Putujte s nama

Drač: I rimski, i bizantski, i mletački, i turski, ali, iznad svega, albanski

Zanimljivo je spomenuti i to da je jedan od „najmlađih“: otkriven je tek  1966., kada je arheolog Vangjel Toçi u sumnjivoj rupčagi „ugledao“ rimski amfiteatar. Da bi započela istraživanja, morale su biti srušene 33 kuće. 
Lifestyle / Putujte s nama | 26. 11. 2021. u 13:12 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tako je to s putopis(c)ima: jedan dan u selu od 200 stanovnika, drugi dan u gradu s 200.000 stanovnika. Grad se zove Drač, albanski Durrës, glavna je luka i drugi najveći grad u Albaniji, nakon prijestolnice Tirane, udaljene svega 33 kilometra.

Osim svega, Drač je i jedan od najstarijih gradova, i to ne samo u Albaniji, već i na Balkanu, vrlo značajan u antičko doba, kada slovi kao središte rimske provincije Epirus Nova. Bizantinci i Mlečani su ga zbog strateškog položaja (ulaz u Jadransko more, blizina današnje talijanske obale) također držali središtem šireg područja, a potonji i branili do zadnjeg časa, pa je od Osmanlija posljednji osvojen na tlu današnje Albanije (1501. godine). Stoljećima je bio najveća europska luka Osmanskog Carstva, a nakon oslobođenja od osmanske okupacije, 1912., postao je prijestolnica Albanije, ostavši to osam godina, kada je odlučeno da tron bude preseljen u Tiranu.

Na prvu bi podatak od 200.000 stanovnika jednog provincijskog putopisca kao što sam ja trebao prestrašiti – valja sve to obići! Na drugu: sve znamenitosti Drača stale su u stari dio grada, u par kilometara četvornih, a parking se, prilično prostran, nađe taman nakon što se s prostranih novih bulevara omeđenih nizovima palmi zakorači u staru jezgru.

Kad bih krenuo po redu, prvo bih… Al' jok, kako ću po redu kad me svega nekoliko stotina metara od parkinga, usred modernog grada, „čeka“ najveći rimski amfiteatar na Balkanu?! I začas me evo na amfiteatarskom ulazu!

U nas se još uvijek naiđe na rasprave o tome je li Kakanj nastao 1900., zajedno s rudnikom, i je li Novi Travnik osnovan 1949. ili godinu dvije prije ili kasnije. Rimljani su, makar nas otada do osnutka Kaknja i Novog Travnika dijeli više od dva i pol milenija, bili zeru pismeniji pa se zna da su Drač 627. godine prije Krista utemeljili grčki kolonisti iz Korinta i Krfa, nazvavši ga Epidamnos. Od Korinćana i Krfljana ga tri stoljeća kasnije oteli Iliri, a od njih, 229. godine p. n. e., Rimljani, preimenovavši ga u Dyrrachium.

M.J. | Bljesak.info / Mozaik u katakombama

Najznačajniji spomen na to doba je upravo amfiteatar. Podignut je početkom 2. stoljeća, za vladavine cara Trajana, a mnogi ga, zbog arhitektonskih posebnosti, uspoređuju s rimskim spomenicima iz Pompeja i Kapue. „Rupa“ u dnu amfiteatra duboka je 20 metara, pa slika na rubu izgleda kao da je pravljena dronom, a promjer mu je 136 metara. Gladijatore je, a šta znamo, možda i kazališne predstave, ako to u ono doba nije bilo isto, moglo gledati oko 20.000 osoba.

Zanimljivo je spomenuti i to da je jedan od „najmlađih“: otkriven je tek  1966., kada je arheolog Vangjel Toçi u arheološkom oku „sumnjivoj“ rupčagi „ugledao“ rimski amfiteatar. U Hodžinoj Albaniji arheologija je bila daleko od svih društvenih prioriteta pa nije čudno što se otkriće desilo tek tad, iako se pri kopanju temelja za kuće svaki put nailazilo na masivno obrađeno kamenje. Da bi bio otvoren put zaistraživanja, za početak su morale biti srušene 33 kuće.

Istraživanja su intenzivirana nakon što je komunizam poslan na smetljište povijesti, a od 2004. godine albanskim kolegama – prije toga je mnogo što urađeno naopako i nestručno – pomažu arheolozi sa sveučilišta u talijanskoj Parmi. Bit će još kuća koje će morati biti uklonjene, neke su se razbaškarile po antičkim tribinama i areni. Treba imati u vidu da je pola amfiteatra još uvijek ispod travnate površine. Usred amfiteatra se, evo, pravi pozornica, a ja, nakon što snimim iz nekog razloga na bok prevrnut spomenik Vangjelu Toçiju, stranjam uglavnom mračnim podzemnim hodnicima, stubištima i galerijama, s kojih se gdjegdje obrušava kamen. Najzanimljiviji detalj u podzemlju je kapela sa kršćanskim svetačkim mozaikom, primjer kako je mjesto na kome su ginuli gladijatori u neko doba postalo svetilište. Lijevi zid mozaika dosta dobro očuvan, desni donekle pojela vlaga, ali će se dati restaurirati kad dođe vrijeme za to. Zidovi se ponegdje obrušavaju i unutar površinskog dijela amfiteatra, na nekim mjestima su poduprti drvenom građom, a neki dijelovi su zastrti debelim platnom kojim arheolozi pokrivaju urađeno, a nedovršeno. Jedan ukrašeni slavoluk sam, tužan bez pripadajućih mu bočnih zidova.

Od amfiteatra se cijelom starim jezgrom nižu debeli zidovi iz kojih strše što planski umetnuti ukrasi, što dijelovi nekadašnjih prostorija, a pojedine staze se, zbog kapija, kuda se kroz zidove jedino može proći, pružaju istim pravcima kao prije 2700 godina. Narod gleda kako preživjeti i ne mari puno za povijest pa se uz antički vijenac u zidu može vidjeti hrpa papirnatih oglasa o iznajmljivanju stana i sličnim ponudama. Nađe se ispod antičkih zidina i poneki zagubljeni kapitel ili baza, a odlično služe i kao neka vrsta „paravana“, granice između starog i novog, obilježene brojnim spomenicima.

M.J. | Bljesak.info / Pred Venecijanskom kulom

Jedan striček čudno ispisanog i potpuno nečitkog imena – bit će da je kakav partizan, naviknut na ilegalu i skrivanje po šumama – glavu zadjenuo duboko u lišće stabla pod koje su mu posadili bistu. Kipar Sabri Tuçi (1916. – 1992.), rimski student, od povratka sa studija do smrti živio je u Draču i sigurno je znatan broj spomenika koje ću sresti lunjajući gradom njegovih ruku djelo. Ovdje mu je tamnu brončanu glavu neki kolega zagnjurio u bjelinu kamena; pitam se bi li bio zadovoljan? Možda je njegov tugaljivi mladić što je u naručju visoko, do vlastitog lica, podigao djevojku kojoj se haljina zgulila s oblina i bespomoćno visi?

Rimljani su Dračanima ostavili amfiteatar i zidine, naravno i još mnogo što smješteno u ovdašnjem arheološkom muzeju, najvećem u Albaniji, od kamenih Venera do sarkofaga. Ipak je ovuda vodila znamenita cesta Via Egnatia, što je odavde, preko Soluna, „stizala“ sve do Bizanta, današnjeg Istanbula. A muzej… Nastradao je, jadan, u građanskim nemirima iz 1997., a štete još uvijek nisu sanirane.

Mlečani su Dračanima ostavili okruglu kulu uz more. Stvarno je Venecijansku kulu, kako se uobičajeno naziva, prvotno u svom rodnom gradu dao podići bizantski car Anastazije I. (481.-518.), a Mlečani su je dodatno ojačali nakon što su shvatili da Osmanlije neće stati na grčkim obalama i po vrletima današnje istočne Albanije. I u kasnijim je vremenima znala poslužiti u ratne svrhe pa je tako bilo i 1939., kad je 350 albanskih patriota prilično uporno i dugo branilo grad od talijanskog osvojenja, ali su na kraju, nakon što su Talijani u luci iskrcali oklopne snage, ipak kapitulirali. Predvodio ih je narodni heroj Mujo Ulqinaku, mornarički časnik albanske kraljevske vojske, pravim imenom Mujo Cakuli; ono Ulqinaku znači, ustvari, Ulcinjanin, budući da je rođen na jugu današnje Crne Gore. Predvodi i popis od osam poginulih, a kasnije ću vidjeti i osnovnu školu nazvanu po njemu, kao i spomenik nedaleko od Venecijanske kule: u ljevici mu mitraljez, desnom pokazuje kamaradima ko zna što, ispod postamenta mu dva topa, koja u stvarnosti 1939. nije imao, samo onaj mitraljez. Talijani su imali; granata ga je raznijela tako da se nije imalo šta pokopati.

Blizu kule je i pano s itinerarom pjesnika i slikara Edwarda Leara (1812. – 1888.) po Draču. Kad je 1848., uz odobrenje Porte, krenuo kroz Grčku do Istanbula nije ni slutio da će „zapeti“ u Albaniji; obišao ju je – a tada se Albanija smatrala „divljinom“ – uzduž i poprijeko, zapisujući i crtajući ono što se nije dalo opisati riječima. Tri godine kasnije će zapise i crteže u Londonu objaviti u knjizi koja je za mnoge zapadnjake predstavljala prvi susret s dotad potpuno neistraženim krajevima europskog juga. Engleski Zuko Džumhur.

M.J. | Bljesak.info / Bizantski trg

I tako: Mlečani su Bizantincima oteli slavu izgradnje kule, ali su se Bizantinci ipak prije osigurali, ostavivši lijep pečat svog prisustva u Draču. Riječ je o Bizantskom trgu, smještenom između brojnih stambenih zgrada. Ako je amfiteatar bio pod zemljom pa se na njemu gradilo, kolonada od kružno poredanih vitkih stupova nije; evo ih, uspravni i povezani arhitravima, sjajnih kapitela i – poprilično zatrpani smećem ☹ Naravno da je i Bizantski trg podigao Anastazije, to je reći lokalpatriotizam! Ostalo je i nešto zidova za koje onodobni zapisi tvrde da su bili toliko debeli i široki da je na njih usporedo moglo stati po nekoliko konjanika. Ako se i pretjeralo, opet je utvrda što je okruživala bizantsko središte bila, kažu povjesničari, jedna od najtvrđih ma današnjem Balkanu. Šta je sve ostalo ispod zgrada i – pošto je trg služio i kao forum – kakav je, a sigurno jest, monumentalni kip stajao u središtu, ostaje tajna. U blizini su i ostaci antičke kupelji s hipokaustom i 35 četvornih metara velikim bazenom.

Najpoznatiji spomen srednjovjekovlja je bunar Top-Hanesa, rubova nazubljenih užetima kojima se izvlačilo vedro, blizu pravosudne zgrade. Kako je u osmansko doba korišten u tvornici baruta, tako je ime dobio po „tophani“.

A šta su ostavili Osmanlije? Džamiju, i to zadužbinu nama dobro znanog Mehmeda el-Fatiha. Sada stiješnjena između socijalističkih zgrada, podignuta je 1502./1503. godine na ruševinama ranokršćanske bazilike, od koje je sačuvano nešto zidova, uključujući i dio sjeverne arkade. Jedna je od najstarijih na albanskom tlu, poznata i kao Mala džamija. I da je dvostruko veća, opet bi ostala Mala, jer su 1931. bogati drački trgovci, na inicijativu muftije Mustafe Varoshija, po kome se danas zove ovdašnja medresa, a po nekim izvorima i uz financijsku pomoć kralja Ahmeda Zogua, sagradili jednu puno veću. U vrijeme gradnje bila je najveća u Albaniji. Love je u neko doba ipak ponestalo pa je džamija ostala s jednom od dvije planirane munare, dok je druga izidana samo do temelja drugog kata. I da nije, uzalud bi bile potrošene, budući da je Enver Hodža 1967. uklonio i onu jednu, a džamiju pretvorio u Dom mladih. Ni Hodžino, znamo, nije trajalo vječno pa je 1994. rekonstruirana i vraćena izvornoj namjeni.

M.J. | Bljesak.info / Velika džamija

Velika džamija stoji u novom centru Drača, na brdašcu iznad glavnog trga. Prostranim trgom išaranim palmama dominira bordo katnica gradske uprave. Na nekim od prozora medaljon s jedrenjakom, bit će nešto vezano za luku i pomorski svijet, a na zidu dvije skromne spomen-ploče, jedna u spomen na ilegalce strijeljane od talijanskih fašista 1943., a druga na atentat izveden iste godine na neimenovanog fašističkog prefekta Drača.

Drač je grad različitosti, ne samo zbog spomenika iz raznih razdoblja već i zbog tretmana pojedinih kvartova, moglo bi se mirne duše reći „plus minus“ grad. Teško je, naime, objasniti kako to da su neki dijelovi takoreći savršeno uređeni, dotjerani, umiveni, a iz nekih drugih, odmah uz spomenute, nerijetko ih dijeli samo ulica, gledaju nas ruševne zgrade, oborašćine pune šuta i svakovrsnog smeća. Kao da je neko nekad donio odluku da se grad „pegla“ napreskok ili na eci-peci-pec. Možda, računam, gradski oci stave preda se kartu grada, zažmire pa ubadaju ulice i kvartove koje će urediti.

I tako; na jednoj strani ulice velebna zgrada Albanskog koledža, kakva bi komotno mogla naći mjesto u Berlinu ili Rimu, na zgradi na drugoj strani ulice ruši se zid, a kroz prozorske rešetke se vidi da je unutra totalni krš. Na jednoj strani omanjeg trga radnje svjetski poznatih firmi, na drugoj radnjice s firmama i radnim vremenom crnom bojom ispisanim na golom zidu. „Mercedesi“ prolaze jednom stranom, na drugoj sirotinja pretražuje kontejnere.

Spomenika puno. Oko jednog očito novijeg, bijele figure s ostima u ruci što stoji na krhotinastim instalacijama morskih nemani, dvojim je li ribar ili đavao. Spomen partizanima poginulim za slobodu Drača i Albanije socijalistički jednostavan: partizan s puškom podignutom visoko iznad glave kreće u juriš. Tu se nema šta dvojiti ni nagađati. Poseban spomenik je, blizu Venecijanske kule, prije tri godine dobilo 2.700 žrtava broda „Loyd Linz“ i drugih mornara poginulih u Velikom ratu. Brod je potopljen ovdje, na obali u Draču, a tragedija je bila tolika da je „Loyd Linz“ nazvan „austrijskim Titanicom“. Budući da se radilo o austrougarskoj floti, tekst na spomeniku je, uz albanski, ispisan i njemačkim te mađarskim jezikom.

M.J. | Bljesak.info / Slava mučenicima

Na rodnu kuću Eftali Koçi, prve učiteljice u ovdašnjoj prvoj ženskoj školi postavljena je spomen-ploča; iznad nje još jedna, malo veća, srodnik joj Kiço Koçi nudi turistima apartman. S pročelja blijede zgradurine iz Hodžina doba, dopunjen zastavom, „udara“ jedno „Lavdi deshmoreve“ (Slava mučenicima), a ispod natpisa mozaični prikaz albanskog naroda: vojnik s puškom, policajac pod uprtačima, nezaobilazni radnici, socijalistički pregaoci i trudbenici, mlada žena u suknji za koju se uhvatilo dijete, ali i baka u šamiji, bubnjar i trubač… Svi, dakako, sretni i veseli, baš kao u projekciji Hodžine „demokracije“. Rezultat je bilo to da je 1991., nakon pada Hodžinog režima, za samo mjesec dana u Italiju emigriralo oko 20.000 ljudi, a grad postao sjedište „Operacije Pelikan“, kojom je Europska zajednica na pragu 21. stoljeća morala tražiti rješenje za nešto za što smo vjerovali da je u Europi davno nestalo – glad!

I poneki fini mural, motiva ni nalik onim što vrište s fasada prepuštenim street-art umjetnicima, i s bojama koje kao da su prirodne, one kakvim su grnčari nekad pravili ukrase na ćupovima i crepuljama. A jedan se muralist u pokušaju zadovoljio nacrtavši kamion iz kojeg ispada smeće i zatrpava onog partizana s puškom. Od njega dosta.

Nego, znate li da su plaže Drača među najpopularnijim na albanskoj obali? Deset kilometara ih ima, počinju od same gradske rive. E, pa, popodne je i vruće, ima jedno 35 stupnjeva, odoh baciti jedno kupanje pa se čujemo i vidimo :)

Kopirati
Drag cursor here to close