Tako, kao „Tihi grad“, slovi Mdina, nekad najutvrđeniji dio i prijestolnica Malte, odmaknuta od mora i od Valette, nasađena na jednoj od najviših točki otočja. I ne samo da slovi nego je to i ozakonjeno pa će posjetitelje na ulazima u grad, kamo autom mogu gotovo samo stanovnici i radnici uslužnih djelatnosti poput komunalaca i medicinara, dočekati table s upozorenjima da je zabranjeno i kažnjivo stvarati buku; kome je do glazbe od čije jačine ganglije igraju „zavrzlamu“ ili do uglavnom besmislenog noćnog vrištanja po ulicama, eno mu ostatak Malte. U Mdini, što bi reci legendarni Srećko Šoić – neќe da može!
Teško da igdje u svijetu postoji odnos broja stanovnika i turista kao u Mdini: onih prvih je, po popisu iz 2023., svega 250, a onih drugih oko 1,5 milijun godišnje! Nekad je, primjerice u 15. stoljeću, dok je Mdina još bila prijestolnica,unutar gradskih zidina živjelo oko 10.000 ljudi. Onda su ivanovci, diljem svjeta poznati malteški vitezovi, i to iz obrambenih razloga, odlučili skratiti i sužiti grad, a otočni prijestol premjestiti u Birgu. Iako u grad smiju i svatovi, to se desi rijetko, jer šta je 250 stanovnika; izuzetak je ako „zalutaju“ oni iz susjdnog Rabata, nekadašnjeg predgrađa Mdine.
U grad smiju i konji sa svojim laganim kočijama: živi se od turizma, a mnogi turisti vole kad se u uhu pomiješaju zveket drvenih kotača i topot konjskih kopita. Ne sumnjam da konjogazde obilno hrane i poje svoje četvoronožne ljubimce, bez kojih bi morali tražiti drugi posao, ali mi je konjića ipak žao: iz nekog razloga svi, ne samo u Mdini već i drugdje po Malti, ulicama kasaju s platnenim kockama položenim preko očiju, vođeni samo uzdama svojih vlasnika. Jedan, evo, čeka točno ispred ulaza u utvrdu, sigurno pokušavajući odgonetnuti kojim li ono egzotičnim jezikom zbori upravo pristigla skupinica znatiželjnika. Konjsko odgonetanje će dati tek malo manje rezultata od naših pokušaja da odgonetnemo razne natpise na zakučastom malteškom jeziku, uglavnom nevjerojatnom miksu arapskog, talijanskog i još nekoliko jezika.
Među zidine se ulazi preko visoko postavljenog kamenog mosta. Nakon što je svašta nešto oštećeno ili srušeno u velikom zemljotresu 1693., odlučeno je da se svemu što se bude obnavljalo udari barokni pečat. Tako se moglo desiti da me ulazni portal, iste sekunde kad ga ugledam, podsjeti, pogotovo u gornjem dijelu, na „parnjaka“ u mađarskom Siklósu – gdje god bio, barok je barok. Tek odozgo ću spaziti i štošta zanimljivo na trgu ispred mosta i grada: antički stup s kapitelom, iza koga se prostiru ruševine prostrane rimske kuće, jednu spomen-ploču, koja će se ispostaviti novijom, te tablu s prikazom gradskog područja.
Na stupovima na početku mosta gorde se grbovi, da li gradski, da li pojedinih obitelji, uglavnom s opakim lavovima u skoku usred štita. Još jedan, s križevima, uronjen u snop mačeva i vojničkih truba, mahnut će nam s prednje strane ulaznog portala, a pridružit će mu se dva s najviše točke kapije. Naš vodič zna baš sve o svakom kutku Malte pa i objasniti otkud i što znači veliki kvadrat na zidu desno od mosta, u ravni s gradskim vratima. Elem, nekad je most na susjednu stranu uranjao baš ondje, u kocki, a onda je za „ceribašu“ grada, službeno velikog meštra ivanovaca, najutjecajniju ličnost onog doba, postavljen neki koji je procijenio da je palača za njega i njegove nasljednike toliko i tolika potrebna da zbog nje vrijedi „pretresti“ čitav grad, pa čak i sagraditi novi most i kapiju. Kapija je inače poznata pod imenom Velika ili Vilhenova, a drugo, konkretnije ime dao joj je Portugalac António Manoel de Vilhena (1663. - 1736.), naravno, upravo onaj veliki meštar što je premještao kapiju i most. Njegov je, očekivano, i veliki grb.
Navrh unutarnje strane Vilhenovih vrata troje svetaca: Publije, Pavao i Agata. Zna se da je sveti Pavao na Malti doživio brodolom, mada bi me svaki Dalmatinac, pogotovo stanovnik Mljeta, jer su oni sigurni da se to desilo na Mljetu, a ne na Malti, za to što napisah žestoko klepio po glavi. Zna se da ga je na Malti srdačno primio tadašnji guverner Publije, koji će i sam postati dvostruki biskup te, naposljetku, svetac. Njih dvojica su na Malti sveprisutni k'o Dodik i Čović u sarajevskim medijima, samo s različitim predznakom, ali otkud Agata? Pritom je njena predstava i najživopisnija: u desnoj ruci, naime, drži kliješta i u njima nešto okruglo. Šta, šta? Jednu od svojih dojki, koje su joj njeni mučitelji, po naredbi sicilijanskog upravitelja Kvintijana, iščupali kliještima!
Ne spomenuh podatak da su Vilhenova vrata s unutarnjim trgom ispred njih odabrana za sjedište izmišljene prijestolnice u „Igri prijestolja“, i to u prvoj sezoni snimanja. Već naredne sezone Mdinu je zamijenio naš Dubrovnik.
U kutu trga, ispred ulaza u tvrđavsku tamnicu, sada Muzej zločina i kazne, u biti ono što su po Italiji muzeji torture, stoji ćelavi krvnik zlokobnog pogleda. Pred njim srednjovjekovna stega u koju je stezana glava osuđenika, a po uspravnoj gredi crveni se krv. Krvnik je, izgleda, odradio posao za danas i sad se ponosno ustobočio – za svaki posao treba imati kvalifikaciju, ne može svako odsijecati ljudske glave!
Po zidovima, kao i drugdje na sličnim mjestima, puno info- i spomen-ploča. Na jednoj su pobrojana imena prvih šestorice poginulih u rujnu 1798., kada su Maltežani, nakon što su Maltu zauzele Napoleonove trupe, našavši saveznika u Englezima, za nekoliko dana pobijedili i protjerali Francuze. Kurta je, dakle, sjahao 1798., a Murta uzjahao i ostao sve do 1964., kada će Malta postati neovisna i suverena država.
Vilhenova vrata samo su prva linija obrane grada. Zidova i kapija ima i unutra, a oko toga koja su najljepša znao bih se odrediti jedino pod prijetnjom puške, drugačije teško. Hajde dobro, možda ona kroz koju se ulazi u dvorište ispred Palače velikog meštra, danas Nacionalnog povijesnog muzeja, mora da je dugokosi oklopljeni momčina na grbu glavom i bradom Vilhen, ali možda i ona kroz koja se nastavlja dalje. Ispred ulaza u palaču stražari jedan malteški vitez u karakterističnoj crnoj halji s čipkanim bijelim okovratnikom i malteškim križem na prsima. Grbova na pasja preskakala, da se čovjek zapita postoji li ijedan bezgrbni Maltežanin da nije plemić? Ima ih, dakako, i na preostalim vanjskim kapijama grada, Grčkim vratima i, grubo prevedeno, Standardnom tornju, kao i svetaca, koji su natiskani kud god se okreneš. To je drugo pitanje bez odgovora: ima li u raju ijedan svetitelj ili svetiteljica da ga na Malti nisu negdje udjenuli, makar na kakvo sporedno mjesto? Dabogda.
Otkad sam prvi put zavirio u Italiju, oduševljavaju me tzv. ulični oltari. Kod nas ih nema, nijednog, a ovdje ih je, u raznim formama, napretek, toliko i na takvim mjestima da se rijetko gdje, kao što je to u talijanskim gradovima, dalje od glavnih ulica, može vidjeti neko ko je zastao pomoliti se ispod lica svetog Ovog ili svetog Onog. Pored jednog – meni nepoznati svetac važno pokazuje kažiprstom prema nebu, ali ga previše ne bendaju ni domaći, ni turisti – prolazimo putujući prema samostanu svetog Petra. Iz 1455. je, ali ga je 1625., za časne sestre benediktinke, koje su i danas unutra, temeljito obnovio tadašnji biskup Baldassare Cagliares, uglavivši usput svoj grb iznad ulaza u samostansku crkvu. Iza zidina je vrijedan muzej, čiji dio čini i ćelija blažene Marije Adeodate Pisani, redovnice iz 19. stoljeća, koju je na tu čast uzdigao papa Ivan Pavao II.
Blizu je i crkvica svete Agate, ima postrance još neka, ali je sve to, kao i nove ogrbljene porte, oklopljeni malteški vitezovi u prirodnoj veličini što čuvaju veliku suvenirnicu ili crnac smetlar tužnosjetnog izraza lica ispred ulaza u neku plemenitašku palaču, samo blaga i lako zaboravljiva uvertira pred katedralu svetog Pavla, glavnu od 360 crkava na Malti i sjedište rimokatoličke nadbiskupije Malte, koje, doduše, od 19. stoljeća dijeli s konkatedralom u Valetti.
Ludo bi bilo nabrajati dogradnje i preinake, isto kao što bi bilo besmisleno nabrajati poznata likovna imena zastupljena „od poda do svoda“. Ne može se, međutim, ne spomenuti zemljotres iz 1693.: nije, istina, „poravnao“ katedralu, ali neke dijelove je rastresao toliko da su je ondašnji crkveni vlastodršci odlučili „rasklopiti“, kao da je od lego kockica, pa je ponovno sklopiti, tako čvrsto da je evo uspravne i danas. Davide Cocco Palmieri bio je biskup 1702., kad je „sklapanje“ dovršeno, pa je, nimalo čudno, kao i neki od njegovih predšasnika i nasljednika, odvojio mjesto i za svoje počivalište. Štošta je spašeno iz stare katedrale i samo „zacementirano“ u novoj, primjerice glavna vrata iz 1530. ili neki od korova koji potječu čak iz 15. stoljeća. Ima i pokretnih artefakta, primjerice kasnogotičko-ranorenesansni krsni zdenac iz 1495. Nisu svi u crkvi sveci: u podu su, pored biskupskih, i grobovi brojnih crkvenih mecena, bez izuzetka ovdašnjih plemenitaša koji su se, za katedralno grobno mjesto, odnosno ploču s imenom, titulama i grbom, bili spremni dobrano stanjiti svoje debele šlajpeke. Od biskupa ih razlikuje jedino to što im nisu pravili biste, a biskupima jesu i sim i tam, jedan čak, izgleda mi s dozom oholosti, promatra posjetitelje nalakćen na vlastiti sarkofag.
Inače je katedrala podignuta još u 12. stoljeću, i to, prema predaji s kojom se znanstvenici, dakle arheolozi i povjesničari, uglavnom ne slažu, točno na mjestu gdje je rimski namjesnik Publije imao palaču. U palači je, znamo, nakon brodoloma primio nekadašnjeg Savla, kasnijeg Pavla. Narod baš briga za mišljenje znanstvenika, bilo je tu i basta. A starine…. Preko puta, u zgradi nekadašnjeg sjemeništa, smješten je katedralni muzej. Opet je logična jedino rečenica „Ne bi vrijedilo nabrajati…“.
Tako se motamo uskim labirintima grada veličine svega jednog kilometra četvornog, u koji je stalo znamenitosti koliko bi ih se sabralo kad bi se istresle iz jedno pet deset puta većih gradova. Vodič nam, uvjerljivo kao da je sve promatrao s nekog od okolnih grebena, priča o posljednjoj osmanlijskoj opsadi Mdine, 1565. Osmanlije su, kako bi utjerali strah u kosti branitelja, razapeli zarobljene kršćane na križeve i bacile ih da plutaju morem, a onda su branitelji odsjekli glave zarobljenim osmanskim vojnicima i iz topovskih cijevi ih bacali na osmanske položaje. Naravno da ćemo baciti pogled s najviše tvrđavske etaže, vjerojatno nekadašnjeg bastiona; čopori bijelih zgrada zaposjeli okolna brda, kao što je sve na Malti stvoreno ljudskom rukom bijelo, isprekidana bezriječnim zelenim oazama. Tu negdje, ispod najviše točke, sigurno je ostao poneki komad malteškog vapnenca koji su oklesali Feničani, kada su, 700. godina prije Krista, sagradili prvu ovdašnju utvrdu.
Spuštamo se i do druge ovdašnje značajne crkve, Karmelićanske ili Crkve Navještenja. Naša Gospa od Karmela stoji iznad ulice koja vodi do nje, pod plavim baldahinom na sastavu zidova, i još negdje od sredine 17. stoljeća, kad je ovaj kvart dan karmelićankama, pogledom poziva prolaznike na razgovor, molitvu i ispit savjesti. Trešnja iz 1693. nije joj naudila, pa je, dok je katedrala ponovno „skockana“, služila i kao sjedište kaptola. Jedini od kojih se Gospa nije mogla obraniti bili su Francuzi, koji su, za kratke okupacije Malte, temeljito opljačkali sve što je vrijedilo, ali nisu mogli odlijepiti sa zidova freske Stefana Erardija, Nichelea Bellantija, Giuseppea Calija i drugih majstora. Domaći svijet joj je, za zahvalu što je žrtvovala svoje, a sačuvala grad, oko glavne slike napravio raskošno izrezbaren okvir i još ga pozlatio, a preko kipara Andrea Imbrolla izradio također bogato ukrašen procesijski kip. Danas je, džaba sve, glavni jedan radnik koji se ljestvama popeo iznad oltara i šeška ko zna šta. Kad shvati da snimam njega, baca smiješak i diže ruku na pozdrav.
Mdina je, ustvari, Medina, ime su joj dali Arapi. Medina znači prosto Grad, a Rabat, što ju je zarobio sa svih strana, znači predgrađe. Najbliži susjedi Talijani zovu je, pak, Città Vecchia (Stari grad) ili Città Notabile (Važan grad). Mdinjanima baš i nije, što najbolje ilustrira otkazivanje izbora 2019.: za lokalno vijeće, koje broji pet vijećnika, prijavilo se isto toliko kandidata, pa nije bilo potrebe za tiskanjem glasačkih listića i provođenjem izbora.
Napuštajući Mdinu, nađoh njenu poveznicu s Mostarom. Ovdje su, da bi u doba opsada zavarali Arape i Osmanlije, namjerno zvonili u krivo doba, ne bi li se – satovi su tada bili rijetkost – zavojevači zbunili, a napadi u startu propali. Ko mostarski dan provede u naseljima ili brdima i pristrancima iznad grada, shvatit će da puni i polusati s mostarskih crkava zvone i kad treba i kad ne treba – s jednih se podne oglašava i po pet, pa i više minuta prije nego s drugih, makar danas svako ima sat, a Arapa i Osmanlija koji bi kidisali na grad nema na vidiku. Zašto se mostarska zvona oglašavaju k'o turski top, to ću, kad se vratim s Malte, pitati u Mostaru. Samo se pitam koga?
