Dugo godina sam imao dojam da serija Lud, zbunjen, normalan ide na svim kanalima, osim onim sportskim. Dobro, i pornografskim. Kad god bih prebacivao kanale, u svakom trenutku se na nekoj od televizija prikazivala ta serija. I tako godinama.
Isti osjećaj imam s Dodikom. I ne samo s Miloradom. Ima tu još raznih Fazlinovića koji mi svaki dan iznova okupiraju ekran. U tko zna kojoj po redu reprizi.
Ovaj put, kažu, to je to. Gotovo. Prešla se crvena linija. A ja im odgovaram da sam za svaku prijeđenu crvenu liniju u ovoj zemlji u zadnjih desetak godina dobivao po marku, imao bih love i za par kilograma piletine! Problem naših crvenih linija je što više sliče onim linijama povučenim kredom kad smo bili djeca. Mi smo se tako igrali, povučeš pred nekim liniju na asfaltu i kažeš mu – hajde je prekorači, p….!
Obično bi se završilo prigodnim psovkama i galamom s obje strane, a onda bi uletio netko od onih starijih, opalio nam po par „taćeva“ i rekao da se pomirimo ili ćemo vidjeti svoga boga. I onda bi granica povučena kredom ostala stajati do prve kiše kao simbol dječjih pizdarijica.
Hoće l' bit' rata? Majke mi, pitaju me ljudi ovih dana. I to čine nekako kao da me pitaju hoće li padati kiša. Nema to onu težinu kao kad se ispod glasa pitalo hoće li se zaratiti, tamo negdje u ljeto ili jesen 1991., kad je već JNA svoje odsvirala u Sloveniji, a rat, poput ljute guje gmizao po Hrvatskoj.
Ne osjeća se danas nikakva zebnja u glasu, više ga dođe k'o neka britanska kurtoazija, ono kad dva Engleza na autobusnoj stanici pitaju jedan drugog – Sir, što mislite, hoće li danas biti kiše?
Tako kod nas, dva međusobno nepoznata lika, ovih dana kad hoće razbiti šutnju i bolje se upoznati mora da pitaju jedan drugog – A, je li, mislite li da će biti rata? Hoće, rado odgovara drugi. I onda ništa, svaki razguli pod svoj kišobran.
Nismo mi oni iz ranih devedesetih. Da se razumijemo, rata u etnički sljubljenim društvima vazda može biti, tu se lako zapali iskra, ali svi valjda znamo da je džabe i iskra ako su drva vlažna. Samo dime, a i to nekako bezvezno. Tako i mi dimimo, već trulež i vlaga pokazuju premoć. I kao što rekoh, nismo mi oni iz devedesetih. Imamo jako prethodno iskustvo, a onda smo imali želju, danas smo nevoljni, a onda smo imali dječji nevinu volju i udicu smo zagrizli k'o gladna riba. Uostalom, ni ovi današnji rezervisti nisu k'о oni nekad rezervisti. Nit' su skladišta puna k'o nekad.
Sad znamo i kako rat izgleda i kako rat teško da nas može odvesti u bolje od ovoga. Onda smo javno bili za mir, ali potajno nam se sviđalo da ratom riješimo stvari. Danas smo javno za rat, ali tiho molimo da pat pozicija ostane. Jer svaki rizik je prevelik, a bilo kakav ulog manji je od eventualnog dobitka. Devedesetih se nije samo raspadala država, raspadao se prije svega sistem. Danas je sistem neupitan, a država, ovakva kakva jest, najbolja moguća u moru loših opcija.
Devedesetih smo poput ovaca izgubljenih na livadi tražili stado i sisu. Dvije tisuće dvadeset i pete svi smo odavni pronašli stado i sisu. I tko glumi da nije, isto se prikačio, jer u ovoj zemlji čovjek se lako prikači. Devedesetih smo još i sličili „tigrovoj koži“. Odavno smo štavljena goveđa. Devedesetih smo se iz pojedinaca svrstali u narode. Dvije tisuće dvadeset i pete još smo manje nesvrstani. Jesmo li u torovima? Ako baš inzistirate, jesmo. I baš zato ništa od reprize devedesetih.
Što ćemo s državom? Voljeli ga ili ne, gore spomenuti Mile svojom kazališnom predstavom rasturio je svaku iluziju da je ovakva država zbilja država u bilo kakvom punom smislu. To što on hoće pokazati da je država samo prosti skup dva dijametralno suprotna entiteta mnogima smeta, ali vidjet ćemo na djelu tko je u pravu. Ne bude li djela, što se čini mogućim, prosti skup će svakako dobiti puni smisao.
Hoće li biti djelovanja države? Na papiru piše da bi trebalo. Tužiteljstvo je stavilo na papir. Postoje procedure. Ali, ne rekoh li ja puno puta do sada da papir sve trpi u Bosni i Hercegovini? Država bi možda i mogla djelovati da ipak nije tek prosti skup, gore spomenuti, dva entiteta. I Visokim predstavnikom na čelu, kojeg niti smo birali, a niti smo načisto otkud nam i što zapravo radi ovdje. Što reče jedan moj ovamo, eno ga k'o žmigavac, čas radi, a čas ne.
Europa bi mogla djelovati, čak i nekom silom, ali gdje bi onda ovdašnju nezavisnost i suverenost morali smjestiti? Dodiku u džep? To bi mu, košarkaškim rječnikom, bilo kao da mu pokloniš tri bacanja u zadnjoj sekundi, a rezultat neriješen.
Za one koji tvrde da nema više nazad samo bih poručio da smo ovdje i previše puta otišli u rikverc da bi se uopće bilo sigurno da nazad ne postoji. Ali, opet, sigurno ne postoji toliko nazad da se sudarimo s ratom. Iz poštovanja prema onom ratu, ja se danas ne bih uopće hvatao te riječi. Nit' imaš s kim, a niti protiv koga, a pogotovo ne znaš za koga.
Nemamo više onog svačijeg, a ničijeg, pa da opljačkamo. Sad je sve već odavno nečije. A tepaju nam da je naše. I mi to u dubini duše znamo, zato i kad nam se omakne da zazovemo rat, jedino u što smo sigurni je da mi u njemu nećemo sudjelovati. Kao što neće sudjelovati nitko, jer vojsku za rat treba nahvatati, a što ćeš, bolan, nahvatati ovdje u ovom trenutku? Isto da hvataš zrak.
Da, rekao bi čovjek čitajući virtualne komentare da u ovoj zemlji u većini obitavaju opaki i odlučni, volja ti patrioti spram države, volja ti oni spram entiteta, očito ljubitelji sporta, jer ponekad im se omakne riječ drugo poluvrijeme. No, stara indijanska poslovica kaže – da ptice znaju pričati, nikad ne bi mogle poletjeti.
Najelegantnije rješenje mnogima bi bilo da nekako i na neku foru spomenutog Mileta skinu njegovi. Opozicija. Studenti u šetnji. Ribolovci u zanosu. Tkogod. Samo da izgleda kao unutarnji sukob jednog entiteta. Što, onako, faktički znači da se prije 15-tog ovog neće dogoditi ništa. A onda, može i svašta i ništa. No, i svašta i ništa jednako će poslije famoznog petnaestog utjecati na ovo ovdje. No, nemojte se čuditi ako se ama baš ništa ne dogodi i žvaka rastegne unedogled. Dođu velika raja, opale koji „tać“ i tako…
Neće se dogoditi ni Herceg Bosna, taman posla, ali će joj se bivši obrisi možda moći nazrijeti po krckanju kokica pod zubom i zvuku srkanja kole. Ono k'o u kinu. Igra napet film, rekli bi zli jezici, u bliskom susjedstvu. Američki? Hmmm…vidjet ćemo. Možda bude i neki europski. Onako, davež s puno prazne priče i bez imalo akcije. Ili nešto kao Lud, zbunjen, normalan. Repriza koja je još sama sebi smisao.
