Jeste li čitali „Anu Karenjinu“? Sjećate li se grofa Vronskog? Ako niste i ne sjećate se, slobodno možete preskočiti prvi dio ovog putopisa. A Lav Nikolajević Tolstoj bi, kako god, „nacrtao“ Vronskog, ali njegov junak nikako ne bi mogao biti isti da nije bilo čovjeka koji je živio samo i isključivo srcem, a život je završio u aleksinačkom selu Gornji Adrovac.
Nikolaj Nikolajevič Rajevski (1839. - 1876.) nikad na epolete na svojim ramenima nije stavio generalske zvjezdice, kao što jesu i njegov otac Nikolaj, a i njegov djed Nikolaj: djedove podvige u ratu protiv Napoleona, 1812., Tolstoj je također opisao, ali u romanu „Rat i mir“. Obrazovanja mu nije nedostajalo, kao ni vojnog i ratnog iskustva, ali ga je u Gornjem Adrovcu zaustavio turski metak. Rajevski je u Srbiju službeno dolazio i prije, a ovaj put je stigao kao dragovoljac, kako bi s još nekoliko tisuća sličnih – barata se brojkom od 3.000 do 5.000 –pomogao Srbima u oslobađanju od osmanskog zuluma.
Kad bi živ čovjek znao da će poginuti pa, za utjehu, mogao izabrati mjesto pogibije, teško bi mogao naći ljepše od ovog na kome je poginuo Nikolaj Nikolajevič Rajevski: prostrana, vječito osunčana visoravan što odzvanja tišinom, zaogrnuta mirom punim tajanstva – kao da od zemlje do neba nema više od pedlja.
Nasred visoravni se od 1903. godine ustobočila ruska crkva svete Trojice. U kasnu jesen, kad sam lunjao aleksinačkim krajem, kupola joj je bila u skelama, ali zbog toga nije izgubila ni lj od ljepote, ponajprije i ponajviše izražene u šarenoj fasadi kakvih na našim stranama nema, kao ni takvog, jednostavnog, ali izrazito skladnog arhitektonskog rješenja. Na radilištu nema nikoga, nikome neću zasmetati, pa mogu baš-baš opušteno uživati u dojmovima koji se, toliko ih je, utrkuju i gombaju jedan preko drugoga.
Crkva je širom otvorena. Ponutrica je također nešto što se kod nas vidi rijetko, pa i to samo fragmentarno. S jedne od ploča doznajem da je plac za Šarenu crkvu ili Crkvu ljubavi, kako je narod naziva, kupila srpska kraljica Natalija, a kompletnu gradnju i uređenje financirala je grofica Marija, snaha pukovnika Rajevskog, odnosno supruga njegovog mlađeg brata Mihaila. Ništa se ne kaže o tome ko je autor fresaka niti ko je napravio krasan lipored u crkvenom dvorištu, ali se zna da su mlade lipe donesene s imanja grofa Rajevskog u Razumovskoj, kod Odese, (zasad) u Ukrajini.
Minus, povelik, čitavog kompleksa je natrpanost kojekakvih spomeničića i ploča oko crkve. Počinje to već od kapije – ne vjerujem da je ikom bitno koja tvrtka ju je sazidala, ali je, eto, upravo to prvi podatak na koji se naiđe. Slični podaci, o sudionicima obnove 2001., stoje i na jednoj od ploča u crkvi. Ko je želio pomoći, mogao se – jedino tako bi to bilo veliko djelo – suzdržati od potrebe da pomoć pretvori u EPP. Nisam baš siguran ni da je crkva pravo mjesto za pano s fotografijama poginulih „u odbrani Jugoslavije“ 1999.; trebala je ostati, kako stoji na jednoj od ploča, „spomenik rusko-srpskog bratstva po oružju“. Oko crkve je još izraženije: jedna česma, jedan visoki spomenik s dvjema pločama s natpisima, i na ruskom, i na srpskom, ograđen lancima na stupovima, te nakoliko starijih nadgrobnjaka, među kojima je i jedan podignut u sjećanje dvojici srpskih časnika poginulih 1912. i 1913. „u opsadi srpskog Skadra“.
Ustvari to i nisu nadgrobnjaci nego kenotafi i spomenici, pogotovo što na jednom stoji ime pukovnika Rajevskog, a njegovo mrtvo tijelo prvotno je pokopano podalje od Gornjeg Adrovca, u dvorištu 20-tak kilometara udaljenog manastira svetog Romana između kruševačkog sela Đunis i sela Praskovče u općini Ražanj.
Iako se prvi put spominje 1498., manastir spada – srpski povjesničari stavljaju njegov nastanak u prednemanjićko doba – među najstarije u Srbiji. Kula iznad ulaza, makar kad da je podignuta, dobrano „baca“ na srednjovjekovlje, kao i gotovo sve što se može vidjeti nakon što se prođe kapija, od arhitekture do unutarnjih i vanjskih fresaka. U manastiru će se, prema predaji, došavši ovamo nekad u vrijeme vladavine kneza Lazara, nastaniti Roman Sinajski, kasnije proglašen svetim, o čijem životu se jedva išta zna, praktički je sve u pretpostavkama. Kako god, predaja kaže da je ovdje i živio i umro, a u manastiru će vam ljubazna crkvenjakinja rado pokazati njegove mošti ili moći, kako se već kome sviđa. U crkvi je premalo svjetla pa se ionako mrke freske u polumraku nekako razlile jedna u drugu; tajanstvo čini da ovdje, makar neko bio zadrti neznabožac, povjeruje da ga sveti Roman sumnjičavo gleda sa stropa ili iz male odvojene ćelije, pa se, prije nego što izađe na danjsku vidnost, zaklinje svom neznabožačkom bogu da će odmah postati znabožac.
Sjedobradi svetitelj inače sa slike dobrohotno pozdravlja blago savijenom desnicom, na isti način kao što nas dočekaju momčine s kamenih spavača u Radimlji i na sličnim mjestima. Glavna točka u pomalo tijesnom manastirskom kompleksu ipak nije ništa vezano za svetog Romana nego grobno mjesto pukovnika Rajevskog. Nije tu počivao dugo, već nekoliko dana kasnije tijelo je iskopano i odvezeno u Beograd, a odatle u ondašnju Rusiju, na obiteljsko imanje, pored djeda Nikolaja.
Na bivši grob položena je mramorna ploča s natpisima na srpskom, ruskom i engleskom jeziku koja kaže, da tu „večno počiva srce dobrovoljca Carske Rusije Nikolaja Rajevskog za slobodu Srpskog Naroda…“. Takvo mišljenje, da je iz grofovog tijela, samo nekoliko dana nakon pogibije, izvađeno srce i ostavljeno u prvotnom grobu rasprostranjeno je u srpskoj javnosti. Ne znam, naravno, je li ili nije, ali mi – čast Rajevskom – takvo što djeluje vrlo morbidno.
Na zidu crkve, pored dva stara nadgrobnjaka, stoji ploča s koje čitam kako je u to mjesto tijekom srpsko-turskog rata 1876., dva dana prije pogibije Rajevskog, udarila granata ispaljena s Đuniskog visa. Srećom pa nije eksplodirala, pitanje je da li bih sada gledao istu sliku.
Kratko ću proći i malim manastirskim grobljem. Od 1960. je bio ženski, a od 2012. je ponovno muški manastir i groblje je jedino mjesto gdje će se monasi i monahinje unekoliko pomiješati. Ispod manastira je izvor „svete vode“, kako stoji na tabli. Nadstrešnica nad izvorom pomalo podsjeća na turbe, a sam izvor ima formu crkve. Trenutno je suh, a htjedoh smočiti prste pa se – ako je ona lekcija iz biologije s naslovom „Kruženje vode u prirodi“ bila ispravna – prekrstiti istom vodom kojom se krstio sveti Roman.
Spuštam se prema Aleksincu. Ima kojih pola sata vožnje, ali nije dosadno, jer na nekoliko mjesta „iskaču“ spomenici, odreda partizanski. Prvi je jedan golemi, kod Ljubeške skele, gdje su se partizani srezova Aleksinac, Žitkovac, Ražanj i Sokobanja okupili na ustanak. Nalik je džinovskoj bijeloj štipaljki i poprilično zapušten, kao i sljedeći, koji su sedamnaestorici poginulih partizana i četvorici koji su stradali kao civili podigli „građani sela Donjeg Ljubeša“. Na mramornoj ploči imena, iznad imena mlađahni lik 28-godišnjeg poginulog partizana Dragomira Kostića Koljke, studenta filozofije. U istom selu naići ću i na izblijedjelu spomen-ploču s puno teksta, na kojoj je student Koljka opet u prvom planu, te na još jednu, očito noviju, iako su na njoj imena poginulih iz starijeg rata, „za krst časni i slobodu Srbije“, kako je naglašeno, doduše sa zarezom viška. Sreća da je visoko, inače bi je poklopac zelenog kontejnera za smeće potpuno zaklonio.
Za Aleksinac sam, koliko se sjećam, prvi put čuo onog dana kad mi je poštar donio poziv sa služenje vojnog roka pa iz hrpe uglavnom nepotrebnih papira izvukao selotejpom izlijepljenu auto-kartu Jugoslavije kako bih vidio kojim putom se stiže do Skopja. Čitava država čula je za Aleksinac na moj rođendan 1989., kada je medije preplavila crna vijest da je u ovdašnjem rudniku mrkog uglja izginulo 90 rudara, cijela prva smjena. Rudnik se od spomenute katastrofe nije uspio oporaviti pa je u proljeće naredne godine zatvoren.
Iako je Aleksinački Rudnik odavno posebno naselje, očekivao sam da ću i u Aleksincu vidjeti makar kakav trag rudarstva, spomenički, simbolički. Ipak je prošlo puno godina od 1883., kada je njemački poduzetnik Joseph Appel – Srbi će ga kasnije prekrstiti u Jovana – dobio koncesiju na eksploataciju ovdašnjeg ugljena. „Jovan“ je još prije toga otvorio i parnu pivaru, čiji će postroj uskoro biti pogonjen prvim tonama aleksinačkog ugljena. Nekad sam bio rudar pa sam uvjeren da je Appel spojio ugodno s korisnim – ima li šta ljepše nego na kraju smjene izaći iz jame i svrnuti na pivu? :) Ako, dakle, ima rudarskih spomenika, bit će da su u Aleksinačkom Rudniku, a tamo, eto, ne stigoh ni poviriti.
Umjesto rudarskog, već na ulazu u grad, čim mašim autobusnu stanicu, nailazim na još jedan partizanski, poprilično sličan onom u Gornjem Ljubešu, samo što je bijela „štipaljka“ malo zakučastija. Imena „poginulih drugova“ su – ovo je jedini takav slučaj za koji znam – podijeljena na prvoboračka i „obična“, plus, naravno, žrtve fašističkog terora. Prvoborci naprijed, ostali stoj! Kako jednom reče jedan u našem posljednjem ratu: „Nije isto! On je bio prvi! A ja još prije njega!“ Spomenik je, sa svim „priključcima“, zauzeo prostora za jedan omanji kvart, ali šta bi, je li, ikoji grad bez slobode i onih koji su je izborili.
Veliki spomenik nije bio dovoljan pa ih se – izgleda da je u ovom kraju bio go' partizan – nađe i po gradu. Jedna se spomen-ploča može izdvojiti, ona zdesna ulazu u Osnovni sud, budući da je podignuta učenicima i profesorima Učiteljske škole poginulim u Drugom svjetskom ratu. Slijeva stoji spomen-ploča dr. Tihomiru Đorđeviću, nekadašnjem profesoru Učiteljske škole i direktoru Gimnazije, a kasnije istaknutom etnologu. Drugi značajan postavljen je ispred impozantnog pročelja Osnovne škole „Ljupče Nikolić“: visoki stup s imenima, bjelomramorna ploča sa, zbog slova potpuno ispranih od duga vremena, teško čitljivim tekstom i socrealistički, ali dopadljiv reljef partizanskih i civilnih paćenika u svakovrsnom fašističkom teroru. Lijevo od ulaza zašarafljena je i manja, također s naporom čitljiva ploča koja kazuje da je u ovoj zgradi neki mr. Aurel Kalmar iz Bartfelda u Austro-Ugarskoj 1871. godine osnovao prvu aleksinačku ljekarnu. Estetski najvrjedniji su spomenici kod Gimnazije, dva maštovita mozaika koja su motivima i izvedbom dobrano „pobjegli“ od socrealizma. Da na stupu pored mozaika nije natpisa „Vi niste mrtvi, život traje, taj život što ste rasejali…“, ne bi čovjek mogao biti siguran da je spomenik partizanski. Blizu je i krasna mozaična fontana, a iza nje postament biste poginulom partizanskom heroju Miodragu Milovanoviću Dragčetu. Glave nigdje, ko zna gdje je završila. Pa ti budi heroj!
Aleksinac se inače nalazi 30-tak kilometara od Niša, a broji malo manje od ¸15.000 žitelja. Nema u gradu ničeg grandioznog, sav je nekako „onbičan“, „o sebi, pri sebi“. Ono što je mene zaintrigiralo i jako mi se dopalo jest – ima neki Aleksinčanin koji je visoko nadrastao svoj grad – nekoliko izvrsnih, ublizu izvedenih murala. Književnica koja je uglavnom pisala djeci, Gordana Brajović (1937. - 1996.), rođena je u obližnjem Subotincu, sveučilišni profesor prota Stevan Dimitrijević (1866. . 1953.) ovdje, u gradu, kao i Kosta Stojanović (1867. - 1921.), političar i znanstvenik, utemeljitelj matematičke ekonomije i preteča kibernetike u Srbiji. On je prikazan najmaštovitije, na savijenoj šarenoj obveznici Narodne Banke Kraljevine Srbije. Fino je kad se neko, grad ili pojedinac, sjeti svojih nekad poznatih sugrađana, po čijim je djelima vrijeme prosulo sivu prašinu prošlog, nevraćajućeg.
Besciljno lunjam gradom; kao i drugdje, sve me zanima. Da nisam koji dan zakasnio, možda bih svratio u biblioteku „Vuk Karadžić“ na promociju knjige „Ustanička Srbija“ dr. Uroša Š. Šešuma; u nas je, ako „odvadimo“ Hercegovački ustanak, knjiga sličnog naslova nemoguća, mi smo čekali da sve riješi neko drugi. Samo dan manje sam, pak, zakasnio na predstavu Kruševačkog pozorišta „Pidžama za šestoro“. Ostao mi je samo crtić „Maša i medved“ u Domu kulture, to je večeras, ali mi nekako izgleda kao da sam ga zeru prerastao :) Sjedam na klupu pored Doma: tu su kontrabas i gitara, zapjevao bih koju, recimo „Rod rodile žute kruške“ ili „Aleksincu, grade kraj Morave“, ali nema ko da zasviri šmrc :)
Sve i da želim, ne mogu – zauzela je sami centar grada – zaobići pravoslavnu crkvu svetog Nikole. Lijepa je izvana i iznutra, a posebno se ističe zlatobojni ikonostas, noviji, nakon što su prethodni stradali tijekom srpsko-turskih ratova 1876. i 1878. te bugarske okupacije 1915. Kao i za mnoge druge, i za ovu je, malo nakon oslobođenja od osmanskog zuluma, odobrenje dao osobno knjaz Miloš, odredivši i zaštitnika, koji je ujedno i krsna slava neslavno „izgubljenih“ Obrenovića. Posebno zanimljivim, još više u kontekstu donedavne osmanske vlasti, jest stari naziv lokacije – crkva je, naime, podignuta na mjestu znanom pod nazivom Agino gumno. I arhitektura je prilično čudna za ono doba: nađe se svakojakih elemenata, i bizantskih, i romaničkih, čak neorenesansnih, pa i orijentalnih; lezene i slijepe arkade s lukovima i nekako, ali povrh svega – barokni zvonik. Da ne znam, pogotovo gledajući je poizdalje, „tipovao“ bih da je katolička.
Nemalo sam iznenađen kad doznam da u Aleksincu, nedaleko od pravoslavne, doista postoji i katolička crkva. Dobro, desi se, pogotovo u rudarskim sredinama, dođe u rudnike svijeta s raznih strana, ali opet…. Hrvata je 2022. bilo 30, Slovenaca 21, Albanaca 11, uz nekolicinu Nijemaca, Mađara i Čeha, a vjerojatno se još toliko katolika našlo među 117 onih koji su se – da se vlasi ne dosjete :) – izjasnili Jugoslavenima, makar je Jugoslavija odavno prošlost. Usto nešto katolika živi i u Aleksinačkom Rudniku. Crkva svete Majke Tereze od Kalkute, svima poznate kao Majka Tereza, nekad je bila privatna kuća, pa pastoralni centar, a onda je nadograđena i pretvorena u crkvu. Prva misa služena je 2003.
U crkvu me uvodi Aleksinčanka Danijela Bećarević, a malo kasnije pridružit će joj se i suprug Tomislav. On je podrijetlom iz Našica, a „veza“ da postane Aleksinčanin nije bio rudnik već JNA. Katolici u Aleksincu, kažu Bećarevići, žive kao i drugi i nemaju nikakvih problema što nisu „većinski“.
Crkvu je inače blagoslovio Tarsicio Bertone, talijanski kardinal i jedno vrijeme državni tajnik Svete Stolice, nama poznat kao autor dokumenta Vatikana o Međugorju u kome je međugorske vidjelice i one koji ih „guraju“ nazvao sektom koja iznuđuje novac od vjernika. Pozadi crkvi je nadbiskupija Genova uredila Caritasov centar, koji, znaju to mnogi Aleksinčani, pomaže ne pitajući koje je ko vjere, a nakon zatvaranja rudnika uglja pomoć je bila potrebna mnogima. U sklopu centra djeluje i hostel „Teresianum“. Rijetko zanoćim u hostelima, ali ima ih, kao ovaj, urednijih od mnogih hotela „na glasu“, pa mijenjam planove. Hostel vodi izvjesni Goran Žalac, ali ga uzalud zovem i šaljem poruke, ne samo ja, nego i ljudi iz kuće pored crkve – ne javlja se. Šteta, ne za mene, snađem se ja, nego za one koji su uložili toliki novac.
Nahvališe mi jutros neki Aleksinčani vještačko Bovansko jezero. Nije mi ništa 15 kilometara, hajde da vidim, možda se negdje ukažu i ostaci srednjovjekovnog grada u kome je kneginja Milica, udovica kneza Lazara, držala zalihe soli za „ne daj bože“. Ne nađoh, međutim, ništa za svoje zube: jezero tiho i mirno, poplavio od njegove plaveti čitav svijet, ali to je sve. Vikendaško naselje je na drugoj obali, na ovoj samo mala kavana „Kum“. „Kad je pivara niška, glava ne boli od viška“, poziva goste „Kum“. Možda stvarno probam, ali u Sokobanji, tamo mi večerašnju sudbinu neće krojiti G. Ž.
