Putujte s nama

Bran: Pazi, Drakula vreba! (Transilvanijom uzduž& poprijeko 13)

Kad je Bram Stoker odlučio smjestiti Drakulu baš u ovaj dvorac, sve se okrenulo naglavačke. Bran sada, uglavnom kako bi vidjelo dvorac, godišnje posjeti više od milijun turista, a prihodi se mjere u milijunima eura.
Lifestyle / Putujte s nama | 01. 09. 2023. u 13:16 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kažu da ništa u životu nije slučajno. Ako je to tako, onda sigurno nije slučajno ni što u Bran, pola sata daleko od Brașova, stižemo noću. Plan za smještaj imamo, samo treba naći ulicu. U mjestašcu sa svega nešto malo više od pet tisuća stanovnika to ne bi trebao biti nikakav problem pa ćemo najprije proći glavnom ulicom. Kafići i slične „ustanove“, bašta do bašte, i to je gotovo sve. Možda bi se primijetilo još štošta da cijelo vrijeme ne bacamo pogled prema dvorcu na brdašcu što se natkučilo nad gradić; tu je, u mračnom tajanstvu iz koga sada šiklja jarki bljesak svjetla, živio najpoznatiji svjetski vampir Vlad Ţepeş, svima znan kao grof Drakula ili ga je barem tu smjestio njegov ispisnik, irski književnik Abraham Bram Stoker, koji – da se i to zna – nikad nije bio u Rumunjskoj.

Bran bi, da se Stoker, kao većina njegovih sumještana, odlučio baviti lovom na kamenice ili sušenjem bakalara, ostao samo jedno od stotina nikom poznatih transilvanijskih sela. Kad je, međutim, odlučio smjestiti Drakulu baš u ovaj dvorac, sve se okrenulo naglavačke. Bran sada, uglavnom kako bi vidjelo dvorac, godišnje posjeti više od milijun turista, a prihodi se mjere u milijunima eura.

Povijest dvorca je, dakako – prvi mačići se, znamo, niz vodu bacaju – puno starija od Drakule i njegova doba, a započeli su je još 1211. godine pisati Teutonski vitezovi, katolički red osnovan po njemačkim križarima u Palestini, dobivši od ugarskog kralja Andrije II. zemljište u ovom dijelu svijeta kako bi branili Transilvaniju od Kumana i Pečenega. Oni malo nakon dolaska podižu prvotnu malu utvrdu, a seoce se po inačici staroslavenske riječi za vrata dobiva ime Bran. Teutonski vitezovi će se 1226., ko zna zbog čega, sporječkati s Andrijom II., odnosno njegovim službenicima, pa će zaraditi crveni karton, a novi dvorac bit će započet nakon što 1377. godine Ludovik I. Anžuvinac, ugarski, a kasnije i poljski kralj, udari svoj kraljevski muhur na ispravu kojom Brašovljanima daje privilegiju izgradnje dvorca. Stanovništvo Brașova, po njemačkom Kronstadta iliti Kraljevskog grada,  tada dominantno čine Saksonci, odnosno Nijemci, a kad se Nijemci nečega prihvate, znamo da to i završe. Radovi su trajali 11 godina, a mrko kameno zdanje „zalijepljeno“ za liticu dočekat će, evo, i nas dvoje.

M.J. | Bljesak.info / Ispred dvorca

U ono doba u dvorcu su bili smješteni kraljevi carinici, ali još više vojnici, zaduženi da istočnu transilvanijsku granicu čuvaju od upada ratobornih osmanlijskih ordija. Tu negdje se u cijelu priču uglavljuje Vlad Nabijač, nazvan tako jer je – detaljnije to podastrijeh u putopisu iz rodne mu Sighișoare – na kolac nabio sve one tisuće zarobljenih Osmanlija. Kad je prvi put došao na vlast (1448.), Vlad Nabijač ili Drakula u savezu je s Brașovom, ali su se zavadili tijekom njegove druge vladavine (1456. - 1462.), i to toliko da 1459. spaljuje brašovska predgrađa i ubija na stotine Saksonaca. Predaja tvrdi da su ga upravo zbog toga proglasili vampirom, a Bram Stoker se samo „nastavio“ na predaju.

Ozbiljni povjesničari nisu našli nijedan dokaz da je Drakula ikada kročio u „svoj“ dvorac, niti je u njemu bio zatočen 1462., kad su ga se napokon dočepali „specijalci“ ugarskog kraljevstva. To, međutim, ne sprečava mase naroda da se svakodnevno slijevaju u Bran, legenda naprosto zvuči izazovnije nego tamo neki iskrzani dokumenti i dosadna povijesna fakta.

Tako je i danas – ima još sat vremena do otvaranja kapije na ulazu u kompleks, a red čekača se već opasno izdužio – brat bratu, jedno dvjesta nestrpljivih. Kontamo da je to to pa ćemo tih sat vremena iskoristiti tako što ćemo prošvrljati tržnicom ispod dvorca gdje, u moru vlaške drvenine, plastičnih besposlica, vunenih haljetaka i kineskog tekstila sa stotinu inačica Drakule, kupujem majicu s njegovim likom i crtežom dvorca. Kome je to malo, čekanje može prekratiti u nekoj vrsti „kuće straha“ na tržnici: i tu je, dakako, glavni Drakula, eno ga na balkončiću, na zidovima, na stropovima, ondje iskeženih sjekutića, malo dalje zagonetnog osmijeha što sluti na zlo. Polumrakom sobičaka razliježu se zlokobni odjeci njegovih žrtava, kako Turaka što ih nabija na kolac, tako i onih čija krv mu se cijedila niz bradu.

Pred kapijom dvostruko više ljudi. Pokušavamo nešto smuljati na akreditaciju i lijepe oči, al' ovdje ne pali ništa osim 60 leja (oko 23 KM) po osobi. Jedina dobit je što smo muljanje iskoristili da ostanemo vrlo blizu ulaza i budemo među prvim kapima rijeke ljudi koja će uskoro izliti u dvorište dvorca.

M.J. | Bljesak.info / Povelja kralja Ludovika iz 1377.

Dvorac je inače promijenio poprilično vlasnika, od Vladislava II. Jagelovića, preko plemenitih Rackoczija, pa do u transilvanijskim putopisima puno puta spominjanog Gabriela Bethlena. Mijenjala su se i carstva, pa je čitava Transilvanija, ni kriva, ni dužna, i dalje dominantno nastanjena Nijemcima i Mađarima, nakon Velikog rata postala dijelom Kraljevine Rumunjske. Magistrat Brașova tada odlučuje darovati dvorac kraljici Mariji od Edinburgha, koja će ga pretvoriti u glavnu ljetnu kraljevsku rezidenciju. Potrajalo je kratko, samo do uspostave komunističke vlasti u Rumunjskoj, kada država otima i dvorac i sve u njemu. No, ni njihova, znamo, nije do zore gorjela pa je dvorac u svibnju 2009., nakon 61 godine, četiri mjeseca i 11 dana vraćen djeci Marijine kćerke Ileane, sada već prilično ostarjelim Dominicu, Elisabeti i Mariji.

Sreća pa se progurasmo naprijed jer ni dvorište, kamoli dvorac, jedno od sedam rumunjskih čuda, ne može progutati sve koji bi unutra. Poizdalje vidimo da je već na stepenicama ulaza usko grlo pa, kad se već opet mora čekati, uživamo u pogledima na gradski park, jezerce i šetnice obješene iznad okolnih udolina. Da nam ide gotica, mogli bismo, koliko dugo čekamo na stepenicama, napamet naučiti šest redova dug natpis iznad ulaza, a onda nekako ipak ulazimo. Unutra nas dočekuje jedna reljefna Gospa koja je preživjela komunističke godine, doduše ostavši bez obje ruke. Hodnici uski, ljudi puno. Izložba fotografija pa soba s poveljama, uključujući i onu Ludovikovu iz 1377., a onda jedna s umjetničkim slikama dvorca. Po zidovima grbovi, u nišama kaleži i slične stvarčice, u vitrinama kristalno posuđe, originalno, tvrde, a ako posuđe i nije, kamini i ostalo što zalazi u zidove sigurno jest. Dodatni ukras su sveprisutne transilvanijske keramičke pločice sa stotinu različitih šara.

U jednoj od odaja predstavljen je Dominic Habsburški, aktualni vlasnik, a već u sljedećoj, uglavnom podobro starim likovno-tekstualnim ilustracijama, Drakula. Ta bi se mogla nazvati „tihom Drakulinom sobom“ za razliku od sljedeće, kojom se razliježu krikovi što bi trebali zalediti krvotok i izazvati što brži „prelet“ u naredne prostorije. Drakula s ekrana, dok noć paraju munje, glavinja grobljem, bira grob, raskopava ga i spušta se unutra u potrazi za „večerom“. Na drugom ekranu mlađahna djevojka bere cvijeće, a ne vidi da joj se s leđa primiče vuk, dakako opet svima znani vampir. U pokrajnjoj izbici na stolu komplet pribora potrebnog onim hrabrim koji bi se usudili upasti u okršaj s vampirom, dakle, povelik križ, vijenac bijelog luka, svijeća, glogov kolac, molitvenik i još par sitnica. Drakula je prikazan i za radnim stolom, ipak je bio vladar, onda u hodniku, nalik Munchovom „Kriku“, potom samo kao čvornovata ruka otvorenog dlana i koščatih prstiju, spremnih da zgrabe, pa još jednom s krunom i vladarskim žezlom. Ne mrda se dok se slikamo s njim, „ubio“ se za poziranja, a s koliko turista to svakodnevno uradi, ni ne čudi – vježba čini majstora. Na kraju je tu i Drakulino rodoslovno stablo, svako, eto, može provjeriti da s vampirom nije u kakvom rodu :)

M.J. | Bljesak.info / Pribor i alat za ubijanje vampira

Na redu nam je bogati Glazbeni salon pa Saksonska soba, sa šarenim pokućstvom kakvog smo se, lunjajući Transilvanijom, već nagledali. Onda opet Drakula, točnije njegov portret u sobi s nekoliko srednjovjekovnih oklopa, kopalja, helebardi, buzdovana, akrebuza i stolom na kome, uz ovdašnja probrana vina, stoji i jedna prava lubanja, a zatim, u posebnoj prostoriji, i vojne, viteške te druge odore iz Drakulinog doba, uglavnom izrađene za potrebe snimanja filmova o Drakuli.

I tako: još grbova, fotografije transilvanijskih sela, glava nekog dječačića, saga o Habsburzima na rumunjskom kraljevskom dvoru i evo nas napokon vani. Nije da je unutra bilo nezanimljivo, naprotiv, ali je ljudi puno, a zraka malo. Poglede vani bacali smo i za obilaska, pogotovo na toranj kapele princa Mircee, ali i na kameni bunar u malom dvorištu, uz koji sad sjedamo odmoriti. Bunar je dubok 59 metara, a u vrijeme boravka kraljevskog para Ferdinanda i Marije u dvorcu pretvoren je u lift kojim su se njih dvoje spuštali u park. U komunističko doba prolaz je zapostavljen, a danas ponovno funkcionira i čak su u njemu formirane male galerije; nigdje na svijetu ne postoji ništa slično tomu.

Spomenuh da Bran samo od ulaznica u dvorac uprihodi milijune, a gdje su tek novci koji se sliju od noćenja, suvenira i ugostiteljstva! Malo koje mjesto ne samo u Transilvaniji već i u Europi ima tolike prihode po glavi stanovnika, ali su ulice, izuzev glavne, za ne povjerovati – makadamske! Prašina se diže na sve strane, makar nekoliko puta vidjesmo cisterne koje ih polijevaju. U manjim mjestima u Rumunjskoj to, međutim – slične slike pokazah i u Viscriju i drugdje – kao da nikom ne predstavlja prevelik problem. U preuskoj i ugostiteljskim objektima sa svih strana stiješnjenoj glavnoj ulici živa gužvara, tako da je za bilo što drugo ostalo premalo mjesta; jedan „totem“ s putokazima, jedan toranj, bit će općinska zgrada i to je to.

Drugačije je ispod samog dvorca, gdje restorane, kafiće, slastičarnice i picerije zamjenjuje smjelo osmišljen park, u biti etnografski muzejčić na otvorenom. Ispred ulaza stražari Ioan de Pușcariu (1824. - 1911.), povjesničar i pisac, akademik, glavni inicijator osnutka Transilvanske udruge za književnost i kulturu rumunjskog naroda (ASTRA), a s boka sve nadgleda domaći sin Nicolae Baciu (1911. - 2002.), „avocat, scriitor, istoric, publicist“. Porta Branului, drvena kapija, označava start, a prvi detalj je, na ogromnom kamenu, spomen-ploča istaknutom pravnom stručnjaku Nicolaeu Popi. Onda još jedan okruglasti kamen  s malim nišama i prečkama za nošenje čiju simboliku ne uspijevamo ni naslutiti pa od drveta izvajan „Pastir s čabrom za sir“ Georgea Bostanice, jednoj od najpoznatijih rumunjskih „drvenih umjetnika“. Njegova je i, zasjela preko puta pastira, bakica s preslicom vune, a bezbeli i još jedan pastir, ogrnut ovčjom kožom, sa svojim vjernim psićem „vraćalicom“, dok su „Ranjeni domaćin“, kraljevska kruna i još pet-šest djela, vidi se po stilu, izronila ispod nečije druge sjekirice i čakijice.

M.J. | Bljesak.info / Kraljevska kruna u parku

Park krase i dva spomenika. Prvi je, bistu na glomaznom postamentu, dobio Sextil Puşcariu (1877. - 1948.), rumunjski lingvist i filolog, lajpciški, pariški i bečki đak, utemeljitelj (u Cluju) prvog lingvističkog instituta u Rumunja. Ne znam šta mu dođe prezimenjak na ulazu u park. Drugi spomenik je kudikamo veći, a kad je tako – 'ta će filolog i lingvist, vel'ke fajde od njega! – da ni ne pogledaš, znaš da je neki general. Traian Mosoiu (1868. - 1932.), s čoporom činova i odlikovanja, za Velikog rata bio je jedan od glavnih rumunjskih vojnih zapovjednika, a sve konce je držao i u „oslobađanju“ Transilvanije. Stavljam navodnike jer se ipak radilo o pripajanju Rumunjskoj, a oslobađati je se nije moglo od Austrije i Mađarske kad su Nijemci i Mađari tada u njoj bili kudikamo brojniji od Rumunja. Kuriozitet je i to što je u ratu protiv Mađara 1919., u protuofenzivi, sa svojom divizijom stigao čak do Budimpešte, gdje je inače, samo što mu se država tada zvala Austro-Ugarska, završio vojnu akademiju. Kasnije se bavio politikom i zauzimao neke od najviših dužnosti u rumunjskim državnim vladama.

Iz parka se – i noćne slike smo napravili odatle – najbolje vidi Drakulin dvorac, ali bi sve bilo „druga liga“ da se u produžetku na park ne nastavlja Nacionalni muzej Bran. Znam da će mnogima prva asocijacija biti mali lokalni muzej, tȁ dosta im je Drakulin dvorac, ali… Spomenuh u uvodu da je najomiljenija rumunjska kraljica Marija dvorac pretvorila u rezidenciju, a sad dodajem da je sve vezano za njene dolaske i boravke u Branu u stalnoj postavci muzeja.

"Kraljica Marija u Branu - kraljevski okusi i atmosfera", službeni je naziv postavke koja započinje izložbom fotografija s krunidbe kralja Ferdinanda I. i kraljice Marije u Alba Iuliji, 15. listopada 1922. Čitava postavka počiva na ideji da se reproduciraju ambijent i atmosfera rezidencije u dvorcu pa se redaju saloni, svaki u svom umjetničkom slogu, a srž svega su originalni kraljičini predmeti, od umjetničkih slika do knjiga bibliofilske vrijednosti, od njenog servisa za čaj do rekonstruirane spavaće sobe.

M.J. | Bljesak.info / Marija, „kraljica rumunjske nacije“

U svijesti Rumunja Marija je i danas, iako strankinja, „kraljica rumunjske nacije“, što je dokazivala sve do smrti, 1938.

Ima u muzeju još izložbi, a posebno je vrijedna ona pod nazivom „Samostani i crkve Rumunjske“, ali sve je u Marijinoj sjeni, kao što joj je za svih vladarskih godina, odnosno do vlastite smrti, u sjeni bio i muž joj, kralj Ferdinand. Ipak, ono najvažnije vezano za nju ne čuva se ni u dvorcu, ni u muzeju. Malo izvan središta, u udolini ispod dvorca, napravljena je crkva Stella Maris, kopija crkve u Balchiku, na Crnom moru, u kojoj je počivalo kraljičino srce. Kako je Rumunjska ostala bez južnodunavskog područja, pripojeno je, naime, Bugarskoj, kraljičino srce je dvije godine nakon smrti iz balčićke kapele doneseno u njenu kopiju u Bran, koju je sagradila njena kćerka, princeza Ileana. Ne otvara se kapela baš svaki dan, ali je kraljičino srce tamo svaki dan, u srebrenoj kutiji ukrašenoj dragim kamenjem, umotano u zastave Rumunjske i rodne joj Engleske, položeno u mramorni sarkofag da tu ostane do kijametskog dana. 

Kopirati
Drag cursor here to close