Svetozarevo. Za taj grad, povelik i poznat, znala je moja generacija. Onda je jednog jutra 1992. Svetozarevo poslano u mirovinu, a rodila se Jagodina. Barem je tako izgledalo toj mojoj generaciji, koju nisu učili da je Jagodina stoljećima, od srednjovjekovlja do 22. rujna 1946., bila Jagodina, a Svetozarevo se uguralo po onoj narodnoj „došli divlji i istjerali pitome“. Ostao je, za podsjećanje, spomenik „lučonoši socijalizma“ Svetozaru Markoviću, postavljen na dan preimenovanja. Stoji ispred zgrade Kulturnog centra, koji je, pak, načičkan kafićkim baštama, zbog čega je skupina poštovalaca njegovog djela nedavno predložila da mu se u ruku stavi konobarska tacna, kako bi se bolje uklopio u ambijent.
Mogao se grad prozvati i Milica, budući da je prvi put spomenut 15. srpnja 1399. u razrješnici računa kneginje Milice, supruge srpskog kneza Lazara, u to doba već monahinje Evgenije, i njenih sinova Stefana i Vuka. Razrješnicu su, u tadašnjoj Jagodnoj, izdali dubrovačkom trgovcu Živulinu Stanišiću. Milica je proglašena sveticom Srpske pravoslavne crkve pa bih naslovnu sliku potpisao „Sa sveticom Milicom“, „Druženje sa sveticom“, „S Milicom u Milici“ ili tako nekako, a ne, kao uvijek – susretoh se Milicom u raznim srpskim gradovima – Milica i Milo :) A da nije svetica… Pa možda bih je i zagrlio, ovako nema smisla.
Ako Jagodina opet nekad promijeni ime, mogla bi se zvati Palmino ili Palmingrad, po dugovjekom gradonačelniku Draganu Markoviću Palmi, čovjeku koji je bezmalo od Jagodine napravio grad. Ništa epohalno, samo bi jedan Marković u imenu grada zamijenio drugog Markovića.
U Jagodinu sam se zaputio potkraj listopada. Nepun mjesec dana kasnije umro je Palma. Ovdašnji narod ga je volio, inače ga ne bi 20 godina birao za čelnog čovjeka grada, a da je poživio, po svemu sudeći bi ga birali još toliko, ustvari doživotno, odnosno dosmrtno. „Pravdoljubivi“ mainstream mediji su ga neprekidno zasipali mržnjom, sprdajući se na račun njegovog seljačkog podrijetla, manjka obrazovanja i činjenice da je odrastao vadeći s ocem pijesak iz Velike Morave te pravio i prodavao opeke, vozeći ih kupcima na konjskoj zaprezi. Našli su mu još „sto mana“, koje on, doduše, nikad nije ni krio već je bio ponosan na to što je iznajmljivao šatore, bio kamiondžija, a na kraju trgovao kamenim ugljem. Ne zna se da je ikog prevario, al' uzalud – ko ima „zrno soli u glavi“ zna da se nekadašnje novinarstvo odavno pretvorilo u provođenje bjelosvjetskih globalističkih agendi i da Palma nije mogao proći drugačije nego li je prolazio. Jer šta reći o čovjeku koji sugrađane pozove na Paradu ponosa, ali ne onu kakvu uporno forsiraju ti isti mediji već „malo“ drugačiju, u kojoj Jagodinom prošeću stotine bračnih parova s djecom ili kad, u znak prosvjeda protiv „pravog“ Pridea, ode u jagodinski zoološki vrt i tamo „vjenča“ žirafu Jovanču i „žiraficu“ Emu!
Često u putopisima naglasim da je neki grad mali pa se ipak ima šta vidjeti. Jagodina je pravi grad, s blizu 30 tisuća stanovnika, a dvostruko više na gradskom području, pa ne samo da se ima šta vidjeti nego se ne stigne vidjeti baš sve. U Narodnu biblioteku, recimo, neću, samo razgledam :) a ni u Zavičajni muzej, nemam toliko vremena. Neću, a rado bih, ni u Muzej naivne i marginalne umjetnosti – kapija je zaključana :( Naivu – i sâm sam oduvijek i zauvijek naivčina – obožavam, kao i sve s margine, ali mi se, eto, ne dade. Ne znam koja je bila stara namjena prekrasne zgrade, ali se, eto, barem nje mogu nagledati, i „stojećka“ ispred kapije, odličnog kiparskog uratka, ponešto nalik onim Radosava Čikiriza u Guči.
Zgrada Muzeja voštanih figura je nova, moderna, nimalo lijepa, više nalik tvorničkoj nego muzejskoj zgradi. Nemalo puta po medijima naletjeh na sprdnju istih onih mainstream medija u svezi muzeja, jer gdje može valjati nešto što je napravio Palma; nije Palma Madame Tussaud niti je Jagodina London. Ja, međutim, ne nalazim „mane“, koje mediji, doduše, ni ne navode – bitna je pljuvačina, kakvi crn argumenti. Ako i nije dovoljno umjetnička, pa šta?!
Muzejsko „društvo“ šarolikije je od samita Pokreta nesvrstanih, mada su Tito i Gamal Abdel Naser i ovdje stali jedan do drugoga. Nehrua nigdje, bit će otišao na kavu ili u toalet. Između Tita i Putina „uvalio“ se egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi, valjda da se Titu ne bi omaklo da i Putinu, kao onomad Staljinu, izrekne ono poznato „Ne!“ Najviše je, očekivano srpskih državnika, ustanika, vojskovođa i svetitelja. Njegoš djeluje smušeno; kako i ne bi, spustilo ga iz lovćenskog krša u šumadijsku pitominu. Karađorđe i knjaz Miloš jedan do drugog, a uz njih su – pravih junaka nikad odviška – Hajduk Veljko i Stevan Sinđelić. Majka Jefimija u monaškoj odori nakrivila se, kao da upravo umire od svoje doživotne i neopozive žalosti za kosovskim junacima, a car Dušan gordo, možda čak i pomalo bahato, gleda spomenutu mlađariju: Ih, da vi znate kakvo je bilo moje carstvo! Knez Lazar stoički šuti, pogotovo što su uz njega stavili patrijarha Pavla; ako Dušanu odgovori štogod ironično ili sarkastično, mogao bi mu Pavle spomenuti onu svoju da sujeta dovodi da svađe i zatvoriti mu usta. Prota Mateja Nenadović zamišljen: il' je u Memoarima zaboravio spomenuti nešto skroz važno il' se pita vrijedi li i dalje pregovarati s Turcima. Uza nj je Arsenije Čarnojević; štap mu je čvrst, ali on izgleda nekako krhko za onoliki put, mada je možda vosak potrošen nakon što je putovanje završeno, a Arsenije se oporavio i ponovno stao na noge. Ne znam je li drvena noga Vuka Karadžića također voštana, a on sam kao da kaže: Briga me, vidi svaka kakav sam ja gospodin i čo'jek! Leđa mu, da ne poklekne kad ustane, čuva Dositej Obradović, pridržavajući mu stolac. Petar I. Karađorđević napirlitan k'o da se sprema prošetati modnom pistom, a Milunka Savić Gligorević, srpska Jovanka Orleanka, isprsila se u stilu „Ma šta naredio, ko naredio, nemoj da vam zaždijem bombu!“ Jedan uz drugog, ali na pristojnoj udaljenosti, četvorica malo „novijih“: Slobodan „Niko ne sme da vas bije!“ Milošević, Zoran „Nikad se ne predaj!“ Đinđić, Vojislav „Neće biti revanšizma prema političkim neistomišljenicima!“ Koštunica i Nikola „Spasa nam nema, ali propasti nećemo!“ Pašić.
Svijet kulturniji od političara predvodi Filip Višnjić. „Koga sam opjevao – opjevao“, kaže, „ko je kriv vama što ste se rodili prekasno da bi vam moje gusle zagudile!“ Ivo Andrić i Desanka Maksimović ašikuju u svom kutku: on njoj uporno o Višegradu, Turcima i konzulima, a onda njemu samo o ljubavi. Da nije tako, mada nigdje ne piše, primakli bi se – on je i tako stariji svega šest godina, što bi se reklo taman – jedno drugom, možda i zagrlili. Pavle Vujisić je oblikovan dok je bio na nekoj jedva malo uspjeloj dijeti ili su voskokipari štedjeli materijal baš na njemu, a Vuk Bojović mlađi od onog kojeg smo znali dok je još hodao zemljom. Na kraju Nikola Tesla, i to x 2, jednom stojeći i bez brkova, drugi put brkat i nadnesen na svoje papire razumljive samo genijima i vanzemaljcima. Mada: nema nikog u muzeju da pitam, pločica je samo jedna i kaže Tesla, a onaj što sjedi opasno mi sliči na Mihajla Pupina. Odlazeći iz muzeja, još jednom zagledam raspored – negdje će se morati naći mjesto, i to neko dobro, za Palmu.
Vidjet ću i tri pravoslavne crkve; namjerno ne kažem sve tri, može biti da se, uz one iz središta, još koja zadjenula po pokrajnjim sokacima. Usto je tu i nekoliko protestantskih crkava, kao i – sad će mnogi biti iznenađeni! – rimokatolička, posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, na brdu Budža. Elem, Jagodinci su dvije glavne crkve nazvali prosto Stara i Nova. Stara je, pod zaštitom Arkanđela Mihaila, na lijevoj obali rijeke Belice, dočekala da drugi put doživi stotu, dok je Nova, na suprotnoj obali, i dalje Nova, makar odavno – podignuta je 1899. – nije nova. Stara crkva se mogla zvati i B(ij)ela ili Mala, jer je stvarno i bijela i mala, a najzanimljiviji detalj nije unutra već ispred ulaza: povelika bijela mramorna ploča s trima rozetama donesena je i ugrađena nakon što je, 1926., srušena jagodinska džamija. Ako je Stara morala biti mala, Nova nije, Srbija se u međuvremenu dočepala slobode zlatne, pa se pet kupola protegnulo gotovo do stratokumulusa, a zvonik ih bezbeli katkad i zapara. Neomaurski slog s upadljivim neobizantskim elementima čini je posebnom, pogotovo u Srbiji. Nekoliko detalja baš ne da tek tako otići: ulazna vrata uokvirena kamenom ornamentikom, kao i stupovi niskog zdanja preko puta crkve, crveno-bijeli ulaz u portu, koloneli od crvenog pješčara na prozorima…
Crkva svete Petke je nova, bit će ne baš davno posvećena. Povelika, ali manja od Nove crkve. Dvije kupole plus još jedna iznad česme u porti koju podiže neki Golub Marjanović, Jagodinac iz Paljana. I na pročelju i iznad česme sveta Petka. Ponutrica oslikana osim ulaznog dijela, to će valjda tek doći na red.
Najljepši dio Jagodine je – crkva svete Petke je blizu – park Đurđevo brdo, koga, međutim ovdje svi zovu Aračlijski potok. Pošteno od naroda, budući da je prostranu parcelu, najbolji obiteljski posjed, ondašnjoj općini na razmeđu 19. i 20. stoljeća darovao Stefan, sin Atanasija Ivanovića zvanog Tasa Aračlija. Na prvu bi se pomislilo da je Tasa bio sakupljač turskog harača, obično se taj izraz veže za Osmanlije, a ustvari je u vrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića bio ciganski poreznik, nadležan za kompletnu cigansku populaciju u Srbiji. „Upravitelj vrhovni Cigana sviju“, doslovno tako je u dokumentima navođena njegova dužnost, a sam sebe je smatrao se trećim čovjekom Srbije: „Knjaz, mitropolit pa ja!“ Čak je sa „svojim“, očito vjernim Ciganima sudjelovao je, i to vrlo uspješno, i u protumađarskom ustanku 1848. E, pa, ako se zna kako je izgledao, zavrijedio je mjesto u Muzeju voštanih figura!
Službeni naziv Đurđevo brdo zasnovan je na smjeloj pretpostavci da je odavno srušenu crkvu na obližnjem brežuljku, usred rimskog kaštela, dao sagraditi despot Đurađ Branković. Usudio bih se reći da bi se prije moglo raditi o kakvoj kasnoantičkoj crkvi, pogotovo što, kad se pogleda koliko se crkava veže za despota; ponekad izgleda da se nije bavio ničim drugim do građevinom.
Uvjet darovnice Aračlijinog sina Stefana bio je da općina dostojno obilježi imena darovatelja i napravi park, što je i učinjeno, vjerojatno bolje i više nego što je Stefan i bilo ko u ono doba mogao i zamisliti. Fontane, popločana šetališta, crnogorica, mnogo travnjaka i cvijeća, a sve savršeno čisto i uredno. Ipak, da svemu nije dodan ne znam točno koliko, ali barem 5-6 metara visok vještački vodopad, bio bi to jedan od bezbroj sličnih parkova. Ovako huk vode što se obara sa širokog i dugog platoa odvuče živa čovjeka u neka skrovita prostranstva vlastite intime pa mu, čim ga očuje, kamoli kad ga vidi, u beskraju podsvjesnog sine ona Cesarićeva Teče i teče, teče jedan slap / što u njemu znači moja mala kap? Iz Aračlijskog potoka se, s viših točki, fino vidi akvapark: sedam bazena, uključujući i olimpijski, uz bezbroj drugih sadržaja. Prvi akvapark izgrađen u Srbiji, još 2007., pa nek' mi neko jednu kaže na Palmu!
Najljepši detalj grada je, pak, devet metara visok globus na kružnom toku kojim se u Jagodinu stiže iz pravca Ćuprije. Ćuprija se, vidjesmo u nedavnom putopisu, opredijelila, također na kružnom toku, za gorostasnog cara Lazara, a ovdje je navrh globusa zasjeo Jagodinac Jovanča Micić, čovjek koji u stvarnom životu nije postojao, ali ga je Branislav Nušić u „Putu oko sveta“ – mnogi stariji sjećat će se izvrsnog filma o Jovančinim dogodovštinama – tako vjerno oživotvorio kao da je stvarno nekad šetuckao Jagodinom i landarao svjetskim prostranstvima. „Ceo svet obiđoh, kao Jagodinu nigde ne nađoh“, stoji na ekvatoru Jovančinog globusa, u kome je razbacano šest sanduka, svaki za jednu od država koje je obilazio. Na globus je Jovanča „parkirao“ još jedan kofer, na koji je zasjeo, a ruci mu – nikad bez njega na put! – kišobran. I tako, odmarajući se od putešestvija, promatra one koji dolaze u Jagodinu. Meni je, kao kolegi po putovanjima, mahnuo kišobranom i uz smiješak dobacio: „E, pa, još si nam sam' ti falio!“ :)
Jagodina je nekad bila dominantno muslimanska varoš. Dvije džamije, obje iz 16. stoljeća, četiri karavan-saraja, hamam, sahat-kula, mekteb, bezistan…. Evlija Čelebi 1660. godine bilježi da naselje koje se iz varošice prometnulo u grad ima 1500 kuća islamiziranih kršćana, Koliko god da je pretjerao, čemu je, znamo, bio sklon, opet nije malo. Nakon Drugog srpskog ustanka, a pogotovo nakon Hatišerifa iz 1830. i autonomije za Srbiju, muslimansko stanovništvo se počinje osipati pa če posljednja „turska“ obitelj Jagodinu napustiti već 1832.
Danas od tih vremena nema „ni traga, ni glasa“, kao da u gradu nikad nije bilo „ni turskog uha“. Petnaestak starijih velebnih zdanja čini dušu grada, a pridodana im je i poneka novija. Ne bilježim šta je šta, na nekim, doduše, ni nema nikakvog podatka, a trebalo bi, barem ona ploča s osnovnim podacima, namijenjena turistima. Izdvaja se zgrada Prvostepenog suda, podignuta 1908.: jonski kapiteli, masivni secesijski pilastri i dvije mitološke, odozdo mi izgleda ženske figure.
S jednog omanjeg, ali uspjelog spomenika prodorno me gleda Nikola Tesla, a mural s likom i stihovima dječjeg pisca Peđe Trajkovića uči one što im razlikovanje č i ć nije urođeno: Slonče, kuče / meče, mače / ptiče, plovče / ovde čuče / da se čitač / ne namuči / dok čuči /da zazvuči. Treba malo zvučne mašte da bi se čulo kako bi Trajkovićeve stihove pročitao prosječan Sarajlija, Fojničanin ili Visočanin :) Na ravnom krovu male prizemne prodavaonice u kojoj se, sudeći prema reklami, nude kubanske cigare, Vladimir Putin namješta naočale da me bolje vidi, k'o biva, ovaj nije domaći, a društvo mu pravi neki s generalskim epoletama, vjerojatno također Rus, neki od onih koji su imali velikog udjela u vojevanju za slobodu ovdašnjih Srba. „Smrt ili sloboda“ u bojama zastave Srbije grafit je u jednom od jagodinskih parkova. Jedan park je, ne vidjeh to nigdje do ovdje, „pod zaštitom profesora i đaka gimnazije u Jagodini“. Tako stoji na jednostavnoj kamenoj ili gipsanoj ploči, a park krasi jarkocrveno ofarbana zgrada, kakvo je i pročelje Muzičke škole „Vladimir Đorđević“.
Prizemni dio popriličnog broja ružnih socijalističkih stambenih zgrada uljepšan je dopadljivim geometrijskim figurama, ružičnjacima s bezbrojnim i ponekom crvenom ružom, a neke i grafitima koji su, da se još malo poradilo, mogli „avanzovati“ u murale. Znam šta je „GAZI LOMI“, makar ne podržavam, a fali i zarez, ali ne znam šta bi značilo PLOČA KRAJ. Treći grafit, LAZA ŽIVI, jasan je; čim se na ovakvim mjestima tvrdi da neko još živi, ovdje taj Laza, lik s reketom u ruci, znači da je preselio na bolji svijet. Jedna spomen-ploča zakovana na masivnu stijenu, o nekakvom skupu antifašista iz 1936. – izgleda da su Jagodinci bili baš vidoviti! – toliko je „važna“ da je zakrčena „artefaktima“ s obližnje tržnice, a gusar iznad caffea „Galija“ jedan je od ljepših sitnih detalja, kao i vjetrenjača pored istoimene picerije. Na portalu jednog od lokala reklamiraju se „sarajevska pita sir“ i „sarajevska pita meso“, sve uz zelje, krompir i pečurke“. (Ne) pitam se kako bi lokal prošao s onom prvom pitom da je prodaje u Sarajevu :) U prolazu susrećem i „Jagodinsku pivaru“; dosad nisam znao da takvo što postoji.
Poveća skupina žena, uglavnom mladih Cigančica, okopava cvijeće u ogradi oko najvećeg jagodinskog spomenika, zvanog „Oslobodilac“, a posvećenog srpskim vojnicima koji su, kako se ono kaže, „položili živote“ za slobodu Srbije, mada sumnjam da je iko ikad, ne samo ovdje nego bilo gdje, „položio život“ – uzelo mu ga. Zanimljivo: spomenik je osmislio i, prije 70-tak godina, vješto izveo Dalmatinac Frano Drinčić – Dalmatinci su, što jest, jest, uvijek znali „s kamenom“. Na vrhu visokog spomenika je vojnik s puškom, a u „prizemlju“ dvije vrlo uspjele skulpture, koje danas dodatno krase raznobojne torbe marljivih radnica. Ima Jagodina, kao i svaki drugi veći grad, i one zavučene mahale s ruševnim potleušicama, bez tog, valjda, ne bi išlo. Na jednoj je neko napisao da voli neku Dušicu, ali je ono „volim te“ besprijekorno, a ono gdje je smještena Dušica izgrebano, kao da se ime pokatkad promijeni :)
Najpoznatija Jagodinka? Pa, naravno, Jagodinka Simonović iz filma „Varljivo leto '68.“ :) „Mesi, mesi, neće ništa da ti škodi!“ :)
