Ponekad imaš dojam da se ovdje kod nas iz dana u dan događa nova drama. A onda malo bolje pogledaš i vidiš da ista drama iznova igra godinama. Tek poneki epizodni glumac proleti kroz komad, glavni glumci ostaju isti.
Ima ljudi, nije da nema, koji tako lako preko usta prevale onu famoznu riječ raspad, misleći na Bosnu i Hercegovinu. Naravno, u ovom ludom svijetu sve je moguće, ali ne baš i toliko moguće, tako da niti raspad jedne države, kakva god da je, ne može biti ni jednostavan, a bome ni poželjan.
Često se Bosnu i Hercegovinu voljelo povezivati, a neki su se pritom i naviknuli povezivati je s Jugoslavijom, pokojnom velikom, što i ima smisla, a opet baš i nema, jer ako se misli na multinacionalni sastav onda u redu, ali Bosna i Hercegovina ima sasvim drukčiju genezu i neke elementarne razlike u odnosu na SFRJ da bi tri kolumne bile malo da se to opiše.
Čak ni raspad Jugoslavije ne može stati u istu rečenicu sa eventualnim, gluho bilo, raspadom Bosne i Hercegovine, jer raspad ove potonje je već oproban, ali nije se dogodio, dok se raspad Jugoslavije dogodio i posve završio. Doduše, nije se Bosna i Hercegovina niti vratila u neko prvobitno stanje, tri nacionalna korpusa povukla su se u svoje zamišljene dijelove zemlje i tu sasvim efikasno već trideset godina Bosna i Hercegovina ima unutar sebe jasne ili manje jasne, jednostavnije ili kompliciranije, obrise federalnih jedinica, a u onoj većoj vlada i opipljiva, iako nevidljiva granica podjele Federacije.
No, opet su jedno jugoslavenske republike, a drugo parcelizirana BiH, koja sliči bolesniku čirašu, koji se stalno muči, ali iznova preživljava. Da ne odem u sevdah, ukratko ću reći zašto se Bosna i Hercegovina neće i ne može raspasti. Možda je međunarodna zajednica prilično imaginaran pojam, ali teško je i povjerovati da bi dozvolili bilo kakav raspad, kad je, rekoh u prošloj kolumni, čak i ovakva BiH trenutno najbolje rješenje za sve. Boljeg nema. I svako koje se čini boljim, kad ga raščlaniš, zapravo samo komplicira stvari.
Samo još jednom da spomenem Jugoslaviju, njezin raspad imao je alternativu i ona je, nakon što je niz međunarodnih faktora dodatno protrljao oči, jednostavno mogla prestati postojati. Današnja BiH jednostavno mora postojati, jer alternative nema, osim ako vam se ne gleda neki još strašniji mutant od Daytonskog sporazuma. Ili više njih. A kao rezultat vjerojatnog niza sukoba niskog intenziteta u kojem bi tek shvatili kako nismo ni do koljena onima iz ranih devedesetih, nego prdimahovina na kvadrat i kako bi se ovdje jedino moglo ratovati ako se rat vodi jezikom i tipkovnicom.
Sad kad smo to rezimirali i rezonirali, da vidimo što će biti dalje. Kad sam prvi put iskoristio naslov identičan današnjem naslovu bio sam puno mlađi, ponešto naivniji i jače vjere u bolje sutra. Nisam ni danas za odbaciti, ali velike su šanse da ću i za deset godina doći u iskušenje pisati kolumnu s istim naslovom. Jer suštinski se ništa ne mijenja. Nitko nema hrabrosti napraviti iskorak, političke inicijative žvaču se kao floskule od izbora do izbora, nema dogovora jer i ovako je okej. Odigraj svoju ulogu, nahrani kerove i ne diraj ništa!
Ako bi se seksualnim činom pojašnjavalo, ovdje nije ni peting, a nije ni žestoki seks, nego neka penetracija u kojoj je samo ušao glans penis, u narodu poznat i kao glavić, a i to, onako, školski stidljivo. I zapelo je na tome. E, baš kao u onom starom vicu, Mujo proba buffering. Stariji se sjećaju pojma, ono kad zbog lošeg interneta zaledi slika u ključnom trenutku.
Naš buffering traje već desetljećima, k'o fol se svašta nešto događa, a ništa se ne događa. Nije se izglasao novi Izborni zakon, nije se uhitio Dodik, nije se ukazala građanska, nema Trećeg, itekako ima Republike Srpske, ali neće ona niđe, nema ni države u pravom smislu te riječi, svi sanjaju otvorenih očiju, a isti mrak na oči im pada. No, o tome sam pisao i pisao, i samom sebi dosadio.
A opet, gledam ovaj ludi svijet, kako si uvaljuju carinu, pa carinu na carinu. Pišu, pa brišu, kao da nisu sudbine milijardi u pitanju, nego neka igra djece iz vrtića. Gledam i ne vjerujem, okretanje glava, propast morala, drsko otimanje i bujica nezamislivih gluposti političara prema kojima i neki naši ološi izgledaju ozbiljno i uljuđeno, pa kažem po tko zna koji put, tko zna zašto je sve ovo dobro? Naš klinč u kojem ni naprijed, a ni nazad, ni sprida, a ni sazad, možda nas spasi svog ovog ludila.
U ovom pomahnitalom svijetu, majke mi mile, Bosna i Hercegovina je jedina konstanta na koju se čovjek može osloniti. Jedina zemlja u kojoj jest vazda drama i šušur, ali vazda ista drama i vazda isti šušur. Toliko isti da nam je postalo folklor. K'o kad se vazda isti momci i djevojke u kolo uhvate. I udri brigu na veselje…
A, unatoč svemu, veselje nam ne diraj!
