Putujte s nama

Ser, zavičaj Gazi Husrev-bega

Nakon što ga je 1345. godine osvojio srpski car Dušan, postat će njegova prijestolnica, a on će se na Božić iste godine okruniti za kralja Srba i Grka, donijevši ovdje i svoj znameniti zakonik.
Lifestyle / Putujte s nama | 12. 05. 2023. u 14:19 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slaveni ga zovu Ser, a na grčkom je Σέρρες. Ako nekoga od oko 56.000 stanovnika, bilo Grka, bilo koga drugog, upitate kako se zove grad, dobit ćete odgovor – Sereš :) Eto ti ga de :)

Ser leži u Egejskoj Makedoniji, u dolini rijeke Strume, 70 kilometara od Soluna. Sa sjevera i istoka ga nazubljeno natkriljuju mrki i narogušeni Rodopi. Prvi ga, još u 5. stoljeću prije Krista, spominje grčki povjesničar Herodot, a potom i manje poznati kolega mu Teopomp te još jedan od te garde, samo rimski, Tit Livije. Koliko je Ser bio važan u vrijeme Bizanta najbolje svjedoči 18 metara visoka utvrda iznad grada, starija od Herodota i prvog spomena grada – vjeruje se da joj je temelje dao iskopati car Nikefor još u 9. stoljeću prije Krista. S platoa ispred akropole se, što kažu k'o na dlanu, vidi doslovno svaka kuća i zgrada. Utvrda se naziva Koula, što je ustvari ništa drugo do slavenski toponim Kula, makar je ovdje uobičajen naziv Orestova kula. Bugari su ga osvojili nakon što su 1196. godine pod vodstvom cara Ivana Asena porazili Bizantince, 1256. je postao dijelom Nicejskog carstva, a 1345. ga je osvojio srpski car Dušan pa je vjerojatno tada i dobio naziv Kula. Ser je postao Dušanova prijestolnica, a on se na Božić iste godine okrunio za kralja Srba i Grka, donijevši ovdje i znameniti Dušanov zakonik. Potrajalo je tako do njegove smrti, kad mu se carstvo razletjelo u paramparčad, ali će gradom i dalje vladati Srbi, točnije despot Jovan Uglješa, i to sve do 1371. i Maričke bitke, kada Bizant vraća grad pod svoje okrilje, ali samo nakratko, budući da ga 1383. zauzimaju Osmanlije.

Obilazeći Kulu pitam se šta li bi Grci imali reći na onu srpsku „Mi nećemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo“?! A Osmanlije će u Seru ostati više od pola milenija, sve do 1912., mada će se prvi veliki pokušaj oslobođenja dogoditi devet godina prije; Ser je jedno od glavnih žarišta Ilindenskog ustanka, kada su pobunu predvodili Slaveni, a onda će ga zauzeti Bugari, gotovo istodobno dok Grci budu oslobađali Solun. Bugari će Ser imati pod svojom šapom jedva nešto više od pola godine,  budući da će ih Grci istjerati iz grada u lipnju 1913., tijekom Drugog balkanskog rata. U bijesu nemoći Bugari će zapaliti grad, a prigodu za ponovno zauzimanje imat će u obama svjetskim ratovima, ali će i to trajati kratko, pa će Ser ipak ostati u Grčkoj, te se na stjenovitom bedemu pored Kule danas vijori velika grčka zastava.

M.J. | Bljesak.info / Bezistan

Danas je Ser, takoreći nanovo izgrađen nakon bugarskih paljevina, mirna čaršija u kojoj se jedva nađe poneki nejaki dašak višestoljetnih vladara. Nije razlog samo to što su poraženi već ono što je urađeno nakon oslobođenja od Turaka i Bugara. Vojni vrh je, naime, protjerao većinu turskog stanovništva, a u grad 1913. naselio Grke izbjegle iz sjeverne Makedonije, današnje Bugarske. Njima su se naredne godine pridružili i Grci protjerani od Turaka iz Male Azije i Trakije, a potom i s Kavkaza. Poznat je podatak da je 1928. čak 50,4 postotka stanovništva otpadalo na izbjeglice pristigle iz navedenih područja. Danas bi se to nazvalo etničkim čišćenjem i neko bi bio označen ratnim zločincem, ali je tada to bila sasvim normalna stvar, koju su države regulirale službeno potpisanim ugovorima.

Bezistan je jedna od malo preostalih turskih građevina. U središtu je grada, na Elefterijevom trgu, i već svojom različitošću od standardne arhitekture odmah upadne u oči. Podignut je 1485. godine po nekom Čadarli Ibrahim-paši, a dimenzija je malo većih od 20 x 31 metar. Sličnih zgrada je za osmanske vladavine Grčkom bilo poprilično, a danas su sačuvani samo bezistani u Solunu i Seru. Za dlaku je 1968. izbjegao rušenje, olovnog krova tada na njemu već nije bilo, ali je onda ipak odlučeno da ga se obnovi, pokrije crijepom i pretvori u Arheološki muzej. Mi smo, nažalost, zakasnili, radno vrijeme je u najmanju ruku čudno, jedva je malo iza podneva, a već je zaključano, pa ćemo od brojnih antičkih, helenističkih, ranokršćanskih i bizantskih eksponata vidjeti samo desetak izloženih s obje strane ulaza u muzej, makar smo se nadali vidjeti mramornu ikonu Isusa i mozaik svetog Andrije Apostola iz 12. stoljeća, oboje iskopano u zidinama predosmanske katedrale. Serski bezistan spominje i Evlija Čelebi, zapisujući kako ima četvora vrata i šest olovnih kupola. Ako je bezistan izbjegao tužnu sudbinu rušenja, nije Eski (Stara) džamija pored njega, sagrađena još 1385. i, nakon što se urušila toliko da je predstavljala opasnost za prolaznike, zbrisana s lica zemlje 1937. Danas se na njenom mjestu uzdiže niz višekatnica s uredima. 

Druga osmanska građevina je Zindžirli džamija. Zindžir je isto što i „naš“ izraz, tj. turcizam sindžir, odnosno debeli lanac, a tako je nazvana po velikim lancima što su držali jedan od najvećih džamijskih lustera uopće. Nedavno je obnovljena i jedna je od najbolje očuvanih u Grčkoj. Inače je djelo najvećeg osmanskog arhitekte Kodže Mimar Sinana, a podignuta je u 16. stoljeću po želji sinova seldžučkog sultana. Danas se koristi kao umjetnička galerija.

M.J. | Bljesak.info / Ahmed-pašina džamija

U neusporedivo gorem stanju je druga, Ahmed-pašina džamija, sagrađena krajem 15. stoljeća, poznata i kao Mehmed-pašina, mada je Serani najčešće zovu Aja Sofija, budući da itekako podsjeća na svjetski znamenitu istanbulsku islamsku bogomolju. Podigao ju je 1492./93. Mehmed-beg, muž princeze Seldžuk Hatun, kćerke sultana Bajazita II.,  kao spomen na svog oca, velikog vezira i generala Ahmed-pašu Kedika, pogubljenog 1482., i otud joj dva imena. Ogromna, s promjerom središnje kupole od gotovo 15 metara, jedna od najvećih koju sam ikad vidio, iako je, kad se gleda s ceste, dobrano „sakrivena“; prizemlje s moćnim stupovima je, naime, „u rupi“, što je bio i razlog da je, odavno mrtvu, krajem 19. stoljeća poplavi obližnja rječica Agioi Anargyro. Nekad je iznutra bila pozlaćena, a Evlija Čelebi bilježi da je bila bolja i ljepša od svih džamija u Rumeliji i Perziji.

Danas se, mada to niko neće reći naglas, čeka da se sruši. Ograđena je visokom ogradom, prići joj ili ući u nju je nemoguće, a trava i grmlje rastu ne samo oko nje već i iz njena kupolastog krova.

Nije ograđeno neko također orijentalno zdanje pedesetak metara od džamije s prelijepo ukrašenim pročeljem. Bit će da se radilo o imaretu ili takvom čemu. I njega, i to sigurno prije džamije, čeka ista sudbina, budući da se uspravno drže još samo zidovi, u jednom dijelu ispisani grčkim imenima i parolama. Druga građevina je uz potok, vjerojatno bivši hamam, o čemu se, međutim, ne može doznati ništa; Grci se prave kao da ništa od navedenog niti postoji, niti je ikad postojalo. Od ovog objekta ostala je samo ljuštura bez krova puna smeća, zagušena čoporima vrba i drugog raslinja. Da sve dodatno „potvrde“, na puteljak preko puta imareta, neku vrstu vidikovca, postavljena je maketa crkvice, a i naziv potoka, Sveti Anargyro, sigurno nije slučajan. Negdje u travuljini skriven je vjerojatno urušeni „mauzolej osvajača“, o kome se danas također ne zna ništa, te grobnica nekadašnjeg zapovjednika Sera, Ismail-bega, podignuta 1814. po njegovu sinu Ismailu Yusufu Seresliju.

Džamija i prateći objekti stoljećima su se izdržavali prihodima od osmanskih osvajanja na Krimu, kojih je nestalo 1783., kada je ruski general Potemkin spomenuti teritorij oteo od Osmanlija i pripojio carskoj Rusiji. 

M.J. | Bljesak.info / Ukras na pročelju osmanskog zdanja pored džamije

Nema dvojbe da je Gazi Husrev-beg, rođen upravo ovdje, u Seru – Zindžirli džamija je sagrađena nakon što je već odavno bio pokojni – Allaha dž. š. i islam spoznavao upravo u Ahmed-pašinoj džamiji i srušenoj Eski džamiji. O tome je li, prije nego će biti odveden na carski dvor, zapamtio rodno mjesto i koliko je ono možda utjecalo na to u kakvog će se čovjeka razviti, ne znamo baš ništa. Uglavnom je, eto, jedan Seranin, za jedne najveći heroj i dobrotvor, za druge najveći zločinac osmanskog doba u našim krajevima,  odigrao značajnu ulogu u Bosni i Hercegovini.

Nedaleko od Sera, u mjestašcu Kamenica, nalazi se još jedna džamija, Mustafa-begova, iz 1519., a uz nju je nekad stajao i hamam. Danas je i ona, također odavno i zauvijek zaključana, u ruševnom stanju i odbrojava posljednje dane.

U gradu je nakon oslobođenja napravljeno nekoliko velikih crkava, ali je i dalje najvažnija ona od prije toga, svetog Teodora, općenito prihvaćena kao Stara katedrala. Uz Orestovu kulu, najstariji je objekt u gradu. Još od bizantskog doba ima ulogu mitropolitskog sjedišta, a datira negdje s prijelaza 5. u 6. stoljeće. Naravno da je, s obzirom na brojne prepravke i nadogradnje, danas ostalo malo što iz tog doba, pogotovo što je hram 1913. izgorio do temelja i praktički je ponovno izidan od 1928. do 1935. godine.

Star je, čim se prvi put spominje još 1298., i manastir svetog Đorđa s one strane rječice što je poplavila Ahmed-begovu džamiju. Turci su ga potpuno uništili 1572., ali je obnovljen 1864., kada je dobio i kupolu.

U središtu grada crkava nije bilo, Turcima naprosto nije padalo na um dozvoliti takvo što, a vjerojatno ni Grcima tražiti takvo što. Sada je, dakako, sve drugačije, nekoliko velikih crkava dobro se vidi čak s Orestove kule. Stoje na njima imena zaštitnika, al' sam zaboravio grčki alfabet, davno su prošli dani kad sam učio općetehničko obrazovanje, a ni onom koji ovo čita ionako ne bi značilo mnogo. Uglavnom se ne primjećuje da je ovdje ikad iko živio osim Grka pravoslavaca pa dominiraju grčki sveci, sigurno neće bugarski :)

M.J. | Bljesak.info / Laskarina Bouboulina, prva žena admiral na svijetu

Slično je i sa spomenicima. Najviši je podignut Emmanouelu Pappasu (1772. - 1821.), vođi Grčkog rata za neovisnost u Makedoniji, rođenom u obližnjem selu Dovisti (Δοβίστα), koje se danas zove po njemu. Iako bogati trgovac, s podružnicama svoje tvrtke u Carigradu, Beču i Budimpešti, nije se libio ne samo financirati ustanak,  makar će završiti neuspješno, nego i stati na čelo pobunjeničkih snaga. Takvog ga, oštrog izraza lica i s kuburom i sabljom za pojasom plave uniforme, nalazim i na jednom zidu na kome je meni neznana organizacija 2021. obilježila stotu obljetnicu ustanka. Društvo mu prave sudrug u ustanku, general Theodoros Kolokotronis (1770. - 1843.), iskusni ratnik u britanskoj vojsci koji je došao pomoći svoj narod, te jedna narogušena žena, Laskarina Bouboulina (1771. - 1825.), zapovjednica pomorskih snaga u ustanku i prva žena na svijetu koja je na ramena prišila admiralske epolete. Zapovijedala je flotom za rat prepravljenih trgovačkih brodova i bila poznata po svojoj oštrini. Izbjeći će smrt u ustanku, ali će bez glave ostati gdje nikako nije mogla očekivati, u jednoj obiteljskoj svađi.

Drugi po visini je mramorni ratnik čudnog imena i prezimena Dojkas G. Dojkas (1879. - 1938.), po onom što doznah na međumrežju jedan od vođa Ilindenskog ustanka 1903. Dugobrk i sjedobrad, smiren i sabran u svojoj generalskoj moći.

Ako su spomenuta dvojica najviši, najglavatiji je, bez dvojbe,  blaženopočivši mitropolit Kyros Chrysostomos, svjetovnim imenom Chrysostomos Kalafatis (1867. - 1922.). Aktivno je podržavao grčke ustanke za oslobođenje i preživio ih, ali je, kao metropolit Smirne u Maloj Aziji, ubijen u tom gradu od rulje kojoj je zasmetao sa svojom mantijom i pastirskim križem.

Najopušteniji je neki Giorgos Kaftanyzis. Ne znam ko je i šta je, ali se, u fotelji postavljenoj usred malog parka, ispružio kao da je na bijelom konju oslobodio Ser. Mora biti da je pjesnik, samo oni i u bronci i mramoru mogu biti ovako neozbiljni :) Ima ih još što su ubišćeni :) al' hajd' im, Bože, pročitaj ime. Od svih se izdvaja Spomenik ratnoj obitelji; tako ga nazvah jer su na njemu otac s puškom, majka s rukom u zraku i djevojčica s pticom u naručju, a na postamentu stoji da se odnosi na razdoblje Drugog svjetskog rata. Tužno, pak, djeluje neka povelika spomen-ploča uz koju su, na deset centimetara, smješteni plavi kontejneri za smeće. Nekome ili nečemu je, eto, odana takva „počast“.

Poseban je i mozaik s likom starog Grka, starog, a mladog, pa ko shvati, shvati :) Pored lica mu ispisano Strymon, što je naziv za bizantsku vojno-civilnu pokrajinu u grčkoj Makedoniji, osnovanu u drugoj polovici 9. stoljeća, kojoj je Ser bio prijestolnica.

M.J. | Bljesak.info / S mladim starim Grkom

Danas je u Seru, uz zgradu gradske uprave, lako prepoznati i onu što su u njoj smještena tijela prefekture Periferije Središnja Makedonija, čiji je pokrajinski glavni grad Solun, kao i zdanje Narodne banke, koje ću vidjeti u svakom većem gradu. Kako je nakon požara ostalo malo starog, grad i nema previše šarma, ali se poneki detalj ipak nađe, primjerice prodavaonice orašastih plodova, uobičajene u ovom dijelu svijeta, koji se ovdje miješaju i s kavom, kobasice koje iznad ulaza u prodavaonice vise kao u sušnici i mačke koje uzalud smišljaju načine kako ih se dočepati. Da se nadoknadi barem ponešto od zauvijek nestalog svijeta, potrudili su se umjetnici koji su na mnogo mjesta u gradu fasade oslikali prizorima nekadašnjeg.

Ser napuštamo još jednim pogledom na Orestovu kulu, za one što gledaju odozgo, nekad bizantske ratnike, danas dokone Serane i ponekog turista, sitni kao dva mrava izgubljena u vrevi serskog mravinjaka.

Kopirati
Drag cursor here to close