Želja da se svakom priđe i osobno zahvali što je došao zaviri u svijet rođen kistom. Žurba od prijatelja do prijatelja, od zagrljaja i stiska ruke do iskrenih riječi koliko mu je drago što je netko tu i koliko mu je stalo do toga što je na platnima. Nastojanje da zahvali svima ponaosob što su došli na otvaranje njegove izložbe. Jer, kako sam reče, likovni, književni i svi drugi krugovi puni su licemjerja pa umjetnici okreću leđa jedni drugima, često u rukama krijući nož.
Između toga, u tom letu radosti tijekom izložbe ''Ferdy & Druke u paklu palanke'', prve samostalne izložbe koja je prošlog tjedna otvorena u Galeriji Kraljica Katarina Kosača, uhvatio sam Milija Đukića sa željom da uz slike prošećemo kroz njegov svijet koji se ukazao, nakon stihova i filma, i ispod kista.
Bljesak.info: Stvaraš kroz književnost, film i slikarstvo. U čemu se najviše nalaziš? Kroz što ti je najlakše izraziti sebe?
ĐUKIĆ: S vremena na vrijeme, zavisno od situacije, nalazim se u svemu nabrojanom, a opet, zavisno od situacije, s vremena na vrijeme, ne nalazim se ni u čemu od toga – i tako u krug. Ipak, pisanje pjesama je ono što najduže radim i što mi je, iz praktičnih razloga, najdostupnije. Za film trebam opremu i ljude, za slikanje prostor i materijal, a često mi nisu dostupni ljudi s opremom, a ni prostor s materijalom.
Bljesak.info: U tvojim slikama, kažu likovnjaci, nudi se istinitost sadašnjeg trenutka. Je li teško u ovim vremenima, kad je sve ubrzano, neistinito i neiskreno, uhvatiti trenutak?
ĐUKIĆ: Nemam ništa drugo osim trenutka i nekoliko univerzalnih tema za baratanje: ljubav, smrt, sloboda, pitanje boga ili sudbine, i, otprilike, to bi bilo to, sve drugo su privjesci za stvarnost.
Mislim da ništa nije ubrzano, već upravo suprotno: preopterećeno, natrpano i tromo – zbog toga imam osjećaj da smo (i da je sve) u nekakvoj brzini. Što se tiče istine i iskrenosti: možda su ta dva pojma precijenjena jer ih je nemoguće definirati. Autentičnost u trenutku – to je možda najbliže istini i iskrenosti, kako ja to vidim. Ne znam, nekad sam svjestan, češće nesvjestan. Obično nemam pojma šta se trenutno dešava dok ne prođe neki period: pet sekundi ili nekad – pet godina.
Bljesak.info: Mostar se voli dičiti svojom svjetlošću, svojim umjetničkim krugovima i nadahnućima. U kakvoj atmosferi stvaraju danas umjetnici u Mostaru? Čini li se da su oni, umjesto u krugovima, danas zarobljeni u nekakvim kvadratima?
ĐUKIĆ: Ovdje se ljudi najčešće diče stvarima koje sami nisu stvorili. Svjetlost je tu, bogomdana, kao i mnoge druge stvari koje smo naslijedili bez sopstvenog uplitanja, i, što je još paradoksalnije, upravo ono čime se ljudi na ovom podneblju najviše diče su ujedno i stvari koje najviše zapostavljaju.
Diče se rijekom, položajem, klimom – prirodnim bogatstvima, a pogotovo – vlastitom djecom, a da pritom sve to nabrojano nastavljaju kontaminirati nečim što nazivaju ljubav ili, još gore – floskulom ''volim svoje, poštujem tuđe'' iz koje zaudara najopćije moguće opće mjesto, zijevanje iz kojeg se bunovno oštre noževi, a u svakodnevici to najćešće ima oblik histerije na rubu agresivnosti.
Mostar, a ni BiH, u klasičnom smislu, nema umjetničku scenu, prema tome teško je govoriti o bilo kakvim krugovima. Poznajem pojedince – ili grupe – koji rade stvari za koje smatram da će biti relevantne i za 20 ili 50 godina, ali u sadašnjem trenutku scena zavisi od suradnje, a da bi se surađivalo potreban je povod i prostor. Povoda ima koliko hoćeš, a svi prostori za suradnju, izuzmemo li Internet, koje je Mostar imao propali su ko žeton. Odnosno oni nezavisni ili su zatvoreni ili su ih privatizirali ''kulturni pregaoci'', infrastrukturalisti, pisači projekata, razna ministarstva i svi oni koji takva mjesta koriste samo za ličnu korist, ili, još gore – citiram ih: ''mjestima za kulturno uzdizanje'', šta god to značilo. Oočigledno imaju pristup kvalitetnim psihoaktivnim supstancama za levitiranje.
Nedavno je usvojen zakon o kulturi HNŽ-a. Ministar se nije mogao sjetiti ko je sve učestvovao u kreiranju zakona. A i da se sjetio, bilo bi nevažno. Znam da niko od mojih kolega nije kontaktiran, niti ga se pitalo za savjet. To je kao kad bih ja učestvovao u pisanju zakona o stočarstvu ili zračnom prometu, na primjer.
Bljesak.info: Mostaru, čini se, uvijek i u svemu, malo fali. Što nedostaje gradu da bi bio grad kojim bi ti, kao umjetnik ali i kao ''običan'' čovjek, mogao biti zadovoljan?
ĐUKIĆ: Mostar je kao toponim, zemljopisna odrednica, ili kao zaseban ekosistem – savršen, samo ljudi koji bi ga trebali činiti gradom, ili prostorom ugodnim za život, u ovom trenutku su, malo je reći – specifični. Mostaru fali da se riješi palanačkog mentaliteta, da se otvori prema ljudima koji žele nešto napraviti i pruži im priliku da se u tome i ostvare. Najviše mislim na kvalitetne mlade ljude koji s pravom odlaze.
Uvijek kad se priča o takvim stvarima ulazi se u ezoteriju, kao: neke zle sile vise nad ovdašnjim glavama, a ustvari ovom gradu fale praktične i izvodljive stvari koje se godinama opstruiraju jer za njih treba zasukati rukave, priznati neznanje, obrazovati se i najvažnije – prihvatiti odgovornost. Još jedna važna stvar je dovesti ljude koji poznaju zanat. koji su stručni, ali se takvi trenutno karakterno ili ideološki ne uklapaju u odavno jasne mehanizme zapošljavanja i djelovanja. Tako da je to zasad najveća kvaka 22. I kod nas svakodnevno padaju nadstrešnice, samo smo oguglali pa ne vidimo, ili se ne bunimo čim mi ili neko naš nije pod njom.
Mostar je odličan primjer paralelnih svjetova, ali ta udaljenost i netrpeljivost, koja je zapravo rezultat sličnosti i nepodnošenja sopstvenih mana reflektiranih u ''drugom'' i ''drugačijem'', za sobom povlači agresivnost, frustraciju i neostvarenost.
Stalno se spominje ljubav prema djeci, a sve što se ovdje dešava posljednjih 35 godina, što se gradi ili uništava, a što je zasnovano na izostanku volje za suoćavanjem s prošlošću, okrenuto je upravo protiv potomstva. Uglavnom, trajni nesporazum s prošlošću i unaprijed izgubljene buduće generacije. Nas ovdje, gledano na globalnoj razini, nema ni na mapi, i baš zato bi trebali prestati sebi dodatno zagorčavati život. Ali mi iz poluplemena trebamo tek stići do plemena, a onda do naroda, pa tek do onog što se zove – skup svjesnih pojedinaca, ilitiga građanin.
Bljesak.info: Može li umjetnost nadglasati sve ove terete koje vuče Mostar? Kako komentiraš sve ove nove galame, s ehom prošlosti u Mostaru?
ĐUKIĆ: Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može pojedinca. A nove galame su... iskreno, kenja mi se od svega toga. Pripadnici moje generacije niti su započeli sukobe, niti su učestvovali u njima. Mi smo bili djeca i sada smo PTSP-ovci, od ranog djetinjstva.
Sada na scenu stupaju generacije koje nemaju nikakve veze s ratom i postratnim periodom – koji čitavo ovo vrijeme traje – generacije koje su odrastale u sferama mitologije i mitomanije, tako da nisam optimističan u pogledu budućnosti. Pretpostavljam da će se opet koristiti isti, stari šabloni, samo na steroidima, teretani, amfetaminima i pornografiji – bilo za tastaturom, govornicom ili u tenku, svejedno. Nadam se da nisam u pravu.
Bljesak.info: U tvojoj biografiji navode se brojna mjesta u kojima si živio ali i brojna zanimanja u kojima si se okušao. Od kud tolika volja i snaga za promjenama?
ĐUKIĆ: Živimo u vremenu u kojem je budućnost, kao koncept volje, odstranjena. A kad je tako onda čovjek ne stvara iz volje da u budućnosti dođe do još više volje za životom – do ostvarenja neke vizije koja će mu pomoći i koja će zapravo, da se vratim na ono što sam gore spomenuo, njemu ili njegovoj djeci u budućnosti pomoći da što pametnije nastave dalje.
Prije su ljudi s 12 godina postajali šegrti, a s 18 – majstori. Danas u 50-oj godini ideš na dodatne tečajeve da bi mogao nastaviti raditi i živjeti. To je sve uslovljeno tehnologijom i tu se trošimo ko zaplijenjena roba u policijskoj stanici.
A opet, možda je jednostavniji odgovor da sam išao linijom manjeg otpora, ili možda obrnuto – jer sam prosto takav čovjek, iako sebe ne smatram za čovjeka koji je prošao puno toga. Vrtio sam se ukrug, previše lokalno da bih imao dublji uvid u svjetske okvire.
Život, u kojem budućnost postoji kao koncept, sličan je šahu. Život, iz kojeg je budućnost kao koncept odstranjena, sličniji je tavli – dakle, igraš po zadanim normama i šemama (kao u šahu), s tim da svaki potez ovisi o bačenim kockicama. A kockice danas bacaju korporacije, milijunski ugovori i tehnološki proges. Ratovi i Coca-Cola, što bi rekao pjesnik Alen Brlek.
Bljesak.info: Umjetnički i životni put dijeliš s umjetnicom, suprugom Medinom? Kako se vaše umjetnosti snalaze jedna pored druge?
ĐUKIĆ: Sve je to jedna velika ljepota. Kad jedemo iz iste šerpe onda obično iz nje skupa i djelujemo, a kad smo na dva kazana onda svako djeluje drugačije, ali se opet sve to na kraju prelije u jedno. Uglavnom, Medina mi je spasila život.
Bljesak.info: Početkom godine završio si svoj drugi film, ''Andrej meets a flower''. Koliko kamera uspijeva uhvatiti tvoju ideju? Je li lakše kad kao umjetnik ne ovisiš o drugima pri stvaranju ili je ipak teže biti sam sa sobom?
ĐUKIĆ: Gore sam spomenuo, film nije samotnjački posao za razliku od književnosti ili slikarstva. Tako da volim surađivati, ali volim i raditi sam. Kamere kojima su upravljali Goran Stojkić i Helena Benko uhvatile su moje ideje, ali su ideje od početka bile jasne. Dokumentaristika je u pitanju, i oba filma su o umjetnicima. ''Gutač nula'' je o pjesniku Vuku Rodiću, a ''Andrej meets a flower'' o slikaru Amelu Hodžiću. Prvi se može pogledati na Youtube-u, drugi tek šaljemo na festivale. Nedavno smo pohvaljeni na jednom od njih u Berlinu. Ali to je nebitno, važno je da ostane dokument o ova dva umjetnika i njihovom radu.
Bljesak.info: Pišući o tvojoj knjizi napisao sam kako je malo u našim književnim svjetovima skromnosti kakvu ti živiš i da skriven iza svojih knjiga, slika i filmskih izleta, stojiš skroman iako imaš razloga za puno više samohvale. U biografijama čak zanemaruješ svoje prve dvije zbirke poezije. Je li u današnjem svijetu skromnost vrlina ili teret?
ĐUKIĆ: Skromnost mi je oduvijek diskutabilan pojam, i čini mi se da je povezan s onim što nazivamo – budala. Po abrahamskim religijama skromnost bi trebala biti početna tačka duhovnosti. Od toga danas nema ništa, pogotovo među onima koji propagiraju duhovnost i moral. Ja se konstantno ubjeđujem da nisam budala, i teško mi ide, a to da nisam skroman – u to sam siguran. Pokušavam da ono što uzmem raditi dovedem do kraja, budem zadovoljan i nastavim dalje. Novca od svega toga ima koliko ima, ali to je moj problem jer mi mozak baš ne radi u tom pravcu – možda otuda utisak da sam skroman. Pričekaj ako proizvedem nešto za šire narodne mase pa me onda pitaj za skromnost.
Bljesak.info: U zbirci ''Rezervni upaljač'' je i ''Pjesma o običnim stvarima''. Koliko se gubimo danas u nebitnostima i koliko zanemarujemo veličinu običnih stvari?
ĐUKIĆ: U toj pjesmi sam mislio na ljubav i smrt. Obične stvari valjda mogu biti bitne ili nebitne, danas poimanje toga zavisi od tržišta. Ja sam u toj pjesmi mislio na obične stvari koje se bave nama čak i kad se mi ne bavimo njima, odnosno kada ih nismo svjesni. A upravo takve su ljubav ili smrt. Kao duhovi. Svi o njima govore ali ih malo ko vidi u trenutku kad se dešavaju.
Bljesak.info: U jednoj pjesmi kažeš kako živiš najbolji mogući život i da si svjestan da je malo toga u tvojim rukama. Je li hrabrost danas pustiti se ''pijanom vjetru života''?
ĐUKIĆ: Nisam izabrao da se rodim, ni koje i kakve osobe će biti moji roditelji, ni gdje i u kojem vremenu ću se roditi. Kad bolje razmislim, nisam birao ni šta ću raditi, pa čak ni koga ću zavoljeti. Ukratko, nisam svjesno izabrao ni jednu važnu stvar u životu, čini mi se. Nedavno sam kupio plavu majicu. Takve stvari mogu birati. Dakle, nema tu nikakve hrabrosti. Bio pijan ili ne, taj vjetar života, kako si ga nazvao, ima neke svoje zakonitosti koje ću po belaju shvatiti baš u trenutku kad budem odlazio odavde.
