Putujte s nama

Donji Miholjac: Prandau, Mailath i – točka!

Schlesingeri su u imanju uživali do izbijanja Drugog svjetskog rata, kad procjenjuju da je – bili su Židovi – bolje sačuvati glavu bez dvorca nego dvorac bez glave. „Narodna“ vlast je 1945. dvorce proglasila svojim.
Lifestyle / Putujte s nama | 11. 03. 2022. u 12:46 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gdje god je pisano o povijesti Donjeg Miholjca naići će se na podatak da su ga naseljavali pripadnici panonskog, odnosno ilirskog plemena Andiantes te da je naselje, pod imenom Mariniana, početkom 2. stoljeća na svoju kartu ubilježio  grčki geograf i astronom Klaudije Ptolomej. I prođe otad puno, puno više od 13 Bajrama, a Donji Miholjac dogura do svega nešto više od 6000 stanovnika.

Tri su točke koje – ono što ostane tu je samo „nabroj“ – praktički čine Donji Miholjac: kompleks dvaju dvoraca, župna crkva svetog Mihaela i park usred gradića.

Naravno da najprije hitam prema dvorcima; ko ih nije vidio ili tvrdi da jest, ali ih ne pamti, taj u Donjem Miholjcu nije bio. Dva su, a oba su imena dobila po vlasnicima: Mailath i Prandau. Nisu od onih iz davnih vremena, s čijih se tornjeva, ne samo što su prizemni, spušta Zlatokosa ili vas pred ulazom dočekuju Snježanini patuljci; stariji, nazvan po plemenitašima Prandau, spomenuh ih u putopisu iz Valpova, podignut je 1818. godine. Uz cestu je, na čistini, pa se s te strane fino vidi svih 19 prozora, istih-isticijatih, ali fino ukrašenih. Što li ne zaokružiše na 20? I krovni prozorski „čardačići“ su fino izvedeni, a dimnjaci čitava umjetnost, kao i izrezbarena drvena veranda. Kasni barok koji se, u vidu žbuke što se runji i otpada oko prozorskih ramova na fasadi s dvorišne strane, polako gubi.

Dok je bio „sam na svijetu“, jest možda bio najveća i najljepša zgrada, ali se nikako nije mogao uspoređivati s drugim slavonskim dvorcima, tu bi, na tablici kvalitete, bio pri samom kraju.

Proći će čitavo stoljeće dok dvorac Prandau ne dobije mlađeg brata, visokog, vitkog, stamenog i apolonski lijepog; nije bez vraga ono da je mlađe slađe (mada se zapitam zašto onda vuk nije pojeo Crvenkapicu, a ne baku :). Dvorac Mailath podignut je od 1903. do 1906. i jedan je od posljednjih iz austrougarskog doba, budući da će osam godina kasnije izbiti Veliki rat, a crno-žuta monarhija se rasprsnuti u bezbroj paramparčadi. Tudorski stil, sa svim onim cilindričnim tornjićima i razigranim krovnim plohama, kombiniran s neoklasicističkim doživljajem, posebno na terasama i u ogradama.

M.J. | Bljesak.info / Grb iznad ulaza u dvorac Mailath

Dvorci su povezani finim drvenim trijemom, da gospoda Prandaui i Mailathi ne pokisnu. To nekad, a trijem sad štiti općinske zaposlenike. Svejedno na ulazu u mlađi dvorac stoji prekrasan kameni grb, pretpostavljam obitelji Mailath.

Duga je priča o Prandauima i Mailathima. Nakon oslobađanja ovih krajeva od Osmanlija Dvorska komora je zaslužnim zapovjednicima povoljno razdavala ili čak darovala brojne posjede po oslobođenim područjima. Tako je car Karlo VI. savjetnika bečke komore Antuna Petra Hillepranda von Prandaua počastio Valpovom i Donjim Miholjcem. Kad se jedna od Prandaua, Štefanija – a ostali su bez muških potomaka – sredinom 19. stoljeća udala za grofa Đuru Mailatha Székhelya, mađarskog političara, župana Baranjske županije, u Donjem Miholjcu su se „zakopitili“ i Mailathi. Ladislav, jedan od njihovih pet sinova, „udaje“ se u Budimpeštu, ali ostaje ovdje do 1923., kada shvaća da u novoj državi – džaba mu sve – nikad neće dobiti državljanstvo, pa imanje prodaje braći Schlesinger, valjda istim onim što ih spomenuh u putopisu iz Novog Bečeja. Schlesingeri su u imanju uživali do izbijanja Drugog svjetskog rata, kad procjenjuju da je – bili su Židovi – bolje sačuvati glavu bez dvorca nego sačuvati dvorac i ostati bez glave. Gotovo da nema potrebe reći da je nova, „narodna“ vlast 1945. dvorce proglasila svojim.

Mogu misliti kako je nekad, u vrijeme Prandaua i Mailatha, izgledao prostrani park oko dvoraca. Vidi se to po konceptu, ponajprije po rasporedu šetnica, baroknim stepenicama što se spuštaju s nekadašnjeg travnatog plesnog podija i obilju egzotičnog drveća. S panoa doznajem da je ovdašnji rasadnik Prandaua s klijalištima i staklenicima, čak – to je i danas rijetkost – s grijanim travnjacima bio među vodećim u Monarhiji. Kaže, 60 vrsta rododendrona i 103 vrste kamelija! Iskreno, nikad dosad nisam čuo ni da ih postoji toliko! Uglavnom su ovdašnje sadnice izvožene po cijelom bijelom svijetu

A danas… Panoe s podacima sunce i vlaga su više nego nagrizli pa se u neke može samo uzaludno blejati. Lijepa okrugla kula na granici dvorišta i parka zaboravljena, kao i kućice nalik stražarnicama. Iza polomljene parkovske ograde posjetitelja dočekuju razrušene prizemnice i staklenik sagrađen davne 1872., čija se nekadašnja ljepota, sada zarasla u bršljan i zatrpana šutom i smećem, jedva može i naslutiti. Prozorski okviri i istrule grede vise s pročelja nekadašnjih arhitektonskih ljepotica, nije tu pametno ni zalaziti. Ukratko, čovjeka uzme tuga kad vidi ovoliku količinu nemara i nebrige za nešto što bi trebao biti ukras čitavog grada. Jer koja fajda od ljepote dvoraca ako je minutu od njih potpuni urbanistički kaos?

M.J. | Bljesak.info / Tuga usred parka

Park se nekad neprekinuto protezao kroz čitav današnji grad pa je dio sačuvan i u središtu i on je besprijekorno uređen. Ako sam dobro razumio, taj je dio podijeljen na dva posebna; jedan je nazvan po Matici hrvatskoj, drugi po svetom Florijanu. U potonjem je glavni Spomenik Slobode, otkriven za Dan Republike 1968. u spomen na 25 godina od osnutka VI. korpusa  Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Dopadljiv, s dva fina reljefa u Augustinčićevom stilu, mada je autor akademski kipar Stjepan Brlošić. Na kraju natpisa oni poznati Gundulićevi stihovi u slavu slobodi. Oko spomenika uredno, kao i oko ostalih koje ću ovdje vidjeti.

U parku Matice Hrvatske dominira spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata. Nije modernistička apstrakcija, kao što ih se nađe, ali bez topline, sućuti, žara; socijalistički je kudikamo ljepši. U dnu stihovi Antuna Nemčića; tehnički loša izvedba, nema ni 20 godina kako je spomenik podignut, a već su jedva čitljivi.

Glavni spomenik u centru je onaj podignut u slavu Franje Josipa I. Nije ti šala, car je u rujnu 1901., za trajanja trodnevnih vojnih vježbi njegove vojske, „aterirao“ u Donji Miholjac. Jest da je Donjomiholjčanima trebalo četiri godine – spomenik je otkriven 1905., a prisustvovao je i tadašnji hrvatski ban Teodor Pejačević – ali su barem sve uradili „kako bog zapovijeda“, što će reći, angažirali jednog od tada najvećih, Roberta Frangeša Mihanovića, pa nikako nije moglo biti „fule“. Dijelom spomenika nekad je, znamo (valjda) i dokad, bila i reljefna bista njegovog carskog i kraljevskog visočanstva, ali je, eto, zasmetala. Ostao je car u profilu; samo za bujne brke i još bujniju bradu trebalo je potrošiti barem još kilogram bronce, sva sreća da je već bio podobro oćelavio. Spomenik udjenut u metalnu ogradicu, a na nju prislonjena crnomramorna ploča s tekstom o obnovi iz 2005., i ona jedva čitljiva. Jest, sve na svijetu napreduje, ne da se to više izmjeriti, samo je kod ploča suprotno: što je mlađa, to je teže pročitati tekst. Eno jedan taman pričvršćuje jednu na zgradu osnovne škole; sreća nije mramorna, vidjet će se tekst, ako je ko ne polomi, i za 10 i za 20 godina.

M.J. | Bljesak.info / Franjo Josip I.

Carevom dolasku pripisuje se čak i gradnja mlađeg i ljepšeg dvorca; navodno mu je to u Donjem Miholjcu, obećao grof Mailath, nadajući se da će car možda opet svratiti i doći kod njega na konak. Dvorac je, eto, izgradio, ali car ne dođe.

Ne znam je li carski i mali zeleni paviljon blizu spomenika. Dio ograde fali, iznutra samo ona spravica za usisavanje lišća i vrećica s koje se neko reklamira s „Dobro, bolje, domaće“.

U parku, malo po strani, i kip svetog Florijana. Do zuba naoružan svom onom vatrogasnom spremom, gasi kuću na kojoj je upisana 1802., pretpostavljam godina postavljanja kipa. Posljednja je bista Stjepana Radića, klasična novovjeka. Sloboda, čovječnost i pravica, to stoji ispod imena, a u stvarnosti… U stvarnosti fali novi Stjepan Radić, ne Donjem Miholjcu nego Hrvatskoj i svijetu.

Crkvu svetog Mihaela kao jednu od tri bitne točke spomenuh jer se urbana jezgra i razvila oko nje. Zvuči pomalo nevjerojatno da se prvi put, u povelji sabora održanog u Albaregiji, spominje još 1057. godine. Naravno da je poveznica sa sadašnjom crkvom mutna i nesigurna, ali dokumenti nikad ne lažu pa zašto bi i u ovom slučaju. Sveti Mihael, zapovjednik nebeske vojske u ratu protiv Lucifera i njegovih odreda odlično je čuva. Inače barok 1/1 sa svetiteljem na oltarnoj slici i puno kipova, vrlo lijepo izvedenim „nebom“ i nekoliko zanimljivih natpisa. Na jednom – bit će da je tu pokopan? – ime Emerika Josipovića (1834. - 1910.), političara, člana hrvatskog, a potom i mađarskog sabora, kasnije i ministra. Malo više od stotinu godina je prošlo od njegove smrti, a svijet je neki sasvim drugi, ni nalik na onaj. Zamislimo da sad nekog političara pokopaju u crkvi :-O Recimo, Emerikova prezimenjaka (možda, hajd' znaj i rođaka) Ivu, bog mu dao zdravlja (i pameti)…

M.J. | Bljesak.info / Rimske opeke u zidu crkve svetog Martina

Crkvu svetog Martina u Podgajcima Podravskim snimam poizdalje, čisto nek' je ima, ipak je sagrađena 1795., a zadržat ću se kod grobljanske crkve svetog Jurja, i to ne zbog sakralnog već zbog arheološkog. Ne zna se otkad je i kroz što je sve prošla, ali rimske opeke ugrađene u sjeverni dio lađe trebale bi svjedočiti da je podignuta na ostacima neke znatnije rimske građevine, možda kasnoantičke crkve. Mada, onako laički, pitam se jesu li rimske cigle mogle biti odnekud donesene? Struka pretpostavlja da se ovdje nalazila jedna od postaja rimske ceste što je povezivala antičke gradove Mursu i Petoviju, odnosno Osijek i Ptuj. Crkva je posebna i zbog kasnogotičkog portala na južnom zidu. Fasada je ostrugana, a predmnijevam da će prije renoviranja arheolozi malo zagrebati po zidovima.

Tako. Nanese me put svukud, tako i u Donji Miholjac, al' da je za putopisca neka velika pljačka, vala i nije. Bit će bolje sljedeći put.

Kopirati
Drag cursor here to close