Putujte s nama

Sighișoara, stoljetna prijestolnica Transilvanije i rodni grad grofa Drakule (Transilvanijom uzduž & poprijeko 10)

Hej, 24.000 ljudi nabiti na kolac! Uz zanimanja tesara, zidara, kovača… bilo je i zanimanje kvalificirani nabijač ljudi na kolac. Ko se pokaže, a usto sakupi staža, dobiva diplomu VKV nabijača na kolac.
Lifestyle / Putujte s nama | 31. 03. 2023. u 13:59 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima, kažu, gornji, ima donji dio grada, pa gdje prvo krenuti? Hajd'mo odozgo, makar kasnije morali klipsati okolo i uzbrdo. Je l' dosta dva sata parkinga za gornji dio? Ma jašta je. Hm…Sumnjivo je to što i turistički vlakić grabi gornjom kaldrmom.

Start nije obećavajući. Izuzev pravoslavne parohijske kuće ništa, samo neke skrajnute uličice što ne vode nikud do u sebe same. I tako sve dok pred oči ne iskoči visoka kamena kapija i šiljak kule. Kasnije ćeš malo povezati stvari: pravoslavci su ovdje vjekovima bili gotovo zanemariva manjina, zato im je i katedrala i nekoliko manjih crkava izvan gradskih zidina. Kapija je u skelama djelomično, a sljedeća kula, nema do nje dvije minute, zarobljena u njih k'o ciganski medo u kavezu.

Zamalo se raskriljuju nepostojeća vrata gornje čaršije, a iz zasjede iskače drveni tunel. Trsiš se prevesti ono „scara „acoperită“, za 1642. već znaš da se odnosi na godinu izgradnje, pa se onda smiješ – znači ništa drugo do „natkriveno stubište“, što je ustvari onaj drveni tunel. Šta li je gore? Klap-klap-klap, drvo-kamen, drvo-kamen kroz ugodan polumrak. Zgrada više nego prekrasna, mogla bi biti dvorac za kakvu princezu na zrnu graška, al' jok, „Škola na brdu“. Da je na brdu, vidimo, a da je škola… Pa iznenađeni smo. Ali ovo je Transilvanija, za iznenađenja u glavi stalno moraš, baš moraš imati puno, puno slobodnog prostora.

Iza škole crkva, samo što je to nejaka riječ, možda, ako nije bogohulno, crkvetina. Evangelička, ipak je Sighișoara, ako poviriš na UNESCO-ov popis svjetske baštine, „primjer 850 godina povijesti  kulture transilvanijskih Sasa“, dakle Nijemaca. Nasadila se navrh brda, okružena visokim zidom, dakle je bila i dijelom gradske utvrde. Kao i škola, i ona uz ono crkva ima dodatak „brdska“ ili „na brdu“. Bila katolička, ali ju je sveti Nikola slabo čuvao, čim su Sasi 1544. godine preskočili u luteranstvo.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od starih natpisa na Brdskoj crkvi

Na drvenim vratima grb i W.R.U.B. iliti Wladislaw Rex Ungarie und Boemiae plus godina 1495. te kraljevski grb s jedne, a grb utvrde s druge strane. Potpisao se kralj kao da je on kopao temelje, irgetovao i štimao kamene zaglavne, a nije, gradnja je započeta još 1345. Hajde što je ogromna i, kako su joj stilove izmiješali poput algebarskih struktura, sva nekakva kabasta, još joj je dodan i 42 metra visok zvonik. Da jedne noći odluči postati ponizna i samozatajna, bilo bi joj uzalud, sakriti se ne može.

Skrivena je, eno je pod korom, jedina kripta u čitavoj Transilvaniji, a grobova ima počevši od 16. stoljeća. Dvjestotinjak godina kasnije pomrlo se previše gospode, u kripti postalo pretijesno, počele se bedrene i ključne kosti sudarati jedna o drugu i zveketati umrličke arije, i zato u strani ispod crkve eno groblja kome se ne vidi kraja. Gdje li je, stvarno, pokopan onaj što je isklesao gotovo od duga vremena zbrisani natpis goticom pored ulaza? U ovoj crkvi su 1631., lagano kao da nije od zlata već od nitroglicerina, Juraj Rákócziju I. na ćelu položili krunu kneza Transilvanije i kralja Mađarske, a i prvi spomen, iz 1345., kraljevski je, Ludovika I. Još samo ovo: prije 20 godina ispod žbuke su izronile slike stvarane još u doba gradnje, premazane kad su Sasi prešli na luteranstvo. Znači, zagrebeš i ugledaš nešto što niko nije vidio duže od pola milenije!

Odosmo mi nazad, niz tunel, mogu i nas preveslati da postanemo luterani :) Drakula nas čeka u sljedećoj busiji, čim zakrenemo za prvi ćošak, i to u vidu plavušana jareće bradice, kreatora neke vrste prezidanog šatorskog naselja u kome se za kojih pola sata i poprilično leja spozna čitav Drakulin život. Buaaaa, krešti iz maskiranih zvučnika jezivi krikovi dok Drakulin lik šišmiški šara po zaobljenom svodu. Da Zlatan Ibrahimović raspusti pletenicu i jedno mjesec dana ne krati brkove njih dvojica bi bili isti, ali samo po izgledu, jer Zlatan, makar također ludo hrabar, nikad ne bi, kao Drakula, zarobio i nabio na kolac nijednog, a ne 24.000 Turaka. Evo ih vise sa stropa, s glavama prema podu, obasjani vješto prigušenom, ali ipak prodornom krvavocrvenom svjetlošću. Čudno je samo što im ovako naopako okrenutim turbani ne spadaju s glava. Oštri kolčevi ušli im zna se gdje, a izašli iznad zadnjeg gornjeg pršljena. Hej, 24.000 ljudi, a niko ne spori taj podatak, toliko ih nabiti na kolac! Mora da je u Drakulinoj grofoviji postojala neka kvalitetna škola, a uz zanimanja tesara, zidara, kovača… bilo je i zanimanje kvalificirani nabijač ljudi na kolac. Ko se pokaže, a usto sakupi staža, dobiva diplomu VKV nabijača na kolac. Otud mu, valjda je bio instruktor, i nadimak  Țepeș, što bi na rumunjskom značilo Nabijač. I Turci su ga, oni što nisu završili na kolčevima, zvali slično, Kaziklu bey, odnosno Beg Nabijač. Inače je, zna se, običavao objedovati upravo u prostoriji s leševima nabijenim na kolac.

M.J. | Bljesak.info / Među Turcima nabijenim na kolac i obješenim naopako

Sada, evo, dok mu posilni stražari ispred bijelim točkama označenog zračnog križa, mirno sjedi dumajući da li se još jednom zaletjeti pa sjeći Turke na buljuke ili samo ojačati postojeće granice. Ima privatnog scenarista i redatelja pa mu se zidovima i stropom, projicirane igrom svjetla i sjena, redaju scene utvrda i dvoraca, kopljanika i konjanika, saveznika i onih što se čitava života tuče s njima. Ne nagovaramo ga dugo za zajedničku fotografiju, prvo sve troje, onda ona s njim, pa ja. „A kako je kod vas, odakle rekoste?“, pita sa smiješkom. „Aha, Bosna“, pokazuje u mene, sjetio se, „i Hercegovinaa“, upire prstom u nju. „Kakvo je stanje kod vas, upadaju li, pljačkaju li? Ih ako li im ja tamo dođem!“, pokazuje tamo gdje vise oni urešeni kolčevima.

Još ćemo se danas sresti pa mu ne kažemo zbogom već doviđenja. On nek' nastavi dumati, a mi ćemo dalje, niz čaršiju. Castrum Sex, tako je, latinštinom, u dokumentima uglavnom nazivana Sighișoara. Naravno da nema nikakve veze s onim na što vas je asociralo, znači samo da je to bila Utvrda Sasa, a po nekim i šesta od sedam transilvanijskih utvrda, zbog čega Transilvaniju nazivaju i Sedmogradska. Iza ukrašenih lučnih kapija, duguljastih zasvođenih prolaza i unutarnjih bedema ne iskaču više Drakulini bojovnici, možda tek potajno izviruju ispred nekoliko čudnih spomeničića na zaboravljenom travnjaku. Ona u jednoj od puno prodavaonica s gotovo istom ponudom kupuje lepršavu košuljicu s plavim cvjetnim uzorkom, a onda se, obilazeći ga sa svih strana i osmatrajući ga iz svih kutova osim ptičjeg, divimo tornju sa satom, u nas bi rekli sahat-kuli, najvišoj – 64 metra – i najmasivnijoj od devet do danas sačuvanih gradskih kula, od 14. stoljeća, kad je sazidana, glavnoj zaštitnici gradskih vrata. Sat je odavno manje važan, a primat je preuzela barokna kruna s kipovima od lipovine kojim su prikazani paganski bogovi što personificiraju dane u tjednu: Dijana je ponedjeljak, Mars utorak, Merkur srijeda, Jupiter četvrtak, Venera petak, Saturn subota, a Sunce nedjelja. Mnogima se, kad je vide, budući da itekako podsjeća na sličnu na katedrali svetog Vida, na trenutak učini da su u Pragu. Ipak je Sighișoara stoljećima bila prijestolnica Transilvanije, a najbolji umjetnici i najvještiji majstori iz čitavog Svetog Rimskog Carstva pozivani su i dolazili graditi i ukrašavati utvrde i zgrade bogatih njemačkih trgovaca i plemića.

M.J. | Bljesak.info / Ukras na Satnom tornju

Blizu je još jedna evangelička samostanska crkva, zatemeljena 1298., i u njoj bi se sasvim sigurno imalo šta vidjeti, ali nema zadržavanja, jer iza sljedećeg ugla čeka Drakulina rodna kuća. Oker fasada, bijela ploča na kojoj stoji da je tu rođen i restoran s tri zvjezdice. Na trgiću preko puta grofova bista uz koju se svi slikaju pa ćemo i mi.

A gdje se grof Vlad III. Țepeș (1431. - 1476.), u tri navrata vladar Vlaške, naučio surovosti i okrutnosti? Otac ga je, Vlad II., upravo odavde, iz žute kuće, kao njegov vazal, poslao kao taoca sultanu Muratu II. U izgnanstvu u maloazijskom gradu Doğrugözu, drugačije Eğrigözu, daleko od Transilvanije i očeve kneževine, osvjedočit će se da ni turska sila bez svireposti i okrutnosti prema vanjskim, ali i unutarnjim neprijateljima ne bi bila ono što je bila. Nadimak Drakul, što bi značilo zmaj, dobio je Vlad II., nazvavši svoj rod Drăculești, dakle Zmajevski, a kasniji najpoznatiji vampir bio je, što drugo, nego Zmajev sin. Dugo bi trajalo nabrajati koliko su puta njegov otac, a onda i on, saveznike, uglavnom Turke i Mađare, ali ne samo njih, pretvarali u neprijatelje i obrnuto. Nakon što mu je otac ubijen, a njegov tadašnji zaštitmnik, moldavski knez, a njegov ujak Bogdan II., umro, s legendarnim Janjkom Hunjadyjem 1451. godine sklapa savez protiv sultana Mehmeda II. Osvajača, da, istog onog koji će 12 godina kasnije zauvijek skršiti i u prah pretvoriti bosansko kraljevstvo. Glavu će izgubiti u zasjedi vlastitih vojnika koji će ga greškom zamijeniti s nekim turskim vojskovođom. Našlo se, dakako, onih koji znaju iskoristiti sve na svijetu pa i takvu jednu smrt. Oni će Drakulinu glavu, za puno zlatnika, poslati Mehmedu el-Fatihu, a tijelo, uza sve počasti, pokopati ispod oltara crkve u Snagovu, blizu Bukurešta. Nakon što je svijetom zavladala pošast arheologije, došlo se i do toga da se istraži Drakulin grob. Kada je, 1930., grobnica ispod snagovskog oltara otvorena, u njoj nije bilo ničega.

Ostatkom gornjeg grada, uz još poneku kulu – ovdje su ih podizali zanatski chovi pa postoje Krznarska, Krojačka, Obućarska i druge – nove nizove gradskih bedema i poprilično velebnih zdanja, dominiraju crkve, uglavnom katoličke. Nije onda čudno da je baš tu, a rodna kuća mu je i sad u životu, 1892. godine (naš narod bi rekao „Titino godište“) na svijet došao biskup Vilmos Apor, možda i najpoznatiji mađarski crkveni velikodostojnik kad je riječ o borbi za zaštitu tamošnjih Židova, a protiv nacizma i komunizma, koje je smatrao istim zlom s dva lica. Izrešetali su ga sovjetski „osloboditelji“ Győra na ulazu u biskupsku rezidenciju u kojoj je pružio utočište desetcima žena koje su tih nesretnih dana, kao i drugdje, samo što se kod nas o tome desetljećima šutjelo, masovno silovane od komunističkih  „osloboditelja“. Za slanje mitraljeskih metaka u biskupovo tijelo odabrali su, slučajno ili ne, Veliki Petak. Sveti Otac Ivan Pavao II. posjetio je njegov grob 1996., a naredne godine ga proglasio blaženim.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s jedne od kula citadele

Ovim dijelom citadele i inače „vladaju“ Mađari pa se tu, uz brojne table na rodnim kućama poznatih, kao i u svakom iole većem gradu u Mađarskoj, našlo i mjesto za bistu pjesnika i revolucionara Sándora Petőfija. Ovdje postoji još jedan razlog, osim njegove sveopće omiljenosti kod Mađara: svoju mladu pjesničku ludu glavu je, za trajanja Mađarske revolucije, izgubio negdje ovdje, tijekom Segesvárske bitke, vođene između ruske s jedne i mađarske transilvanijske vojske s druge strane, 1849. godine. Odavde se, kao i sa svih viših točki, donji, ravni grad vidi kao na dlanu, a nasred srijede zasjela je bijela pravoslavna katedrala.

Ispostavit će se da su ona dva sata parkinga bila ne samo nedovoljna već i pomalo smiješna. Srećom se gospođa u zelenom prsluku, zadužena za pisanje kazni i naplatu dodatnog parkinga, samo otkreće od nas, k'o veli „pusti ih kraju, vidiš da ne znaju jesu l' pošli il' su došli“. Dok se spustimo u donji grad bjelina dana već polagano uzmiče pred noćnom tminom.

Do potpunog mraka imamo vremena još za bistu Mirona Neagua, rimsku vučicu i reljef rimskog ratnika s motom „Roma majka“ i jedno vrlo dopadljivo raspelo s krovićem od šindre. Neagu je bio književni izdavač, glazbenik i folklorist, poznat po želji da izdaje knjige „tiskane da izgledaju poput cvijeća“. Da su svi izdavači bili nalik njemu, reče nekad neko, Mozart ne bi umro u 36., Shakespeare ne bi prestao pisati tragedije u 49. godini, a Mihai Eminescu ne bi moljakao okolo milostinju da njegovi stihovi dođu na svijet. A „Roma madre“ je je, pogotovo u ovom dijelu Rumunjske, sveopća težnja, makar se Rumunji nikako ne uspijevaju opredijeliti bi li da budu potomci Dačana ili potomci Rimljana.

M.J. | Bljesak.info / Bjelina dana polako uzmiče pred noćnom tminom

Rijeka Târnava Mare šuštavo romori. Ona sigurno pamti i Drakulu, i zlatni pehar koji je za one što zažeđaju stajao na zdencu, a niko ga, plašeći se kazne, nije smio ukrasti, i sultanove izaslanike što su došli po godišnji danak i klekli pred Drakulom, ali nisu s glava skinuli fesove. Kad su, na njegov upit, odgovorili da ih skidaju samo pred svojim sultanom, naredio je da se donesu čekić i ekseri i da im se fesovi, kad su tako vjerni svom vladaru, prikuju za glavu, kako bi ih dodatno učvrstio u odanosti sultanu.

Jest prošlo puno godina, ali se, evo, i sad kroz mrklu noć razliježu njihovi i krici svih onih nabijenih na kolčeve. A Drakula vampir? O tome ću kad budem pisao o obilasku njegovog dvorca u Branu. Sad odosmo na zasluženi počinak.

Kopirati
Drag cursor here to close