Jednom sam, bješe to prilično davno, napisao kolumnu o odrastanju, nešto tipa batina iz raja izašla, pa sam uspio sablazniti neke novopečene roditelje, dopustivši da mi u memoarske zapise uđu roditeljske batine. Pogotovo ih je iritiralo to što sam te batine, iz njihove perspektive, gotovo pa romansirao, dajući im za pravo što su se dogodile, te što su, kao takve, utjecale na moj, prilično ispravan, životni put.
Bilo je to još uvijek ono vrijeme kad se na Bljesku moglo nesmetano komentirati, pa još pod nickom neznanovićem, tako da su mi se poprilično nagovorili, ustvrdivši da moje pisanje želi nanovo legalizirati nasilje u obitelji, iživljavanje nad djecom i sve ono što smo, hvala Bogu, ostavili iza sebe i kako ja, neandertalac, mogu okačiti svoje romansiranje batina mačku o rep, kako su sad druga vremena i kako se djeca drugačije odgajaju i kako je dokazano da batine ne pomažu, a pogotovo taj moj remen kaiš.
Iako i danas tvrdim, ponovit ću to i pred streljačkim vodom ako treba, kako me roditelji nijednom nisu mlatnuli bez povoda i jakog razloga, kako sam svaku „plesku“ itekako zaslužio, te kako je svaka odgojna mjera legla k'o budali šamar, dakako da se to nije događalo često i pogotovo nije bilo ničim izazvano. Stoga ima istine u tome da svake batine i udarce šibom i danas pamtim, jer nisam ih morao pamtiti ni desetine, a kamoli stotine. Bile su rijetke i samo onda kada bih zbilja prešao svaku granicu i kada ništa drugo nije pomagalo u mojoj bezobraštini, tvrdoglavosti, laži i hinjaluku.
Dabome da je moglo i bez toga, ali ponekad zaboravljamo da smo kao djeca bili sve samo ne uvijek poslušni, pristojni, razumni i najbolji za sebe. Često smo izdali roditeljsku pažnju, izigrali njihovu beskrajnu ljubav, lagali im u oči i bili totalno prkosni čak i tamo gdje prkos nije bio ništa drugo nego najružniji inat i ispitivanje do kojih granica smijemo ići prije nego roditelji izgube tlo pod nogama. Bili smo bezobrazni, nezahvalni i skloni krajnjem neposluhu. Hoću reći da se varijabla dijete na neku foru pretvorila u matematičku konstantu koja se ne propituje, uvijek su krivi roditelji, a djeca su bajna, nevina i, u najmanju ruku, neshvaćena. A istina je kako roditelji često igraju u, recimo tako, kopačkama na ledu i često s već ukalkuliranim hendikepom.
Ne zaboravimo da ipak dolazim iz nekih vremena kada je bila još uvijek sramota da ti dijete bude besprizorno i bezobrazno u široj društvenoj zajednici, iz onih vremena kad se itekako gledalo da se ne bahatiš u društvu i kako se osobnim porazom smatralo da ti potomak izraste u dripca u kojeg upiru prstom ili ti se o njemu iza leđa došaptavaju.
Uh, eto, sjetih se kako sam dobio bekend od oca jer sam izišao na ulicu s punom kesom gumenih bombona, koje su onda bile rijetka stranjska roba, ne da bih podijelio, nego da bih se, ližući svaku pomalo i pohotno, izrugivao drugoj djeci, ne dajući im nijednu, izigravajući neko plemstvo, što li? I, ako ćemo pošteno, sad bih, iz ovih stopa ustao i sebi takvom opalio šamar. Kao što opet tvrdim da nikad nakon snažne disciplinske mjere nisam ponovio nijedan manevar, te kako sam, u najkritičnijim trenucima svog života, i zbog tako usađenih pravila, odbijao krenuti autostradom stradanja i pakla.
Daleko od toga da sam i za kakvo nasilje, protiv sam a priori svakog fizičkog zlostavljanja, ali nitko me nije uspio uvjeriti kako je u potpunosti pronađen lijek koji mijenja tradicionalnu medicinu. Pogotovo ne tako brzo. Kako sam u međuvremenu postao roditelj (tada su mi neki, pak, zamjerili kako pišem o nečemu što ne znam) pitao bih, čisto iz radoznalosti, sve one koji su se tada u komentarima kleli da nikada nisu ni pomislili tući vlastitu djecu, jesu li u međuvremenu pokleknuli i, ako jesu, zašto? Kao i jesu li možda, gledajući svoju djecu sada, zažalili što nisu malo pritegnuli stvari dok se još moglo. No, kad bi svi govorili istinu ovaj svijet bi bio puno drugačije mjesto.
Priznajem, svog malog još uvijek ravnam mentalnim metodama i eventualnim zabranama, pokušavam po pravilu ukazivati i razgovarati, ali ako ćemo pošteno, zahtjevno je i ponekad se čini Sizifovom mukom - i uvijek se, gledajući mu „don't give a fuck“ facu, sjetim mlađeg brata koji je (eno ga danas fin, pametan i uspješan) vazda govorio tuci me, daj remen, da to završimo, samo mi nemoj pričati, pričati i pričati…
No, hajde. Dajem vam za pravo da sam i dalje u krivu. Da sam kromanjonac i zaostao, ali neka se netko sjeti gdje me je i kad zatekao u lopovluku, nepoštovanju drugoga, huliganizmu, lošem odnosu prema drugima ili bilo čemu s liste neodgovornosti, bezobrazluka i lošeg odgoja…
Hajde dobro, lako opsujem, ali to je već djedova zasluga. Zaklinjao se kako je to najjeftinija antistres terapija. I nije da nije bio blizu istine.
Ali, hajdemo na šlagvort, sve ovo što sam iznad napisao došlo mi je nakon što sam pročitao desetke komentara nakon brutalnog vršnjačkog nasilja u Mostaru, sa svim elementima bullinga, i što je najgore, još su u pitanju djevojčice, curice, učenice. Zlata mamina i tatina.
I sad najednom, komentari zazivaju batinu iz raja, fizičko kažnjavanje roditelja i djece, jer, eto, sve je ovo otišlo dođavola i samo tako se može sve vratiti na staro. Ne pomažu više ni policija, ni tužiteljstvo, ni sudstvo, samo lijepe, stare batine. Ako me sjećanje ne vara, a pamćenje imam k'o slon, zlopamćenje još i bolje, najmanje dvije osobe koje su me onomad napadale zbog „idealiziranja kaiša“ sad su se uključile međ' komentatore s lamentiranjima kako se sve ovo događa jer nema odgoja kao nekad i kako se nekad znalo kako stoje stvari, u doba kad je degenek bio zakon! (Da sam totalni pasji skot sad bih upitao ima li među ovom djecom neko od onih roditelja koji su mi zamjerali u ono doba, ali nisam pa neću.)
Ali, da vas razočaram, svega ovoga bilo je i ranije, samo nije svako dijete imalo mobitel da to zabilježi kamerom. I da se snimkom, bez ikakve zadrške, pohvali vršnjacima. I da netko vrlo brzo to proslijedi nekome sa strane, pa onda svima. I da se onda svi zgražaju nad tim kao da je prvi put.
A nije. Ja sam, priznat ću i to, pa sad vjerujte ili ne, negdje u svom sedmom razredu, Vrag će ga znati čime izazvan, sudjelovao u organiziranom i brutalnom iživljavanju nad kolegicom iz razreda. U ono zlatno doba koje danas mnogi drže referencom za vrijeme kad se znao red, ni danas ne znam kakav je Đavo ušao u nas sedmoro, otkud uopće ideja i kako se nitko od nas putem do samog čina nije zapitao koji nam je klinac i što to, dovraga radimo. Ali, šejtanska posla, uradili smo sa smiješkom groznu i stvar zbog koje me je i danas stid i sramota. Falili su nam samo mobiteli, pa da navijamo na snimku i tražimo krv u svom tom groznom maltretiranju.
No, vidio sam svog Boga. Otac je bio izvršitelj, snažna ruka pravde, nemilosrdan u namjeri da mi više nikad ne padne na pamet. I, sudeći po svemu što je prošlo do danas, u potpunosti je uspio. Pričao je, itekako je pričao, glasno i jasno, između dva udarca bičem, dok sam krvavih leđa i vezan za jarbol izgubio osjećaj za vrijeme i mjesto. Dobro, zanemarite jarbol, bila je TA peć, zanemarite i bič, njega nije bilo, ali ona kopča je boljela jako. Ta kombinacija moralnog i fizičkog činila se neumoljivom, ali se pokazala efikasnom. Da mi, što se popularno govorilo, nikad više na pamet ne bi palo ništa slično.
Tek onda sam pušten da me i institucija školskog pedagoga i direktora degradira skupa sa ostalim počiniteljima. No, da vam pravo kažem, bilo je to neko cjelodnevno stajanje u kutu razreda, malo prozivke i javnog ukora. I to je to. Ono što sam iz kuće ponio vrijedilo je kao stotinu takvih kazni. Do dana današnjeg. I kad mijenja vrijeme malo kao da me još i sad podsjeti kakav čovjek moram biti. I kakav degenerik ne smijem ispasti.
Usput, čini mi se kako s nekim drugim sudionicima užasnog čina roditelji i nisu bili jednako uvjerljivi kao sa mnom. Možda im nije bilo stalo kao mojima, možda nisu imali vremena ili živaca, možda nisu uopće shvatili o kolikom se prijestupu radi, no, to je neka posve druga priča. Kao što je sasvim druga priča psihičko zlostavljanje, konstantno izrugivanje na bazi bilo čega, od statusa, novčanih mogućnosti, do fizičkih osobina. Kao dugogodišnji „ćoro“ mogu vam pričati i tu priču. A znam i nekoliko „pedera“, dvoje „smrdonja“, a jednog su osam godina bulliji zvali „smolo smolavi“. Ima tu priča koliko hoćeš. I mojih i vaših. I priča koje uključuju kopernikanske obrate u kojima oni koji su maltretirali odjednom dođu u nemilost maltretiranih.
Ova će priča završiti ovdje i sada, uz poruku da je bilo i bit će, a na nama je da vidimo koliko će i dokle će. No, prije nego krenete suditi drugima, prvo prosudite sebe i sudite svojima unutar svoja četiri zida. Pa s jasnom prosudbom tek onda izađite vani. Iskreno, metode me pritom uopće ne zanimaju, ali ako već tvrdite da odgoj polazi iz kuće, tko sam ja da vam sudim? Ako već ne vjerujete u institucije, barem se sjetite nekad koja institucija je temelj društva.
No, prosudit ću da ako imamo kritičnu masu savjesnih roditelja, koji su svjesni da s djecom moraju stalno raditi i razgovarati, a ne im udovoljiti da bi ih se lakše „kutarisali“, možemo tvoriti društvo u kojem nećemo biti generali nakon bitke i zazivati u pomoć ono što je kromanjonski atavizam. A imamo li to uopće, Vrag će ga znati…
