Nove generacije upadaju odmah po rođenju u bespovratno definirane i čvrste kalupe još iz doba dok su im roditelji bili djeca. A kalupi su tako oblikovani da se integracija doima poput nekog vica.
Da, ova država je u političkoj krizi. To bi bilo alarmantno da kriza nije praktično stalna. Ovako, kontinuitet je tu, naviknuti smo, prirodno stanje. I kriza se nastavlja čitavo vrijeme još praktično otamo gdje je počela. A nije počela prije trideset godina. Od Daytona. Kriza je bila već od prvog dana nakon onih Prvih demokratskih izbora. Ista pitanja, isti odgovori. Možda pogrešni, možda loši, možda nekome i jedini pravi, jedini mogući, ali jedno je sigurno, uporni i nepromjenjivi.
Kriza je, vrlo moguće, tinjala i ranije, ali pokrivena crvenom bojom jednopartijskog sustava, kojeg se, zanimljivo, sada svi gnušaju. Netko je proces gnušanja počeo davno, netko tek doživljava kulminaciju, uglavnom je indikativno da se danas sva tri kolektiva u državi uglavnom gnušaju jedinog perioda u ovoj zemlji koji se, barem donedavno, volio zvati periodom mira, prosperiteta i zajedništva.
Jedini zajednički sadržilac, jedina konkretna faza života na ovim prostorima gdje se, uz jasne nesavršenosti i ne baš male grijehe struktura, iole jasno gradio koncept i budućnost, sada je otirač gotovo svima. A i oni što ponekad to hoće baštiniti to sad rade u nekoj mutant varijanti, koja miješa mnoge sastojke koji inače nikako ne idu zajedno u ukusan bosanski lonac.
Pa, kako ćemo onda u ovo vrijeme nemira, neprosperiteta i nezajedništva? Upravo ovako kao zadnjih dana. Mjeseci. Godina. Stvorena su tri društva u kojima je apsolutni grijeh nešto dogovoriti (osim kad je podjela fotelja i budžeta u pitanju), jer dogovor automatski znači izdaju. Kako državu dogovor gradi, a jak dogovor čini jake temelje, zašto se onda čuditi ovoj zemlji kad su joj temelji još i neprevedeni kako treba, ne zna se točno niti gdje su, a svatko ih mjeri svojim metrom?
Sto puta sam napisao, logički, da je ovo država u kojoj se ništa nismo međusobno dogovorili, samo glumimo, točnije statiramo, u scenariju koji je nabrzaka napisan da bi nas skinuli s k….baš u trenutku kad smo bili u jeku žučnih razgovora oružjem. Jer drukčije nego oružjem nismo htjeli. Otad smo, kao i u svakoj seriji, imali dosta svrsishodne akcije, dobre glume i zanimljivih zapleta. Točnije raspleta. Ali, uskoro se scenaristička ruka umorila, potezi su postali sve ishitreniji i, pokazat će se, pogubniji po ukupan koncept. Uskoro se sve pretvorilo u sataraš u kojem svatko glumi za sebe i ne znaš više gdje je skeč iz Nadrealista, a gdje stvarnost. No, i ja sam odavno i sebi dosadio, jer i meni je iznova podsjećati na uvijek jedno te isto – nećemo ili ne umijemo, ali dogovorili se nismo! Svaki vuče na svoje, tumači po svome, na kraju sve svodi po svome.
A to jedno te isto jača s novim generacijama. Upravo onima koji danas imaju manje od 30, uskoro manje 40 godina. Znači, više od pola nas ovdje. Onih koji ne pamte ono na što ih danas, nanovo osviješteni starohani odjednom upozoravaju da je bila prevara, iluzija, namještaljka koja je služila samo da sjebe nas i naše, a favorizira one druge. Ljudi odrasli od devedesete naovamo, kojima se, čak i ako je nisu realno doživjeli, kao stiker lijepi nacionalna trauma i podnesena žrtva, što očekivati od njih? Samo da preziru drugo i drugačije, jer život se sveo na svoje i ono tuđe, nepoznato.
Odgojeni u odvojenim društvima, odvojenim školama, navijajući svak' za svoj klub i svoju repku, čvrsto vjerujući da je njihov nacionalni i vjerski koncept jedini pravi i svakako najbolji, a rat samo s njihove strane vođen pravedno i obrambeno, oni više nisu niti zainteresirani ni za kakvo vrijeme kad se nije znalo tko je tko, da citiram sve manje brojne nostalgične za onim vremenima. Oni ne kuže, ne žele se zamarati time, njih zapravo ne zanima sva ta dosadna spika onih malo preostalih starih prdonja i onih malo mlađih prdonja koje je povezivao NGO intetes i novac koji, evo đavla, ubrzano hlapi s Trumpom.
Njihov svijet je ovaj ovdje i sada. Njihova zemlja je ovakva. Oni žive u mitovima i legendama, ali iako se to želi pokazati strašnim oni to vole. Njima je ustvari dobro i jako prihvatljivo. Uživaju u ulozi. Oni mašu zastavama svojih očeva. Oni to rade zbog predaka. Ne onih koji su u Abraševiću pod Titovom slikom pili na dvije slamke jednu Cocktu i zaklinjali se i pritom "spevali stih", usput odspavali na klupi, jer se to moglo, nego onih dalekih, bajkovitih predaka, generiranih AI tehnologijom ili izmaštanim spomenicima, u kojima muški moćno i mišićavo zamišljeni drže štitove, mačeve i zastave. I njihovih nasljednika u očinskim likovima iz devedesetih. Oni zajedno mrko gledaju dušmane. A dušmani su tu, preko puta. Unutar državne granice. Iste one granice koju din dušman Milorad prelazi ovih dana kako mu se digne, otkrivajući pritom golu istinu.
I te nove generacije, entitetske glave, snažno i nezaustavljivo naviru. Iz dana u dana rađaju se nova djeca, uokvirena učas u već pripremljen kalup. Kalup koji nas oblikuje baš onako kako nas protivnik, koji nas ne želi ni gledati, zapravo želi vidjeti. K'o nacrtane po njegovim predrasudama. I obratno. Generacije koje se još mogu sjetiti nečeg drugog na ovom istom prostoru sve više, iz dana u dan, pune groblja i vječno sahranjuju slike drukčije Bosne i Hercegovine. A mnogi od njih također odustaju od stare priče i, ako su još živi, često iz daljine, na groblju slonova zvanom facebook, skidaju mrenu s očiju, i žestinom postova nadoknađuju propušteno u otkrivanju zablude zajedničkog življenja. Jer zlatousti koncept građanskog opasno je izvisio i maske su šeprtljavcima brzo pale. Sada hvataj ono što si nekoć prezirao, tako strasno da je logično pitanje – koje je tvoje pravo ja?
Trideset godina nakon, gdje smo stigli s integracijom? Nigdje i nikud. Još smo se više zbili. I protivnici smo si sve više, čak i kad smo na papiru skupa. Obraćamo se samo svojima čak i kad foliramo da to radimo svima. Ono uvijek premalo dobrih, inovativnih, širokih i dobronamjernih odavno gleda svoja posla, kroz ono nešto ekonomije koja nas jedina čvrsto vezuje i slava joj i hvala! Ostalo je ritam nereda i nerada. Šablon ovisnosti o sebi i svojima. Toliko da ti mora doći pitanje – hoće li ovdje više ikada biti integracije, i ako je bude, ona će biti iz čega u što? Koga u gdje?
Iz dana u dan busije su sve napućenije našima, novi naši stižu, iako nam je natalitet svima tanak, rezultat je izvjestan. I sve mi se čini da onaj famozni Treći nije slučajno u procesu hibernacije, jer mu zdušno u oblikovanju pomaže prkosni i patriotski Drugi. I to čvrsto popločan, k'o u onoj izreci o putu do pakla, dobrim namjerama koje nitko, osim namjernika, očito više ne puši. Drugi se nazire, Drugi se materijalizira, Drugi ne daje pardona. I sve dokle se ne uspije prostrti Drugi, ostat će Treći. A Prvi, taj je, čovječe, otpočetka imenom republika. Dok su svi gledali u drugi, nacionalni dio naziva, promaknulo im je ono ključno.
Trideset i tko zna koliko godina nakon, dobili smo da svatko puše u svoje. I zapravo sve više se uživa u tome, to se ne dozvoljava propitivati, niti mijenjati. Pogotovo ne zbog onih drugih, trećih, onih nonomo. A tih drugih sve je manje za iluziju. Prolaze, odustaju, kao opareni bježe iz priče koju više ne mogu podnijeti. I to više gotovo da nema alternativu. Ako je nađete, a da uključuje jedan fini, pošteni dogovor, svakako mi javite.
Dotad jedino fino i pošteno ostat će kad se zajednički kupi sa stola. I ispod stola. Što je, jebote, jedini pravi modus vivendi koji ovdje zbilja funkcionira. Pa, kad je već tako, red bi bio i nastaviti. Serija se nastavlja, jer producenti nemaju ideje što bi uopće ubacili u taj termin, a da je bolje.
*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
