Ima li nekog na ovim našim prostorima da se bar jednom u životu nije sladio Vasinom tortom? Mmm, ona hrskava korica od oraha i cijelih jaja, zalivena sokom od naranče, onaj kuhani „snijeg“ od bjelanca… Znam, nema!
Zavičaj joj je Paraćin, a ustvari se trebala zvati torta Vasine punice. Nije nikakva legenda, zna se da je nastala nakon što je ovdašnji trgovac Vaso Čokrljan – sve se to dešava prije stotinjak godina – pustio sve poslove i svoju suprugu Jelenu, kojoj je zbog teške trudnoće zaprijetila sama smrt, odveo u Beč, kod najpoznatijih liječnika. Spasili su i nju i dijete, a danas bezimena punica napravila je požrtvovnom zetu tortu koja će iz Paraćina stići na trpeze širom bivše nam države.
Paraćin se ugnijezdio u Pomoravlju, koji kilometar od Velike Morave, između Kruševca i Kragujevca, „sakupivši“ malo više od 22 tisuće žitelja. Neki Grk, imenom Parakin, skeledžija, prebacivao je putnike preko Velike Morave, a spomenut je u jednoj povelji kneza Lazara manastiru svetog Atanasija. Parakin je vremenom postao Paraćin.
Otkad sam se rodio, bio sam (i do dandanas ostao) znatiželjan, pa sam tako, naišavši negdje na tamošnju tvorncu stakla, doznao za postojanje Paraćina. Da čitava bivša država sazna za Paraćin, pobrinuo se, pak, u je u ranu jesen 1987. vojnik JNA Aziz Keljmendi; on je, treće noći rujna, u paraćinskoj vojarni podesio svoj automat na rafal te, dok su spavali, ubio četvoricu kolega, dvojicu iz naše zemlje te po jednog iz Srbije i Hrvatske, a ranio još petoricu. I sâm sam sivomaslinastu uniformu skinuo koji nedugo prije masakra pa mi nije trebalo previše mašte da zamislim šta bi se desilo da se u „mojoj“ četi veze našao neki sličan Keljmendiju.
Gotovo četiri desetljeća poslije Paraćin živi svoj mirni život, danas narušen samo bukom teških strojeva što ne patišu roveći obalu rječice Crnice u središtu grada. Jest da je najveći dio parka i šetališta uz Crnicu zagušen radničkim barakama, spremištima alata i koječim, neki spomenici su zamotani u neprovidni najlon, a oko nekih su podignute i fizičke barijere, ali s te pozicije odlično vidim dvije najpoznatije građevine, pravoslavnu crkvu i hotel „Petrus“. Crnica se šćućurila u koritu, nejaka da se pobuni što joj neko drugi kroji obale po svom.
Gužvara je i na raskršću ispred glavnog mosta preko nje, dobro je što auto ostavih podalje od svega toga. Mirno je tek negdje od hotela „Petrus“, gotovo mastodontski prevelikog, a i arhitektonski smjelog piramidalnog zdanja za razmjerno mali grad, ali to tako biva – stvari ne pomiču naprijed oni koji se uklapaju u ambijent, nego oni koji pomjeraju granice. Ispred hotela samo dva uspavana psa, zalegla na asfalt, te pano za fotografiranje s muškarcem i ženom u srpskim seoskim narodnim nošnjama iza starinske ograde od kolaca povezanih prućem.
Stupam na pješački most preko Crnice, dar Vlade Švicarske Paraćincima, samo da snimim rječicu i s te pozicije pa ću nazad, kroz djelić parka s dopadljivim glazbenim paviljonom, pored goleme četverokatnice, pretpostavljam suda, budući da me s vrha gledaju dva čudna bića oboružana mačem i vagom.
Primičem se velebnoj crkvi Svete Trojice, u čiji visoki, čak i previsoki crveno-žuti toranj svako malo zvjeram. Zelena kupola se vidi samo sa strane. Srpskobizantski stil, ali samo izvana i kad se „oslijepi“ na romanički zvonik, dok šarena ponutrica više baca na barok. Neke slike nisu do kraja obojene pa se pitam je li to ostavljeno tako ili će ipak biti dovršene. Upitnik ostaje i nakon što spazim zelenu pločicu na kojoj piše „Biljeg visine“. Poplava, neko oštećenje? Nema nikoga da pitam. Na zlatoslovnoj ploči na fasadi čitam da je podignuta 1898. i da je posvećena – tako stoji – „svetoj Troici“. U dvorištu spomenik osloboditeljima Paraćina 1918. Godina doduše nigdje nije navedena, ali da je to to, vidim po časničkim činovima. Prostor za sliku dobio je samo major Marko Pavlović, a narednici, kaplari i redovi ostali su na imenima, trojica neznanih čak i bez njih.
Spomenik je podignut 1922., ali se brzo shvatilo da je premali te da, budući da je na njemu samo nekolicina imena, nije obuhvatio sve ostale ginjenike Velikog rata. Šest godina kasnije, na godišnjicu osnutka Kraljevine Srba, k'o fole i Hrvata i Slovenaca :) na skveru u središtu grada uspravio se petmetarski spomenik na visokom postamentu s brončanim vojnikom u, dakako, srpskoj ratnoj uniformi, s nezaobilaznom šajkačom na glavi, koji s puškom na gotovs kreće u juriš. Na postamentu se, na crnomramornim pločama, našlo prostora za imena svih poginulih časnika, dočasnika i vojnika, a na posebnoj ploči svoja su imena ostavili i kipar, inženjer, projektant te „preduzimač“ koji su osmislili i izradili spomenik.
Naravno da su Drugi svjetski rat i njegove žrtve također dobili spomenik, koji, barem za moj ukus, predstavlja najljepši detalj grada. „Fontana slobode“, kako je nazvana, blizu zgrade Općine, prikazuje šestoricu kršnih brončanih muškaraca u radničkim kombinezonima poredanih u krug. Ruke im u zraku, pridržavaju buktinju slobode, a sve to iz fontane „snima“ šest vodenih ogledala. Zanimljivo, šestorica simboliziraju šest bratstvojedinstvujućih jugoslavenskih republika. Jugoslavija se u međuvremenu rasprsnula kao traljavo složena kućica od lego kocki, ali bi bilo glupo iščupati petoricu; onaj jedan koji bi ostao, dakako Srbija, ruke bi polomio od tereta. Šta se može, ni kipar Slobodan Stojanović, autor spomenika, ni tadašnja vlast nisu 1975. mogli ni slutiti da će jugoslavenska „stvar“ završiti tako kako je završila.
Deset godina kasnije neko se, imajući na umu da partizanskih spomenika nikad nije odviška, sjetio da je od Stojanovićevog spomenika ostalo još poprilično mramora i bronce :) Ako je, a jest, „Fontana slobode“ umjetnost, onda je Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, striček zagledan u daljinu, štiteći oči od sunca, najviše umj, ako je i toliko. Borci su drugdje obično poredani abecedno/azbučno, a ovdje prema godini pogibije.
Jedan od njih, španjolski borac i narodni heroj Branko Krsmanović, viši je i veći od svih ostalih zajedno. Dobio je poseban spomenik i poseban trg, a dok pred spomenikom palim borcima nema ni uvelog cvjetića, pred Brankovim je tovar vijenaca. Poginuo je već u kolovozu 1941. i vjerojatno je – na stranu Španjolska i Francisco Franco – jedan od narodnih heroja s najmanje ratnog staža na jugoslavenskim ratištima. Kolega mu po herojstvu i ordenu, Momčilo Popović Ozren, zasad je uspio „zauzeti“ samo jednu osnovnu školu; spomenika mu nigdje, mada je bio diplomirani inženjer i diplomirani pravnik, što je u ono doba bilo teško zamislivo, te komandant Ozrenskog partizanskog odreda. Krsmanović inače poginuo u okršaju protiv Nijemaca, a Popović od pripadnika kolaboracionističke Srpske državne straže.
Čudna stvar: zna se da je umirovljeni općinski načelnik Svetolik Dragačevac, sasvim očito fanatik pravednosti koji, mimo toga, ne priznaje nikakvu hijerarhiju, dva dana prije potpisivanja Trojnog pakta napisao pismo Adolfu Hitleru. Ispsovao ga je „na pasja preskakala“, nazvavši ga krvožednim, Kainovim sinom, aždajom, prijeteći da će mu Srbi „proliti krv“ i „stati na vrat da se ne digne“. Pismo otišlo, odgovora nije bilo, a siroti Svetolik se uskoro našao u zloglasnom konclogoru Mauthausen, gdje je u srpnju naredne godine i završio ovozemaljsko bivstvovanje. U Paraćinu je, makar bi, mislim, zaslužio biti jedna od najpoznatijih ličnosti grada, po njemu nazvana samo jedna uličica.
Spomenik je, točnije bistu, zaslužio pravni stručnjak Toma Živanović, Paraćinac, a akademik. Drugih ne vidjeh, ako ne računam dvije oble bijele figure na pješčanom otočiću. Ko su, šta su, nigdje ne piše, jedino se po grudima vidi da su ženske. Na parkovskom zidiću potpisao se Ratko Mladić. Muzej ne radi, a možda bih povirio, imao sam vremena. Zato ispred Regionalnog inovacionog startap centra razgledam uličnu izložbu fotografija „Iznad neba“. Paraćinac Aleksandar Đorđević živi u Kini, a u objektiv ponajviše stavlja nebeske objekte poput maglina, galaksija i zvijezda udaljenih svjetlosnim godinama od ovosvjetskog. Jest da je dio fotografija na panoima poderan, makar Đorđevićev hobi realno nikome ne bi trebao smetati.
Nerijetko običavam odabrati najljepšu zgradu u gradu. Ovdje su vrijedne pozornosti Biblioteka, privatna kuća u kojoj posluje najpoznatija ovdašnja slastičarnica „Šumadija“ te nekoliko starijih javnih zgrada, ali je broj 1 definitivno Vila Nikolić, izgrađena prije 99 godina, danas sjedište Kulturnog centra i Gradske galerije. Obilazim je sa svih strana, pomislit će zaposlenici i prolaznici da sam kakva špija, a kako će potrajati, okolo je, naime, parkovski ambijent, ne bi me iznenadilo ako me iza nekog stabla motri neki paraćinski Ilija Čvorović :)
- Samo radite svoj posao – s osmijehom takvo moje razmišljanje komentira postariji gospodin u parku – nismo mi kao onaj s filma, onaj…
- Danilo Bata Stojković.
- E, taj, gledao sam, dvaput sam gledao! Mi ovdje volimo dobro pojesti, a to, politika, Vučić, špijuni, šta ti ja znam…. – odmahuje rukom. Zove se Svetozar i ne bi pred kameru, ali će se iskupiti za mene vrijednom pričicom.
- Kao što Kruševljane zovu „čarapanima“, tako nas, odnosno i sami sebe, zovemo „džigeranima“. Džigera, znate već… Jetra. Jer je nekad knjaz Miloš došao u Paraćin, a Paraćinci ga htjeli počastiti džigericom, ovdje je to k'o nekakav specijalitet. A knjazu to bilo… Hm, ma očekivao je, hahaha, meso, pravo meso, a ne džigericu. I ljutne se na njih, kaže, džigerica je meso koliko ste i vi, Paraćinci ljudi. Tako nekako, uglavnom ostade gladan.
Odlazim iz Paraćina, ali neću daleko, u Lešje, 12 kilometara od grada, vidjeti – rekoše da je vrlo živopisan – manastir Pokrova Presvete Bogorodice, utemeljen još u 14. stoljeću. To me, ta starost, oduvijek magnetski mami toliko da se ne mogu „oteti“. Mileći krivudavim putom, pitam se kako može biti da jedan tako star manastir i nije previše poznat? U selu jumbo-plakat s apelom protiv nekog kamenoloma, a postavljači mole za obranu planine Baba i manastira Presvete Bogorodice, odnosno „naše svetinje i naša ognjišta“.
Manastir stoji iznad sela. Ona moja strast za starim manastirima i starim građevinama uopće ishlapit će već dok parkiram: ne fali križeva niti svetitelja u ogradnom zidu, ali ulazna kapija i kičasti šiljati tornjići više nalikuju kakvom „novovalnom“ etno-selu nego manastiru. Pored ulaza uobičajene u manastirima uobičajena upozorenja o odijevanju, posebno za muškarce, posebno za žene, a za ljepši spol i dodatak da ruž obvezno obvezno skine s usana „zbog celivanja ikona“. Samo koji metar dalje tabla s još pet zabrana, a do kraja obilaska – neko u manastiru očito uživa u njihovu osmišljavanju i postavljanju – vidjet ću još pet-šest tabli.
Prostrani pristranak suprotno od kapije, iako izvan manastirskog dvorišta, odnosno porte, nezaobilazan je dio posjeta. Manastir je ženski, monahinje su, vidjeh mnogo puta, vrjednije od monaha, što se vidi i ovdje. Ima to, međutim, i svoju negativnu stranu, a to je previše nepovezanih detalja, kao da svaka monahinja ima svoj zavjet i briga je za ideje i planove svojih posestrima.
Manastir Lešje ima nekoliko izvora, a jedan je toliko izdašan da su monahinje mogle napraviti jezerce po kome se praćakaju ribice. Usred jezerca kameni križ, a tu je i obavijest da je voda sveta, a novac prljav, te se posjetitelje moli da ga ne bacaju u vodu i ne prljaju čisti i sveti izvor Majke Božje. Mostići, krovići sa svecima i nabožnim natpisima, stolić nalik ambonu, križevi, kameni stolovi, maketica crkve, kamene česme…. Cijenim uloženi trud monahinja, ali bih se smio opkladiti da je sve navedeno i još koješta poredano bez prethodnog projekta. Jedan izvorčić je za oči, a i uz njega puno upozorenja: ne gazite cvijeće, nemojte rukama u izvore, zahvatite vodu šoljom… Jedan izvor presušio, natpis iznad njega ostao bez poprilično slova. Onda uz usporite stepenice, oivičene cvjetnim bokorima, gdje raširenih ruku, pridržavajući crkveno ruho, čeka Gospa u plavoj haljini i smeđem ogrtaču. Lajkam, zaista fino!
Odozgo u manastiru nazirem puno krovova pa ću se pomoliti Gospi i začas sam preko kapije. Još dvije table s upozorenjima o smeću i novcu, a ja pogledom već tražim to nešto iz 14. stoljeća. Ispostavit će se da nema ničega takvog: umjesto da se arheološki istraže i sačuvaju temelji najstarijeg hrama u Pomoravlju, otkiveni 1923. godine, arhitektonskog preteče moravskog stila, neko je odlučio da se na njima 2004. sagradi nova crkva. Niko se ne pomalja, pa samo pretpostavljam da je to sadašnja mala crkva od drveta, stakla i lima. U blizini je i nova crkva, posvećena svetom Jovanu Bogoslovu ili će to tek biti, budući da je zasad zaključana. Mala crkva je konstrukcijski dopadljiva, ali je na malom prostoru toliko detalja da, ako nije bogohulno reći, djeluje prešarena i prenatrpana.
I manastirska porta, osim crkava, vrvi građevinama i objektima uglavnom ukrasnog karaktera, dakako s izraženim sakralnim elementom. Previše i za nabrajanje, kamoli za opisivanje, ali se ne može zaobići niska zvonara s deset zvona, budući da je sagrađena na temeljima za koje se vjeruje da su ostaci kule Orlovića Pavla, jednog od mitskih junaka Kosovskog boja, upravo onog ranjenika što ga na svima poznatoj slici Uroša Predića Kosovka devojka napaja vinom. Mnogo je mjesta po Srbiji i, još više, Crnoj Gori koja se prse da se tu rodio Orlović, a ništa manje ih je čiji su žitelji sigurni da je pokopan negdje u njihovom kraju ili u njihovoj crkvi. Kako god, u Lešju, pod Baba planinom, neće se naći baš niko ko se ne bi ljutnuo, i više od toga ako biste samo i posumnjali kako je zvonara podignuta na Orlovića Pavla kuli.
A gdje si stvarno rođen i gdje su te stvarno pokopali, znaš još samo ti, Orloviću Pavle!
