Ništa se ne gradi preko noći, ali, nažalost, sve se može srušiti preko noći. Što nas više gradi, manje će nas biti spremnih za rušenje. No, put je još uvijek dug. I neizvjestan.
Mostarski polumaraton iz godine u godinu sve je veća i ozbiljnija manifestacija. Ove godine opet sam vidio puno trkača i rekreativaca iz ove regije, sve više onih mojih sugrađana, za koje nisam bio siguran da ičim osim autom ne umiju učiniti muving, vidim kako veselo, obično u grupi, trčkaraju ona četiri humanitarna kilometra kroz grad. Vidim i neke kojima su duže ture od kafane do birtije bile problem, kako spremno napadaju dvadeset i jedan kilometar. Uglavnom, mijenjamo se.
Dakako, odmah se čuju oni najpozitivniji mogući komentari o Mostaru kakvog želimo, o Mostaru kakvog volimo i Mostaru kakav ne da je moguć, nego on već jest. Pomoglo je tom ushićenju i što je jedan od slogana ove godine bio "Za grad bez barijera". Iako se mislilo prije svega na tako uobičajene barijere na koje pješaci, roditelji s kolicima i starije osobe, a pogotovo osobe s invaliditetom, svakodnevno nailaze u ovom gradu (bahato parkirani, na pločnike podignuti automobili, svakojake druge barijere i nepoštovanje propisa...), mnoge je dvosmislena poruka prebacila i na one druge barijere, kakvih u gradu ima još uvijek i ima ih napretek.
I dok će jednom, nadam se čim skorije, sigurno svanuti dan u kojem će se bahati vlasnici automobila striktno kažnjavati, a pauk odnositi njihove aute, u kojem će se pločnici osloboditi za pješake i svi biti dovoljno široki i uređeni, a prijelazi prilagođeni kolicima, jednostavno vam ne mogu odgovoriti kada će ove druge barijere nestati ili na neku foru izgubiti današnji smisao. Volio bih da sam optimist, ali dovoljno je, vjerujem, što nisam ni pesimist.
Iako je lijepo vidjeti mnogobrojne sugrađane i njihove goste na okupu, iako se mogao tako lako udahnuti taj feel good faktor, iako se svake godine iznova potvrđuje da ovdje ima ljudi s velikim Lj, s ogromnim srcem, voljom i entuzijazmom, ostajem suzdržan i dalje, jer sam svjestan da ima i onih koji neće, koji ne žele i koji ne razumiju. Usput, ne gajim iluziju da jedan dan, ili par dana nabijenih pozitivom mogu promijeniti ostale dane u godini kad smo bezvezni i loši. Kad smo puni barijera. Kad smo tako odlučni biti ograničeni.
Ne, nisam nikakav partibrejker, samo sam i previše puta čuo afirmacijske riječi, da bi ih sutra isti ti afirmatori pogazili vlastitim primjerom. Previše šupljih sam čuo dok je red s javnost tako čuje, a iza kamera i kulisa sve bi se vratilo na staro. U osjetljivim sredinama, na kraju krajeva, može se nešto graditi godinama, a onda samo jedan događaj, jedna tema, jedan detalj, sve vrate na početak. Ili odvuku stvari ne na nulu, nego u debeli minus.
Uostalom, ne gradi se kuća preko noći. Ali se u jednoj tamnoj noći lako može srušiti do temelja. No, baš kao u onoj basni o Vuku i tri prašćića, ona kuća koja se sazida na zdravim temeljima i od čvrstog materijala, bar može pružiti dostojan otpor ili potpuno obeshrabriti zvijer.
A ta kuća se gradi baš polako i temeljito, da svaka cigla legne na svoje mjesto, da sve bude „u liver“. I da, primijeti se kako sve više ljudi po gradu trči, hoda, penje se, planinari i biciklira. Sve više ljudi je aktivno. Sve više ljudi se brine o sebi, svom fizičkom, a i mentalnom zdravlju. I to je najbolje u svemu. Sve je više ovakvih dana, sve je više ovakvih događaja i polako se čistimo. Druženja na zdravim osnovama rađaju prijateljstva bez barijera. Samo čistih pluća, zdravih žila i dobre forme čovjek može vidjeti pozitivno čak i ono što ne izgleda tako.
Sve više aktivnih ljudi znak je i da se ima i može, i s novcem i s vremenom. I da se može naprijed. Doslovce, u zdravom tijelu, zdrav duh! Kako čovjekov, tako i u gradu. Samo polako, pozitivno i bez velikih očekivanja. Bez iluzija, bez mjenica bez pokrića, ali bez stajanja i u nadi da će svaki moto i svaka poruka sutra postati svakodnevica.
*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
