Od Pozalla, na rogu Sicilije, da Vallette zrakoplovu je „čas posla“. Jesmo li već iznad Malte? To čujemo iza leđa i briga nas, pet minuta tamo, pet minuta 'vamo. Onaj urnebesni, a besmisleni pljesak nakon što pilot aterira, kao kad bismo vodoinstalateru pljeskali nakon što zavrne sifon ispod sudopera. Vodič zbori da se dobro obučemo, veljača je, najavljeno je vjetrovito i oblačno s povremenom kišom. A kako bi mogao i slutiti da smo Ona i ja još prije par dana naručili – kakva crna kiša - da i njemu i nama bude taman.
Kad je veliki meštar ivanovaca Jean Parisot de Vallette 1566., ni godinu dana nakon što je jedva uspio spasiti Maltu iz kandži Osmanlija, zatemeljio grad koji se i danas zove po njemu, ivanovci su temelje iz kojih će narednih godina nicati velebne crkve i državne zgrade nazvali Humillima Civitas Valletta, ali se ime – lako je biti ponizan u miru, al' šta ako topovi opet zagruvaju? – zametnulo u prašnjavim knjižurinama, a u njemu je ostao samo veliki meštar. Kad su one crkvetine i zgradurine, odreda barokne, tornjevima i krovovima uprle u nebo, grad je neslužbeno nazvan Superbissima, odnosno Najponosniji ili Veličanstveni. Briga narod i za ivanovce i njihove teftere, bili crni ili bijeli, za njih je bio i ostalo Il-Belt, što na malteškom znači prosto grad.
I evo nas u Il-Beltu. Zelene se prozori na sivim zgradama, drugih boja ima samo u uličnim izlozima i iznad peta šetača. Zelene se i k'o brodski palamari debeli vijenci pruženi uza zgrade, iznad naših glava – prije par dana, na blagdan svetog Pavla, bio je dernek, a onda i pokladni karneval. Najprije treba kvalitetno odmamurat', pa će i vijenci biti skinuti.
Na dernek smo, eto, zakasnili, ali bar onaj molitveni dio možemo obaviti u Pavlovoj crkvi. Ako ćemo baš precizno, posvećena je Brodolomu svetog Pavla, ali ga izađe na isto, i brodolom se 1/1 knjiži na Sveca. Imena ostalih brodolomaca i tako niko ne zna. Sveti Pavao, pocrnio k'o Arapin, trudi se sakriti umor, ne od brodoloma, već od drmusanja ulicama Vallette neki dan; jest da su ga nosili iznad glava, ali mu i dalje igra svaki damar.
Tako ga od 1690. slave, a njemu davno dojadilo, zna svaku kuću napamet. Ne vibriraju jedino damari zapešća desne ruke, one što nam njome maše s oltara; donijelo je 1823. iz Rima u Vallettu i turilo u mramornu nišu. I komad rimskog stupa na kome su mu odcaparili svetačku glavu; pet godina prije nego je stiglo Sveto Zapešće, poštar donio paket od pape Pija VII., a u paketu stup. Na stupu Pavlova glava od čistog srebra.
Brojim zasebne kapele: sveti Mihovil, sveti Krispina i Krispinijan, Presveti Sakrament, sveti Kajetan, sveti Križ, sveti Martin, Gospa od Milosti (kao da, Bože mi prosti, ima i Gospa od Nemilosti), sveti Josip, sveta Terezija Avilska i sveti Homobon, za koga nikad čuo. Gazimo po grobovima plemića u podu, mrtvačke glave na pločama keze se: Doći će red i na tebe, i na tebe, i na tebe…
Još je jutro, valja kavenisati i štogod gricnuti. To „štogod“ je užljevak; Ona je sinoć bila vrijedna, prošvercali smo ga, još samo odabrati neku pokrajnju uličicu s kafićem, a ne fali ih. Nekad sam bio rudar i svakodnevno bih se pomolio svetoj Barbari; sad mi, evo, maše da svratimo i u njenu crkvu, ali… Crkava u Valleti, onih starijih, ima 28. Trebalo bi par dana da ih se sve vidi. Oprosti, dobra moja Barbara! Računamo: 28 crkava na 5.157 stanovnika, izađe jedna na 184 glave. Doziva i Guido de Marco, nekadašnji predsjednik Malte, ali mu niko živ ne prilazi. Koga kod toliko povijesti zanima neko od prekjučer? Plače jedna mala, iza naknadno podignutog zida zarobljena kula. Rimski stupovi – kazalište ili hram? – u glavnoj ulici, blizu zgrade Parlamenta, puni sebe, k'o paun kad raširi repinu. Čekaj, otkud rimski stupovi kad je Valletta…?! Pa oni nas stvarno žele prevariti! Čitamo na ploči: ne piše da je ovo najbaksuznija točka, ali definitivno jest. Kazalište, i to Kraljevsko, s Operom, podignuto je 1862. - 66., ali je – požar ga je uništio po temelju – potrajalo svega sedam godina. Obnovljeno je četiri godine kasnije, a ponovno je umrlo u travnju 1942., od teških bombi Luftwaffea. Jedno od najljepših zdanja za minutu je pretvoreno u hrpu šuta, osim nekoliko stupova, čudom preživjelih. Stoput planirana obnova, stotinu projekata urađeno, rezultat nula – samo kazalište na otvorenom.
Evo nam napokon boja ususret: najšareniji konjanik na najšarenijem postamentu na svijetu. Samo je lakonoga bedevija u propnju ostala neobojena. Piše ko je, bit će neki malteški Don Kihot. Punimo zjenice bojama i nastavljamo dalje, zureći u retrovizore na ramenima sve dok se boje ne izgube u uskim uličicama. Suncobrani u baštama – nema kiše! – spušteni na pola koplja. Neka gospoja zasjela na postament ispred Gradske knjižnice; na licu joj je vidljiva ljutnja što je niko ne primjećuje. Provlačimo se potom ispo'volta, jednog od bezbroj, i evo nas ispred Palače velikog meštra. Do prije 10 godina u palači je zasjedao malteški parlament, a sad se iza zidina baškari predsjednik, kome slabo iko zna ime. Pored palače spomenik „7. lipanj“: 1919., dok su otočjem vladali Britanci, narod se, zbog teških egzistencijalističkih problema pobunio i skočio na britanske gulikože, ali su bjelosvjetski kolonijalisti skršili nerede, pri čemu je četvero Maltežana ubijeno. Talijani su za to vrijeme čekali k'o zapete puške ne bi li uskočili umjesto Britanaca, ali im se, eto, ne dade. Sedmi lipnja je nacionalni praznik Malte.
Gasimo žeđ ispod oštrog pogleda jednog kamenog brkajlije pa se klanjamo junaku s mačem, okruženom ženama, pobjedniku u boju protiv Osmanlija. Zašto su oko spomenika naredane fotografije ljudi, ne znamo, ali je iz natpisa „Justice“ jasno da postavljači slika traže nekakvu pravdu. Nama je sve poravno čak i kad je uzbrdo. Papa Pio V. na spoju dviju ulica pokazuje nam put prema glavnoj crkvi u Valletti i na Malti, konkatedrali – ivanovci je pravili k'o sebi, ja čija bi bila! – svetog Ivana. Izvana pomalo sliči tvrđavi, ali je njena ponutrica potpuni kontrast i općenito se smatra jednim od najljepših primjera baroka u Europi; nije bez razloga sir Walter Scott, „otac povijesnog romana“, 1831. zapisao da je ovo „najupečatljiviji interijer koji je u životu vidio“. Formalno je glavna nadbiskupska katedrala u Mdini, o njoj sam već pisao, ali ju je ova „prešišala“ u svemu, pogotovo nakon što je, prije dva stoljeća, postala novo, paralelno nadbiskupsko sjedište.
I ovdje su se plemenitaši, vitezovi, veliki meštri – njih četvorica su osvojila mjesto u posebnoj kripti - potom najistaknutiji ivanovci, papski rodijaci i poslanici i slični njima jagmili za posmrtna dva kvadrata u podu s imenom i grbom, a zapalo je njih oko 400; ostali su se natjecali za podove preostalih crkava. Zamršeni kameni zidovi, koje je u glavi mogao iskombinirati samo velikan kakav je bio Kalabrez Mattia Preti, figure na stropu pored svakog stupa, neprekidna nestašna igra svjetla i sjena, kipovi što promatrača uvjeravaju da su višedimenzionalni, raskošne štukature… Kapele, njih devet, zanimljivo, podijeljene po jezicima ivanovačkog reda: talijanski, francuski, njemački, jezici Kastilje, Leóna i Portugala, jezici Aragona, Katalonije i Navare, itd., svaka pod paskom sveca iz tog jezika. Izuzetak je kapela Gospe od Filerma. Nas, naravno, nigdje, dok su oni slavili pobjedu iz 1565., naši su se još stoljećima mlatili s Osmanlijama i opet bi im bilo uzalud da ne bî Berlinskog kongresa i Austro-Ugarske. Kipova i slika za jedan omanji raj, ali i za kratki presjek povijesti Malte: veliki meštri i biskupi nerijetko su tretirani kao živi sveci, a i moglo im se, niko živ ih nije smio ni krivo pogledati kamoli dignuti glas kad u prvostolnici izaberu „mjestašce“ za upisivanje samih sebe u povijest.
Šećer na kraju, a ovdje se šećer zove i preziva Caravaggio, budući da je vascijeli bijeli svijet davno izbrisao ono Michelangelo Mesrisi de ispred prezimena slikarskog genija. Slike su dvije, u oratoriju. Na jednoj Sveti Jeronim piše, prosijed, štucovane brade, gol do pasa, ali – niko zbog njega neće izgubiti abdest :) – nimalo izazovan. Na stolu svijećnjak i lubanja. Druga je, Glavosijek svetog Ivana Krstitelja, svjetski poznata, jedno od Caravaggiovih remek djela, njegovo najveće platno (361 x 520 cm!) i jedino na koje je za čitavog života stavio potpis, što sigurno govori da je i sam bio prezadovoljan urađenim. Na središnji dio slike pada svjetlost, ostatak u polumraku. Jest da se slici ne može pristupiti odviše blizu, ali se krvniku se u očima ipak može nazrijeti ono „Ja samo izvršavam naređenje!“, a Saloma sve sladostrasno nadgleda. Na Ivanovom licu bol umirućeg; makar je i svetac, ipak je i čovjek, pa je bol neizbježna.
Na svjetlo dana izmilit ćemo na stražnja vrata, osjećajući se kao da smo upravo stigli s drugog svijeta. Sunce je otpustilo ručnu, prebacivši barem u treću. Da svijet u koji smo se upravo vratili bude još žešći, suncu pomaže zlatnožuti, brat bratu možda i deset metara visok postament s kipom, zamisli ti to, jednog antipape! Lav, odnosno Leo(n) VIII., bio je obični laik, ali je iza njega stajao jak lobi pa je, kad se ukazala prilika da zauzme papinski tron, za jedan jedini dan zaređen je za ostijarija, lektora, akolita, đakona i svećenika, a dan poslije postao (anti)papa, kako ga Katolička Crkva i danas tretira, dopuštajući, međutim, da ga se slavi. Čudna stvar, mada, sve se događa u 10. stoljeću, Bog sam zna ko je bio u pravu, on, Ivan XII. ili Benedikt V., protiv kojih je ratovao. Nadležni su očito slušali meteorologe pa su pod najlonom i Lav VIII. i zlatokrili anđeo ispod njegovih nogu.
Promiču pored nas stare crkve, svaka je, ma i samo njihovi portali, u vrijeme gradnje vrijedila stoput više nego ono malo crkvica koliko su ih Osmanlije tolerirali u Bosni i Hercegovini, više nalik siromaškim potleušicama nego bogomoljama. Isto je – upravo prođosmo pored Auberge d'Italie iliti Talijanskog gostinjca, godište 1574., sjedište Talijana vitezova sv. Ivana, a malo kasnije ćemo udariti i na impozantni Kastiljski gostinjac – i s palačama, jedna ovakva bi stajala više nego svi samostani i vezirski konaci onog doba. Često su isti majstori pravili i crkve i palače, oni koji su pravili crkve htjeli su nerijetko da izgledaju „palačasto“, a oni koji su naručivali palače uvijek su im dodavali i jaka kršćanska obilježja pa živ čovjek u neko doba, ako ne pročita šta piše na tabli pored ulaza, može samo nagađati koje zdanje je crkva, sjemenište, konvikt, samostan, a koje palača ili što slično. Dobro, one glavne, recimo Crkva Pobjede, za Maltežane Knisja tal-Vittorja, ipak se ne mogu ni s čim zamijeniti – podignuta je prva, u spomen na pobjedu iz 1565., pet mjeseci nakon bitke položen je temeljni kamen, koji to nije bio samo za crkvu već i za čitavu Vallettu. Iz tog kamena je praktički niknula buduća i današnja Valletta.
Malta u dobroj mjeri živi od turizma, pa je – arapski jezik je jako utkan u malteški – gdje god je za turiste otvoreno, nezaobilazno ono „Merhba!“, odnosno „Dobro došli!“, samo što ga, kad im se pristupi, ne izuste i brojni kipovi, od onih starih stoljećima do onih iz novijeg doba, od opsade i pobjede iz 1565. do nedavnih ministara vanjskih poslova ili premijera, pažljivo raspoređenih u mnoge zakutke grada. Ni puno nepoznatiji gradovi nisu – valja ugoditi onima koji to uporno forsiraju, a zakutaka se uvijek i uvijek nađe – imuni na apstraktne spomenike, a glad za popunjavanjem zakutaka ide dotle da je na jednom od trgova, u povodu održavanja europskog sumita o migracijama, podignut čak i spomenik migrantima; nigdje, naravno, ni riječi o tome da je golema većina migranata o kojima se raspravljalo ustvari ilegalni migranti, koji, za razliku od „normalnih“ ljudi, granice mogu prelaziti bez ikakvog dokumenta.
Spustit ćemo se i do akvadukta, sagrađenog po ivanovcima početkom 17. stoljeća i nazvanog po velikom meštru Alofu de Wignacourtu i tu ćemo stati – napravili smo višekilometarski puni krug. Iako ne spomenuh mnogo što manje važno, nakupi se – nije Valletta bez razloga još od 1980. na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine – i za puno više od prosječnog putopisa.
