Kad neko mjesto već u nazivu sadrži riječ grad, treba se dobro zapitati koliko je to stvarno grad, a koliko nešto što teži postati grad. Takvi su, primjerice, Mrkonjić Grad, Ivangrad (danas „samo“ Berane), Bosilegrad, Tomislavgrad, Novi Grad (bivši Bosanski Novi), Dimitrovgrad…, a izuzetak nije ni Ivanić Grad. Doduše se spomenuta imenica često našla u nazivu zbog postojanja kakve srednjovjekovne ili druge utvrde, a kad se već našla, niko se, iako se oko utvrde nikad nije formiralo pravo gradsko naselje, nije pretrgnuo izbrisati je.
Ivanić grad se našao na dobrom mjestu, uz glavnu hrvatsku autocestu, u ravnici, uz rijeku Lonju. Usto je blizu grada otkriven izvor ljekovite nafte, a našlo se i plina, pa je „Mali Kuvajt“, kako su ga – po ekonomskim pokazateljima držao se na trećem mjestu najrazvijenijih općina Jugoslavije – nekad nazivali, doista imao preduvjete izrasti u pravi grad. Grad je, međutim, s nešto manje od 13 tisuća stanovnika, po mojoj skromnoj procjeni ostao samo u nazivu i u „sterilnosti“ javnog prostora. Po ovom posljednjem se, od hrvatskih gradova kojima prođoh, može mjeriti samo s Belim Manastirom.
Doista je sve u Ivanić Gradu „cakum-pakum“: svaka info-ploča, svaka zastava, ma svaka pločica na trgu i svaka parkovska travka. Evo, recimo, djelić parka na kome su info-ploče što pokazuju biciklističke rute, pješačke staze i plan grada postavljene su precizno kao da ih je postrojio kakav strogi potporučnik, taman prispio s vojne akademije. Vidljivo je to i u podacima uza svaki iole bitniji objekt pa je za jedan sasvim običan ulični sat, ovdje nazvan „gradskim satom“, postavljena i zlatobojna tabla na kojoj je navedeno 13 darovatelja; koliko ih je, pomislio bi čovjek da je riječ o kakvom milijunskom dobrotvornom projektu.
Danas je grad – doduše je nedjelja – prilično pust. Na Trgu Berislava Kezelea nema nikoga, uzalud čekam da mi se bilo ko ukaže u kadru. Pusto je ne samo oko skromnog spomenika poginulim braniteljima već i u cijelom gradskom parku. Gledam fino predstavljen plan utvrde Ivanić i podgrađa joj iz 1706. U utvrdu s četiri kutna bastiona ulazilo se pokretnim mostom, a podgrađe je bilo utvrđeno palisadama. Da je sačuvana, Ivanić Grad ne bi nalikovao maketi, ali nije: nakon ukidanja Vojne krajine je, stoji ispod plana, izgubila je na značaju te je 1827. godine srušena, a močvarni opkopi zatrpani.
Iako izrazito pogodan za život, nema na ivanićgradskom području nikakvog traga pretpovijesnog života, a ni Rimljani, iako je ovuda nekuda prolazila njihova cesta Andautonija (Šćitarjevo kod Velike Gorice) – Mursa (Osijek), za sobom nisu ostavili baš ništa. Izvjesnu ljudsku živost donijet će tek izgradnja prve male utvrde, 1598. godine. I to malo ljudi se, pretpostavlja se, razbježalo prema zapadu nakon što su Osmanlije, u prvoj polovici 16. stoljeća, ovladali ovim prostorima. Osmanska vlast će potrajati, a utvrda nakon oslobođenja ojačavati, dobivši i malu tvrđavsku kapelu svetog Ivana Papistrana te, 1750., prvu pučku školu. Danas, nažalost, od svega nije ostalo doslovno ni najmanjeg traga.
Ljudi i dalje nigdje, baš nijednog, ako ne računam dvojicu brončanih: bistom je predstavljen pjesnik i političar Vladimir Nazor, a od pete do glave, u svoj svojoj nadbiskupskoj punini dr. Josip Juraj Posilović. Kad god mi se potonji, u bilo kojoj formi, nađe pred očima, prvo mi sine kako se cijelog života, pa i kao zagrebački nadbiskup, borio za očuvanje danas jedva žive glagoljice, a drugo da je, makar ih dijele stoljeća, morao biti makar kakav daleki rod našem književniku i biskupu, Glamočaninu fra Pavlu Posiloviću.
Nikoga nema ni ispred spomenika kralju Tomislavu, u čiji natpis bi, usput, trebalo dodati nekoliko zareza, a spomenik je ispred jedine ivanićgradske crkve, svetog Petra, postavljene usred parka. Za šest godina postat će dvjestogodišnjakinja pa je možda i to jedan od razloga što je sva u skelama, a oko nje uredno složene gomile građevinskog materijala. Naravno da je zaključana, a i da nije, zagrađena je zaštitnim građevinskim platnima pa mogu samo nagađati kako bi izgledala bez sve sile dasaka i željeznih cijevi.
Bezljudno je – ko ne vjeruje, neka pogleda u galeriju, doslovno nijednog čovjeka na slikama! – čak i u najstrožem središtu, ispred Gradske vijećnice. Kao da je rat pa je naređena evakuacija! Čitam na info-ploči da je vijećnica građena od 1871. do 1889., i to na lokaciji nekadašnje carske vojarne. Bit će – to ne piše, ali nema druge – da je za gradnju poslužio materijal srušene tvrđave. Kako god, najljepša je zgrada u gradu, a najljepši detalj reljefni grb Općine iznad ulaza, postavljen u povodu završetka gradnje. „Poglavarstvo grada Ivanić tvrdje“, stoji iznad glava i ispod nogu dviju „zmajoptica“, garniranih prikazom utvrde i carskom krunom.
Lijevo od ulaza smjestio se jedan od najpoznatijih sinova grada, književnik Đuro Stjepan Deželić (1838. - 1907.). Više je bio u prozi, ali je bio i pjesnik. E, sad, pjesnici su obično puni vatre, a Deželić je bio suprotnost – smatra se „ocem hrvatskog vatrogastva“. Zna se da je sastavio Hrvatski vatrogasni zakon i inače mnogo radio na razvoju svijesti o potrebi organiziranog vatrogastva te da nije stao na teoriji nego se godinama i desetljećima, ponajviše i ponajduže dok je, od 1871. do smrti, dakle punih 36 godina, obavljao dužnost zamjenika zagrebačkog gradonačelnika. Iz Ivanić Grada je otišao na studij u Zagreb i tu poveo gotovo čitav život, ali je ovdje slavljen kao da čitavog života nije mrdnuo odavde. Reklo i se da, osim Deželića i nadbiskupa Posilovića, i nije bilo poznatog Ivanićgrađanina, a jest, od zagrebačkog biskupa Josipa Langa, preko jednog od vodećih HSS-ovaca Juraja Krnjevića, pa do jedne od naših najboljih opernih pjevačica Milke Trnina. Nigdje ih. Osim reljefa na najboljem mjestu u gradu, Deželić je urbi et orbi predstavljen i povelikim panoom na bočnoj strani vatrogasnog doma, gdje se ljubitelji vatrogastva čak mogu, ispod njegove gotovo cjeloživotne devize „Vatru gasi, brata spasi!“, i uslikati ako žele sliku u vatrogasnoj odori.
Veliki pano zaslužio je, međutim, i dabar, koji je dobio čak i mali kip pored simpatičnog potočića u travi. Dabrica-dobrica je iz Hrvatske, „kaže“pano, nestao još krajem 19. stoljeća, a onda ponovno „naseljen“, među ostalim, i u ovdašnjoj šumi Žutica. Eto, naučih ponešto u Ivanić Gradu. Još jedan pano „slavi“ autohtonu vinsku sortu škrlet. Isti pano vidjeh u Kutini i još negdje u ovim krajevima.
Škrletu ću se još vratiti, a u gradu napokon naiđoh i na nešto što nije „cakum-pakum“, ruševnu potleušicu s koje prolaznika gledaju ljeskove letvice nabijene „malterom“ od kreča, trine i blata, a iz ponutrice zjapi kraj i krah nečega što je nekome možda bilo sve. Kladio bih se da su u pitanju neriješeni imovinski odnosi, jer ovako uredan grad drugačije ne bi dozvolio jednu ovakvu sliku.
Žive stvorove, radnike u narančastim odijelima, pod plavim sljemovima, k'o da su „unproforci“, susrećem tek na kraju obilaska grada; obnavljaju neku oveću građevinu. Ne znam šta je građevina, jer uzalud mi živi ljudi kad „po naški“ ne znaju ni mukajet.
Ako je Ivanić Grad poprilično dosadan, neka okolna mjesta nisu. Nisam stigao do Poljane Breške i grobljanske kapelice svetog Jakova, najstarije u ovom kraju, ali zato vidjeh dvije posvećene svetom Josipu. Prva je u Šumećanima, potpisali se fino mještani ispod nogu brončanog svetog Josipa s djetetom u naručju, a druga, također krajputašica, u Zaklepici. U mnogočemu su slične, s tim što je šumećanskoj ulaz pregrađen rešetkom, a zaklepička je – kakav je ovo pridjev :-O :) –otvorena i s preko mjere „nakinđurena“ pročeljem.
U tom kraju naiđoh i na jednu partizansku spomen-ploču, izgledom vrijednu, ali s natpisom koji je očito smislio neki lik koji je umislio da je pismen time što je naučio sva slova. Iskoči odnekud i crkva s visokim vitkim tornjem, a i firma obiteljskog gospodarstva „Broz“. U ovim krajevima prilično često prezime, a što mi, drugi, odmah pomislimo na Maršala, to je naš problem. Ovdje se Brozovi ne bave politikom nego prodaju jagode.
U Zaklepicu odlazim planski. Tamo se, naime, nalazi originalan starinski čardak, jedan od rijetkih očuvanih u čitavoj Hrvatskoj. Selo prostorno poveliko, nekakvih putova i sim i tam, ali ljudi nigdje, kao da sam se vratio u Ivanić grad. Zvonim na ulaze dviju kuća koje izgledaju „žive“, al' jok, nit se ko pomalja, nit' otvara. Kružim dalje, nadajući se da će se neko pojaviti, a do prave kuće dolazim slučajno: zaustavljam auto kako bih uslikao jednu drvenjaču, a glasove čujem iz druge, još veće, kroz prozor okrenut ulici. Mnogi misle da je biti putopisac kulturan poslić, a ja se, evo, derem iza glasa dozivajući domaćina. „Jest, ovo je ta koju tražite“, čujem kroz prozorčić.
Općinska turistička zajednica je nekad postavila bijelu tablu s podacima o kući na hrvatskom i engleskom, ali na sasvim krivo mjesto: umjesto da je pored ceste, da je lako vidi onaj ko traži čardak, tabla je na ulazu u dvorište, gdje će je vidjeti samo onaj ko zna da je to ta kuća. Iz kuće preda me izlazi domaćin. Hrvoje Rukavina danas je slučajno u Zaklepici, inače živi u Zagrebu. Sabrao je društvance s kojim će pokositi travu oko kuće i urediti što se urediti da. Sjedimo unutra, časte me sokom, taman sam baš-baš ožednio od duga traženja čardaka. Hrvoje je pravi dobričina: priča mi detalje o pokušajima očuvanja čardaka, i to tako da je iz njegove priče k'o dan jasno da je pomoć koja stigne pravi sitniš u odnosu na stvarne potrebe, ali za takvo što ne želi okriviti nikog konkretno, ni pojedince, ni općinu, ni službe, ni ministarstva, bila ona županijska ili državna.
Da bi pomoć i trebala i morala biti nemjerljivo veća, jasno je, pogotovo kad krenemo od sobe do sobe. Na kući stoji oznaka Ministarstva kulture Republike Hrvatske da se radi o baštini, ali… Znam i ja zbrojiti dva i dva: i ono što je uloženo, uglavnom su uložili Rukavine. A ponutrica kuće je sama po sebi muzej: drvena „šišeta“, zemljani pod, stara kaljeva peć, ali i otvoreno ognjište, drvena kolijevka, staro posuđe, pokućstvo koje se može naći još samo u kazališnim skladištima, kao i mnoštvo starih oruđa i alata potrebnog za preživljavanje zadruge koja bi se sastojala i od po nekoliko desetaka članova. I 1782., koja se uzima za godinu gradnje, kombinirana s onim kršćanskim IHS i srcem, urezana na jednoj od greda. Doba kad je ovim našim stranama harala pretposljednja epidemija kuge. ..
Zaklepički čardak nekad je bio dvostruko veći. Kad bi se dio porodične zadruge odlučio odvojiti ili odseliti, samo bi rasklopio svoj dio kuće i zaprežnim kolima ga odvezao na novo mjesto! E, baš nevjerojatno!
Opraštam se s Hrvojem i njegovim dobrim i zanimljivim društvancem pa ću na drugu stranu ivanićgradskog područja, do dvadesetak minuta vožnje udaljenog Seoskog gospodarstva Kezele, blizu već spomenutih Šumećana.
Kakav predah za dušu, kakav odmor za oči! Osunčana visoravan s puno šumaraka između kojih su razbacane slatke drvene kućice sa šarenim prozorima i vratima, ponegdje sasvim „zaraslim“ u bršljan. Mara, Kata, Cilika, Jela, Rumenka, Živka, Reza, Anka, Jana…, to su imena kućica. Pa ko želi prenoćiti u Jeli, ko u Ciliki, ko u Rumenki :) Štale s pomoćnim objektima diskretno odmaknute od kuća, a u njima i oko njih poveliko stado ovaca. Malo dalje su konji; kome je do jahanja, može se oprobati. Oko opekom ozidanog bazenčića je carstvo peradi, svoj kutak, povelik, ustvari svoju kuću, imaju i zeke što strelovito jurcaju tamo-amo.
Središnje mjesto je veliki restoran. Seljački ćevapi, pljeskavica od crne svinje, divljač u saftu, picek s ražnja, janjetina i puretina ispod sača, šaran na rašljama, juha od vrganja, nezaobilazna kotlovina i čitav bezbroj drugih jela. Dio svega toga vidim na stolu u restoranu, ali se uzalud oblizujem – „Za ručak više nemamo slobodnih mjesta – samo za goste s rezervacijom“, fino stoji na tabli ispred ulaza. Eto gdje su Ivanićgrađani pa ih u Ivanić Gradu nema! Rekoh da ću se vratiti škrleti – obitelj Kezele je najveći proizvođač vina te sorte, vide se vinogradi podalje od restorana, mada se nude i druge sorte, također iscijeđene iz vlastitih trsova.
Širina pukla, dođe mi da ostanem koji dan … Pa ako me ne bude, nek' znate gdje sam :)
