Putujte s nama

Drama, mramorni grad bez drame

Dionizu hvala što naiđosmo i na bocu crnog vina visoku jedno tri metra, dovoljnu da se napiju svi naši narodnjaci koji su vino uglavili u svoje čaše lomim ruke mi krvave hitove.
Lifestyle / Putujte s nama | 13. 10. 2023. u 13:11 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se na googleu utipka „Drama Grčka“, na ekran iskoče desetci stranica na kojima se može doznati sve o Eshilu, Sofokleu, Euripidu, Alkimenu i ostalim starogrčkim dramatičarima. Nema druge nego googleu „objasniti“ da postoji i grčka čaršija s tim imenom. I to kakva, pogotovo što je u blizini raskošni antički grad Filipa II. Makedonskog, Phillippi, mada ću o njemu drugom prigodom.

Na Dramu (Δράμα) će, ako je već ne posjećuju planski, nabasati oni koji, vraćajući se s istoka Grčke, od Ksantija i Kavale, ne nastave prema Solunu i Ateni nego se odmaknu od mora, dakako Egejskog, i okrenu prema jugozapadu Bugarske i dalje prema Sofiji. Ni prevelik, ni premali grad, oko 45.000 ljudi, što nam je uvijek tamaM :)

U Drami zapravo nema nikakve drame poput prometnog krkljanca, tako svojstvenog mnogim grčkim gradovima, ili – uz samo nekoliko izuzetaka - ciglenih potleušica zaostalih iz nekih davno prohujalih vremena. Prije bi se moglo reći da grad izgleda nov, makar ima jasnu poveznicu s antikom, kad su ga nastanjivali Zeusi, drevni pelagrijski narod za koji se smatralo da podrijetlo vodi izravno od boga Zeusa. Bit će da su podrijetlo zaboravili čim se krajem klasičnog i početkom helenističkog razdoblja Dioniz nametnuo kao glavni bog. Jest da je sam naziv grada dolazi od riječi Hydrama, što bi – za razliku od najvećeg dijela Grčke – označavalo područje s puno pitke vode, ali je – svaka čast vodi – vino uvijek stajalo na pijedestalu hedonizma. Dionizu hvala što naiđosmo i na bocu crnog vina visoku jedno tri metra, dovoljnu da se napiju svi naši narodnjaci koji su vino uglavili u svoje čaše lomim ruke mi krvave hitove.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Maloazijskoj katastrofi

Boca „Drama“ vina na kamenom postamentu više je vic, dosjetka, nego pravi spomenik, ali spomenika ima toliko da brojem po glavi stanovnika nadmašuju sva dosad viđena grčka mjesta pa čak možda i ona bugarska, poznata po načičkanosti bistama, kipovima, obeliscima i inim spomeničkim formama. Nas dvoje, naravno, nemamo ništa protiv i jedini problemčić je, jer spomenika ima doslovno kud god pogledamo, na koju stranu krenuti. Kako nama bî u obilasku, tako je meni dok pišem ove retke. Da li, recimo, krenuti od najviših, od najzanimljivijih ili od, za moj ukus, umjetnički najuspjelijih?

Jedan mali baš se ističe, ali ga je, jer detalji „ubijaju“ sa svih strana, nemoguće snimiti. Ima formu broda, na čijem je pramcu, bit će, neka grčka boginja guste svilenkaste kose, a na „repu“ dvojica zabrinutih muškaraca, pogleda punog neizvjesnosti, oborenog ka zemlji, odnosno ka moru. Može biti da je gradska uprava procijenila kako im se, kod toliko spomenika, ne isplati praviti još i ploče s objašnjenjem šta koji znači i ko je autor kojeg, pa takvog čega nema ni uz ovaj, ali predmnijevam da je u bijelom mramoru obilježena tzv. Maloazijska katastrofa, pod kojom se podrazumijeva nasilan kraj grčke prisutnosti u Maloj Aziji, duge više od tisuću godina. Ono što se tamo odigralo između 1919. i 1922. Grci smatraju jednom od najvećih, možda čak i najvećom nacionalnom katastrofom u povijesti. Toliko hvaljeni suživot Grka i Turaka preko noći se ispostavio nimalo snažnijim od mreže pauka početnika, a sve je, uz mnoge žrtve, završilo velikom razmjenom stanovništva, nakon čega su u Joniji, Bitiniji, Kapadokiji, Pontosu, Likaoniji i drugim današnjim dijelovima Turske od nekad većinskih Grka ostale samo tužne uspomene.

Na teške dane podsjeća i crkva Agioi Anargyro, na obodu grada, blizu željezničke stanice. Čim su Turci napustili Dramu, prvi pristigli maloazijski izbjeglice napravili su ondje baraku za bogoslužje, a potom i crkvicu, da bi 1959. bila sazidana današnja velika crkva. U njoj stoje moći svete Tekle i ikone koje su donijeli iz Male Azije.

M.J. | Bljesak.info / Ispred Kipa Pobjede

Najviši među spomenicima je brončani Kip Pobjede. S visinom od 3,80 metara odlično će poslužiti i kao orijentir dezorijentiranim kakvi smo nas dvoje. Podignut je 2013., u povodu stogodišnjice oslobođenja grada od Turaka i integracije u grčku državu. Inače su Osmanlije po jednima Dramu zauzeli 1371., a po drugima 1383. godine, ali je naselje još dugo nakon toga imalo stabilnu grčku većinu. Autor, puno dalje od grčkih granica poznat i priznat umjetnik Pavlos Kouyoumtzis, opredijelio se za kombinaciju klasičnih i apstraktnih elemenata, a središte svega je Nika, vječito krilata božica pobjede, mitska blizanka rimske Viktorije. Kouyoumtzis je s četiri strane četverometarskog postamenta – tako je Nika uzletjela visoko pod oblake – izradio četiri reljefa koja simboliziraju povijest ovog kraja od primitivno oboružanog istočnomakedonskog borca iz antičkog doba, preko kolege mu iz 1821. i drugog iz rata za oslobođenje od Turaka (i potom od Bugara) pa do partizana iz Drugog svjetskog rata.

Tek malo niži od Nike, i to samo zbog plitkog postamenta, jest Kip Slobode. Nimalo nije nalik onom svjetski najpoznatijem, njujorškom. Sloboda nema krila kao Nika, ali zato ima narogušen pogled i oštar mač u desnici ruci. Stoji u parku u središtu grada, upravo na Trgu Slobode. U parku je još nekoliko spomenika, a najdojmljiviji je Spomenik narodnom otporu: muškarac je prekrižen redenikom s mecima, ali pušku ima i žena, koja je usto i natovarena, da li najnužnijim stvarima potrebnim za preživljavanje, da li muževljevom ratnom opremom. Kipar je pogodio sve osim muškarčeva pesimističnog pogleda; za razliku od njega, žena, doduše puno mlađa, gleda na stranu bez straha ili očaja. Blizu jednog od ograđenih bazenčića je Spomenik mučenicima Dramskog masakra: sve lako predvidljivo, borba za oslobođenje, Turci, civili, zločini… A spomenik: opet žena, s bakljom u ruci, sada zagledana u nebo, s kojeg pomoć nikako da stigne. Pod nogama joj sunčani sat s rimskim brojevima. Bazenčića ima još nekoliko, a oko jednog nanizana velika srca sa stotinama katanaca vječne ljubavi. Nas dvoje se samo zgledasmo: čemu žurba, odnija vrag prišu :)

Nisu zaboravljena ni novija vremena, pa ću se, mirno grickajući sjemenke, naći i pored spomenika sudionicima Politehničkog ustanka 1973. Grčka je tada bila pod vojnom upravom, u biti diktaturom, protiv koje se narod, predvođen studentima, masovno digao 14. studenog, najprije zauzevši – otud naziv Politehnički ustanak – Nacionalno tehničko sveučilište. Ustanak se razbuktao širom države, ali je uskoro krvavo ugušen: tenk je ušao u dvorište Sveučilišta i otvorio vatru po prosvjednicima. Desilo se to 17. studenog: ja sam tog dana proslavio sedmi rođendan, nemajući, naravno, pojma zašto su se stariji naćuljenih ušiju okupili oko radija, čekajući da ih Grgo Zlatoper i „Glas Amerike“ izvijeste o događanjima u Grčkoj.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik narodnom otporu

Da ne budu samo spomenici, u parku ima i ona kućica s knjigama; preturam ih i evo Julesa Vernea na grčkom. A spomenika ima još: za jedan obelisk s križem i vatrom na vrhu ne shvatismo ni čemu je podignut, mada se ni pošteno ne potrudismo. Bista vječno namrgođenog Theodorosa Kolokotronisa, jednog od vođa Drugog balkanskog ustanka na grčkom tlu, odnosno grčkog rata za neovisnost (1821. - 1829.), nije novost, ima ih svugdje po jugu Grčke, o njemu se već raspisah u putopisu iz Kavale. Zato je bista Armena Kuptsiosa, borca protiv bugarskih posezanja za ovim područjem, pogubljenog 1905. od Turaka na istom mjestu gdje mu sad stoji spomenik, jedina koju dosad vidjeh. Od onih s imenom i prezimenom, a izvan parka, vrijedi spomenuti spomenik Theophilosu Athanasiadisu, Epiraninu, učitelju doseljenom u Dramu, kasnijem dugogodišnjem gradonačelniku. On će, 1941., stradati od bugarske ruke, ne poslušavši dobronamjerne savjete da napusti grad i sačuva živu glavu.

Bugari su inače u tri navrata okupirali Dramu. Prvi put im je to pošlo za puškom za Prvog balkanskog rata, od listopada 1912. do lipnja 1913., drugi put za Velikog rata, odnosno od 1916. do 1918., a onda i tijekom Drugog svjetskog rata, točnije od 1941. do 1944., kada je Drama u tisku nazivana gradom-mučenikom  Naravno da su Grci svaki put nastradali, mučeni glađu, ubijani, deportirani u bugarske logore i protjerivani, pa danas više nigdje nema ni najmanjeg traga prisutnosti Bugara.

Vraćam se spomenicima, da kažem kako bi i ovo koliko ih spomenuh bilo dovoljno za jedan gradić veličine Drame, ali… Komentiramo murale, i njih je puno i oslikani su vrlo živim, gdjekad, moglo bi se reći, vrištećim bojama, kao da su ih maljali Lazar Drljača ili fra Perica Vidić, a odlučujemo ući i u neke od, dakako, odreda pravoslavnih crkava. Posebno je zanimljiva ona u središtu grada, blizu Trga Slobode, posvećena svetom Nikoli, ranije znana kao Eski (Stara) ili Čarši (Pijačna) džamija. Elem, kad su Turci, krajem 17. stoljeća, u doba vladavine Bajazita II. (1481. - 1512.), zidali sebi bogomolju, sigurno nikom nije prošlo kroz glavu da će se u njoj jednog dana slaviti pravoslavne službe i liturgije. Tada se grad počeo širiti izvan još uvijek djelom sačuvanih bizantskih zidina i trebalo je, kad se već otvorio prostor, načiniti jednu velebnu džamiju. To je i bila do druge bugarske okupacije, kada su Bugari srušili munaru i pretvorili je u crkvu svetog Đorđa. U potpunom neredu u gradu Turcima ni na um nije palo tražiti džamiju nazad nakon što su bugarske postrojbe napustile grad, a kako je uskoro nastupila i Maloazijska katastrofa, neki se svećenik-prognanik, imenom Efstathios Kyriakidis, jednog dana samo popeo na kupolu, skinuo s nje polumjesec i zvijezdu i zakačio povelik križ i zvono, a narednog dana u dojučerašnjoj džamiji obavio i prvu liturgiju. Budući da su i Turci uskoro praktično nestali iz Drame, sasvim očekivano se nije imao ko buniti, a koje desetljeće kasnije uklonjeni su i šiljasti orijentalni prozori, kao i sve drugo što je podsjećalo na to da je ovo nekad bila džamija. Desilo se to 1960., a sedam godina kasnije crkvodžamiji su dograđena dva vitka visoka tornja, da bi početkom devedesetih crkva bila oslikana i više nijedan detalj ne govori da je nekad bila džamija. Malobrojni preostali muslimani na raspolaganju ipak imaju bogomolju, puno mlađu Arapsku džamiju, podignutu 1875. godine, dok je Sadrivan džamija odavno privatno vlasništvo i mjesto za izložbe, promocije i slična događanja.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u crkvu svetog Nikole, bivšu Eski džamiju

Nećemo u muzeje, a dva su bez sumnje zanimljiva, jedan crkveni, Mitropolije Drama, drugi Arheološki, pred kojim se, među antičke pilastre i baze uglavila jedna crno-bijela maca. Nećemo jer je blizu Phillipi, sve što bismo ovdje vidjeli na policama tamo ćemo vidjeti in situ. I makedonska grobnica je zanimljiva, ali se u nju danas ne može, kao ni u starodrevne crkvice svete Sofije i svete Varvare, zaštitnice Drame. U svemu, mislimo da je to to što se tiče obilaska, a onda sasvim slučajno, negdje iza Kipa Pobjede, vidimo nešto bjeličasto, rasuto po travi. Pa hajde da vidimo šta je.

Drama je, u tome je „caka“, svjetski poznata po vrlo kvalitetnom mramoru, koji se izvozi po cijelom svijetu, sve do Japana i Južne Amerike. To je odgovor na pitanje otkud toliko spomenika, a i na ono naše „šta se bijeli u travi zelenoj“. Park skulptura „Diikitirio“ čine uradci kipara iz raznih dijelova svijeta izdjeljani na četiri dosad održane kiparske kolonije „Umjetnički svibanj“. Kako ih se u gradu više nije imalo gdje redati, određen je prostor podalje od centra i osmišljen tako da se sisate tete – njih je ponajviše – i kockoglavi stričeki, kao i sve ostalo mramorno što se razmiljelo travnjakom i jezercima, osjećaju rašomonski komotno. Jedna od teta, inače djelo Andreja Balahova, zove se „Rusija“. I niko se, začudo, nije sjetio maknuti je ili joj barem promijeniti ime :) Jest da se još jedan zove „Gruzija“, ali nije famozni Zapad iz udžbenika izbacio Aku Morchiladzea već Dostojevskog i Puškina niti je iz radioprograma šutnuo Zuraba Andžaparidzea već Čajkovskog i Šoštakoviča.

M.J. | Bljesak.info / Posejdon

Jedan povisok spomenik, točnije njegov središnji dio, „baca“ na fetus, a to – isklesao ga je Georgios Kaltsidis – nije nimalo slučajno, budući da je, po poznatom Heziodovu spjevu, nazvan „Teogonija“, što bi se moglo prevesti kao „Postanak bogova“. Na središnjem mjestu u glavnoj fontani očekivano gustobradi Posejdon, a malo dalje Gorgona. E, ovako bi se moglo do sutra, toliko ih je. Ali da ne pretjerujem, jer – čeka nas Phillippi…

 

Kopirati
Drag cursor here to close