Putujte s nama

Stobi, najljepši rimski dragulj u Makedoniji

Amfiteatar je jedan je od najstarijih objekata, 2. i 3. stoljeće, a mogao je primiti koliko i solidan nogometni stadion po propisima UEFA-e, u broj – 7.638 gledatelja.
Lifestyle / Putujte s nama | 28. 07. 2023. u 11:10 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo je, odmah ću reći, trebao biti putopis iz Bitole. Iz Grčke u Makedoniju ušli na Đevđeliju, prenoćili i zaputili se prema jugozapadu. Do Bitole je 170 kilometara, malo više od dva sata vožnje, čekaju nas antički amfiteatar i Heraclea Lyncestis, At Pazar, Širok sokak, Šarena češma… Kad smo, međutim, prešavši tek trećinu puta, u pustopoljini između Demir Kapije i Velesa ugledali antički grad Stobi, barem minutu smo ostali zinuti, a auto je, izgleda mi, sam skrenuo s glavne ceste i sam se parkirao ispred široke kapije.

Iako ga svi znaju i nazivaju rimskim gradom, prošlost Stobija je starija i seže do 3. stoljeća prije Krista, a prvi ga, 197. godine prije „nuliranja“ godina, spominje rimski povjesničar Livije, i to opisujući pobjedu Filipa V. Makedonskog u sukobu protiv ilirskog plemena Dardana. U obilju kasnijih nalaza iz tog se razdoblja izdvajaju neolitske izrađevine od keramike i brončani kipići.

Grad je, međutim, stasao tek nakon što su Rimljani, 168. godine prije Krista, zauzeli Makedoniju, a dva desetljeća kasnije je podijelili na četiri provincije. Stobi je postao prijestolnica provincije Macedonia I. Najbrži rast uslijedio je za vladavine cara Augusta, dakle od 31. prije Krista do 14. godine nove ere, kada Stobi dobiva i status grada, dok će status municipija zaslužiti 69. godine, čime stanovnici postaju punopravni građani Rima, a a Stobiju se počinje kovati novac.

Grad je nepregledan, prostire se na oko 27 hektara. Bez drona ga, ko nije ptica, ni s ulaza, ni s bilo koje druge točke, makar je teren razmjerno ravan, ni izbliza ne može sagledati u jednom kadru. Bazilike, palače, fontane, terme, čak i kockarnica, zatvor te – to još ne vidjeh u antičkim gradovima – sinagoga.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Detalj iz Izidinog i Serapisovog hrama

Iako je prvo na redu kazalište, zaobilazimo ga, želeći da, stalno se držeći sjeveroistoka, vidimo baš svaki objekt unutar zidina. Prvi na redu je, malo izdvojen od ostalog, Izidin i Serapisov hram, podignut u 2. stoljeću. Izvana, usred mora ruševina, dominira visoki podij nalik otvorenoj pozornici, a do portika i naosa vodi 11 stepenica koje završavaju polukružno. Glavni i puno ljepši dio je, dvije fino zasvođene prostorije u koje se ulazi sa zapadne strane, ispod površine zemlje. Koliko je okolo, oko ostataka nekadašnjih trijemova, ukusno oklesanih „komada“, kod nas bi bilo dostatno za jedan dobar muzej.

Ledinom pored ruševina nerijetko prošaranom otocima makova nastavljamo do Rimske kuće. Sigurno nije jedina, ali je ova otkopana u kompletu s pomoćnim objektima. Velika, ogromna, na ploči bi trebalo stajati Rimska kućerina :)

Držimo se zida i tako dolazimo do sjeveroistočnog ulaza. S te strane je sve zaključano, ulaz se, saznat ćemo kasnije, koristi samo u rijetkim prilikama, više za stručno i radno osoblje nego za posjetitelje. Trenutno nema nigdje nikoga, iako je okolo puno svježe posječenog drveća. Na fasadama zgrada antički ukrasi, ne znam da li originalni ili vrlo vjerne replike. Po travi razbacano mnogo spomenika s reljefima i natpisima pa se na trenutak pitamo kakvi su oni značajniji kad su ovakvi „refuza“?!

Iznenađeni smo i nakon što ugledamo nekoliko povezanih rudarskih vagona; pa nije valjda usred najpoznatijeg arheološkog lokaliteta u Makedoniji radio rudnik?! Nije, čut ćemo naknadno, nego je izvjesni njemački časnik prezimenom Hald tijekom Velikog rata poduzeo obimna istraživanja i iskapanja pa je čak, da bi se lakše rješavao sterilnog dijela zemlje, napravio malu željezničku prugu. Nijemci će istraživanja nastaviti i u godinama nakon Velikog rata, sada ne s vojnicima kao kopačima, već u sklopu projekta Mazedonische Landeskundliche Komission, a polučit će neka od najvećih otkrića u Stobiju.

Usput se, nekim uskim i zakučastim prolazima, spuštamo i blizu korita rijeke Crne, a cilj je Turski most, na panou što prikazuje čitav grad uredno naveden pod brojem 26. I traži, i stranjaj, nigdje ga! Na kraju ti, kad nakon pola dana završiš obilazak, kažu da je most nekad bio, ali ga više nema. Naravno da ne mogu odoljeti da im kažem: Zaboga, pa brišite ga s panoa!

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Zgrada s arkadama

S te strane nam je najbliža Sjeverna bazilika. Podignuta je potkraj 5. stoljeća na starijoj bogomolji, a kao podloga za stupove što crkvu dijele na naos i bočne lađe poslužila su mramorna sjedala iz amfiteatra. Bazilika, kao i još dvije od šest dosad otkopanih, ima krstionicu s povelikim četverolisnim bazenom, a u južnom brodu te u produžetku, uz vanjske zidove bazilike, arheolozi su otkopali 23 slavenska groba iz 9. do 12. stoljeća. Ono: kad su već ovdje naši preci pokršteni, nek' i nas ovdje pokopaju. Nasuprot Sjevernoj je Civilna bazilika; ništa posebno osim podatka s table da je u njenim ruševinama otkriveno čak sedam različitih građevinskih slojeva.

Duguljasta nekropola se inače prostirala sve do Centralne bazilike, nekoliko stotina metara, ali da ne bude napreskok, nastavit ću redom, a na redu mi je Zgrada s arkadama, kako je službeno nazvano impresivno zdanje iz 2. stoljeća s pravokutnom dvoranom i dvije apsidalne prostorije odvojene koridorom. Sve prostorije imaju mramorne oplate u različitim bojama, a u ruševinama velike dvorane otkopane su pozlaćene statue božanstava i istaknutih ličnosti tog doba. Ko zna šta bi se još sve našlo da zgradu stotinjak godina nakon izgradnje nije srušio zemljotres, nakon čega je imala razne namjene, a na kraju je, nekad u 5. stoljeću, presječena unutarnjim bedemom.

Zgrada s arkadama je izdvojena, a najbliže su joj Male terme. Podovi od pješčara, apoditerij, frigidarij pa tri prostorije sa sustavom hipokausta. Istraživačka kampanja vođena dvaput, ali su izvještaji izgubljeni pa Male terme nikad nisu zasigurno datirane.

Sasvim blizu su im, na tek nekoliko metara razmaka, Sinagoga bazilika, kako je službeno nazvana, i Poliharmova kuća, spojene obodnim zidom bazilike. Malo je komplicirano: najprije je ovdje u 3. stoljeću stajao objekt nepoznate namjene, na kome je stotinjak godina kasnije izvjesni Poliharm, punim imenom Tiberisu Claudius Poliharmos, čije je ime urezano na stupu ulaza u apsidu, dao podići sinagogu. Sinagoga je porušena pred posjet cara Teodozija I., 388. godine, i na tom mjestu krajem 4. ili početkom 5. stoljeća sazidana trobrodna crkva, sada poznata kao Centralna bazilika, s ulazom iz Glavne ulice (Via Principalis). Čudno je da za svih tih rušenja i zidanja niko nije naišao na dva vrča puna rimskih novaca, zakopana u onoj prvotnoj prostoriji, nego su gotovo dva milenija čekali da prašinu s njih stresu arheolozi. Poliharm je, inače, očito bio „jak k'o Njemačka“. Osim, naime, što je „kuća“ velika kao sportska dvorana, nevjerojatna je količina i kvadratura mozaika, pogotovo u apsidalnoj dvorani s fontanom u središtu. U mozaicima, osim geometrijskih motiva, i barske ptice, pehari i drugi predmeti. U središnjem polju dva jelena i, između njih, kantaros iz koga izvire voda, što asocira na ilustraciju Psalma 42, zbog čega se Poliharmov kućerak naziva i Kućom psalama. Ne možemo odoljeti da se, makar je malo :) zabranjeno, ne fotografiramo posred glavnog mozaika.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Detalj iz Peristeriusove kuće

Sad smo veću samom središtu grada, kod Peristeriusove kuće i Velikih termi, uz Gradsku česmu. Voda je u grad podzemnim vodovodom dovedena s obližnjeg brda Klepa. Česma su ustvari dvije duge kamena „kade“ s pločama ispod njih, a sve pomalo nalikuje našim starinskim pralima; jedno, makar je samo replika nekadašnjih, neke godine vidjeh u Jablanici. Velike terme imale su šest mramornih bazena, grijanje se podrazumijeva i za vodu i za kupaonice, a podesti za skulpture potvrđuju luksuzno uređenje. Obitelj Peristerius napravila je, današnjim rječnikom kazano, stambeno-poslovni kompleks s trgovinama i skladištima, s otvorenim dvorištem i mramornim fontanama, okružen cestama sa sve četiri strane. Da su i oni bili jaki gotovo kao Poliharm također svjedoče izvrsno očuvani podni mozaici, a na jednom je i natpis u kome se spominju i dvojica Peristeriusa.

Parteniusova kuća je u mnogo čemu umanjena kopija Teodosijeve palače, a još uvijek – uzalud desetljeća istraživanja – nije došla na red za detaljnije arheološke zahvate. Ipak, baš u jednoj od njenih prostorija smjestili su „muzej u muzeju“, solidno brojnu i raznovrsnu izložbu svih mogućih i nemogućih kamenih „komada“ iz ovdašnjih građevina.

Teodozijeva palača, nazvana tako jer se vjeruje da je car baš u njoj bio smješten kad je dolazio u Stobi, najreprezentativniji je objekt u gradu. Bukadar stupova, bazen s pijedestalima za skulpture, pod od mramornih ploča, peristil s mozaicima… Car je car i, kao u Jugi Tito, makar nikad ne došao, sve mora biti tip-top. Ima još Juge u ovoj priči: brončani satiri i isti takvi Afrodita, Lar i Apolon, kao mramorna glava egipatsko-helenističkog „vladara podzemlja“ Serapisa, sve otkopano u Stobiju, odneseno je u ondašnju prijestolnicu Beograd i teško da će ikad biti vraćeno Makedoniji.

Ne zna se ništa o tome je li se Teodozije, ako izuzmemo kockanje životom, volio kocku, ali se tik uz palaču prostire kockarnica. Nije to neki sobičak nego čitav kompleks s bezbroj prostorija, uglavnom podzemnih. U ruševinama je pronađena tabula lusoria, kockarska ploča u formi rozete s osam polja u krugu i jednim u sredini, kao i puno „žetona“. Kocka nikad, pa ni onda, nije bila za fukaru, inače kockarnica ne bi bila „zastrta“ mramorom i podnim mozaicima. Pod zemljom je, odmah uz kockarnicu, i zatvor, pa su oni što nisu mogli podnijeti kad izgube bezbeli imali besplatno prenoćište u „hapsu“. Eto, ako me, kad opet dođem, a nadležni vide fotografije na mozaicima, sprovedu u zatvor, da znate gdje ćete mi donijeti cigarete :)

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Jedan od mozaika iz Episkopske bazilike

Koju minutu kasnije već prolazimo pored Episkopske rezidencije, prethodno ranokršćanskog oratorija. Za kasniju funkciju zna se i iz zapisa, a uvjerljivo je potvrđuje i nalaz zlatnog biskupskog prstena u obliku križa. Bočno od rezidencije, s druge strane Via Principalis Superior, ulice paralelne glavnoj, stoji Domus Fulonica, kako piše na ploči. Pomislio bi čovjek bog zna šta je kad ono tkalačka radionica. Tako su barem arheolozi zaključili nakon što su u kompleksu našli puno školjki, vjerujući da su služile za proizvodnju purpura. Kasnije će ta teza biti oborena, školjke su ipak bile samo ukusni obroci, ali će naziv ostati.

Sve to prolazimo poprilično brzinski, jer nas mami glavno, najbolje istraženo i najkompletnije restaurirana postaja, Episkopska bazilika. Dovoljno je preći Polukružni trg, okružen kolonadama, s mramornim postamentom za (nikad pronađenu) veliku bistu Teodozija I., i – stigli smo!

Episkop ili biskup, kako je kome draže, zvao se Filip, a za izgradnju trobrodne bazilike u helenističkom slogu vještački je pripremljen veliki plato. Ko, dok ovo čita, zamišlja veliku crkvu… Ma jok, je to čitav jedan mali grad kome ne znaš ni početka, ni svršetka. Prvotna bazilika, s početka 4. stoljeća, najstarija je u današnjoj Makedoniji. Biskup Filip tada za ovaj svijet vjerojatno još nije bio ni „u planu“, a sagradio ju je stariji mu kolega Budios, koji je 325. godine sudjelovao na ekumenskom Prvom nicejskom saboru. Krajem stoljeća je, po biskupu Eustahiju, proširena prema istoku, a u prvoj polovici narednog – tada je Filip već stigao do biskupskog trona – sazidana nova, dakako još veća, s time da stara nije potpuno srušena već samo zasuta, pa je nova crkva za koja četiri metra viša od stare.

Nisam baš pametan od čega krenuti u opisu. Možda od toga da je u ostacima bazilike izloženo toliko kasnoantičkih ukrašenih ostataka koliko ih se možda ne bi sabralo u jednoj državi osrednje veličine, ili,pak, od toga da mozaika u prvoj i drugoj bazilici, kad uključimo i one „najnovije“, u Skelanima kod Srebrenice, ima više nego što ih je ikad nađeno u čitavoj našoj zemlji. Suludo je i besmisleno pokušavati ih „prepričati“. Na nekim od sačuvanih zidova stare bazilike i sad se vide freske iz 4. stoljeća, jedine iz tog doba u Makedoniji.

Posebna priča je krstionica. Vidjeh ih poprilično, neke su i mnogo poznatije, da ne kažem razvikane, ali su u odnosu na ovu mnoge od njih prava „sića“. Do krstionice se dolazilo iz narteksa bazilike, odakle se trebalo spustiti podugim stepeništem. U sredini joj je bazen s nadstrešnicom što se oslanjala na stupove. Na zidovima svetačke freske, na podu mozaici, a mramorni kantaros, korišten od početka 6. stoljeća, nakon što su prestala krštavanja uranjanjem u bazen, dijeli ili, pak, spaja jedan par jelena i jedan par pauna, što je opet ilustracija Psalma 42.

Doista bi se o episkopskoj bazilici, odnosno bazilikama, i njihovoj krstionici mogao napraviti zaseban putopiščić, pogotovo kad bi se smjelo spustiti na dno krstionice. Nema okolo nikoga, turista je cijelog dana začuđujuće malo, ali ima upozorenja i kamera. U ovom dijelu grada urađeno je, djeluje nam, najviše, kako na istraživanju, tako i na rekonstrukciji, što pokazuju i „svježe“ ploče kojima se donatori pohvale kad za ovakve projekte izdvoje koju paru. Kasnije ćemo od arheologinje Stefanke Ečeve doznati da se do novaca za istraživanja, makar se nadležna ministarstva trude, dolazi vrlo teško, pogotovo iz međunarodnih fondova, budući da Makedonija nije članica Europske unije. Stefanka nam je inače dala odgovore na sve što nam je ostalo nejasno za cjelodnevnog obilaska, i to – „sjela“ nam je kao rijetko kad – uz jaku crnu kavu kojom nas je ponudila čim smo stigli do ulazne porte. Hvala, Stefanka, gdje čula i gdje ne čula!

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Krstionica

Odlazimo prema glavnim gradskim vratima. Imaju dva imena: Porta Heraclea, jer je cesta iza njih vodila – eto, mogli bismo ovom cestom onamo gdje smo bili krenuli! – prema Heraclei Lynkestis, današnjoj Bitoli, i Porta Sacra, zbog biskupske bazilike, ali i zato što vodi točno do gradske nekropole. Porta je dvostruka, vrlo masivna, a naknadno su desetak metara ispred nje, s unutarnje strane, dodane još dvije kule.

Evo nas napokon i u amfiteatru. Fali mu puno sjedala, već negdje spomenuh da su korištena, i to ne samo tu, već i drugdje, čak, recimo,i u novijim gradskim bedemima, podignutim nakon čestih izlijevanja i plavljenja rijeke Crne. Nije čudo, em mramor, em vrhunski obrađen, inače eksploatiran u kamenolomu kod Pletvara (Prilep). Jedan je od najstarijih objekata, 2. i 3. stoljeće, a mogao je primiti koliko i solidan nogometni stadion po propisima UEFA-e, u broj – 7.638 gledatelja. Zna se da su sjedala bila raspoređena prema pet ovdašnjih plemena. Kasnije je, potkraj 3. stoljeća, kao i svi drugi, pretvoren u gladijatorsku arenu, a potom u – u smetljište!

O Stobiju se – ipak je ovo najznačajniji arheološki lokalitet u Makedoniji – moglo napisati još mnogo, ali su riječi, kao i mnogo gdje drugo, nedovoljne i nemoćne. Kao što je za ovih vrućih dana dovoljno imati cigaretu među usnama i samo izaći vani, sama će se zapaliti :) tako će i onima koji krenu na ove strane biti dovoljno da naiđu pored Stobija; auto će, kao i naš jutros, sam skrenuti :)

 

Kopirati
Drag cursor here to close