Naša s posla

Multietnička lijenost

Mostar me u zadnje vrijeme, priznajem, oduševljava. Čime? Nevjerojatno lijenim reagiranjem na žestoke podražaje! Mostar kao flegma grad, cool city? Nevjerojatno, ali da!
Kolumna / Kolumne | 08. 12. 2022. u 08:45 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, Mostar je multietnički grad. Jedan od rijetkih baš takvih preostalih u ovoj našoj multietničkoj zemlji. Umalo ne rekoh multietničkoj zajednici, pa se u trenu sjetih kako zajednica pretpostavlja nekakav dogovor, osjećaj, razumijevanje. A mi smo po tom pitanju baš nekako deficitarni.

Da, Mostar je multietnički grad. Statistika je, reče jedan stariji kolega komentator, kao bikini, sve otkriva, ali ništa ne pokazuje. Statistički, Mostar i multietničnost idu ruku pod ruku. Pohvalimo se time često, pogotovo pred onim drugim, nekoć sličnim gradovima, na čijoj karti je u visine izrastao nacionalni bor, s tek pokojim ukrasom druge boje. Statistički, kao što je vazda problem sa statistikom, može se Mostar i pohvaliti. Nije zabranjeno u ovom svijetu tik – toka i instagrama. Ali to ne znači kako će biti u pravu.

Mostarska multietničnost rezultat je, hajde da se ne lažemo, jedne pat pozicije, jednog nedovršena, na pola zaustavljenog posla, produkt naglog umora, odustajanja, više sile.

Mostarska multietničnost nije plod razgovora, dogovora i razumijevanja, a pogotovo nije plod nikad umirene želje da se živi skupa ili životne potrebe da bez onih drugih ne umiješ ili ne možeš. Mostarska multietničnost nije produkt straha da ne smiješ živjeti sam. Mostarska multietničnost je zatečeno stanje nakon što samoća ipak nije do kraja ubila.

Mostarska multietničnost nije plod napora, nego zatečeno stanje nakon otpora. Otpor je bio obostran, ma kako izgledao agresivno. Ne, ne i ne. Povlačile se granice, linije i točke. Da vazda više ne bude k'o što je, gluho bilo, bilo.

Mostar kao multietnički grad nije zbroj želja svih njegovih stanovnika u trenutku kad su topovi u puške utihnuli, nego nusprodukt nedovršenog izgaranja ideja koje uključuju sve osim multietničnosti. I sa stanovnicima koji su bježali, a mnogi još znaju pobjeći od nje pod jorgan, kao što Đavo bježi od tamjana.

Multietnički Mostar, ponekad, zbilja, ne znamo što bi s njim, osim da se grlato hvalimo pred drugima, onima koji svoju multietničnost izgubili. Ali su dobili štošta drugo.

Mostarska multietničnost ponekad mi opasno pleše po živcima. Ne zbog toga što postoji, nego zbog toga sto se mnogi prave da ne znaju kako je uspjela o(p)stati. Ističu je neki ovdašnji kao medalju, kao veliko dostignuće, kao rezultat, a u ovom remiju, u ovoj pati karata, u ovoj podjeli bodova, svega ima, osim velikih dostignuća.

Naša su dostignuća još uvijek malena. Ali im tepamo, gledamo u njih kao u civilizacijske pomake, jer još uvijek ovu kotlinu, išamaranu, išibanu i iskorištenu sa svih strana, nastanjuju mahom dobri ljudi. Dobri ljudi uhvaćeni u klasične klopke zlih vremena. Dobri ljudi koji, samo kad ih malo ostaviš na miru, pronađu fin put jednih prema drugima. Ali ih nikad ne ostavljaju na miru. Ne samo neki dušmani sa strane, nego i njihovi vlastiti demoni. I onaj vražji poriv da budeš sitan šupak pored ovolike ljepote i širine.

Znamo to, u našoj finoj multietničnosti ponekad i jedan grafit zna usrati stvar. A kamoli grupa njih. Jedan seronja, a kamoli grupa njih. Jedna tuča, jedan noćni pohod, jedno masovno tucanje spomeničkog kamenja, koje nitko nije ni čuo, ni vidio. Jedno masovno čupanje kablova, koje nitko nije ni čuo ni vidio.

No, raduje me što, tim naporima usprkos, Mostar iznenađujuće dobro reagira. Zapravo, htio bih reći kako je nedostatak klasične reakcije, koja bi išla po odavno poznatim šablonima, kao i očito hladan prijem svih podgrijavanja atmosfere u ovom gradu u zadnje vrijeme, možda tanak, ali opipljiv dokaz kako ta naša multietničnost, koliko god iznuđena nakon svega bila, itekako ima šanse. Slim ćens, bat stil ej ćens.

Tko bi rekao da ću stanje u Mostaru ikad povezati sa pragmatičnošću njegovih stanovnika. A hoću. Nazovite to i našom obostranom i svestranom lijenošću. A lijenost je, slava joj, jedna od zadnjih brana zdravog razuma u vremenima kad razum živi na rezervi.

I svakako je, izgleda, svojstvena svima. Maltene, multietnička.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close