Kad bi mlad čovjek u stara vremena zasjeo na carski ili kraljevski tron, ponajviše je bio željan dokazivanja da je taj tron zavrijedio ne samo time što je sin ili bliski rođak prethodnog vladara nego i vlastitom pameću i sposobnošću. Tako je i Sulejman Veličanstveni, malo nakon što je, 1520., uvalio guzu u mekoću sultanskog šiljteta svog oca Selima I., objavio rat Ugarskoj i za cigla tri tjedna zauzeo Beograd. Bog zna šta je, možda opet dokazivanje sebi i drugima, presudilo da za sljedeću metu odabere daleki Rodos, ali je njegovih 200.000 vojnika i 400 brodova za pola godine, 20. prosinca 1522., uspjelo pod svoju šapu staviti jedno od tada najjačih kršćanskih uporišta.
Rodos su k'o svoj, jer im je tu još od 14. stoljeća bilo i sjedište čitavog Reda, branili vitezovi ivanovci, kvalitetno ustrojena i čvrsto „utegnuta“ vojska pod zapovjedništvom velikog meštra Philippea de Villersa de L'isle Adama. Kad su shvatili da će izginuti uzalud, pogotovo što ih je bilo svega nekoliko tisuća, i da će Osmanlije uspjeti ostvariti svoj cilj, zatražili su primirje za povlačenje. Da se, osim uspješnim, prikaže i velikodušnim vojskovođom, Sulejman im dopušta da na ono malo preostalih „zdravih“ brodova unesu oružje, svete relikvije i sve što smatraju vrijednim te im daje sultansku riječ da nijednu njihovu crkvu neće srušiti niti pretvoriti u džamiju. Pošteno i prepošteno. Rodos će gotovo četiri stoljeća ostati turski, sve do 1912., a papa dotadašnjim Rodskim vitezovima daje Maltu pa postaju Malteški vitezovi.
Kad su ivanovci, nakon izgona s Rodosa, stigli na Maltu, nisu bili baš oduševljeni, ali su papsku ponudu, po onoj „daj šta daš“, ipak prihvatili. Birgu je u njihovim zapisima spomenut kao „mali, bespomoćni grad sa starim kućama u lošem stanju“. Položaj mu, međutim, nije bio za podcjenjivanja, pogotovo što su ivanovci najjači bili upravo na moru. Kako je prijestolnica bila u Mdini, najdalje što se na Malti može biti od mora, odluka da novu prijestolnicu prave u Birguu bila je logična. Naravno da je prvo trebalo otpuhati poneku potleušicu i raščistiti prostor, nakon čega je iz stijene, jer ovdje teško da se našlo zemlje, počela nicati velebna utvrda.
Gradnja i ojačavanje potrajali su taman do malo prije četveromjesečne osmanske opsade otočja 1565. godine. Utvrda svetog Anđela je od ostatka grada odvojena kanalom pa se u nju moglo samo preko pokretnog mosta.
Utvrđen je, međutim, i to jako, i sam prilaz utvrdi, odnosno donji dio Birgua. Najprije se treba „provući“, što bi reci Dalmoši, ispo' volta, toliko širokog i visokog da bi se, kad u prolazu ne bi stajala dva stupa zabrane, mogli „provući“ i auti. I već si onda ispred jedno 7-8 metara visoke kamene gromade, neprobojnog zida s grbovima i zabilježenom MDCCXXII. godinom koje, na našu žalost, trenutno dobrano prekrivaju skele, što nas ne priječi da napravimo mali predah i, ignorirajući željezne cjevčuge, porazgledamo kamene urese. Ko želi bočno, mi ćemo tamo kasnije, sljeduje ga tunel kroz zidine, a ko će pravo, čeka ga još jedna nevjerojatno dopadljiva kamena porta. Znam, znam, trebalo je izvaditi noteščić i zapisati naziv vrata, ali ko bi se toga sjetio u ushitu koji obuzme svakog iole otvorenih i zdravih očiju! S druge strane je, iako također ukrašena, prilično „obična“ u odnosu na prednjicu, ali te tu u zasjedi, čak s drugog kraja dvorišta, dočekuje neki bijeli svetac, pa pogledi i koraci nisu potrošeni uzalud. Zanimljiv detalj: na zidu još stoji krupnoslovna oznaka Francuske pošte, iako su Napoleonove trupe neslavno otpepale s Malte, kao što se slavi i 1979., kada je i posljednji britanski vojnik, nakon gotovo dva stoljeća „zaštite“ Maltežana ni od koga, poslan kući da se ovamo eventualno vrati kao turist.
Uske gradske kale oliti sokačići vrve svakovrsnim za putopis i putopisca sočnim detaljima, ali bi nabrajanje povijesnih likova i davnih godina polučilo samo dosadu pa zoom radije okrećem prema društvancu s likom kakav se ponekad vidi u filmovima, a u stvarnosti rijetko: sijeda kosa, „đubretarac“ i s brkovima spojena brada svijena u pletenicu doslovno do pasa; dužu vidjeh samo jednom, prije petnaestak godina, u Bočinji kod Maglaja, na prsima jednog „pripitomljenog“ mudžahedina. Na nogama neka malteška inačica „starki“, u ustima, dabome, cigareta. Ko želi ostati mlad vječno, do smrti, godinama je uzalud letjeti.
Stigli smo do Inkvizitorske palače, prilično bezlične, ni po čemu posebne dvokatnice, utopljene u sivilo okolnih zgrada. Iza njenih zidova su, međutim, od 1561. do 1798., „stanovali“ i Bog i batina. Veliki inkvizitori bili su, naime, ne samo iznad civilne vlasti, već i iznad malteških biskupa, a ovlasti za to dobili su od samog pape, konkretno Grgura XIII., koji je, usto što je bio svećenik, također slovio i kao vrstan pravnik. Za 237 godina Maltom su iz ove zgrade praktički vladala 62 inkvizitora, a mnogima od njih inkvizitorska pozicija donijela je i „napredovanje u karijeri“ pa su dvadeset četvorica zadobila purpurnu kardinalsku reverendu s bijelom roketom te papski prsten, a dvojica, Fabio Chigi i Antonio Pignatelli, kasniji Aleksandar VII. i Inocent XII., dogurala čak do papskog trona. Da se Napoleon nije „zaletio“ na Maltu, ko zna dokad bi se ovdje krojile sudbine mnogih, od visokih crkvenih prelata do običnih ljudi, ali je 1798. i inkvizitorima i čitavom ivanovskom redu na otočju došao kraj.
Nastavljamo bacati poglede na detalje, i to čeznutljivo: kad bi se u našim malim čaršijama našao neko da „prepiše“ ovdašnje izvanredne forme sitnica kao što su nazivi ulica i kućni brojevi, život bi nam vjerojatno ostao isti, ali bi oči kudikamo više uživale. Širokim stepenicama, na dnu kojih golema saksija s cvijećem „glumi“ branik, penjemo se prema prostranom trgu, najvećem unutarnjem, „nemorskom“ trgu u gradu, trenutno zatrpanom gomilama betonskih ploča, pijeska i koječega. Udnu trga stasit mužjak na visokom postamentu u oklopu i s mačem u rukama; uzalud mu sve, građevinari su i njega zarobili u skelu s gustim platnom, pa ne možemo vidjeti ko je, ali je sasvim očito ratnik – nije slučajno, ustvari smo stigli na Trg pobjede. S gornje linije trga, s još jednog izvrsno izvedenog postamenta, gleda ga neko, ne pribilježih ko, s bakljom u lijevoj i velikim križem u desnoj ruci. Oko trga stoljetna izložba malteške, ponajprije ivanovske arhitekture, u koju su se udjenule i visoke zgrade s jednobojnim, najčešće zelenim i crvenim balkončićima, i restorani iz kojih nosnice zapuhuju nama pomalo neobični mirisi, i simpa kafići, a i bočni prilaz crkvi svetog Lovre iz 17. stoljeća, glavnoj i najvećoj u Birguu. Iz nekih kutova vide se i tornjevi manjih crkava, a iznad trga je vidik u morsko prostranstvo, ali i – preko kanala – na Veliku luku te na zidine i tornjeve utvrde svetog Anđela.
Kolegijalna crkva svetog Lovre tolika je da se fotograf mora spustiti do dna blago nagnute ulice, odnosno do razine mora, kako bi cijela stala u objektiv. Kako je, dok je Birgu bio prijestolnica, i sjedište ivanovaca bilo ovdje, to je bila i prva njihova samostanska crkva na Malti. To je, međutim, bila mala crkva iz 1436., a mještani su se, nakon što je glavni grad i sjedište ivanovaca premješteni u Valettu, dali na gradnju sadašnje, zidajući je od 1681. do 1696. Njemački „junkersi“ i „messerschmitti“ su 1941. na nju istresli tovar bombi pa su joj pojedini dijelovi, uključujući i kupolu, pretvoreni u prašinu, ali je, čim je rat završen, temeljito obnovljena. Pored ulaza stražare dva viteza u oklopima, sa štitovima i mačevima, iznad njih crveni grb s bijelim konjićem u propnju.
Prije nego krenemo na utvrdu svetog Anđela, svratit ćemo u podzemnu suvenirnicu s nekoliko povezanih prostorija ovalnih svodova. Bog zna zašto su nekad služile, a sada nude za posvuda bijelu Maltu beskrajno šarenilo magneta, čajeva, krunica, platnenih vrećica, privezaka, privjesaka i drugih „zrzavata“, sve, dabome, ukrašeno crvenim malteškim križem.
Da bi se stiglo ispod utvrde mora se proći kroz još jedna slavolučna vrata. Ne znam šta krava znači Maltežanima, ali jedna rogata gleda s kapije, a iznad nje zlatna kruna koju pridržavaju dva prpošna lava. Malo dalje kafić uz čiju baštu je parkirana parna lokomotiva. Vodič nam reče da je jedina željeznička pruga na Malti postojala između 1883. i 1931., povezujući Valettu i Mdinu, a Birgu je – osim ako namjerno nije „smotana“ na ovu stranu – izvan tog poteza, pa nije baš jasno odakle lokomotiva ovdje.
Evo nas desetak metara visokih zidova. Glavna kapija je gotovo po svemu kopija Grčkih vrata u Mdini, dakle vrlo moćna. U prvom tunelu gotovo karikaturalan prikaz živopisnog sjedobradog stričeka u zelenoj halji s nečim nalik harfi u ruci. Do 1972. je na njegovom mjestu stajao lik glavnog malteškog broda „Hibernia“, dakako britanskog, a kad je utvrda postala sjedište britanske Mediteranske flote, brod je 1974. odvezen u Portsmouth. U drugom tunelu još živopisnija slika svetog Mihaela, zapovjednika nebeske vojske u vječnom ratu protiv Lucifera, kako je potonjem nogama stao na prsa. Ne znam šta čeka Haag, zašto ga „u roku odmah“ ne hapsi, ratne zarobljenike je zabranjeno mrcvariti i mučiti :) Uskoro se, na prilazu bastionskom, ravnom dijelu utvrde ispod nogu ugleda „beskrajna“ rupa pokrivena debelom metalnom rešetkom; svakakve ideje bi nam se provrzmale mislima da na zidu ne stoji slikovni prikaz rupčage, ustvari žitnog skladišta u stijeni. U jednoj sobi izložene su slike arheoloških i srodnih nalaza vezanih za utvrdu. Treba reći da je prvotna utvrda, nazvana Castrum Maris, sagrađena još tijekom srednjovjekovlja, a ivanovci su je znatno povećali, povisili i ojačali, da bi konačni izgled dobila potkraj 17. stoljeća. Tu je i izložba starih grbova, natpisa i koječega drugog, kao i slike i/li ilustracije sa životopisima nekadašnjih zapovjednika utvrde, a na jednoj tabli prezentirani su brojčani podaci snaga koje su kroz stoljeća branile utvrdu. Ne znam, pak, treba li uopće spomenuti da je utvrda na popisu mjesta svjetske baštine UNESCO-a.
Malo je prostranih tvrđava kao što je ova. Bastion je mogao „ugostiti“ veći broj topničkih baterija, a negdje je toliku vojsku valjalo i smjestiti za stalni boravak. Posvud okolo kupolaste kamene stražare, a platoom šetkaju vitezovi s dugim mačevima i metalnim kacigama na glavama, ali ne lutke, kao ispred crkve svetog Lovre, već živi ljudi. Od četvorice koji su se okupili oko nekog srednjovjekovnog oruđa jedan odmah prilazi, spreman, s malteškom zastavom ispred nas, na poziranje za fotografiju.
Puno je malih skrivenih zakutaka; u jednom samostrel i meta, u drugom izložba posvećena izvjesnom Patricku Rainesu, u trećem dva autića slična „papamobilima“ – ili se čeka papa, ili neko nekad na utvrdi zaigra golf :) U jednom kutu i nešto nalik kamenom sarkofagu s križem, ali ne doznasmo ima li ispod kakvih kostiju ili je, to će biti mnogo prije, riječ o spomeniku poginulim u opsadama i napadima na utvrdu. Na rubu dijela vanjskog obrambenog zida ogromno zvono na dva kamena stupa, a s druge strane je, blizu palače velikog meštra, tvrđavska kapela svete Ane. Utvrda je ujedno i gotovo pa savršen vidikovac. Birgu je, uz Sengleu i Cospicuu, dio Malte poznat kao „Tri grada“. S utvrde ne samo da se fino vide Senglea i Cospicua nego i Valetta, neki dijelovi – praktički ih dijeli samo uski zaljev – bolje nego iz same malteške prijestolnice.
Vraćamo se u grad – drugog nema – istim putom kojim smo i došli. Skrećemo prema crkvi Svetog Križa, pa onda onoj Gospe od Anđela, da bismo ponovno – prije odlaska na tvrđavu oboje je bilo zaključano – do crkve svetog Lovre i bočnog ulaza u crkveni muzej, najveći u Birguu. Rezultat isti. Za kraj se pozdravljamo s don Guzeppom Caruanom, jednim od najpoznatijih malteških duhovnih pastira novijeg vremena, za koga se tvrdi da je za života – umro je 2016. – postao svetac, pa ćemo na Trg pobjede, gdje nam je zborno mjesto za nastavak malteškog krstarenja.
Kada su 1565. malteški vitezovi u Birguu, nakon što im je stiglo pojačanje sa Sicilije, uspjeli otjerati osmanlijske opsadnike, ustvari je spašena Malta. Birgu je nakon toga dobio još jedno ime – Città Vittoriosa, odnosno Pobjednički grad. E, pa – doviđenja, Pobjednički grade!
