Fortica: BiH, volimo te!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gdje sam ono stao? A da, spuštam se iz Svinjarine, središta Podveležja, prema Fortici. U Dobrču bih možda zastao potražiti Krištinu i Lažetinu gomilu, ali – već izdaleka me mame obrisi utvrde na Fortici – snimam samo betonsku grdosiju pored ceste o čijoj namjeni – ohrndana je „do kosti“ pa može biti da je bila trafostanica, a možda i kakav ratni bunker – ništa ne znam.

Malo niže je ulaz ili jedan od ulaza u sustav vjetroelektrana. Iza rampe pet povelikih tabli, toliko gusto naredanih da ponajviše nalikuju onim smiješnim slikama s naslovom „Bože, daj mi znak“. Najbližu i najmanju nepoznat neki „Laki je malo nervozan“ izrešetao s nekoliko duuugih rafala, od čega je Elektroprivredi BiH bezbeli zasvijetlila notifikacija „Imate stotinjak nepročitanih poruka“. Vjetra danas nema bog zna koliko pa turbine lijeno kunjaju, a u neki šumarak se, čim ga nema u vidokrugu, zajedno s Rosinantom, bezbeli zavukao i Don Kihot. Kad se trepavice malkice spuste, turbine nalikuju ranoproljetnom tepihu šumarica iliti anemona. Malo me iritiraju, budući da će mi se vazdan, što god da stavim u objektiv, i one gurati u sliku.

Vidokrug ogroman, ali svejedno nema ni šetača, ni biciklista, ni auta, baš nikoga, samo manje krdo krava. Mrke zidine još uvijek daleke utvrde negostoljubivo me nišane pogledom, gotovo kao da kažu „Idi kud god, meni ne prilazi!“ Nekad je sigurno, kad ju je austrougarska vlast tek sazidala, bila ljupka kao tek zadjevojčeno žensko, ali to je bilo toliko davno da je takvu više niko ne pamti. Nestalo ne samo te vlasti nego i te države, utvrda se postarala, a onda ne samo da za nju nije mario niko živ nego su je, prepuštenu kutnjacima i sjekutićima vremena i nevremena, u potrazi za kvalitetnim i precizno oklesanim kamenom, kao kad iz mrtvaca vade upotrebljive organe, okrnjili sa svih strana, a onda i okrutno zasuli smećem.

Kao što „nema borbe, nema rata bez Jasera Arafata“ tako ni na mostarskom područje ne može biti rata ako granate i meci ne rešetaju i rikošetiraju po Fortici. U austrougarsko doba utvrda je spadala u tzv. pojasne, kao dio kamenog tvrđavskog prstena oko glavnog grada Hercegovine, kakvih je bilo na desetke ili možda čak i stotine duž više od 6000 kilometara austrougarske državne „meje“, kako za granicu kažu Slovenci. Naravno da ih je na istoku monarhije, od Trebinja i Bileće, preko Nevesinja, pa do Kalinovika i dalje prema sjeveru, prema Višegradu i Zvorniku, bilo daleko najviše: em su se u Beču i Pešti najviše plašili napada i najezde s tih strana, em su vječito snovali planove kako da sami krenu u napad na te strane. Mostarska utvrda u tom je smislu bila pozadinska i logistička, da se u njoj, u slučaju da „horde“ s istoka bez kucanja upadnu ili to pokušaju, sigurno može smjestiti i neki bečki general, kamoli oni koju zvjezdicu niži od njega. Tako je, iako je Sarajevo bilo neupitno upravno sjedište, najbolje utvrđen, s čak 19 manjih i većih utvrđenih objekata, međusobno povezanih otpornim točkama, rovovima i tranšejima „umotanim“ u bodljikavu žicu – strah je čudo – ipak bio Mostar, od Fortice do četiri logora u gradu čija su imena, samo prevedena s njemačkog, opstala do danas.

Nestalo, dakle, K. und K. monarhije, ali na nov rat se kod nas i tako nikad nije čekalo predugo. Talijani pristigli u Drugi svjetski rat na našim prostorima utvrdu su prilagodili svojim vojnim uredbama i tadašnjem oružju pa su oko nje izgradili beskrajni koloplet betonskih tranšeja i bunkera. Čak su je, prema svojoj riječi za utvrdu, fortezza, i „krstili“, pa je do dandanas ostala Fortica.

Evo se zavlačim u polumrak bunkera, verem se i nestajem u tranšejima. Koliko betona je samo ovdje uliveno u brdo i koliko kamena mu je izvaljeno iz utrobe, mogao se podići osrednji grad. Kroza sve se, između pretpovijesnih gomila – dokle oko seže samo je jedna ostala „u komadu“ – pretvorenih u grudobrane, nanizali spomenici iz posljednjeg rata, za jedne Domovinskog, za druge Odbrambeno-oslobodilačkog. Treći, koji su prvotno zauzeli čitavo Podveležje, pa i Forticu, čijih spomenika, dakako, nema, zvali su ga i zovu Odbrambeno-otadžbinskim. Kao glavni ili središnji spomenik mi izgleda onaj s novovjekim grbom BiH sa zvjezdicama s lijeve i grbom Herceg-Bosne s desne strane. Iznad 25 imena stoji samo HVO, drugih, koji će se naknadno proglasiti osloboditeljima Mostara i proslavljati obljetnice oslobođenja kudikamo bučnije od onih koji su stvarno ginuli za slobodu, nema „ni na mapi“.

Može biti da je ružno prebrojavati mrtve, odreda poginule u lipnju 1992. u osloboditeljskoj akciji HVO-a poznatoj kao „Lipanjske zore“, izvedenoj pod zapovjedništvom zapovjednika Južnog bojišta, generala Janka Bobetka, i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a, bojnika Jasmina Jaganjca, ali mi, htio-ne htio, bilo ružno ili ne bilo, u oči upada da su, među 21 Hrvatom, živote za slobodu položili i bojovnici HVO-a Muamer, Hamo, Edin i Senad. S lijeve strane ploče je križ (mislim i nimalo ne dvojim da je, zbog spomenute četvorice – nisu bili razdvojeni za rata, u HVO-u, nisu ih razdvojili ni nakon pogibije – bilo pošteno dodati još jedan simbol), a s desne ploča s imenima još kasnije poginulih pripadnika HVO-a, gdje se također, uz Zorana, Matu, Pericu, Martina, Marina, Ivu i dvojicu kojima je u krsnim listovima stajalo Mile, našao i Ejub Tinjak.
Malo dalje od glavnog, a između njih je burama okljaštren i vjetrom odbačen vijenac položen od onih koji danas svako malo skupljaju političke poene na poginulima, još jedan spomenik, na kome iznad imena, uz dejtonsku zastavu naše zemlje, stoji samo da su to „poginuli branioci na platou Podveležja od 16. 06. do 09. 07. 1992. godine“. Uz imena koja već vidjeh na prethodnom spomeniku, onom poginulim pripadnicima HVO-a, još neka, ali nigdje ni slova o tome u kojoj vojsci su ratovali i poginuli. Onda slijedi spomen ploča sa šest imena, koja vidjeh na oba prethodna spomenika pa mi je, ako ćemo o nekakvoj koncepciji postavljanja spomenika, koja ovdje očito nikad nije postojala, mnogo što ostaje nejasno. Sve je jasno jedno na spomeniku Aliji Maksumiću: porodica se poduzela i obilježila mjesto njegova stradanja.

Tako se, vrludajući između talijanskih bunkera i naših spomenika, primičem austrougarskoj utvrdi. Izbliza, previsoka za vlastite dimenzije, djeluje zastrašujuće, kao neboderi u Vareš Majdanu, pogotovo s donje strane, prema Mostaru. Ždrijelo nekadašnje cisterne za kišnicu zjapi otvoreno, a svi koji se ovdje nađu sigurno više zure u zidine nego pred noge. Neko na grm objesio karton s rukom nacrtanom metom pa se malo poigrao. Nije loš, jedna desetka, po dvije devetke i osmice, ostalo i tu i tamo, ali je neprecizniji od onog što je ostavio poruke na tabli Elektroprivrede. Malo je revolveraš bio i živčan, čim je nekoliko čahura spremio u rupu u zemlji, a onda mu valjda dosadilo brati ih pa su ostale razbacane okolo.

Vanjski zidovi utvrde, iako je starica odavno prevalila stotu godinu, još se drže prilično stameno, gdjegdje čak i gordo. Ne čudi to kad se zna da su austrougarski časnici, bit će tako im bilo propisano, vlastite utvrde nakon izgradnje testirali ponekim topovskim đuletom izbliza; ako nema znatnijih posljedica, značilo je da je posao obavljen dobro, a u suprotnom… Desetljećima je odavde takoreći organizirano odvožen kamen, može biti da toga još ima, ali neki od zidova izvana još izgledaju kao novi. S drugih je vanjski, savršeno oklesan kamen, odnesen, a tamo gdje ga više nema pokazao se štrbavi i grbavi zid pun oštrih podveleških kamenčura. Drže se i prolazi podno zidova, nekad vjerojatno tajni i sakriveni od nepoželjnih očiju, kao i stotine puškarnica bez kojih nije ni četvornog metra zidina. Ponutrica je, pak, poprilična skršena, sve je davno zasuto kamenjem iz rušenih, vjerojatno nekad i miniranih zidova. Šteta za Mostar i Mostarce, a i za potencijalne turiste, što je sve ovako kako je; u nekim normalnijim državama ovdje bih sad birao koje jelo ću pojesti u restoranu. Pošto je naša država takva kakva je, mogu još malo obilaziti oko utvrde, baciti poneki čeznutljiv pogled prema Veleži i polako se spustiti do auta.

Prije nego krenem dalje, red mi je podsjetiti i na to da je, osim utvrde na Fortici i onog oko nje, po okolnim brdima ostalo još mnogo toga od iste vojske i iz istog vremena. Blizu je – na tu ću stranu, ali ne baš među kuće – selo Opine, u kome se također nalazio logor, na koji danas podsjećaju čatrnje i barake u međuvremenu pretvorene u štale i torove za ovce. S druge strane, na nekim nekad izuzetno utvrđenim točkama, primjerice na brdu Hum, jedva da se više i naziru ikakvi tragovi nekadašnjeg; malo priroda, malo više ljudi i sve se, i doslovno i metaforički, lagano „svuklo u ravan“.

Ostajem na Fortici, mada podaleko od tvrđave, a svako u Mostaru lako će pogoditi da sam naumio na stakleni vidikovac i zip line. Rado bih to obavio „u cugu“, ali od toga nema ništa, naprosto moram stati snimiti i poneku gomilu ili betonsku kućicu pored skretanja u neko od sela i zaselaka, a pogotovo spomenik, kakav god i kome god bio postavljen. Prvim dvama sam iznenađen: bio sam uvjeren da su iz posljednjeg rata, ali nisu, Duran Čizmić i Mumin Đuliman poginuli su ovdje istog dana, 14. veljače 1945. Dok je na spomeniku Duranu jednostavna „bilješka“ da ga podiže njegov sin Esad, na onom drugom je preko mjere tužna: Mumina „nisu upoznali, ali ni zaboravili sinovi Mušan i Ethem s familijama“. Čista poezija.
Oba spomenika skromna, a treći, podignut tu poginulom Husi Gosti, nešto sasvim drugo: zlatna slova, kur'anski ajet, polumjesec sa zvijezdom i ljiljan, te podugačak test, također prožet tugom („…imao je sina jedinka…“). Ne piše, ali su spomenik vjerojatno podigli roditelji. I baš su se potrudili, ali sve kvari zastava, ne zato što je s ljiljanima, takva tu i pristoji, već što ju je vjetar pretvorio u ružnu poderanu krpu.

Za desetak minuta sam na parkingu planinarskog doma, otvorenog prije nešto više od šest godina. Ponedjeljak je, radni dan, ali nešto naroda ipak ima, što u simpatičnoj bašti domskog restorančića, što ispod njega, na staklenoj šetnici, koju velika većina, pogotovo mladi, radije nazivaju skywalk, jer engleski je in i cool, „naški“ je bezze. Ono jest, na šetnju nebom podsjeća već samo spuštanje niza stepenice prema šetnici, a kad se zakorači na stakleni pod, dojam je još puno jači, pa šetači više gledaju pred noge, nesvjesno memorirajući „šaru“ koju gaze, može se, ne d'o bog, propast' kroz staklo, nego na prekrasnu sliku Mostara, to može i kasnije, kad se vrate na čvrsto tlo.

Ako je ono da se nešto vidi „k'o na dlanu“ često pretjerano, ovdje nije ni najmanje. Vješt crtač oka sokolova bi, sklonjen negdje u zavjetrinu, za sat ili dva mogao narisati čitav grad, sve jednu kućicu i sokačić, a ne stambenu zgradu, džamiju, crkvu, bulevar ili aveniju. Nije slučajno što je baš ovdje, između doma i šetnice, postavljen ramazanski top; nema muslimanskog, a bome ni drugog uha koje bi ostalo gluho na pucanj za sehur, a pogotovo za iftar, kad je puna trpeza u svakoj kući već spremna i čeka se samo prasak. Sad je topovska cijev, jer daleko je ramazan, ušuškana u najlone, da ne zakisne.

Na Fortici sam se zatekao taman onih dana kad je Hamas, u stilu nekadašnjih uskoka, upao u Izrael i napravio kaos, a Izraelci uzvratili kako su uzvratili i, eno, ne posustaju. Uglavnom se onog dana kad sam bio na vrlo visokom jarbolu vijorila samo zastava Bosne i Hercegovine, a već sutradan su se, i to na rubu šetnice, zajedno zatalasale, obje baš ogromne, ratna zastava s ljiljanima i palestinska. Za državnu, onu sa zvjezdicama, nije bilo mjesta.

S ruba šetnice fino vidim i natpis od bijelog kamena u zagasitom podveleškom zelenilu BIH VOLIMO TE. Slova, pogotovo u BIH, duga su i široka, brat bratu, blizu deset metara. Mostarci znaju da je nekad ondje gdje sad stoji BiH stajao TITO. Onda je Tito odšetao u povijest, ono VOLIMO TE visjelo je o niti k'o mlada udovica, da bi se patrioti dosjetili i evo ga. E sad, više niko ne pamti, ali se zna i da je nekad davno na istom mjestu bila ispisana „zahvalnica“ još jednom Josipu, konkretno Franji Josipu. Za kralja, odnosno kraljeve, Petra i Aleksandra, niko ne govori ništa, mada ne bih isključio da su se i njihova imena bijelila s Fortice. Ko je sljedeći, šta je sljedeće?! S druge strane „svijeta“, s Huma – između je ono moćno sedlasto kameno brdo – gleda onaj golemi križ, samo što ne znam je li tamo možda nekad također bilo kralja, cara, Tita, Jugoslavije ili takvog čega.

Blizu je, plavet između brda paraju čelične sajle, i zip-line, kažu najduži i najviši u Bosni i Hercegovini, mada je sagrađen i onaj za dječicu koja požele „letjeti“. Zip-line je po svijetu, i kao ideja, i u praksi, postao popularan tek nedavno, posljednjih nekoliko desetljeća. Talijanska komanda za Drugog svjetskog rata nije znala za zip-line, nije još bio „izmišljen“, ali je iz grada pružila žičaru kojom su na brdo Stolac uredno dopremani hrana, oružje, streljivo i ostalo.

Putopis radim u Mostaru. Pri kraju pisanja, izlazim protegnuti noge i zapaliti jednu. Mostarcima je gto lako, ali ni meni ne treba previše truda da, zaokruživši pogledom po okolnim brdima, između dva duhanska dima lako nađem ono BIH VOLIMO TE. Može biti da su na svom mjestu i zarez te uskličnik, ali mi dioptrija ne da provjeriti. Podaleko je pa se staklena šetnica tek nazire, bolje reći njeno mjesto, i ne vidim jesu li – bilo je ovih dana grdna vjetra – obje zastave još uvijek na broju.

Za kraj: prije je, desetljećima, i duže, vrijedilo ono da onaj ko nije vidio Stari most nije ni bio u Mostaru. Meni se podveleška tura od Kružnja, preko Svinjarine, do Fortice toliko dopala da se usuđujem reći: Ko nije prošao od do, makar to bilo i samo autom, bez puno zastajkivanja, (kao da) nije ni bio u Mostaru.