Neki dan se probali sjetiti jedne prometne nesreće sa smrtnim posljedicama koja je na sve nas u ekipi ostavila dubok trag, a nekima i solidan ožiljak. Ne velik', ali dovoljan. Srećom, ožiljci zarastu, makar vam neki govore da ne mogu nikad. I još vam drže otvorenom ranu. I sole je.
Kako to obično biva kad se staro društvo sastane, a dovoljno godina prođe, pa se još koja i popije, sjetimo se mnogočega, pa je i ta tema davne nesreće došla na red.
Nije da se hvalim, ali još uvijek me memorija prilično služi, makar bolje pamtim starije stvari nego nešto od neki dan. Uglavnom, tu noć sam morao ispravljati prijatelje. Neki su navodili pogrešne detalje, neki se nisu mogli sjetiti koliko je sudionika uopće bilo uključeno u nesreću, a da ne govorim kako se nitko nije mogao sjetiti je li sudski epilog bio pet, deset ili petnaest godina kazne za odgovornu osobu. Jedan se nije mogao sjetiti niti tko je osoba koja je skrivila nesreću. No, unatoč mojoj memoriji, u koju ja ne sumnjam, drugi su sumnjičavo klimali glavom i govorili da nisam u pravu. Njihova memorija njima je bila jedina točna.
I, naravno, kao i uvijek u takvim prilikama, ide džoker zovi. No, ni drugi ljudi koji su bili upućeni u tragičan događaj nisu puno pomogli. Jedan bi tvrdio jedno, stao pritom uz nekog od nas, dao mu za pravo da je u pravu, drugi bi bubnuo skroz neočekivan podatak koji bi nas zbunio i natjerao da opet promislimo, a jedan je čak pogriješio mjesto nesreće, makar smo svi, ali baš svi par dana poslije bili na posljednjem ispraćaju drage nam osobe i pritom svi čuli istu verziju događaja iz službeno potvrđenog zapisnika, usuglašenog s izjavama očevidaca i mišljenjem stručnog vještaka.
No, puno godina kasnije, ispada kao da nismo svi isto čuli, jer nam se sjećanja ne podudaraju. Što više smo ulazili u raspravu to smo bili dalje od zajedničkog rješenja stare slagalice. Čak ni oko godine, a kamoli dana se nismo uspjeli usuglasiti.
A onda se netko sjetio da bi stvarno bio red da konzultiramo Internet, ta nesreća bila je u svim novinama, danima se pričalo o njoj kao o primjeru čudne igre slučaja i neviđene bahatosti. Svi smo se dohvatili mobilnih aparata i uguglali pojmove. Svaki od nas, vjerojatno one za koje je mislio kako će ga najlakše dovesti do cilja i konačnog rješenja.
Rezultat? Nitko ništa! Guglali smo dugo, probali ovako i onako, na mreži ne postoji nikakav zapis o nesreći. Nema ni traga novinskim tekstovima, makar sve novine iz tog doba i danas postoje. Ne, nije nikakva teorija zavjere, vrijeme ždere ono što je bilo nekad, a ono što je bilo nekad nije više ni na internetu nužno dostupno.
Netko se sjetio kako bi bilo dobro da konsultiramo Chat GPT. Ni on nije znao ništa. Podilazio nam je, okolišao, crpio isti Internet kao o mi, tražio da mu damo što više podataka, ali sve što je dobio je niz naših različitih iskaza od kojih nije mogao izvući nikakav zaključak, pa se i on zahvalio i rekao laka vam noć, ne mogu vam pomoći.
Jednostavno, tragedija se dogodila puno prije interneta. Puno prije nego smo svoje živote, arhive, pa i sjećanja dali u ruke raznih algoritama. O tome se pisalo, ali nije u međuvremenu ušlo u digitalni svijet. Ne može se dijeliti, ne može se linkati, ne može se ništa, osim sve maglovitije se sjećati. Dok se sastajemo još će tema i oživljavati pokatkad. Ali sve maglovitija, sve manje točna, a i mi smo sve manje skupa. Ni danas ne znamo bješe li ono crveni Golf Kec ili je vozio Dvicu, sutra nećemo biti sigurni je li uopće bio Golf i je li bio uopće crveni.
Jednog dana umrijet će tema kao i naš prijatelj, zapravo poznanik, koji je tog jutra i ne sluteći pošao na zadnju šetnju. Kojeg točno jutra, kojeg dana, u kojem mjesecu i koje godine, sve manje smo sigurni. Vrijeme je neumoljivo, zatrpava nas novim, izbacuje staro, pa nisam siguran zapali li netko još svijeću na njegovom grobu, jer roditelji su mu skončali brzo, nošeni tugom nakon odlaska sina jedinca. Zna li bolje tkogod od rodbine i obavlja li tko od njih svoju rodbinsku dužnost, ne znamo. Nismo se ni mi nikad više nakon sprovoda vratili u tu varošicu. Ako je netko i bio, učinio je to u prolazu, jureći za poslom i neodgodivim obvezama.
Zbilja, što je i vrijedi li uopće ljudsko sjećanje? Milo Jukić, putopisac, pisac, pjesnik i svašta nešto, čitate ga na Bljesku, radeći i istražujući povijest i porijeklo prezimena svoga kraja zaključio je, ako se dobro sjećam, kako ljudsko pamćenje već nakon nekoliko godina podliježe subjektivnom, nakon deset godina već se kvari pod utjecajem vanjskih primjesa, nakon trideset je slabo pouzdano, a nakon pedeset potpuno neupotrebljivo. Ili ga uopće nema.
Zato i treba pisati, arhivirati, ostavljati za buduće naraštaje. On je crpio jedine pouzdane podatke iz crkvenih knjiga. Podatke bez subjektivnih primjesa, samo imena i datumi. Sve drugo, posebno susreti s ljudima koji su se trebali sjetiti, bila je mješavina mitova i legendi sa tek ponešto činjenica prilagođenih usput novom vremenu.
Kad smo već kod toga, prekjučer je bio jedan od onih dana u ovoj zemlji kojih su sve puniji naši inače prepuni kalendari. Jedan od dana koji bi htjeli progovoriti o slavnoj historiji, a završe kao slavna histerija. Jednako kao što neki drugi datumi izazivaju histerične reakcije po principu mi ovako, vi onako, mi znamo, vi ne znate, mi jesmo, a vi niste.
I ne pomaže tu niti Internet, a kamoli sjećanje prije njega. Jer ne samo da je sjećanje već pomalo nesigurno, nepouzdano i neupotrebljivo, nego su i oni koji su još živi u međuvremenu prolagodili i revidirali osjećaje i sjećanje, neki koji se ne sjećaju prigrlili su sjećanje drugih ili kolektivnu definiciju sjećanja uokvirenu u nacionalne planove i namjere.
A Internet smo otrovali. Iznova nove definicije, redifinicije i stavljanje u kontekst kojeg nekad nije bilo, nova čitanja i, zašto ne reći, laži, poricanja, montaže i nadrealna preseravanja, doveli su nas do toga da ne njegujemo više sjećanja nego kultove. A kod kultova prvo što više nije bitno je istina. Nazvat će se istinom, a zapravo se radi o mitu ili legendi. Legendi koju teško i Chat GPT razmrsi, a njemu tepaju kako je gotovo svemoguć.
Imam jednog prijatelja, biografije za filmova i memorije za svaku pohvalu. Sjeća se odlično onog vremena od prvih demokratskih izbora do prve pojave interneta. I često mi, čitajući neke likove i njihove recitacije iz slavne prošlosti kaže kratko – Seru, nije bilo tako. Lažu, ovo je izmišljeno. Joj, pa ovo je potpuno promašeno, toga nije bilo, nisu bili uopće tu! Ljute ga stvari poput idealizacije, generalizacije, romansiranja i kalemljenja nečega što ne može skupa, jer nije skupa niti bilo. Ljute ga svjesne laži ljudi koji nisu bili tu, plagijati i konstrukcije o vremenu kojeg je on na svojoj koži osjetio i svojim očima gledao. Ljuti ga naknadna interpretacija svega. Ljuti ga sve i svašta.
No, svjestan je da, ako ne zapiše, zabilježi i ostavi iza sebe, nitko njegovu priču neće čuti. Doći će sve noviji, sve mlađi i glasniji, sve agresivniji prenosit će neku drugačiju istinu, koja će gubiti na izvornom kvalitetu zapisa svakim novim „presnimavanjem“, k'o birvaktile VHS kaseta. A opet, i ako zapiše i ostavi, tko će ga čitati na pravi način? Tko će izaći iz krutih kalupa i čvrstih nacionalnih okvira s unaprijed zadanim filterima? Tko će, kad je lakše jurnuti za svojim stadom i klimati svojoj konstrukciji koja je, kao i svaka druga u ovoj zemlji, oslobođena suvišnih pitanja. Zato i slavimo kriminalce, klanjamo se zločincima i tapšemo profitere.
Prije ćemo uroniti u mitove i legende, a ne više stvari iz prve ruke. Imat ćemo sve veću manipulaciju, fantaziranje i sadržaj koji ni Marvel ne bi smislio u nekom superherojskom stripu. A hoće li nas uopće biti briga? Hoćemo li bezuvjetno nastaviti uživati u isključivo našoj verziji događaja? Bojim se da hoćemo. I iz dana u dan sve oštrija i deblja je linija koja razdvaja, sve manja i manja je linija presjeka, zajedničkog viđenja prošlosti, a da ne govorim o sadašnjosti i, pogotovo, budućnosti.
Zapravo već odavno to imamo i to živimo. Samo još možemo promatrati gdje će nas to odvesti. Sad i da kažeš istinu malo tko će ti vjerovati, a u neistinu će tvoj ionako, po defaultu, povjerovati, bez imalo zadrške, navijački, opčinjen i omađijan.
Pričat ćemo sve više i više sebi samima svoju istinu na svoje uši i biti uvjereni da drugi niti imaju pojma, niti su dostojni naše istine. Uostalom, laž, istina, posve svejedno, rezultat je svakako porazan po naše zajedničko sutra. Ako ga uopće takvog sanjamo. Bojim se da činimo sve da se svakog dana i u svakom pogledu sve više razmičemo. Iako suštinski nitko neće nigdje, ali gnjilit ćemo iz godine u godinu i truliti uz sve glasnije fanfare i sve brojnije zastave inata i prkosa. I sve više u kalendaru obilježenih događaja, s prigodnim osvježavanjem za dnevnopolitičke potrebe.
