Jedna lijepa mostarska priča

Prođem i previše puta pored Srednje ekonomske škole u Mostaru da ne bih primijetio kako se dvorište ispred te škole fantastično održava. To vam je na Aveniji, Ulica Kralja Tomislava, čak i ako ste odnedavno u Mostaru i ako vas zanima nešto više od uobičajenih turističkih destinacija u gradu, lako ćete pronaći to dvorište.

Ogromno je, doima se kao anomalija u inače odavno urbaniziranom, ali ne i do kraja uređenom dijelu Mostara – i ako se bolje zagledate, strašno odudara od svega na što smo u Mostaru naviknuti.

Godinama prolazim tuda, zapravo prolazim tuda čitav svoj život, ali neku noć, taman nakon svršetka druge noći Mostar Jazz Festivala, posebno me je oduševio miris svježe uređene i zalivene trave u gornjem kutu dvorišta.

Taj miris svježine u vreloj mostarskoj noći, kao neki solidan dah optimizma, obuzeo mi je sva čula. Trava, što bi rekli, k'o na Wembleyu, nimalo prepuštena sunčevim zrakama koje prže sve što je zeleno, i onaj reski zvuk koji stvaraju prskalice, i jučer po danu su me jednako oduševile.

Davno zaboravljen osjećaj

Jednostavno, taj osjećaj da netko brine, da netko održava, da netko radi svoj posao, da netko zna red i da netko umije. Taj osjećaj da tu netko nadgleda, planira i netko nešto želi, pa to i uradi.

Taj osjećaj da je tu netko pravi čovjek na pravom mjestu – iako nisam uopće htio dalje istraživati tko i kako je zaslužan za sve to – to me puni optimizmom kako što super brzi punjač napuni bateriju pametnog telefona.

U gradu kakav je Mostar, sa svim tim nadležnima koji nikad nisu nadležni, sa svim tim paralelizmima koji nas paraliziraju kao ujed zmije, sa svim tim započetim i nikad do kraja dovršenim projektima, za koje obično nitko ne odgovara, sa svim tim aljkavim likovima koji se skrivaju iza onoga tko ih je zaposlio, sa svim tim političkim poslušnicima koji kradu bogu dane dok im ide redovna plaća za neučinjeno.

U gradu sa svim tim fiktivnim uposlenicima službi koji ne moraju ništa, samo dati glas kad treba i gdje treba.

U gradu sa svim tim olakotnim okolnostima za svaki nerad, nered i kaos, a koje mogu stati pod jednu rečenicu – krivi su oni tamo i uvijek je sve zbog njih.

Dakle, u gradu u kojem se sve vidi, ali mnogi ne žele vidjeti ili ne žele da ih vide da su vidjeli – i u gradu u kojem ne treba previše tražiti okolo rezultate svega navedenoga – jer sve ono što jesmo brzo izađe na sva čula i zasmrdi, zapara uho ili zakolje oko kao bodež mrskog neprijatelja.

Grad u kojem se čuditi nije čudno

U takvom gradu naići na jedno takvo dvorište, sa smislom i ljubavlju, očuvano, pripaženo i stalno u nekoj mijeni, koja govori da stvar hoda i ide dalje, e to je ono što mi treba!

A vjerujem kako treba i vama! I nemam druge nego reći da mi je pomalo krivo kako sam propustio pohvaliti do sada sve što je tu učinjeno – jer zbilja imam dojam kako stvari tu imaju i glavu i rep – i da kao takve mogu poslužiti kako dobar primjer svima.

Nedaleko odatle je i dvorište Desete, iznad je Građevinska, i tu su se stvari dosta s godinama pomicale u odnosu na neke godine kada se malo tko zanimao za uređenje zelenih površina oko škola, međutim trenutno je na obje lokacije očita stagnacija – a ovo kod Ekonomske mi je fascinantno, jer se intenzivno događa i u vrijeme kad je školski raspust i kad je najlakše okačiti alatke o klin.

To nam pokazuje kako nije potrebno previše za puno – i kako su odgovornost, ozbiljnost, ljubav, ideja i nešto rada ispred svega.

Moguće da se ništa od toga nije moralo, moguće da nitko odozgo ne bi bio ljut i da se zapustilo, da je stalo na pola puta, da nije, kao mnogo toga ostvareno – ali nešto mi govori da ta pitanja ovdje ne treba postavljati.

Ali treba postavljati pitanja kako, recimo, drugdje stvari ne izgledaju tako?

I kako sve ostale ne tako udaljene zelene površine, koje nit' su zelene, nit' su održavane, koje su ostavljene same sebi ili zgažene autima i ljudskim nemarom, a ima ih po gradu koliko hoćeš, mogu biti jednako tretirane – ali treba se znati tko je tu glavni, treba se znati hijerarhija, tko kosi, a tko vodu nosi, treba se staviti prave ljude na pravo mjesto – i treba se znati cilj.

U gradu i zemlji u kojoj milijuni prolaze kroz prste da nikad ne vidimo rezultat, to mi je veoma važno napomenuti.

Lakše je ovdje pozelenjeti od stida

Još kad znam da su tu dvije škole pod jednim krovom – ako se ne varam, Ekonomska i Elektro – eto nam onda još jednog razloga za pljesak – jer uvijek je najlakše upropastiti, zaustaviti, oguliti, uništiti – i optužiti one druge.

Uostalom, nije li to stalna praksa u ovom gradu i ovoj zemlji? A tu vidim taj tračak nade, kako i dvoje pod jednim krovom, sa pravim ljudima i velikom dozom dobre volje, sa jasnim planom i, opet ponavljam, pravim ljudima na pravom mjestu – možemo puno više od ovoga.

Prođite i obratite pažnju na to dvorište Ekonomske na Aveniji – sve se može kad se hoće!

Samo što se u ovom gradu i u ovoj zemlji naviknulo da se, eto ne ništa mora, da se tako lako neće – ili da se može samo ono što se baš, ali baš, mora. I zato ni reda, ni rada, ni discipline.

Samo izgovori, tlapnje i vazda iste žvake. A to nas je i dovelo do toga da se ja ovdje tako oduševljeno čudim nečemu što bi u svakoj civiliziranoj sredini, kojoj je stalo do sebe same, bilo tako prokleto normalno.