Gradski derbi je ovaj put razočarao sve one koji su se ponadali da će i u gradu opet biti nešto što se inače gleda na tribinama - izljevi bijesa, frustracije, nasilje i strah. No, subota je prošla prilično, čak i neobično mirno. S jedne strane grada opijenost rezultatom i opipljiva navala optimizma da se ipak može uzeti deveta kanta, unatoč svemu zacrtanom u trenutnom nogometnom centru moći, a s druge strane rezigniranost i tišina, stotinu pitanja i malo odgovora.
Bi li drukčije bilo da je "komšiji crkla krava", da se nije Kiš odlučio ući u lokalnu povijest onim golom u rašlje u 95. minuti, nikada nećemo doznati. Možda i srećom da nećemo. No, to je Mostar već dvadeset i nešto godina. Koliko god govorili o jednom, ovdje je zapravo sve udvojeno, malo odvojeno, malo suprotstavljeno, ali ne malo i, onako, zajednički. Kad svima odgovara. Običnim danima, kad nema obilježavanja nekog datuma iz prošlosti.
Dva kluba, dvije priče, dva stava, dvije verzije, dva pola, dvije dimenzije. Ne samo preko klubova, dva su Mostara u jednom. Ili, da parafraziram, po tko zna koji put Raymonda Carvera – O čemu govoriš kada kažeš Mostar?
Ne moraju nužno brci i nosevi ovdje biti suprotstavljeni na najružniji mogući način, ali dok je ovako, a ovako će dugo još biti, rizik uvijek postoji. No, rekoh, subota je prošla sjajno, s obzirom na dalju i bližu povijest, sve one sukobe, otete transparente, umalo ubojstva. Kao da lijepo vrijeme jednostavno umiri strasti i pobude najniže vrste, kao da mostarsko sunce ugasi želju za bilo čim agresivnim. Ili mi se samo tako čini?
I kad nema nogometa, ima ovdje koječega drugoga. Nadam se kako je prepiska između vječno bivšeg gradonačelnika i (čelnika) jedne političke stranke konačno završila. Ne znam kako vi, ali osjetio sam nakon nekog vremena neku dozu susramlja, takozvani transfer blama. Očekivao sam, ako već ne od mlađeg sudionika prepisivačine, a političarima ovakve prigode znaju leć' na volej, ono bar od starijeg, iskusnijeg i valjda stoga i ozbiljnijeg, da ne spuštaju nivo rasprave u u klasično mahalanje, a onda i u ruganje s puno dječjih uvreda (oprostite djeco), no otišlo je, možda i srećom, baš dotle.
Time se, da mi oproste oni koji su zauzeli navijački stav i unaprijed odabrali stranu, banaliziralo apsolutno sve, od teme do provedbe, i pretvorilo prepisku u osobnu rugalicu u kojoj su sve više uživali samo akteri iste.
A počelo je naoko ozbiljno, jednim televizijskim gostovanjem i klasičnim odjekom na izrečeno, kao što to inače biva. A izrečeno je mnogo toga, rafalalo se poput Kalašnjikova. Kad se već spomenuo rat, još jednom da podsjetim kako je „Kalaš“ puška koja izbaci puno metaka, neki pogode, ali mnogo njih se raspe mimo mete. No, hajde, reći ću da je glavni hitac očito pogodio gdje je gađano.
Čak i ovaj portal je otvorio prostor informaciji koja je tempirana u isto vrijeme, kako je Visoki predstavnik odlučio u obzir uzeti mišljenje još jednog udruženja građana u kojem je spiritus movens, očito, opet taj isti bivši mostarski gradonačelnik, te malo oštrije startati na aktualnog mostarskog gradonačelnika, koji skupa sa svojom strankom, iz perspektive bivšeg, bezobrazno i bezobzirno, bez papira i dozvola, gradi HNK i ne da graditi zamišljenu Mevlanu. Otišlo je dotle da je sve etiketirano marginalizacijom čitavog jednog, nimalo marginalnog naroda u ovom gradu. I ne samo to, nego da taj stav ide pred UN, skupa sa Schmidtom, i kako će biti jedan od udarnih momenata u njegovom izvješću o stanju u našoj zemlji.
Dok se Visoki predstavnik pred ogledalom spremao za nastup, u Mostaru je buktio medijski obračun u kojem, ovaj put, nije uopće sudjelovao gradonačelnik, čak niti neka veća riba iz njegove stranke. Ovako, dobili smo lokalni revolveraški obračun u kojem nisu sudjelovale dvije najjače gradske stranke, što možda govori samo po sebi. I dok je neke zabavljalo, drugi su se zadali pisati komentare pokušavajući suflirati svome prirodnom (sic!) odabiru.
Klasika, previše izmišljenih profila i botova za moj, vjerujem i vaš ukus. I nakon svake nove doze okus gorčine je postajao sve intenzivniji, jer se, kao što rekoh, obračun spustio na nivo devetogodišnjaka. Ako ste u svemu pronašli sebe, ako ste čak i uživali čekajući novu epizodu, što da vam velim…svak' ima svoju zabavu.
No, na kraju je ipak pobijedio Mostar. Kakav god da je, a ovakav je kakav je već dugo, i vjerojatno će takav dugo i ostati, nije se „primio“, niti osjetno, a pogotovo ne u potpunosti. Slično kao i kad je u pitanju subotnji gradski derbi, nije se prelilo van. Derbi prošao, prepiska prošla, lajavci opet džaba slinu puštali preko pogana jezika, a k'o u inat svima njima, grad živi kao što inače živi. Ljudi rade, surađuju, trguju, šetaju, vodaju, hodaju. Turisti hrle i nema gdje ih nema. Daleko od toga da u mnogima ovdje ne tinja nešto unutra, nešto što je razmjerno lako razbuktati, ali osim pokojeg verbalnog okršaja na digitalnu daljinu, nitko izgleda nije spreman riskirati više.
Jednostavno, sad je ovako i bolje je i ovako nego nikako. Doduše, da ima diskriminacije i neslobode, ima. Na mnogim levelima. Probajte, uostalom, u određenom dresu proći određenim dijelovima grada, pa kušajte prostore slobode i razumijevanja. Ima toga još, nekome posve odgovara, nekome je tako tijesno, netko i bi mijenjao, ali da nije u prvom redu. No, općenito, status quo s pokojim pokušajem da se zezne surova istina o elegantno razdjeljenom nepodjeljenom gradu. Gradu punim simbolički nabijenih okvira, na koje uvijek, kao kockari sa zadnjom šansom, na sve ili ništa, odigraju bivši koji se otimaju da nisu bivši, ali i sadašnji, koji bi od svih vremena birali ona bivša.
A onda, gle čuda iznenada Visoki predstavnik u svom obraćanju čak je i pohvalio Mostar. Kao grad koji umije i razumije. Pohvalio je još ponešto, što ovih dana moguće nekima izazove i žgaravicu, a ono o čemu se govorilo da će itekako u New Yorku govoriti, baš i ne reče. Možda je to na tamo nekoj dalekoj stranici izvješća, ali koliko ste sigurni da će to gore netko uopće pročitati? Hajte, molim vas, pola ih zijeva i na jedno oko drijema. Mnogo smo im napeti.
Što bi se reklo, tresla se gora…ne prvi put i nikako zadnji da se vješto i jakim medijskim alatima pokušava ofenzivno, pa dokle dobaci. Zbog čega i zbog koga, to je već druga priča. A, na kraju krajeva, iako se čini nemogućim, s obzirom da se oprečni stavovi, čini se, s protokom vremena u ovom gradu još više udaljavaju, ponekad je strpljenje najbolje rješenje, a novi ljudi možda nekad uskoro donesu i nove vjetrove.
A dotad, kao što kaže legenda, kad gradiš put, prvo pusti magarca da prođe prvi, da ti pokaže najbolju rutu, tako bi i Mostar trebao pratiti rutu kojom nam ovih dana stižu turisti. I način kojim ih mi dočekujemo. Svi, bez iznimke, i oni koji profitiraju od njih u Starom gradu i oni koji od njih profitiraju u ostatku grada i u prigradskim naseljima, svi su spremni biti najbolja verzija sebe.
Svi naši državni poslovi, talovi i uhljebljenja, te čvrste interesne veze o kojima se inače glasno ne priča, pojačani ekonomijom, i bijelom i sivom, koja ne poznaje granice, pa još i pravom epidemijom ponude o kojoj se još više šuti, a sve se naglas zna - „stan na dan“, „apartman na atraktivnom mjestu“ i „vila s bazenom par kilometara od Starog mosta“ dovoljan su garant da nitko od onih koji ovih dana od toga ubiru kajmak, a mnogo ih je i sezona je prilično duga, ne želi da mu bilo tko i bilo što pokvari priliv turista i novca. I učinit' će sve da ignorira sve one koji bi tuđim kurcem gloginje mlatili i uništili mu biznis.
Moguće da se baš u tome krije neobičan mir od subote naovamo. Ono gore spomenuto sunce i lijepo vrijeme jednostavno odrade posao kako treba. Čovjek čistije razmišlja. Zna prepoznati ono što je bitno. I kako do bitnog netko dolazi otvarajući usta i pričajući vazda jedno te isto, a netko radeći, i to naporno radeći.
