Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Jesu li se i vama ljeta nekoć činila beskrajno duga, a dani sadržajni i nikad proći? A danas, ni okrenuo se nisi, proleti ti godina k'o balistički projektil?

Ako mislite da podjele u ovom gradu idu striktno Bulevarom, ili se svode na Zrinjski i Velež ili tko je oslobodio grad tad i tad, onda vam čestitamo – odgovor nije baš potpuno točan!

Dovest će nam mnoge migrante u ovaj prazan prostor. Nije pitanje hoće li, nego koliko brzo. Predstavit će nam ih kao spas, a mi nećemo imati argumente protiv. A i da imamo, tko nas pita?

Jeste li primijetili da ovdje kod nas svi pričaju samo sebi, svojima i svojemu? Nema dijaloga, on je umro. Samo žive beskrajni monolozi. I zato i jesmo ovdje gdje smo.

Kakvu poruku će poslati spektakl s Bilinog vidjet ćemo. I ako tribine nekim čudom budu krcate, ali i budu li sablasno prazne, moglo bi to biti više od igre.

Vazda je lakše jednom pogrdnom riječju upućenoj drugima uvjeriti sebe da si bolji, ljepši i superiorniji, nego dugo i naširoko uvjeriti se da baš i nisi.

Kad vitamin D popuni organizam, bude mi malo žao ovih što bi nas malo huškali jedne na druge. Primi se kod nekih, ali premalo za nešto ozbiljnije.

Da sam pao s Marsa i malo pratio situaciju ovdje kod nas, zaključio bih kako su samo dvije mogućnosti u opticaju – ili ništa i nikako – ili nešto i nekako, ali uz obilnu dozu korupcije.

Uvijek je bilo bijede i nepravde. Samo nije imao tko snimiti. Uvijek je bilo i vršnjačkog nasilja, samo sad ide uživo, snima se mobitelom. Bijedu i nepravdu nismo iskorijenili, može li se ovo treće?

Što je uopće ljudsko pamćenje i koliko se može vjerovati sjećanjima? Pogotovo ako se ista svako malo osvježavaju naknadno unesenim podacima.

U ovom pomahnitalom svijetu, majke mi mile, Bosna i Hercegovina je jedina konstanta na koju se čovjek može osloniti

Trideset i tko zna koliko godina nakon, dobili smo da svatko puše u svoje. I zapravo sve više se uživa u tome, to se ne dozvoljava propitivati, niti mijenjati. Pogotovo ne zbog onih drugih, trećih, onih nonomo

U zemlji slijepih, onaj s jednim okom je kralj. U zemlji bezubih, onaj koji pokaže zube mora biti da je tu negdje.

Ako ste ikada skužili borbe u areni, onda znate da ne bi ni izvodili bika da im je jedini cilj da ga mrknu. Uradili bi to kad nitko ne gleda, daleko od svjetala pozornice.

Koliko god to zvučalo poput sablazni, činjenica je da su vrijeme, ljudski karakter, šoubiznis i politika (opet neki vid šoubiznisa) relativizirali povijest i jasni zločinci iz prošlosti mnogima su danas (tek) puke ikone popularne kulture.

Da je ptica Dodo živjela ovdje kod nas, a ne na tamo nekom Mauricijusu, ne bi izumrla, nego bi je stalno i iznova vraćali u život.

Sve dobiva drukčiji smisao kad se pogleda iz druge perspektive. Evo, recimo, možda ste ipak počašćeni što živite ovdje. A tu čast red je i platiti.

Od bojkota već sad ništa, od prosvjeda isto ništa. Transfer blama se nastavlja i jedino ti ostaje da se diviš čudesnim i neotkrivenim oblicima licemjerstva kakvim obiluje naše društvo.

Nekako se to pitanje samo nameće – jesu li naši studenti zbilja toliko lošiji štof za mijenjati stvari u društvu ili je teren za igru ovdje ipak puno grbaviji?

Jedini pravi bojkot bio bi onda kad bi bojkotirao samog sebe  i priznao sebi kako nije smiješno i da se fakat moglo preživjeti i s jednom jedinom vrstom jogurta. No, nazad iz konzumerizma u komunizam ipak neće ići.

Je li vas do sada uopće zanimalo kolika će vam biti mirovina? Da jest, vjerojatno bi se čambali oko plaće k'o divlja mačka, a ne pravili se mrtvi, k'o mačak Garfield.

Ako ste barem jednom u životu pogledali film "Dobar, loš, zao", taj klasik velikog Sergija Leonea, onda se vjerojatno sjećate i stalne međuigre dva lika koja bi počinjala sa "There's two kind of people, my friend…".

Još uvijek sam u dvojbi, plakati ili se smijati, nakon što sam na nekoliko prilično eminentnih televizija i portala u zemlji naišao na objašnjenja ljudima kako razlikovati bruto i neto plaću. Na vakat, rekao bi stari svijet.