Putujte s nama

Șeica Mică/Copșa Mică: Bio sam u Slatkoj Maloj (Transilvanijom uzduž & poprijeko 9)

Mică u rumunjskom znači Mala, a Șeica bi se mogla prevesti kao „dražesna, ljepuškasta, slatka djevojka“, možda čak dolazi od naše riječi seka. I onda me neko pita gdje sam to bio?! E, pa, u Slatkoj Maloj :)
Lifestyle / Putujte s nama | 10. 03. 2023. u 14:30 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rekoh u putopisu iz Axente Severa da je sljedeća postaja, kad je riječ o transilvanijskim crkvama-utvrdama, Șeica Mică. Do mjestašca, seoske općine koju, osim sjedišta, čini još samo manje selo Soroștin, ima petnaestak minuta vožnje.

Iako su arheolozi blizu sela otkrili ostatke naselja iz brončanog, a potom i iz razdoblja vladavine Dačana pa Rimljana, stvarno su mjesto, kao i mnoga druga po Transilvaniji, utemeljili Nijemci, ovdje vole reći Sasi, i to 1280. godine. Prvi spomen sela u dokumentima, tada s imenom Salchelk, datira iz 1311. godine.

Za razliku od Axente Severa, ovdje je njemačka zajednica ostala nešto brojnija, ali – Roma, recimo, ima dvostruko više – ipak čini svega 1,13 postotaka. Svejedno je jača nego drugdje, ali i bolje organizirana u novoj-staroj domovini Njemačkoj, gdje udruga ovdašnjih odseljenih Nijemaca za obnovu crkve-utvrde lobira za sredstva iz europskih fondova i sakuplja ih na razne druge načine.

Na prvu nam izgleda da ni ovdje, kao što će to biti u najvećem broju mjesta, nećemo vidjeti crkvu iznutra. Na zabatnom dijelu kapije dočekuje nas natpis „Ein feste Burg ist unser Gott“ („Bog je naša moćna tvrđava“), a brava je zaključana. Naravno da ne odustajemo lako, ionako svaku ovakvu utvrdu obiđemo sa svih strana, a ovdje nam optimizam, dok se divimo dvama tornjevima, vraća pogled na crkveni krov: dvojica radnika vire kroz rupu između crijepova. Ako su oni unutra, i mi ćemo naći nekakav prolaz.

Krećemo, kao i obično, na krivu stranu, prolaz će se naći s one druge, ali nije svaka greška greška, s ove strane ima još radnika koji, uz pomoć bagera, rove nešto oko seoske ceste. Ne bi se reklo da ima veze sa zidom utvrde već prije s kanalizacijskim sustavom, mada tabla zakačena na fasadu najbliže kuće kaže da je taj projekt završen ima pet godina.

M.J. | Bljesak.info / U golotinji obesvećene crkve

Obrambeni zid oko crkve je dvopojasni, visine oko osam metara, a podignut je oko 1500. godine, nakon što se shvatilo da se ovom području opasno približavaju okrutne osmanske ordije. S izdvojenim je stražarskim kulama, s obje strane utvrđen zemljom, ali je, zbog izgradnje škole na mjestu gdje je nekad stajala druga kula, jednim manjim dijelom uklonjen. Za tu je kulu bio vezan i pomični most preko sada nepostojećeg jarka. Unutarnji stražarski toranj s ograđenom osmatračnicom visok je 14 metara i nije, kao drugdje, uklopljen u crkvu već samo priljubljen uz nju, a na pojedinim dijelovima fino se vide puškarnice, ali i kružni otvori kroz koje bi možebitni napadači biti zasuti kamenjem ili zaliveni smolom ili kipućom vodom.

U dvorište crkve uvlačimo se kroz onaj srušeni dio zida. Radnici s krova i sa skele prikačene s gornje strane nas vide, ali ništa ne kažu, što tumačimo tako da nikom neće smetati ako uđemo i u crkvu. Crkva se renovira, i to tako temeljito da je uklonjena sva žbuka, stolarija, pod, ma sve, i evo je, privremeno obesvećene, u svoj svojoj golotinji. Na ploči s podacima u dvorištu nema ukupnog iznosa, ali ima to da Europska unija sudjeluje s 1.765.566,421 leja, što bi iznosilo malo više od 706.000 KM. Obnova je – ta je godine ispisana i ispod napisa na zamandaljenoj kapiji – započela još 2004. godine.

Vidjeh „golih“, davno napuštenih crkava, ali, ako se dobro sjećam, nikad ovoliku, a čitavu, aktivnu. Iako kroz prozorske otvore tuče propuh, osjećam kao da su se negdje ispod svoga poput paučine zalijepile bezbrojne molitve tiho, možda i bezglasno, pogledom ili prigušenim uzdahom, izrečene na mozelskom frankonskom narječju, donesenom ovamo prije osam stoljeća iz daleke postojbine koju molitelji nikad više neće vidjeti, nego tek, evo, otprilike 25. naraštaj njihovih potomaka. Istodobno osjećam i neki poseban mir, bit će da je dio molitvi, makar i jedva osjetan, namijenjen svakome ko uroni u tajnovitu polutamu crkve. I sam dodajem jednu bezriječnu, nek' se nađe, ko zna kome može zatrebati.

Gotovo sve što bi se moglo staviti u kategoriju „pokretno“, makar ništa od toga nema nogu, ili je nekud izneseno ili je zamotano u debele najlone: klupe, kompletan oltar, propovjedaonica, lusteri…, čak i neki srušeni svetac, ćelav i bradat, s knjigom u ruci. Ne mogu odoljeti da ga privremeno ne izbavim iz najlonskog zarobljeništva, dodirnem mu ruke i knjigu, da se pogledamo oči u oči ili makar ja njega; njegov je pogled ispod spuštenih trepavica upućen samo Bogu. Zaboravljena ostala visjeti samo tablica s brojevima biblijskih psalama.

M.J. | Bljesak.info / Oslobađanje iz  najlonskog zarobljeništva

Zapitam se i šta će sve – ima pokrajnjih prostorija koje su sigurno bile gotovo zaboravljene – iskočiti ispod majstorskih špahtli, ipak je ovo nekad bila katolička crkva svete Katarine Aleksandrijske, iste one što je stoljećima zaštitnica samostana u mom Kreševu. Držala se negdje do 1605., kad je stradala ne samo ona već – u napadu onih koji su prihvatili reformaciju na one što su željeli ostati u dotadašnjoj vjeri – i mnogo mještana.

Kad radovi budu dovršeni – sam Bog zna gdje ćemo tad biti nas dvoje – moći će se vidjeti i glavna atrakcija, brončana krstionica u obliku kaleža, rad nekog majstora Leonarda iz Sibiua, sada ili privremeno sklonjena, ili nevidljiva i nedohvatljiva u višeslojnom najlonskom zagrljaju.

U dvorištu, uza sami crkveni zid, grob nekog Georga Dengiela, umrlog 1915., po slici bogatog čovjeka, možda ondašnjeg glavnog seoskog gazde. Bio je siguran da će tu biti među svojima, ali je, evo, ostao sam na svijetu.

Ovdje je 1942. rođen i poznati njemački glazbenik Adolf-Georg Kiertscher, koji je sa svojim bendom „Oberland“ sve do unazad desetak godina harao festivalskim pozornicama. Umro je 2015. godine. I baš Adolf, a 1942…

Prošetat ćemo, nije daleko, i do pravoslavne crkve svetih Arkanđela Mihaila i Gavrila. Prizemnice i poneka katnica, odreda jarkih boja i ukrašenih fasada, veće od ostalih jedino škola i zgrada Općine. Crkva, s trima svetačkim freskama na pročelju, k'o nova, budući je nedavno temeljito obnovljena. Inače je podignuta sredinom 19. stoljeća, kad su se Rumunji počeli znatnije naseljavati u dotad stopostotno njemačko selo. Paroh se, i to ću pribilježiti, preziva Popa, Aurelian Dumitru Popa.

M.J. | Bljesak.info / Kula stražara

Bacamo još jedan čežnjivi pogled na crkvu-utvrdu pa ćemo se provozati još 15 kilometara, do gradića Copșa Mică. I ovdje su najbrojniji bili Nijemci, ali nisu bili sami, već s Mađarima, pa je i prvi spomen mjesta, Parva Kabaz, što bi značilo „Mala kapija“, 1402. godine, zapisan na mađarskom jeziku. Ovdje su crkvu, zajedničku, katoličku, u 13. stoljeću gradili Nijemci i Mađari, da bi, kao i druge okolne, i ona postala luteranska. Mala romanička crkva uklopljena je u kasnije (i današnju), a od stare je sačuvano zapadno pročelje sa zvonikom i stražarskim tornjem. Upravo taj dio se fino vidi i s ceste, preko zida niskog u odnosu na one oko „pravih“ utvrđenih crkvi, inače bismo uzalud zastajali, budući da je i ovdje kapija zaključana.

Kad su sukobi luterana i katolika prestali, nešto se luterana, uglavnom Mađara, kojih i danas ima oko osam postotaka, vratilo na katoličanstvo, čak su počeli koristiti staru crkvu, ali je zbog toga umalo došlo do pravog vjerskog rata, pa su novi-stari katolici 1779. godine napravili sebi novu crkvu. Na njoj je, evo, bijela ploča postavljena 2004., s oznakom jubileja, 225. godina od izgradnje, a u dvorištu onaj mađarski izrezbareni drveni „totem“, posvećen velikom pjesniku i revolucionaru Sándoru Petőfiju.

Najzanimljivija je ipak pravoslavna crkva, sva od drveta, na neki način moderna crkva-brvnara ili, to bi bilo točnije s obzirom na formu drveta, crkva-daščara. Na više etaža, s nekoliko tornjeva, baš je za današnje vrijeme betona, stakla i metala originalna.

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavna crkva Copșa Mică

Tako i ovdje završismo ispred crkava, mada je Copșa Mică poznata po kudikamo neveselijim razlozima – godinama je slovila kao najzagađeniji grad u Europi. U Rumunjskoj je bila poznata i pod nadimcima „Kuhinja otrova“ i „Europski Černobil“. Za sve je kriv metan, otkriven 1913., što je znatno ubrzalo industrijalizaciju gradića i čitavog okolnog područja. Noćna mora nalik višedesetljetnom hororu završila je 1993., kada su tvornice što su nemilice sijale garež za vijeke vjekova zatvorene. Izuzetak je bila talionica obojenih metala, koja je na smrt čekala sve do 2008. Zidovi zgrada, kržljavo drveće, trava, snijeg i sve što je oko moglo vidjeti više nisu crni kao nekad, ali se, kažu stručnjaci, otrovna kontaminacija nikad neće moći iščistiti. Zbog toga i zato što više nema ni nekadašnjih radnih mjesta – stopa nezaposlenosti iznosi 56 posto – oko četvrtine nekadašnjih stanovnika okrenulo je leđa i otišlo živjeti drugdje.

Nego, ne rekoh vam: Mică u rumunjskom znači Mala, a Șeica bi se, potvrdi mi to i moj karaševski prijatelj Iacob Mihai Domăneanț, mogla prevesti kao „dražesna, ljepuškasta, slatka djevojka“; a možda čak dolazi od naše riječi seka, otud u karaševskom govoru izraz „cejka“ za lijepu djevojku. I onda me neko pita gdje sam to bio? E, pa, u Slatkoj Maloj :)

 

Kopirati
Drag cursor here to close