Putujte s nama

Ardino, čudo neviđeno

Ne tražimo podzemnog bljuvača vatre nego se, ispričavajući se ako smo ih uznemirili, radosno pozdravljamo s duhovima Tračana što nas u prolazu blago dodiruju po ramenima i češkaju po kosi.
Lifestyle / Putujte s nama | 14. 07. 2023. u 13:58 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad neko ko poznaje ovo područje spomene Ardino, gradić u južnoj Bugarskoj blizu Krdžalija s jedne i skijaškog centra Smoljan s druge strane, misli mu odmah lete dalje, prema dvama valjda svakom Bugarinu poznatim mjestima: Đavoljem mostu i Orlovim stijenama.

Da odmah pređemo na stvar, treba nam samo nekoliko minuta vožnje uskom krivudavom cestom od Ardina prema nepreglednom i u guste šume zaraslom planinskom području gdjegdje prošaranom mrkim stijenama šiljastih vrhova.

Orlove stijene (Орлови скали) Turci su zvali Kuzgun Kaya, Kuzumkaya i Kartal Kaya. Kartal je za Turke „crni lešinar“, odnosno gavran, zbog čega Bugari Orlove stijene nazivaju i Gavranov kamen. Zna se ko je na ovim prostorima „kralj ptica“, pa su na kraju orlovi ostali i u općeprihvaćenom nazivu. Orlovi su, međutim, obični uljezi u pravilnim trapezoidnim rupama u stijeni, izgrađenim ljudskim trudom još u starije željezno doba.

Popodne je, kiša pljušti li pljušti. Vođeni odlično raspoređenim putokazima, lako nalazimo ulaz u kompleks. U brvnari-biletarnici nema nikoga, na vratima iza kojih nas čekaju Orlove stijene automat u koji bi trebalo ubaciti pet leva i ući. Ne znamo je li pun ili je u pitanju nešto drugo, uglavnom nam se kovanice vraćaju. I šta sad: prevalili smo toliki put, a da ne vidimo jedan od najoriginalnijih i najspektakularnijih lokaliteta u čitavoj Bugarskoj?! Nema od toga ništa! Ne dvoumimo se previše, makar su možda po drveću i ogradi okačene kamere, nego se, kao dvije prpošne koze, veremo uz klizavo stijenje, dolazimo do kraja ograde i nastavljamo stazom djelomično ukopanom u živu stijenu.

I kiša nam napokon izlazi u susret; jest da je sve mokro pa se mora paziti na svaki korak, ali ne pada. Koju minutu kasnije već smo pred glavnom stijenom, višom od okolnog tla za kojih 25 metara. Čudo neviđeno! Niša na ovoj stijeni ima točno stotinu, od čega su tri posustale pred smjenama sunca i kiše, hladnoće i vrućine, a nekoliko je i nedovršenih. Na strani s koje je podignuta nadstrešnica za posjetitelje ih je 55, ostale su odavde nevidljive. Sve su prilično pravilno raspoređene, s tim da su grupirane u posebne odjeljke. 

M.J. | Bljesak.info / Nekad grobna mjesta, sada orlovska gnijezda

Negdje u ravni ispod stijene nalaze se ostaci drevne tračke utvrde, u narodu znane pod jednostavnim imenom Kaleto (Utvrda). Nećemo je tražiti, budući da dostupni izvori kazuju da su, i to neznatno, sačuvani samo ostaci tvrđavskog zida koji opasuje krug promjera 67 metara. Utvrda je, naime, zidana bez maltera, zato je od duga vremena i dokusurena, a okolo se na sve strane vidljive krhotine tračkih keramičkih posuda iz 5. do 4. stoljeća prije Krista. Kad bi se malo začeprkalo, što je, dakako, dozvoljeno samo arheolozima, i oko stijene ispred koje stojimo našlo bi se komadićaka keramike ili poneka sitna kamena ili koštana alatka. Niše u stijeni su nagorene, što je, uz ostalo, arheologe i druge istraživače ovog čudesnog mjesta, usmjerilo ka zaključku da su niše u stijeni ustvari grobni objekti Tračana u koje su, jer se mrtvace nikako ne bi moglo ugurati u udubine visoke oko metar i duboke 40 do 50 centimetara, sahranjivane urne s pepelom pokojnika. Ostaje pitanje kako su se Tračani uopće uspijevali uspentrati na gotovo okomite stijene, kamoli još uklesati rupe, a pretpostavlja se da su to obavljali preko sistema po stijeni razapetih debelih konopa.

Orlove stijene nisu jedini, ali su najbolji ovakav ansambl u Bugarskoj. Većina je smještena u istočnom dijelu Rodopa, ponajviše upravo u kraju oko Ardina, pogotovo u slivu srednjeg toka rijeke Arda. Tračani su težili da pepeo njihovih tijela počiva na sunčanoj strani, a arheolozi su u podnožju stijena na ovakvim mjestima otkrili tragove rituala posvećenih kultu Sunca. Naravno da nije baš svaka fukara mogla  „kupiti“ mjesto u stijeni, inače bi niša u stijenama bilo mnogo više, nego tek vladari i njihovi pobočnici & doglavnici s članovima uže obitelji. Niše su, vjeruje se, simbolizirale vrata u zagrobni život, odnosno prelazak iz svijeta živih u svijet mrtvih. Po drugim, za mene manje uvjerljivim teorijama, niše su služile i za inicijacijski obred kojim mladić, dječak, obješen nad ponorom između neba i zemlje, prolazi test hrabrosti ostavljajući dar božanstvu u niši svojih predaka. Lokalna legenda tvrdi da ispod stijene teče podzemna rijeka u kojoj je skriveno blago, a čuva ga ogromni goropadni zmaj.

Ne tražimo podzemnog bljuvača vatre nego se, ispričavajući se ako smo ih uznemirili, radosno pozdravljamo s duhovima Tračana što nas u prolazu blago dodiruju po ramenima i češkaju po kosi.

M.J. | Bljesak.info / Džamija u Ardinu

Sljedeća postaja je Đavolji most, 12 kilometara od Orlovih stijena i 20 minuta od Ardina. Za Ardino nemamo puno vremena, a i da je drugačije, kiša nam ne bi dozvolila ni iole normalan obilazak. Ispod kišobrana fotografiram džamiju, jednu od najstarijih u regiji i jednu od svega dvije s dva minareta. Pretpostavlja se da je izgrađena krajem 16. ili početkom 17. stoljeća, zna se da je temeljito obnovljena, povišena i proširena 1790., a još jedna obnova uslijedila je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je restaurirana i unutarnja te dekoracija lukova koji drže kupolu, da bi 2000. godine bila dodatno „ušminkana“ novcem nekog turskog tajkuna iz Burse.

Kiša dozvoljava još samo nekoliko snimaka užeg središta gradića, omeđenog domom kulture „Rodopska iskra“ i parkom kojim dominira ponosni natpis o ljepoti Ardina izrečen u stihu ovdašnjeg pjesnika Nadžija Ferhadova. Treći detalj je maketa Đavoljeg mosta. Ni to čudo, unatoč kiši, ne želimo propustiti vidjeti. Ostaje žal što Egri Dere, kako se gradić službeno nazivao do 1934., nećemo upoznati malo bolje, a pogotovo je, u dvorištu Povijesnog muzeja, bilo zanimljivo razgledati radionicu za izradu baruta iz 18. stoljeća, jedinu sačuvanu na čitavom Balkanu.

Šejtanska ćuprija, kako bi Đavolji most „preveli“ neki u Bosni i Hercegovini, doista predstavlja remek-djelo. U slikovitoj sutjesci s velikim meandrima, nedaleko od sela Djedovci i Latinka, već nekoliko stoljeća premošćuje rijeku Ardu. Nalog za izgradnju, izvedenu od 1515. do 1518. godine, dao je početkom 16. stoljeća sultan Selim I., želeći „produžiti sezonu“ korištenja karavanskog puta iz Gornjotračke nizije prema Bjelomorskoj Trakiji i Egejskom moru. Dug je 56 metara, s tri svoda, na čijim su bočnim „rebrima“ izvedeni otvori s polukružnim lukovima za odvod viška vode. Najviša točka najvišeg luka „lebdi“ kojih 11-12 metara iznad vode, a parapet, neki bi rekli korkaluk, prilično je nizak, do malo iznad koljena, više za ukras nego što takav ima neke svrhe.

Selim I. nije „izmislio toplu vodu“: prije njegove zapovijedi su na istom mjestu već stajali ostaci urušenog rimskog mosta, jednog od najvažnijih objekata na trasi antičke ceste Via Egnatia, koja je rimske provincije Ilirik, Makedoniju i Trakiju povezivala s Byzantiuom, današnjim Istanbulom.

M.J. | Bljesak.info / Šejtanska ćuprija

Ispred mosta ista „procedura“ kao i kod Orlovih stijena, samo što sada ogradu kojom je ograđen prilaz mostu ne zaobilazimo sami nego sa skupinom mladih Bugara. I oni i mi malo držimo kišobrane, a malo imamo popust pa možemo i samo pod kapuljačama. Uz popločanu stazu podignuto je, za one koji možda satima žele uživati u teško opisivoj ljepoti mosta, nekoliko drvenih nadstrešnica. Jedva da ćemo ih i pogledati, ma ne gledamo ni pred noge, niti zaobilazimo lokve, jer su svi pogledi uprti u most. Na uzdignutoj sredini fotografiram bugarsko društvo, a onda stajem i među njih. Koliko god je zadivljujući pogled odozdo na most, ništa manje ne vrijedi ni pogled odozgo, na ustalasanu rijeku što šeprtljavo vrluda klisurom.

Da nema kiše – padaj, ne ispadala se! – možda bismo naperili uši  ne bismo li čuli đavolji smijeh o kome pričaju ovdašnje legende ili bismo potražili otiske đavolovih stopala u stijenama pored mosta. Legenda dodaje i da se u vodi, kad nema valova, ali samo između 11 sati i podneva, kada most i njegov odraz tvore krug, može vidjeti kako izgleda sotonino lice. Most je, kaže narodna predaja, nakon što su svi odbili, prihvatio graditi neki majstor Dimitar iz ardinskog sela Nedelno. I napravio ga, i to u rekordnom roku, ali je odmah potom umro. Đavao mu je, naime, odao tajnu kako će njegovo djelo postati vječno, ali samo ako ga završi za 40 dana, a u protivnom će mu uzeti dušu. Kako je nesretni Dimitar, iako je danonoćno zidao, prekoračio zadani rok, platio je glavom.

Najživopisnija je ipak legenta o djevojci koju su Turci na konjima pokušali ugrabiti i odvesti u harem svog zapovjednika. Stigli su je taman negdje blizu obale, a kad je, želeći sačuvati čast, odlučila skočiti u nabujalu vodu. Po jednima se njeno tijelo u letu pretvorilo u most, po drugima su Turci, pokušavajući je dobaviti u vodi, ugledali đavolovo lice i pobjegli bestraga.

O Krdžaliju sam već pisao, ali sam – ovo se pak samo od sebe pretvara u putopis o čudnim kamenim objektima – dvije čudne skupine stijena, Kamene gljive i Kamena svadba, ostavio jer mi se više uklapaju u društvo Orlovih stijena i Đavoljeg mosta.

Pješčane piramide, kako obično nazivaju ponajmanje pješčana i ponajmanje piramidalna „krda“ prirodnih stijena, u Bugarskoj nisu rijetka pojava. O onima oko Belogradčika pisao sam još prije pet godina (a ni ovaj put ih nisam propustio vidjeti), a oko Krdžalija ih je previše da bi se sve mogle obići. Najviše ih je oko brda Kajadžik i Čukata, ali su najpoznatije dvije skupine koje spomenuh.

Do Kamenih gljiva, stijena od zelenkastog riolitnog tufa kod sela Beli Plast, nećemo stići, em je daleko, em kiša ne posustaje, ali ćemo na gljive, i to prave, jesenke (zašto li se zovu jesenke ako ih ima i u proljeće?!), naići penjući se prema Kamenoj svadbi. Gulimo ih i zadovoljno mljackamo, ona tek nakon što je uvjerim da su sirove jesenke doista jestive više od jednom :) ali da ih ne treba jesti puno – i Balaševićevog Stevu Čenejca („…taj matori momak je imao stomak za sve…“) bi presjeklo.

M.J. | Bljesak.info / Mlada i svekar

Rodopi, veliki planinski lanac, nekad su, prije četrdesetak milijuna godina, bili more. U to doba je, od nataloženog vulkanskog pepela, nastala i Kamena svadba, skupina stijena kod sela Zimzelen u kojoj se lako „prepoznaju“ ljudske figure, konji, ptice, visoki i do deset metara. Kamena kompozicija rasprostrla se na oko 50 hektara, a mlada i svekar, lako prepoznatljivi, malo izdvojeni od drugih, zagledali se jedno u drugo. Mada, na drugom kraju dvoje, on pod šeširom, ona s pletenom kapicom, ljube li se, ljube.

Kamena svadba je, barem po legendi, nastala kad se iz nekog od susjednih sela oženio neki zgodni dečko iz Zimzelena. Tad su se supruge kupovale, a kako je djevojka bila ljepotica, mladićev otac morao je „prikama“ ponijeti vreću punu dukata. Vreća predana, sve što je trebalo obaviti kod „prijatelja“ obavljeno, na redu je bilo, znate ono, „jabuka“, „kuverta“ i ostalo :) pa su svatovi krenuli prema Zimzelenu. Na čelu povorke na mazgi je jahala mlada, a pored nje svekar, dok je presretni mladoženja bio na začelju. Nakon što su prošli potočić pored koga smo malo prije ostavili auto iznenada puhne vjetar i otkrije mladoj lice. Svekru joj, zaprepaštenom njenom ljepotom, u glavu dođu grešne misli, na što se vjetar razbjesni te okameni i nju i njega, a potom i svatove, sve osim jednog dječačića koji, u trenu obespamećen od tuge i užasa, kroz plač zamoli vjetar da okameni i njega. Vjetar mu odmah ispuni želju, a od dječakovih suza nasta jezerce ispod stijena.

Tako je bilo. A mi sad, evo – kiša se malkice umorila – zagledamo mladoženju i mladu, svatove, njihove konje i ptice što su se u pogrešno vrijeme našle na pogrešnom mjestu pa i njih okamenilo.

Stvarno je Bugarska, osim ostalih, čudo od kamenih čuda!

 

 

Kopirati
Drag cursor here to close