Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

U ovom pomahnitalom svijetu, majke mi mile, Bosna i Hercegovina je jedina konstanta na koju se čovjek može osloniti

Trideset i tko zna koliko godina nakon, dobili smo da svatko puše u svoje. I zapravo sve više se uživa u tome, to se ne dozvoljava propitivati, niti mijenjati. Pogotovo ne zbog onih drugih, trećih, onih nonomo

U osjetljivim sredinama, na kraju krajeva, može se nešto graditi godinama, a onda samo jedan događaj, jedna tema, jedan detalj, sve vrate na početak. Ili odvuku stvari ne na nulu, nego u debeli minus.

U zemlji slijepih, onaj s jednim okom je kralj. U zemlji bezubih, onaj koji pokaže zube mora biti da je tu negdje.

Ako ste ikada skužili borbe u areni, onda znate da ne bi ni izvodili bika da im je jedini cilj da ga mrknu. Uradili bi to kad nitko ne gleda, daleko od svjetala pozornice.

Koliko god to zvučalo poput sablazni, činjenica je da su vrijeme, ljudski karakter, šoubiznis i politika (opet neki vid šoubiznisa) relativizirali povijest i jasni zločinci iz prošlosti mnogima su danas (tek) puke ikone popularne kulture.

Da je ptica Dodo živjela ovdje kod nas, a ne na tamo nekom Mauricijusu, ne bi izumrla, nego bi je stalno i iznova vraćali u život.

Sve dobiva drukčiji smisao kad se pogleda iz druge perspektive. Evo, recimo, možda ste ipak počašćeni što živite ovdje. A tu čast red je i platiti.

Od bojkota već sad ništa, od prosvjeda isto ništa. Transfer blama se nastavlja i jedino ti ostaje da se diviš čudesnim i neotkrivenim oblicima licemjerstva kakvim obiluje naše društvo.

Nekako se to pitanje samo nameće – jesu li naši studenti zbilja toliko lošiji štof za mijenjati stvari u društvu ili je teren za igru ovdje ipak puno grbaviji?

Jedini pravi bojkot bio bi onda kad bi bojkotirao samog sebe  i priznao sebi kako nije smiješno i da se fakat moglo preživjeti i s jednom jedinom vrstom jogurta. No, nazad iz konzumerizma u komunizam ipak neće ići.

Je li vas do sada uopće zanimalo kolika će vam biti mirovina? Da jest, vjerojatno bi se čambali oko plaće k'o divlja mačka, a ne pravili se mrtvi, k'o mačak Garfield.

Ako ste barem jednom u životu pogledali film "Dobar, loš, zao", taj klasik velikog Sergija Leonea, onda se vjerojatno sjećate i stalne međuigre dva lika koja bi počinjala sa "There's two kind of people, my friend…".

Još uvijek sam u dvojbi, plakati ili se smijati, nakon što sam na nekoliko prilično eminentnih televizija i portala u zemlji naišao na objašnjenja ljudima kako razlikovati bruto i neto plaću. Na vakat, rekao bi stari svijet.

Kad bi želje zbilja imale moć, Svijet bi bio, kažu, ljepše mjesto. No, želje nisu samo lijepe novogodišnje, ima i onih kroz godinu, manje lijepih.

Postoje Azija, Mala Azija, Euroazija…a postoji i kurtoazija. Čak ni vrhunci kurtoazije ne mogu dobaviti najviše mogućnosti poruke da se misli pozitivno!

Je li vam se dogodilo da ste ikada čuli da se netko ovdje prepao tog slavnog dolaska AI-ja?  Je li vas ikada netko povukao za rukav i pitao – a što ćemo sutra?

Život, kaže jedna reklama, čine male stvari. Time vas pozivaju da njegujete jutarnji ritual uz njihov proizvod. Ovo je priča o ritualu koji skoro da izumire, k'o drevno žrtvovanje Bogu Sunca.

Ako je škola temelj društva, bojim se kako su temelji odavno pustili vlagu, beton se rasipa, a armatura prohrđala.  Za sve ostalo tu je mastercard.

Ne treba biti posebno oštrovidan pa ne skužiti kako živimo zadnje trenutke klasične slobode kretanja, kao krune čovjekovog napretka kroz dvadeseto stoljeće.

Čovjek često u porazima u svakodnevnom životu zaboravi na svoju najveću pobjedu. Onu zbog kojeg bi se svaki životni poraz trebao činiti manjim, beznačajnijim i smiješnim. Pogotovo, ako je iznuđen.

Urbani način života podrazumijeva javni prijevoz. Gledajući po gužvi u rijetkim autobusima, mi smo u kamenom dobu. Na tvrdoj stini budućnost pišemo.

Nije lako Donaldu Trumpu. Još mu se otkucaji srca od ushićenja nisu vratili u normalu, još nije pošteno ni sjeo da malo dahne dušom, a odavde ga zasulo čestitkama. Valja to sad pročitati.