kosturnice bi Gradina nalikovala praznoj ljušturi. Uz ono malo zidova i bunar obrastao u sladić, na platou je i prazan štand općinske turističke organizacije, to se valjda aktivira kad posjet najavi kakva veća skupina. A možda ne ostane na navedenom, budući da se vide arheološke sonde s još otkopanih zidova, privremeno ušuškanih u najlone i folije. Ko zna šta možda još izroni iz ilovače i crvenice. Čemu je služila kuća smještena postrani, to ne znam, tek vidim da joj je ulazni dio išaran ružnim grafitima i potpisima.
Išaran je, ali na malo drugačiji način, i gradski vodotoranj, „posađen“ ispod same Gradine. Neko ga je nekad fino oslikao „od stopala do tjemena“, a prizemni dio kao da je ostavljen na volju onima koji slave „Torcidu“ i „Bad blue boys“ ili prosto vole ispisati svoje „cijenjeno“ ime. Čak se, to ću kasnije čuti na kavi, na vodotornju planira urediti vidikovac.
Skromno smatram da je to suvišno, s Gradine se savršeno vidi sve, uključujući tu najveći i povijesno najznačajniji objekt u gradu, romaničku crkvu svete Marije Magdalene. Stvarno je ogromna za jedan mali grad, najveća je bogomolja u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, ali dadoh naslutiti, spomenuvši ona četiri biskupa, da je čazmanska povijest, pogotovo crkvena, nemjerljivo veća od sadašnjosti. Možda – sazidana je još 1232. godine, što je i prvi dokumentirani spomen naselja – nije najstarija, nađe se onih malih, „zaboravljenih“, ali je među onim većim po starosti sigurno u vrhu. Najviše zasluga za to ima njen graditelj, zagrebački biskup Stjepan Babonić, koji će iste godine Čazmi dodijeliti status pomoćnog upravnog sjedišta Zagrebačke biskupije i pored crkve osnovati Zborni kaptol s 12 kanonika.
Crkva se obnavlja, dobar dio je, među ostalim i jedan od tornjeva, zarobljen skelama, pa me ne čudi da je zaključana. Radilište uredno, sve je na svom mjestu, a danas na skelama i ispod njih nema nikoga. Srećom je na ulazu rešetka pa se ipak može baciti pogled, a kako je iza oltara velika rozeta, svjetlosti je dovoljno pa nije teško „prepoznati“ Mariju Magdalenu na oltarskoj slici, ali i svetitelje te motive na slikama postavljanim u glavnoj lađi, bočno od oltara, a tek u nekoj mjeri i one na ostalim, manjim oltarima. Naravno da sadašnji izgled crkve nije ni blizu onog iz 1232., dogradnje su vidljive i s Gradine, na kraju krajeva su 1544. i Osmanlje, pod vodstvom nekog Ulama-bega, poharale čitavo čazmansko područje. Da je sve drugačije i unutra, jasno je već po tome da apsolutno dominira barok, s tim da se ponešto, barem koliko se može nazrijeti kroz rešetku, prepustilo i rokokou. Neki povjesničari smatraju da je čazmanska crkva bila i posljednje počivalište hercega Kolomana, onog što je navalio na Bosnu i bosanskog bana Mateja Ninoslava, koga je uspio pokoriti 1253. godine. Iako formalno dux totius Sclavoniae, stvarno je vladao čitavom Hrvatskom. Groba mu, međutim, u crkvi odavno nema niti se zna gdje je završio. Orgulje ne vidim, bit će da su otraga glavne lađe, ali se zna da su bečke, postavljene 1767., u doba kad se u nas u Bosni u onih pet preostalih jadnih crkvica bez debelog mita nije smjela promijeniti ni jedna šindra na protrulom krovu.
Moglo bi se o ovakvoj jednoj crkvi mnogo, ali su rozete na sjevernom i zapadnom pročelju ono što, kako veličinom, još više izvedbom, gotovo zaslijepi oko promatrača. Vidio sam po uljuđenoj Europi velikih, ali se ne sjećam rozete veće od ovdašnje velike. U maloj Čazmi – da ti pamet stane! A biskupski kaptol… Uništio ga je malo prije sredine 16. stoljeća „naš“ Malkoč-beg. Osmanlije su ovdje vladali od 1552. do 1606. Kaptol je nakon toga obnovljen po grofu Tomi Erdödyju/Bakaču, ali više nikad, pogotovo jer su ovdašnji katolici bili desetkovani, nije zasjao nekadašnjim sjajem.
Crkva vrlo uvjerljivo zasjenjuje sve ostalo u gradu, mada ni nema nečeg previše posebnog za zasjeniti, a usto je moj čazmanski dan poprilično bezljudan; kao da je rat pa je naređena evakuacija i ostalo samo ono malo bandoglavih i kontraša. Prazan je trg ispred zgrade Općine, fontana na platou baca mlaz uvis samo zbog mene i za mene, na tržnici jedan što začas nestade, a uzalud čekam i da se pojavi auto na kružnom toku na rubu naselja. Nema nijednog šetača ukusno uređenim parkom ispod crkve, plato s trima drvenim bijelim blagdanskim kućicama pust, nitko da kucne u pomodarsku zvučnu ogradu, žuti kišobrani povješani među javore i brijestove samuju. Po plakatima bi se, pak, reklo da sve vrvi od naroda: u Centru za kulturu na repertoaru je „urnebesna komedija“ „Udavače“, u Gradskom muzeju predstavljaju se umjetnički radovi Antona Cetina, a spomenute institucije zajednički organiziraju izložbu povijesnih prizora sa starih razglednica Čazme i još jednu, nju on-line, pod nazivom „Običaji čitanja zapovijedi pod lipom u Mikloušu“. Pride je u muzeju otvorena još jedna izložba, „Čazma kroz 930 godina“. Jedini koga ću izbliza susresti je brončani Slavko Kolar ispred Gradske knjižnice, nazvane po njemu.
Volio sam, slike bi bile „življe“, da je bilo ko naišao pored šuplje drvene kupole, novovjekog simbola Čazme. Dio je to projekta „Čazma natura“. Nije baš da sam shvatio bit drvene kućice pod kupolom, stepeništa koja vode samo do malih odmorišta i ostalog, ali sve, kakav god bio ukupni smisao, djeluje prilično skladno.
Žive ljude zateći ću jedino na bazenima, dijelu već spomenutog projekta, mada ih ni tu nema nešto mnogo. Desit će se slučajno, nakon što spazim tablu koja usmjerava prema Biološkom kupalištu. Radoznao kakav jesam, jer me kopka šta li znači to da je neko kupalište biološko, okrećem na tu stranu.
Sve izgleda takoreći savršeno: mjesta za sunčanje, i to na ugodnoj drvenoj podlozi, mnogo suncobrana, bazenski dio i za neplivače, besprijekorno čist i uredan ugostiteljski objekt, a pored svega i supermoderna dječja igraonica. Ne shvatih baš šta mu ga dođe „biološko kupalište“; pretpostavljam da se voda pročišćava i održava čistom nekom prirodnom metodom, bez kemije. Kako god, kad vidjeh što vidjeh, ne moram ni shvatiti – onom ko je sve ovo napravio može se vjerovati na riječ.
Vratit ću se „Natura Čazmi“, ali ne mogu ne spomenuti detalj, ustvari malo krupniji „detalj“, u jednom od prigradskih naselja. Kapela pored ceste, otvorene prednje i bočnih strana. Nigdje nijednog slova o tome ko ju je i kad gradio, čak ni kako se zove selo. Kapela je očito podignuta u čast blaženom Alojziju Stepincu, koga lako prepoznajem u kipu u prirodnoj veličini, a to mi potvrđuje i varijacija njegovog biskupskog grba, oslikana na stražnjem zidu, kao i njegov biskupski moto In te, Domine, speravi. Srce je okovano lancima, a iznad blaženikove glave golubica u letu s maslinovom grančicom u kljunu. Htjedoh reći: Kako je moguće da neko toliko uloži, ipak je trebalo novca za izgradnju i uređenje kapele, kamoli za izradu onolikog kipa, a bude mu teško naručiti limenu tablu s pet rečenica podataka i postaviti je uz kapelu?
S druge strane rijeke Česme proteže se nasip. S nasipa se fino vidi panorama grada kojom, jasno, dominiraju crkveni tornjevi. Sve to gledam krećući se nasipom, a cilj je lokalitet Medjame. Nije arheološki, nije pećina, nije utvrda, nije ništa od onog što me i u životu i u putopisima najviše zanima, ali ipak ne mogu odoljeti. Pa šta je? Nasipom se može produžiti pravo, kilometarski je dug, čak je, mislim, moguće „dobaciti“ i do u Hrvatskoj dosta poznate dabrove nastambe u Vustju, ali se može i zastati pored table koja pokazuje kuda skrenuti prema Medjamama.
Neko će, koliko hvalim „Čazma naturu“, pomisliti da su me potplatili. Ne znam nikog živog u Čazmi, ali nakon što prepješačim malo manje od dva kilometra staze, nemam nikakve dvojbe da oni koji su je osmislili i napravili zaslužuju sva moguća priznanja vezana za očuvanje prirode, ne u Čazmi ili županiji, već i u Hrvatskoj, pa čak i na razini višoj od nje. U Medjamama se, naime, šetnja obavlja pješice, ali zrakom, kroz krošnje drveća! Kako sad to? Tako što je 1,8 kilometara krivudave staze, ako se može tako nazvati, izrađeno od daske pokovane na visoke grede zabodene u zemlju, jezero, baru, blato…
„Medjame – vodozemci i gmazovi“ službeni je naziv. Mogle su biti dodane i ptice, čujem ih neprestano, a kako i ne bi pjevale kad su gotovo jedini zvukovi osim njihovog ćurlika i veraša poneki „škljoc“ foto-aparata i tihi razgovor razdraganih šetača utonulih u mir od prvog do zadnjeg metra ograđene i čvrste, sigurne zračne šetnice. Proširenja s odmorištima, ploče s fotografijama i opisima životinja i biljaka, mostići, a i neprekidni pogled odozgo. Stvarno moćno!
Nego se, na kraju čazmanskog izleta, pitam: Gdje je Čazmi Ivan Česmički iliti Janus Pannonius?! Čazma je ustvari Česma, čazmanska rijeka, a ako je i obratno, svejedno je, Ivan je ustvari Čazmanski. Biskup, pjesnik, diplomat, astronom i, to nadasve, humanist, i to europskog formata. Pa ako je ovdje, djetinje trčkarajući po Gradini i učeći prve molitve ispod ona dva tornja što natkriljuju grad, proveo samo šest godina, bio Hrvat ili Ugar, stoljeća su to i tako temeljito izmiksala… Trebalo bi, stvarno bi trebalo!
